Pogledi islama na pitanja mira, pravde i terorizma

Islam je religija mira, islamski pogled na svijet i islamske vrijednosti stoje na strani svjetskog mira i globalne pravde, on je protiv agresije, brutalnosti i svakog oblika nasilja.

Islam-Art
Autor: Elvir Topalović

Da bismo na odgovarajući način raspravljali o ovoj tematici i argumentirali postavljenu tezu konsultovat ćemo relevantna naučna saznja o religijskim, politološkim i mirovnim studijima. S tim u vezi da bismo što bolje objasnili odnos islama i mira neophodno je ući u historiju islama i reći nešto o predislamskom stanju u kolijevci islama, Arabijskom poluostrvu i tadašnjem percipiranju društvenih – političkih odnosa.

U predislamskom periodu stanovnici Arabije su veliku važnost davali krvnoj vezi i potomstvu, a bili su podjeljeni u plemenske skupine i imali su posebne običaje po kojima su živjeli. Osjećaj povezanosti zajedničkim identitetom i ljubav prema vlastitoj zajednici postojali su i kod gradskog stanovništva, naročito u slučaju ugroženosti pred spoljnim neprijateljem, ali se to nipošto „nije ispoljavalo na tako ekstreman način kao u plemenskim zajednicama“(Zaryab,2006:24). Sklapanje savezništva između plemena bio je važan arapski običaj uslovljen političkim razlozima i nužnom brigom za opstanak plemena. Dva ili više plemena „sklapala su sporazum koji je važio općenito ili za određene situacije i koji je podrazumjevao zajedničku odbranu pred zajedničkim neprijateljem ili zajedničko učestvovanje u vojnim pohodima“ (Zaryab, 2006:25).

Predislamski period karakteriše plemenska podjela u kojoj se rađa veliki broj plemenskih sukoba. Taj period koji je u islamu okarakterisan kao period predobjave i koji je u islamu nazvan Džahilijetom (neznanjem) je vrijeme u kojem su Arapi praktikovali mnoge ružne običaje npr: ubijali su ili živu zakopavali svoju žensku djecu zbog stida, a nekada su i muška djeca živa zakopavana iz razloga straha od siromaštva, vrlo česta pojava su bili i razvodi brakova. Veliki broj Arapa je istovremeno bio oženjen za dvije sestre što islam strogo zabranjuje, a prema ženama su se odnosili kao prema robovima, tako je vlasnik robinje mogao ˝iznajmljivati“ svoju robinju drugim muškarcima, odnosno dozvolio bi drugome da opći s njom u zamjenu za određenu svotu novca. Da stvar bude još gora, djeca koju bi takva žena / robinja rodila pripadala su vlasniku robinje i sama su tretirana kao robovi, iako se najčešće znalo ko je ustvari otac djeteta. Ovaj period je u Kur'anu nazvan periodom Džahilijeta i zasigurno predstavlja vrijeme koje je u pogledu moralnih, vjerskih i kulturnih vrijednosti u direktnoj suprotnosti sa tolerancijom, islamskim shvatanjem mira, kao i pobožnošću koje donosi islam“ (Zaryab, 2006:93). Zašto ovo sve navodimo? Upravo iz razloga što se po islamskim učenjima jasno naglašava da je islam posljednja vjera koju je Allah dž.š. objavio svom posljednjem poslaniku Muhammedu a.s, učinio ju je lahkom i jednostavnom bez poteškoća i bez opterećenja njenih sljedbenika onim što nisu u mogućnosti izvršiti.

Glavna odrednica i osnov ove vjere je tevhid (monoteizam), njena parola je iskrenost, njena težnja je pravednost, njena opstojnost je istina, njen duh je solidarnost. Zasnovana na ovakvim osnovama ona je sistem koji ljude upućuje ka svemu što je za njih korisno i upozorava ih na sve ono što je štetno po njihovu vjeru. Muslimani vjeruju i nalaze u ovoj vjeri istinsko jedinstvo. Islamsko učenje zasniva se prvenstveno na Kur'anu i sunnetu.

Muslimani vjeruju da je Kur'an riječ Božija objavljena Muhammedu a.s. Početak objave smješten je u 610. godinu po rođenju Isusa odnosno Isaa, a.s, kada se prema islamskom vjerovanju u pećini Hira pokraj Meke Muhammedu a.s. ukazao Božiji glasnik Džibril (Gabriel), a prve riječi objave su bile „čitaj, uči“.

Za Muhammedovo a.s. paslanstvo je ključna 622. godina. To je godina kada Muhammed prihvata ponudu Medine da bude poglavar njihove zajednice koja je razjedinjena uslijed međuplemenskih sukoba. U Medini je Muhammed a.s. stvorio prvu islamsku državu u povjesti i uspostavio društveni poredak na vjeri u Jednog i Jedinog Boga. Iz tog vremena potiče i prvi pisani ustav jedne države poznat i kao Medinska povelja.

Medinska povelja je prvi pravni akt političkog konstituiranja prve muslimanske zajednice, a religijska etička i socijalna dimenzija Kur'ana i oporuka Muhammeda a.s. jasno pokazuju na postojanje dimenzije ljudskih prava u islamu.

Zajednica u Medini sastojala se od mnogo klanova uključujući i jevrejski. Muhammedovim a.s. dolaskom u Medinu i usvajanjem Medinske povelje uspostavljena je vjerska i politička zajednica koju su sačinjavali muslimani i Jevreji. Ustanovljen je takav tip društvene zajednice u kojoj se po samom njenom ustroju priznaju jednaka prava svih članova, a naročito u vrijeme rata. Jevrejima se daje sloboda na vjeroispovijest, a zanimljivo je i to da u slučaju vjerskih ratova ni jedna zajednica nije obavezna pružiti pomoć drugoj s tim da su Jevreji mogli učestvovati u muslimanskim ratovima samo uz odobrenje Muhammeda a.s. Nakon Muhammedove a.s. smrti došlo je do određenih podjela u islamu i među muslimanima, pojavile su se određene radikalne grupe, koje zagovaraju radikalni islam, koji je u apslutunoj suprotnosti sa izvornim islamom i sa kur’anskim propisima i onim što islam jeste i onim na čemu se islam temelji, a to su ljubav, poštovanje, tolerancija, pravednost itd.

Iskrivljena slika islama!

Danas je među velikim brojem nemuslimanskog stanovništva u svijetu prisutno mišljenje da islam danas ne bi imao milione pristalica da se nije širio silom i mačem. Prava istina je međutim daleko od toga što ćemo u nastavku pokušati argumentirati kroz nekoliko primjera i to:

Prvo; riječ ISLAM etimološki „Selam – Mir“, predstavlja pokoravanje Allahovoj dž.š. volji.

Drugo; sila je nekada potrebna da bi se mir održao, to je realnost. Praksa (demokratska) je to pokazala. Nije svaki čovjek stvoren i sposoban da održava mir i harmoniju. Sjetite se one Hobsove dobro poznate izreke „Homo homini lupus“, čovjek je čovjeku vuk, upravo kroz ovu rečenicu sam Hobs poručuje da ima mnogo tih koji su spremni uništiti taj mir iz svojih nekih interesa. Ponekad je potrebno primijeniti silu da bi se mir održao i upravo iz ovog razloga danas imamo policajce i druge sigurnosne snage koje ponekad silu koriste protiv kriminalaca i drugih rušitelja društvenih vrijednosti i društvenih zakona, a sve pod egidom održavanja mira u jednoj državi. Islam je religija mira, islam budi njegove sljedbenike da se bore tamo gdje postoji ugnjetavanje i to nekad zahtjeva korišćenje sile. No, ipak, Uzvišeni Allah u Kur'anu poručuje vjernicima: „O vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim, on vam je zaista neprijatelj otvoreni“( Sura, Al-Baqara: 208). Poslanik Muhammed a.s. u jednom hadisu je rekao „budite milostivi prema svemu što je na zemlji, pa će milost prema vama imati sve što je na nebesima“. Zar ovo nije samo jedan od mnogobrojnih dokaza koji svjedoči o islamu kao mirnoj i tolerentnoj religiji.

Evo i trećeg primjera; poznati historičar De Lacy O Leary je u svojoj knjizi „Islam na raskrsnici“ na stranici osmoj rekao slijedeće; „historija međutim nam objašnjava, da je legenda o fanatičnim muslimanima koji jure svijetom i prisiljavaju pokorene narode da prime islam, najapsurdniji mit koji su historičari ikada zabilježili“.

Četvrto; poznato je da su muslimani oko 800 godina vladali Španijom. Oni u toj svojoj osamstoljetnoj vladavini nikada nisu koristili silu da bi ljudi primili islam. Poznato je da na teritoriji Španije kasnije dolaze krstaši koji sa tog teritorija protjeruju muslimane zajedno sa Jevrejima. Veliki broj muslimana odlazi na tlo Afrike, dok se veliki broj Jevreja na poziv Osmanskog carstava naseljava na teritoriji BiH gdje su ostali i do danas.

Peto: u Kur'anu se kaže da nema prisile u vjeru, pa odakle onda mišljenje da je islam nasilna religija koja se širi silom kada se u Kur’ anu u suri Al Baqara, u ajetu 256 kaže slijedeće: „U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj koji ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti – Allah sve čuje i zna“. Zar ovaj ajet preuzet iz svete knjge muslimana (Kur'ana) ne govori da muslimani i da posjeduju taj mač, silu ne smiju je koristiti da bi u vjeru nagonili druge ljude?

Islam treba da osvaja srca i umove ljudi, a to se nikako ne može učiniti silom i nasiljem, pa se tako u Kur'anu u suri En Nahl u 125 ajetu kaže; „Na putu Gospodara svoga mudro i lijepim savjetima pozivaj i s njima na najljepši način raspravlja! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova i On zna one koji su na pravom putu“. Zar se iz ovog ajeta može izvući zaključak o islamskom propagiranju sile i nasilja? Ako su mudrost, lijepa riječ, savjet i poruka, sila i nasilje, onda da. Islam nije religija nasilja. Islam je religija koja propagira mir samim svojim imenom „islam“, a uvodu smo razgraničili od koje riječi dolazi riječ islam, pa smo kazali da dolazi od riječi „selam“ što znači mir. Koja bi onda logika mogla povezati islam = mir sa nasiljem, kako bi se nasilju moglo uopće dati ime mira, kako bi se uopće nasilje moglo okarakterizirati kao mir? Dakle, govoriti o islamu kao nasilnoj, tobože terorističkoj religiji je najveći apsurd, jer je Allah po učenju muslimana Svemilosni i Samilosni, (Er Rahman, Er Rahim). Kako onda onaj kojeg se određuje svemilosnim i samilosnim može biti nasilan i kako On može narediti nasilje i nepravdu. Pored toga jedno od Božijih imena je i El- Adil što znači Pravedni. U tom smislu islam se temelji na principu pravednosti koja je za muslimana jedan od stubova vjere pa tako Allah u Kur'anu vjernicima poručuje; „Vi pravedno postupajte, to je bogobojaznosti bliže“.

Današnji islam, terorizam ili vjera?

Većina muslimana nisu fundamentalisti, a većina fundamentalista nisu teroristi, ali većina današnjih terorista jesu muslimani i ponosno se kao takvi predstavljaju (Bernard Luis 2004: 134). Ova teza donekle može biti opravdana, jer sasvim je moguće da jedan dio ljudi koji tvrde da nastupaju u ime određene vjere (u ovom slučaju u ime islama) pogrešno shvataju i primjenjuju tu vjeru i na taj način stvaraju iskrivljenu sliku islama.

Broj takvih ljudi je mali, ali je broj problema uzrokovanih njihovim takvim ponašanjem veliki, i stoga se muslimani s razlogom pitaju zašto svijet, najvećim djelom svjetski mediji govore i terorističkim akcijama i pokretima kao islamskim, zašto se recimo irski i baskijski terorizam ne označava kao hrišćanski terorizam. Da li je razlog tomu nedovoljno poznavanje islama ili možda olako padanje u zamke i pod uticaj određenog broja radikalnih muslimanskih terorističkih pokreta koji apsolutno pogrešno shvataju i primjenjuju tu vjeru, zašto se jednostavno ne bi pristupilo racijonalnijoj analizi svetog izvora te vjere, Kur'ana?

Možda bi se onda lakše moglo riješiti pitanje terorizma, kao globalnog problema, jer u toj situaciji svijet bi se jedinstveno borio protiv jedne tačno precizirane skupine nazvane teroristima, a ne bi ulazio u nepotrebni rat sa islamom i muslimanima. Pitanje terora i terorizma ne može se vezati samo za islam i muslimane, kad u svijetu imamo veliki broj organizacija koje u svojim aktivnostima koriste nasilje i teror i pri tome te njihove aktivnosti nisu okarakterisane kao vjerski teror, vjerski radikalizam, fundamentalizam.

Uzmimo npr. Irsku republikansku armiju (IRA), Špansku ETA-u, italijanske Crvene brigade, njemački RAF (Baader Meinhof), PKK (Radnički pokret Kurdistana. Sve su to organizacije koje u svojim aktivnostima redovno koriste teror i stoga bi trebalo biti jasno da je teror teror ma ko da se njime koristio, on je u suštini krivično djelo, to je upotreba sile u političke svrhe, protiv ciljeva koji nisu vojni.

Meta terorizma je potpuno nevino civilno stanovništvo, čija je jedina krivica što se u očima terorista oni nalaze na drugoj strani. Terorizam je nemoguće svesti u istu ravan sa islamom ukoliko pri tome pažljivo analiziamo islam i svetu knjigu muslimana, što je potvrdio i veliki broj zapadnih naučnika neposredno analizirajući islam, islam kojega je naredio Allah đž.š u Kur'anu, otvoreno iznoseći činjenice da je apsolutno nemoguće poistovijetiti islam sa terorizmom. Ni jedna božanska religija ni na jedan način ne dopušta upotrebu sile i nasilja pa tako ni islam, što ćemo ukratko pokušati pojasniti pozivajuči se na ajete iz Kur'ana, svete knjige muslimana i izvora islama iznoseći činjenice te ćemo na taj način pokušati formulirati realističniju sliku islama.

To što se osobe koje stoje iza određenih terorističkih djela pozivaju na islam ili na kršćanstvo, to što te osobe nose muslimanska, kršćanska ili jevrejska imena ne treba da navode na pogreške koje će ta djela pripisati jednoj od ovih religijskih skupina ili bilo kojoj drugoj“ (Yahya; 2003: 17-30).
Ako počinioc nekog terorističkog djela uistinu i nosi muslimansko, kršćansko ili jevrejsko ime i ako se on osjeća pripadnikom jedne takve skupine, ti njegovi zločini se ne mogu i ne bi trebali karakterizirati kao islamski, kršćanski i jevrejski. Jer te grupe bez obzira koliko one tvrdile da pripadaju nekoj vjeri i koliko god da tvrdili da se bore za njene ideale, samo postižu suprotan efekt, ocrnjujući tu vjeru, odvraćajću od nje, jednostavno napadaju tu vjeru. Svaki atak u ime vjere na nevino civilno stanovništvo je atak i načinjen protiv vjere. Vjera ne dozvoljava nasilje šta više ona naređuje ljubav, milost i mir tako da je terorizam u samoj svojoj osnovi suprotnost vjeri, jer on propagira nasilje, nemilosrdan je, zahtijeva bol. Čovjek koji bezdušno ubija nije vjernik, njegov cilj je prolijevanje krvi i upravo zbog toga je pogrešno akte tih ljudi određivati islamskim ili kršćanskim ili jevrejskim ili uopće vjerskim.

Vjernik musliman koji vjeruje u Allaha nikako ne može počiniti takvo djelo, tako vjernik musliman nikako nije mogao počiniti one grozote od 11. septembra 2001. godine, niti najnoviji teroristički akt iz Pariza 2015. godine. Iz tog razloga su pogrešni termini islamski, kršćanski, jevrejski terorizam, pošto u islamu, a i u ostale dvije božanske religije apsolutno nema mjesta terorizmu. Naprotiv, akcije koje nazivamo terorom odnosno ubistvom nevinog stanovništva, prema islamu veliki su zločini, a muslimani su dužni da spriječavaju ove akcije i uspostavljaju mir, spokojstvo i pravdu na zemlji što im se naređuje i u Kur'anu gdje se kaže: „Allah zahtijeva da se svačije pravo pravo poštuje, dobro čini i da se bližnjim udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje, da pouku primite, On vas savjetuje“ ( El- Nahl : 90).

Terorizam sam po sebi žudi za tipom društva u kojemu će gospodariti nasilje, strah, nespokojstvo, tuga i haos, što je apsolutno suprotno sa prethodno navedenim stavom, a i sa samom suštinom Kur'ana i islama.

Terorizam je sušta suprotnost islamskom moralu koji se zasniva na ljubavi, poštovanju i toleranciji, dakle, apsolutno je nemoguće da osoba koja je poimala islamski moral bude na strani nasilja i nereda. Očito je da problem ne leži u islamu, već u grupama koje pod plaštom islama čine haos, nerede i na taj način ocrnjuju islam i kod određenog broja ljudi koji ne poznaju suštinu i temeljne principe islama stvaraju određene predrasude, strah i njihovo antagonističko raspoloženje prema toj vjeri. Stoga je možda i s razlogom zapadni svijet zabrinut.

Savim je očito da aktere terora i one koje stoje iza njih treba kazniti po mjeri međunarodne pravde i prava. Da bi se to postiglo potreban je drugačiji strategijski pristup koji će voditi trajnom rješavanju ovog problema, jer današnje analize jasno pokazuju da je terorizam globalni problem, to je međunarodni problem, to je zločin protiv čovječnosti i kao takav nema mjesta ni u jednoj božanskoj religiji.

Konsultovana literatura
1. Besim Korkut, (1993), Prevod Kur̕ ana, II izdanje, Zagreb,
2. Abbas Zaryab, (2006) Život Poslanika, Sarajevo, Kulturni centar ambasade I.R. Iran u BiH,
3. Muamer Halilović et al, (2006) „Muhamed s.a.v.s. Uzvišeni moral Božijeg Poslanika: izbor iz biografije, preveli, Sarajevo, Kulturni centar ambasade I.R. Iran u BiH,
4. John L. Esposito, (2001), Islamska prijetnja – mit ili stvarnost, Živinice, UIO „SELSEBIL“
5. Harun Yahya, (2003), Islam proklinje teror, Sarajevo, Bosančica print
6. Ivan Cvitković, (2005), Religije suvremenog svijeta, Sarajevo, DES

_________________________
Diwan magazin
* Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i obaveznog linka koji vodi na izvorni tekst. Autorska prava su zaštićena zakonom.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak