Skip to content

PORTRET LIDERA: Primjer Redžep Tajjip Erdoan

Liderstvo nikada nije bila titula. Liderstvo nije nadređenost, dominacija nad ostalima. Liderstvo je mislija, prije svega produhovljena ideja. Lider postaje predvodnik, a često je to samo onda kada je vođenje prijeko potrebno: u trenucima kriza svih vrsta u kojima se narod nalazi. Zato je lider, prije svega predvodnik u ukidanju zla, nepravde, i onaj koji donosi boljitak. Kada u stanju beznađa jednog naroda, čak i najstravičnijeg psihičkog trenutka u glavama ljudi odzvanjaju riječi “nikada neće biti bolje“, a okolnosti oko vas vam to samo mogu potvrditi, vi pronađete vjeru, odredite misiju i uspijete – vi ste lider. Kasnije, ovaj se epitet ukida, jer nakon dobro istrasiranog puta razvoja, uloga predvodnika prestaje biti od veće važnosti.

Ali, još jedna jako bitna stvar postoji u svemu tome: vođu, lidera nikada ne kruniše on sam, to iz njegovih usta nikada ne dolazi, u njegovom srcu ne zauzima mjesta. Lidera, vođu, određuje narod, narod govori, narod ga osjeća. Samoproklamovani su oni, koji žele da ubijede narod, a ubijeđeni narod ne osjeća pravu draž, kao onaj koji sa osjećanjem prihvata. “Ja sam vaš lider“ – riječi su samo jednog običnog čovjeka, riječi “ti si naš lider” – riječi su naroda koje su upućene jednom posebnom čovjeku. A da bi narod nekoga zavolio, on mora osjećati ga kao nekoga ko je dio njega samoga – naroda. Čovjek koji živi isti život, iste probleme, a njegov angažman nije proklamacija sebe samoga u bilo kom smislu, već vizija da se unaprijede uvjeti života za sve – lider je. To što veliki državnik boravi u luksuznoj vili, vozi se skupim automobilima, nalazi u utjecajnom okruženju, i donosi velike odluke – a sve to zovemo moći – za jednog vođu, lidera, ali najprije čovjeka, to su uvjeti koji samo mogu utjecati na sve ono što kao čovjek bez svega toga nije mogao ostvariti. On se ne mijenja ni onda kada kao student zapisuje aksiome, utopijski, ili antiutopijski se raspravlja sam sa sobom, ili ostalima, i niti onda kada dobije ono što mi zovemo moć. Zapravo, ono što mi vidimo kao moć, to pravi vođa, lider, vidi kao mogućnosti. Čovjek je sklon divljenjima, ali, najprije je sklon osjećanjima pripadnosti onoga u koga se zaista uzda. Ukoliko se još taj uzdanik i ne promijeni nakon godina vlasti, onda je izvjesno znati kako izgleda lik i djelo jednog najprije čovjeka kojem je narod stavio krunu, koju mu samo on može i staviti – lidersku. Historija svjedoči o hiljadama takvih ljudi, na raznim stranama svijeta, u raznim razmjerama obima vladanja, ali nesumnjivo, i današnjica ima svoje heroje, jer sve što se nama dešava prvi put, historijija je već vidjela, pa za to imamo i primjere u prošlosti.

Lik i djelo lidera, kojeg je zaista narod prihvatio liderom, i to masa, milioni ljudi, prije nego li se u njegovo srcu zaista pojavila ta misao, ili riječ jeste današnji predsjednik Republike Turske, po mnogima najveći lider iz zemalja muslimanskog svijeta, Redžep Tajjip Erdoan. Gospodin Erdoan ima impresivnu, neki bi rekli karijeru, ali on je tako nikada nije vidio. To je sve vrijeme bila misija, od djelovanja u općinskim ograncima partije, prvog kandidiranja za općinu Bejolu (1989), zatvora, šikaniranja u medijima, do prvog formiranja vlade. Da je karijera, vjerovatno bi išla linijom manjeg otpora, jer karijera utječe od puno manje faktora uspjeha. Dakle, misija Redžepa Tajjipa Erdoana, i Božja milost jednom narodu, stvorila su njega kao lidera.

Pošto je savremenicima općepoznata biografija ovog velikog čovjeka prije svega, u ovom tekstu će se naći fragmenti iz knjige REDŽEP TAJJIP ERDOAN – RAĐANJE LIDERA, autora Husejina Beslija i Omera Ozbaja. Knjiga iznosi biografske podatke, razvojni put ovog velikog političara, ali ono što je suština, prije svega, ovog teksta koji šalje poruku o tome kako izgleda lider, knjiga iznosi i podatke o tome kako je svo vrijeme gospodin Erdoan bio čovjek. Mnogi će se zadiviti njegovim govorima, koji su nadasve iskreni, uzdrhaće im srce on velikih riječi, ali će ispred toga se naći bajkovita scena kada Erdoan kao gradonačelnik Istanbula posjećuje najzabitije krajeve grada i Republike Turske, dolazi siromašnim poštenim ljudima, sjeda sa skromne sofre, pušta suzu, i odlazi od njih još osnaženiji u namjeri da im poboljša uvjete života. Zato su neki fragmenti iz ove knjige, neka svjedočanstva, bitna da se i kroz ovu formu, prikazivanja lidera, njegovih osobnih karakteristika prikažu. Svakako, za političku karijeru, za misliju od četrdesetak godina, moguće je napisati tomove, ali cilj je da ovaj tekst definiše kako izgleda lider, i da za to iskoristi primjer jednog lidera: Redžepa Tajjipa Erdoana.

“Tajjip Erdoan nije postao premijer zato što se promijenio, već suprotno, postao je premijer zato što se nije promijenio..”

Fragmenti su iz knjige REDŽEP TAJJIP ERDOAN – RAĐANJE LIDERA, autora Husejina Beslija i Omera Ozbaja, prema prijevodu Avdije Salkovića, objavljene u Novom Pazaru, 2012. godine. U knjizi svjedoče prijatelji gospodina Erdoana, njegovi suradnici, i svjedoci priča. Fragmenti vezani za neke događaje opisane u knjizi su skraćeni, iz razloga konceptnog uklapanja u suštinu poruke koja se želi poslati, a to su karakteristike lidera, prožete kroz njegovu invarijantnost, ljudskost i titulu koju mu njegov narod ne dodijeljuje samo glasačkim listićem, već i srcem.

Odlika lidera je hrabrost

“- Niste obratili pažnju na moja upozorenja! – govorio je usudni glas sa drugog kraja veze. – Rekao sam da će teći krv, niste shvatili ozbiljno. Ovo vam je posljednje upozorenje!… Večeras imate još jedan skup na kome će vaš kandidat držati govor. Kažite mu da odustane, u suprotnom, biće ubijen tokom govora.
Pogledali smo u gospodina Tajjipa. Umjesto neodlučnosti ili zebnje, na licu mu se očitavala duboka vjera. Bilo je očigledno da ga vjera oslobađa u mjeri u kojoj se ne boji bilo koje ovosvjetske snage. Ako treba, mogao je očitati lekciju svemu i svakome. Svima nam je ulio hrabrost tim svojim dubokim i spokojnim stanjem duha.
Samo je rekao: – Drugovi, svako na svoje mjesto! Nastavljamo!”
Odlika lidera je da bude dio onih od kojih potiče, bude im pristupačan i bude voljen i poštovan od strane njih. Slijedimo ovaj aksiom: onaj kog svoji ne vole, taj nije od onih dobrih.

“Uvečer, dok se vraća kući desetogodišnji sin nekog od njegovih komšija slobodan je stati mu na put i pozvati ga svojoj kući:
– Tajjip-amidža! Moja majka je umijesila mantije, čekamo vas na večeru!
I dok to čini, dijete osjeća kao da razgovara sa svojim rođenim amidžom. Međutim, još je interesantnije to što se Tajjip nalazi u istom spokoju:
-Dobro – odgovara djetetu – kreni ispred mene, pokaži mi put. Znači, večeras mi je nafaka kod vas…
Opet je on lično jedini uzrok ovakvoga slobodnoga ponašanja ljudi kada se nađu uz njega. S lahkoćom im može uliti osjećaj da je jedan od njih. Jer, on je neko ko je proživio sve životne avanture kroz koje su prošli i žitelji ove države. Njegove svađe, boli, tuga, iste su kao i njihove i isto toliko stvarne. Dakle, on je osoba s kojom se svako može poistovjetiti. On zna ko je, nipošto ne poriče mjesto odakle je došao. Dopada mu se smisao koji mu narod pripisuje. U njemu ima nešto što je video bračni par koji ga čeka na svadbu, komšijina supruga koja ga želi počastiti mantijama ili majka djeteta koja se sprema nadjenuti njegovo ime bebi koju će roditi. On predstavlja nešto što želi velika većina naroda, mjesto ili identitet koji on želi biti. Tajjip Erdoan svjestan je svega ovoga. Osobine koje posjeduje sjedinjuje političkom pameću i na taj način mijenja Tursku.”
Odlika lidera je shvatanje da je i on čovjek sazdan od vrline ali i od slabosti. Lider svojom vrlinom nadvladava ljudske slabosti.

“Kada me je u putu Tajjip upitao: Šta se desilo? Izgleda da ti je loše?, odgovorio sam mu: Reise, ja sam video siromaštvo, ali, kunem se, ovako nešto nisam vidio. Nakon toga sam mu predložio slijedeće: Promijenimo ovaj običaj. Umjesto da idemo u kuće, pošaljimo im pomoć. Izvršimo našu obavezu na ovaj način. Reis je rekao: Ne može! I obrazložio: Ti znaš onu malu radnu prostoriju iza moje kancelarije. Tamo potpisujem određene dokumente. Zamisli ispod koliko mnogo para stavljam svoj potpis! Pare su vruće. Kada ne bismo vidjeli siromaštvo onih ljudi kako bismo se čuvali od zaluđujuće privlačnosti zabranjenog zalogaja?”
Prioritet lidera je najprije narod, i to onaj kome je on najviše potreban.

Na konferenciji za medije koju organizira 24.09.1998. godine nakon potvrđivanja kazne zatvora, ovaj skup poprima razmjere historijskog skupa. Pun emocija, kao i okupljeni svijet, Erdoan izražava riječi koje bi većina neupućenih nazvala samo pukom utopijom. Među političarima su uglavnom riječi zlatne, a djela rđava, što svedoče primjeri. Ali, Erdoan nije niti utopija, niti bajka, on je Erdoan. On je stvaran i svoje je riječi i do tada, kao i do sada potkrijepljivao svojim djelima.
Kratak izvod iz govora:
“Vaš glas želim uzeti iz soba vaših siromašnih kuća, iz pogleda vaše neupošljene djece, iz ranjenih srca majki i grudi očeva i želim ga ponijeti u centar pažnje ove države. Jer, ja volim vaš glas. Jer, vi ste primarni i istinski elemenat ove zemlje. Vaš glas je bitan. Zbog toga vas ja volim, jer sam jedan od vas, nisam niko drugi.”

Lideru je svaki čovjek bitan.
On ima uho, oko, i srce za svakoga

Hasan Ješilda je prijatelj gospodina Erdoana i čovjek koji je zbog njega ušao u zatvor ne bi li ga zaštitio od planova ubistva. Zanimljiva je također priča kako je Ješilda dospio zatvoru, kako je “iscenirao” slučaj, i dospio iza rešetaka, samo da bi bio čovjek unutra, i brinuo se za bezbjednost Redžepa Tajjipa Erdoana.
“Oko 23:00 časa Reis bi počinjao čitati pristigla pisma. Koliko se sjećam, primio je 13.000 pisama. Sve ih je pročitao i na svako lično odgovorio. Posebno bi mu se oči zamutile dok bi čitao pisma djevojaka iz Imam Hatip srednjih škola. S vremena na vrijeme, bilo je i pisama koja su i na mene veoma uticala. Posebno ima jedno, koje nikada neću zaboraviti. Stiglo je od jedne djevojke koja je radila u Bajrampaši u jednoj tekstilnoj radionici. U jednom dijelu pisma ona kaže: – Gradonačelniče! Kada sam odlučila da vam pišem, moji prijatelji su me počeli ismijavati: Ko si ti, a ko je Tajjip Erdoan! Gradonačelnik velikog grada! Na stranu čitanje, čak ni kovertu neće otvoriti… Molim vas, gradonačelniče! Ako dobijete moje pismo, samo napišite: Primio sam tvoje pismo, i pošaljite mi. Meni je i to dovoljno.
Dok smo čitali obojici su nam zasuzile oči. Tajjip joj je napisao odgovor na pola stranice: Moja voljena kćeri… Poslali smo joj pismo.
Jedna verena djevojka napisala je da je odložila vjenčanje jer, kako kaže: čekamo vas na svadbi. Pretpostavljam da je svadba te djevojke bila prva svadba na koju je otišao nakon izlaska iz zatvora.”
Lider je onaj je spreman suprotstaviti se svakome u odbrani pravedne stvari. Lider ne može biti poltron.

Bulent Arinč, Erdoanov saborac, govori o danima kada su se sukobili sa Hodžom, Nedžmetinom Erbakanom:
“On (čitaj Hodža-Nedžmetin Erbakan) je bio autoritaran čovjek, a njegovo vođstvo bilo je neprikosnoveno. Nakon njegove riječi niko nije mogao ništa više reći. Kada bi na sastancima Hodža rekao: Neka svako kaže svoje mišljenje, postojala su tri načina da se to uradi. Prvi je bio da zna šta Hodža misli o tom pitanju ili da to pretpostavi, pa shodno tome, da priča i dobije njegovo odobravanje. Drugi je bio da osoba priča tek nakon Hodže i ponavlja ono što je on rekao. A treći način je bio da uopće ne priča. Postojao je i četvrti način, ali on je bio veoma rizičan. Bio je stav onih koji su temi prilazili kritički, poput mene, poput Tajjipa. I, naravno, nikako nije dobro prihvatan. Ali, mi smo uzevši sve u obzir na izborima kandidata za predsjednika partije napravili svoj prvi istup. Nismo prihvatili listu koja nam je ponuđena uz riječi: Ovo su imena koja Hodža želi, i kandidirali smo sami sebe. Kada su se povisili tonovi protivljenja, i mi smo povisili naš ton. Rekli smo: I mi smo narodni poslanici ove partije. Koristimo naše prirodno pravo. Gospodin Redžai (tada kandidat za predsjednika partije) je bio primoran da izbore provede na ovaj način. Na kraju, sve dužnosti uzeli su naši prijatelji. Dakle, moguće je, rekavši svima nam se vratilo neko samopouzdanje. Toga dana dio drugova je plakao. Uspjeli smo još na prvom pokušaju.”
Lider uvijek uzvraća poštovanje onima koji ga smatraju liderom. Lider im na lijepo, lijepim uzvraća.

Bešir Đoškun prenosi u knjizi:
“Spominjući jedan od ovakvih mitinga, upitali smo ga kako sve to podnosi: – U ljetnjim mjesecima je u redu, ali po hladnom i, posebno snježnom vremenu, po zimi, kiši, stojeći na nogama, zar vam se nikada nije dogodilo da vam smrznu ruke i noge? Zar se nikada ne umorite?
Tajjip Erdoan je odgovorio: – Griju me oči naroda. Kada izađem pred njih, koliko god je to moguće, trudim se da ih gledam u oči. Dok mi nutrinu griju sjaj, radost i toplota koju vidim u njima, također mi otklanjaju umor, čak to i ne osjetim. Ionako moj sastanak za govornicom vezan je za ovo. Kada se gužva počinje smanjivati, i enegrija meni počinje jenjavati. Tad skraćujem svoj govor. Ali, ako njihovo ushićenje traje, onda nastavljam sa snagom koju crpim iz tog ushićenja. Osim toga, ima i jedna veoma važna činjenica koju na mitinzima držim pred očima: čak i onaj što je posljednji došao da me sluša, došao je tamo prije mene. Štaviše, većina ih je došla satima prije mene. Oni stoje na nogama, a osim toga, stoje u jednom mjestu. Premda sam ja u stalnom pokretu, makar bilo i na uskom prostoru. Želim reći, na stranu to da se naspram žrtve koju ispoljavaju ljudi žalim na hladnoću, toplotu ili umor, ja mislim da njima moram mnogo više pružiti.”

Lider poštuje svoje saborce i jednak je sa njima

Bešir Đoškun nastavlja:
“- Otvorili smo oblasni ogranak u Bajburtu i odatle je treblo preći u Gumušhane. U namjeri da se malo odmorim, sjeo sam na stepenište u autobusu. Kada me je gospodin Tajjip ugledao dok je prelazio u zadnji dio autobusa, upitao je za Halida. Baš u tom trenutku kod nas je došao i Halid. Halide, ima li šta za jelo? Halid je odgovorio: Uzeo sam jedan doner i pola hljeba. Ispruživši hljeb, reče: Ako želite, izvolite! Gospodin Tajjip je rekao: Ali, svi smo gladni! Zar se niste organizirali u vezi hrane? Ne čekajući da Halid bilo šta kaže, uzeo je hljeb, otcijepio pola i pružio Halidu. Kada se spremao da zagrize, preostalu polovinu, oko mu je zapelo za mene. Rekao je: Čekaj, a ovo ćemo podijeliti nas dvojica! Sve i da sam rekao: Ne želim, sit sam, nije me poslušao. Dao mi je polovinu gljeba, a sa preostalim dijelom utolio je svoju glad.”
Lider poštuje, saosjeća i prilagođava se svim slojevima svog naroda.

Bešir Đoškun i dalje nastavlja:
“O kakvoj mudrosti je riječ, njegova duša nikako nije željela da me ostavi gladnoga. Jednom smo otišli na iftar kod jedne siromašne žene čije su svo troje djece bili invalidi. Kuća se nalazila na Golbašiu, jednosobna koliba od ćerpića. Otišli smo nenajavljeni. Kada smo stigli otvorili smo vrata, žena je zajedno sa djecom sjedila za sofrom. Na dasci ispred njih nalazile su se pide umotane u papir. Gospodin Tajjip je nazvao selam i sjeo pravo za sofru. Kada je vidio da mi neodlučno stojimo, morao je da nas ukori: Bešire, hajdete, malo požurite! Nemojte se tako mrštiti. Mislim da je shvatio da smo htjeli pobjeći nazad. Nemoćni, sjeli smo za sofru. Gospodin Tajjip je prepolovio pidu koja je stajala ispred njega i jednu polovinu stavio je pred mene. Međutim, kad sam vidio bijedu ovog okruženja, žalosno stanje žene i djece, ja sam se potpuno zasitio. Opet sam, zbog stida otcijepio jedno parče i ubacio ga u usta. Međutim, bilo je nemoguće progutati ga! Taj jedan zalogaj pide okretao sam po ustima i nikako ga nisam mogao progutati. Grlo mi se svezalo u čvor. S jedne strane, krajičkom oka gledao sam gospodina Tajjipa. Na jedan prilično normalan način, bio je zauzet jelom. U jednom momentu pogled mi je zastao na papiru kojim su bile uvijene pide. Kada sam malo pažljivije pogledao, primijetio sam mrlje od blata. Odjednom me je nutrina zaboljela. Mislim da su pide bile izvađene iz kante za smeće nekog restorana. Čim sam to primijetio, skoro da sam svoju pidu progutao bez žvakanja. Lagahno sam se pružio prema polovini Erdoanove pide. Iz straha da može zakačiti neku bakteriju i dobiti trovanje, htio sam ga spriječiti da ne jede više.”
Lider se drži svog puta, svojih vizija. On se nikada ne osvrće na tuđe prognoze.

Ibrahim Bajram prenosi:
“- Bilo je jutro, dan nakon što je izbrisan s liste narodnih poslanika. Kada je vidio da mu na stolu nema dnevnih novina, pozvao me je i upitao: Ibrahime, gdje su novine? – U redu, molit ću, odmah ću ih donijeti!, rekoh i izađoh iz njegove kancelarije. Kao i uvijek, novine su stigle na vrijeme, ali i najblaži naslov izgledao je ovako: Tajjipove baterije su potrošene“ Moja unutrašnjost nikako nije dozvoljavala da ih vidi. Međutim, kada je zatražio, morao sam ih donijeti. Odnio sam sve novine i spustio mu ih na sto. Neke je pročitao, a na neke je samo bacio pogled. Na kraju, vidio je sve što je pisalo u vezi njega, ali nimalo nije pokvario svoju smirenost. Dok sam ga posmatrao krajičkom oka, mislio sam da će ga potresti ono što pročita, da će mu teško pasti i da će se mnogo rastužiti. Samog sebe sam proklinjao. Ali, ni lice mu se nije namrštilo. Na svakidašnji način nastavio je svoj svakodnevni život.”
Lider je žrtva svoje borbe. Lider bez žrtve nije lider.

Dio izjave koja se spominje u knjizi, a odnosi se na jednu rečenicu koju gospodin Erdoan izjavljuje, a koja otkriva i svjedoči sav put koji je do tada prešao (2002. godina., uoči parlamentarnih izbora):
“Kada sam bio primoran birati između sebe i moje borbe, uvijek sam birao svoju borbu!…”
Lider uvijek ispunjava svako obećanje, bez obzira ticalo se ono velikih ili malih obzira.

“Mustafa Gundoan također je bio jedan od onih koji su se nalazili u prilično širokom prostoru partijskoga predsjedništva (odnosi se na godinu 2003. i okolnosti u AK partiji). Ne želeći mnogo upadati u oči među ministrima, narodnim poslanicima i čelnim rukovodstvom Stranke, povukao se u jedno ćoše i nečujno posmatrao ljude oko sebe. Pomislio je: Svi su učili i postali su ljudi. Naši velikani, dospjeli na velike funkcije… Vjerovatno sam jedino ja među njima koji nema više od četiri razreda osnovne škole. Prepuštajući se jednom osjećaju nemoći koji mu je ispotiha osvajao lišnost, pogled mu je zastao na Tajjipu Erdoanu, koji je, ophrvan blagim spokojnim umorom, bio prepušten fotelji u koju je sjedio. Odjednom se oraspoložio: – Uzvišeni Gospodaru! – zamolio je nečujno: – Pokazao Si mi i ove dane… Kada bi mi odmah ovdje uzeo ovu dušu koju Si mi dao na emanet!
Zatim, pred očima mu je oživio razgovor koji je obavio s Predsjednikom podljednje večeri u zatvoru Pinarhisar. Kada je rekao: Ako Bog da, jednog dana ćeš postati premijer ove zemlje, međutim, mi tada nećemo moći biti uz tebe. Tajjip mu je rekao: Gledaj Mustafa! Dajem ti riječ! Ako jednog dana postanem premijer, ti ćeš biti prva osoba sa kojom ću razgoarati. U međuvremenu, završena je slavljenička gužva, okolina je postala mirnija. Tajjip Erdoan se obratio prisutnima u sali: – Prijatelji! Možete li me malo ostaviti samog?… Odmah nakon toga, okrenuo se i prstom pokazao na Mustafu Gundoana, koji se spremao zajedno s ostalima, napustiti salu: -Ti ostani!… ”

Nakon upoznavanja sa ključnim karakteritikama jednog lidera oslikanog u primjeru današnjeg predsjednika Turske, Redžepa Tajjipa Erdoana, može se još konstatovati da se ključ uspjeha svakog lidera sastoji u tome da on mora biti neko s kim se narod identificira, neko ko pripada većini. Zabluda je velikih pokušaja liderstva predstavljanjem sebe kao moćnika tamo gdje većina naroda nije moćna. Lider se mora prilagodti ekonomskim, moralnim i običajnim karakteristikama svog naroda. Ono što je karakteristika gospodina Erdoana je to da je narod u njemu prepoznao slugu, zavolio ga i uzdigao iznad sebe – priznao ga liderom. A nakon ovih fragmenata, svi se trebamo zapitati da li zaista i mi imamo svog lidera kao ovi srećnici u