PROSIDBA – Nedžib Vučelj

Ima jedan Sandžak, na tromeđi Bosne, Srbije i Crne Gore. Taj Sandžak je rasadnik umnih, dobrih, poštenih, viđenih, šidetnih, odanih, hrabrih… ljudi. Ako sretnete nekoga, ko nema makar nekoliko ovih osobina, on nije iz Sandžaka, iako u svakom žitu ima kukolja. A kukolj su pokušavali posijati mnogi preko međa, ali između dobrih klasova, kukolja nema ni u klijanju.

Pešter

Nadaleko čuven i viđen momak na Donjoj Pešteri, bio je Refik Maljanov. Crnomanjast, visok i plećat, a još iz čuvene i bogate porodice Maljanovića. Majka ga njivila i hranila masnim ovčijim sirom, ovčavinom i kajmakom, kupovala mu najljepša odijela i još od malehna vodila po teferičima i svadbama. Još dok je bio dijete, Maljanovica ga je gurala u kolo da narod vidi kakvog glednog i viđenog sina ima. A Refik je, mašallah, rastao kao vrba iz vode. Narod se ibretio da je tako brzo rastao, a ibretio se i njegovoj ljepoti. Maljanovica je na vrijeme otišla kod mula-Husa, da joj protiv uroka za njenog Refika napiše veliku hamajliju. Dobro je to ona uvila i ušila voštanom krpom, pa je Refik nije morao skidati ni kada se kupa. Za to mu se nije ni bojala nekih posebnih sihira. Neka se narod ibreti koliko god hoće i kako hoće. Onome, kome je mula-Huso Ujkanović iz Škrijelja napravio zapis, bilo mu je hair sto posto, a po tome je bio čuven i mula-Fazlija Halilović. Eto, za mula-Husu se pričalo svugdje, kako je svu petoricu sinova oženio bez prosidbe. Sve su premamljene da pobjegnu i udaju se za mula-Husoviće. Ljudi su govorili da je svemu tome sebet mula-Huso, sa svojim zapisima. Veliki je sihirbas, vikali su, ali samo kome on hoće, i ko mu dobro plati.

Došao tako jedan čovjek, da piše kod mula-Husa, da mu se krave bolje muzu. Nešto su prekapile, da Bog lijepi sačuva, pa mlijeka nema, kao da ga neko krade, ili krave noću kradom doji. Sjedio je mula-Huso na sred bašče i pisao. Kad je napravio zapis, čovjek mu plati i ode. Hodžinica, po običaju, jedva dočeka te istrča van i upita:

  • A, Bogati hodža, koliko ti plati?
  • Desetinu dinara- reče hodža ne ispravljajući glave.
  • E, da Bog da mu se ruke osušile.

Hodža na to nije nikada davao komentara. Pustio bi hodžinicu da kaže svoje. Njoj će grijesi, neće njemu. Još hodžinica nije dobro isklela jadnoga čovjeka, koji je sve pokušavao da bi mu krave imale više mlijeka, a stiže drugi čovjek. Nije se vidjelo ni po čemu, da se posebno razlikuje od prijethodnog, osim po liku i građi. Nakon selama sa efendijom, i pitanja za zdravlje, nije puno čamio, već je izložio kompletnu situaciju i razlog njegovog dolaska.

Ja sam, efendija, eto, došao kod tebe po Božijem putu. Moja kćerka Safija je isprošena, i ako Bog da će joj doći svatovi za deset dana. Moja kćerka Safija je plaho viđena, radna i poštena, da takvu cipa-cipcijela Pešter nema. Ti znaš, efendija, da će ona dvoriti, i da će se silan narod okupiti da je vidi, a ja ne bih da ode na oči, pa sam došao, da joj napišeš hamajliju protiv uroka, ako ikako možeš.

Mula-Huso nije govorio ni te-ni ove, već se odmah prihvatio plajvaza i ćahata, a otvorio knjige i odmah krenuo sa pisanjem. Nije trebalo puno čekati, da to mula-Huso napiše, i uruči musafiru. Musafir se dohvati za novčanik i plati hamajliju. Mula-Huso nikada za to nije određivao cijenu, već koliko mu ko da. Musafir se halalio i sav sretan krenuo kući, a hodžinica jedva dočekala da ponovo upita hodžu:

  • A, Boga ti hodža, koliko ti ovaj dade.
  • Hiljadarku, odgovori hodža.
  • E, ako si mu, hodža, loš zapis napisao da Bog da ti se ruke osušile.

Hodža je samo gledao u svoje ćitabe, pognute glave, i nije ništa govorio, ali je nekoliko puta mahnuo glavom. Ništa dobroga nije mislio, ali je šutio. Malo se osmjehnuo, onako radi sebe, jer je tačno znao šta će mu njegova hanuma reći, jer joj to nije prvi put. Mnogo je puta ranije, sušila ruke mnogima koji su dolazili po zapise, a Bogami, i svome efendiji, pa kome milo, a kome drago. Po njenom sušenju ruku i priči, uvijek se moglo znati makar približno, ko je koliko efediji zapis platio.

Refiku Maljanovom hamajlija kao da je pomagala da raste i napreduje. Bio je kao od brda odvaljen. Maljanovica ga nije više gurala u kolo da se uči da igra, već ga vodila da se sa njim ponosi, a kad bi zaigrao, a često i kolo poveo, voljela je drugama da pokazuje prstom, i govori kako je to njen sin Refik, iako su ga sve dobro poznavale. Nisu imale nikakvih primjedbi, i ma koliko da su pokušale biti zloslutne i zajedljive, nisu Refiku mogle naći, ama baš nikakvu mahanu.

  • Vakat mu je da se ženi. Refik je momak stasao za ženidbu, nije više hadžamija, a vala je viđen, da može da bira, ovu hoću, a ovu neću, jer mu mahane nikakve nema, jedino ako neko hoće za inat, a drugo jok. Belćim, ako on neće još da se ženi, to je drugi par opanaka, ali da je moj, ja ga pitala ne bih, već koju bi begenisala, tu bi mu i isprosila, jer roditelji ne misle hilje svome djetetu, pa ne mislite ni vi – reče Maljanovici Hankuša, koja je malo kome šutjela, a ovaj put je posebno htjela da se udobri Maljanovici, jer joj je imala još puno štošta reći.
  • Što se mene tiče, ja mu ne branim, niti mu brani Maljan, ali ti znaš da se nije lahko oženiti. Ti dobro znaš, da je važno iz kakve je akrebe, prije svega, pa kakva je djevojka, pa kakvo je i njeno deveto koljeno. Sve je to jako važno, mada, da ti pravo kažem, na to mi ne bismo puno gledali. Ti znaš da nam je Refik sin jedihnik, i voljeli bismo njemu da udovoljimo u svakom pogledu, pa i u tome. Mi bi najvoljeli, da on nama prstom pokaže, ja bi tu i tu, a naša je briga sve ostalo. A Refik je, nije što je moj, primjer kakvoga treba tražiti: viđen, pošten, vrijedan, poslušan…, još nam nikada riječi nije povratio. Jok, to on ne zna, a niti hoće. Da ga na ranu previješ, eto takav je.

A vodio ga je, ko bi drugi nego Refik Maljanov. Uvijali su se momci, izbacivali prsa i upletali i raspletali noge, a djevojke su ih krišom gledale ispod oka. Što jeste, i što nije, najviše su gledale u Refika, a on bi zadigao azgino glavu, i namjerno ne bi htio nikoga da gleda. Pogled mu je bio neodređen, upućen negdje daleko prema nebu, gdje ničega osim plavetnila nije bilo. A što bi on nekoga, ili neku gledao, kada je njegovo da igra, pa ko hoće neka gleda do mile volje.

mlada

Hafiza Arslanova iz Melaja je bila nadaleko čuvena djevojka. Bila je silovita i azgina, ali to je vješto krila svojom mirnoćom. Taj njen mir davao joj je čudan karakter, da su svi govorili kako je ona mirna, poštena i jako povučena djevojka, te kako je ništa ne zanima, te da bi sve pešterske djevojke trebale da se ugledaju na Hafizu, koja je pripsanija od sviju njih, ali ona to nikom ne daje do znanja. Svadba je bila i za nju, kao i za Refika. Nju su doveli i otac i majka, i stajali uz nju, kao da su je mahsuz doveli na izložbu, a ne na svadbu, i samo što ne vicu:

  • Gledajte, narode, što mi imamo djevojku za udaju, to niko nema. Navalite sutra na prosidbu, a mi ćemo vraćati sve jedne po jedne prosioce, ne što nisu dobri, i što je ne prose za dobre momke, vec što je to nacin da se ima o kome pričati, a ima se.

Tako će Nazifa biti sve popularnija i imati sve više ozbiljnijih i boljih prosioca, a palo je da biraju. I stvarno, gledaju je žene, a i momci, gledaju je i druge djevojke i mole boga da se ona što prije isprosi i uda, jer dok je nje, ljudi druge djevojke neće prositi. Vješta je bila Nazifa, i visoko podigla glavu, da joj svi dobro vide lice, a i lijepo, bijelo i dugačko grlo, kao izvajano za šorvane, lire, dvolirke i petolirke i zlatne ogrlice. Visoko podignuta glava činila ju je ponosnom, a tako je mogla da spusti pogled, da svi misle kako se stidi, a ona, ustvari, gleda u Refika tako kradom, da niti primijeti silan narod, niti Refik. A gleda kradom i nju Refik. To ona primijeti, ali ne primijeti on da ga ona gleda, pa mu drago što se pokrila trepavicama i tako mu dozvolila da je gleda do mile volje. Činilo mu se da ga ne gleda, i na trenutke mu je bilo žao, u brzom ritmu muzike, što ga ne pogleda kako vodi kolo, i kako lijepo igra da mu nema ravnog na cijeloj Donjoj Pešteri. Tada je Refik Maljanov prvi put pomislio na ženidbu, i to baš da oženi Nazifu, jer je znao da je dobro čuvaju, i da drugačije njegova ne može biti, osim da je isprosi. Znao je da je dobro čuvaju i da je do nje nemoguće doći, a i njeno držanje je odavalo takav karakter, kao da je njeno tijelo govorilo:

  • Jesam za gledanje, ali ne i za diranje. Odbij od mene, jer ja sve to čuvam za đerdeka, pa ko me isprosi, neka sve nosi , a drugačije ne.

Refik se odjednom zbuni, te pogriješi ritam, i cijelo se kolo za njim zaljulja. To mu se nikada nije desilo. Tek kad Nazifa ne izdrža, nego baci smiješak, Refik shvati da ga je cijelo vrijeme gledala. Sada mu posebno bi krivo što se zapetljao i izgubio u ritmu, pa mu rumen udari u lice, a znoj ga iznenada probi. S druge strane, bi mu milo da ga Nazifa gleda, jer je to znak, da je i njoj makar malo stalo do njega.

  • Sutra će, ako Bog da, prosci zakucati na tvoja vrata- pomisli Refik, pa ponovo i on zadiže glavu, izbaci grudi, pa zaigra još sa većim žarom.

Sad se i on pravio važan i uobrazio se, jer je znao ono što niko drugi nije, da ga Nazifa gleda. I gledala ga je Nazifa kradom kroz trepavice, da niko ne vidi. Gledala ga je i ranije, ali nije kao danas. Nešto su joj njeni pričali, a ona je samo povremeno lagano klimala glavom, i kaobajagi im potvrđivala, a pojma nije imala što pricaju, niti ih je slušala. Nije čula ni kada joj je majka rekla da im je vakat da krenu kući, dok je nije rukom povukla za bluzu. Trgla se Nazifa, a onda po prvi put zamolila majku da ostanu još malo. Činilo joj se da nije dobro upoznala Refika, upijala je svaki njegov pokret, svaki njegov pogled, svaku njegovu mišicu, koja se ustezala i propinjala uz Refika. Divila se njegovom držanju, njegovim krupnim crnim očima i gustoj kosi, koja se talasala poput pešterskih trava. Dopadao joj se i njegov korak, i široka ramena koja su mogla podnijeti sve pešterske nedaće. Bio je oličenje pešterske ljepote, snage, vrijednoće i zdravlja, da ga je svako mogao uzeti za primjer, kao što su ga i uzimali; -Lijep kao Refik Maljanov, pa vrijedan kao Refik Maljanov, pa visok kao Refik Maljanov, pa pametan… Jednostavno ga je uvijek neko uzimao za dobar primjer, da se stalno pričalo o njemu. Drugi momci su dobijali kritike; -Kako to može Refik Maljanov, pa što nisi kao Refik Maljanov, pa da si Refik Maljanov…, da je momcima bilo dosta Refika Maljanovog i hvale o njemu. Neki su čak upadali u kritiku, kad bi ih počeli roditelji kritikovati, oni bi upadali:

– Jelde, kamo sreće da sam kao Refik Maljanov.

Kako svadba ne biva svaki dan, bilo se skoro smračilo kad se narod počeo razilaziti. Nikada Refik nije toliko igrao, niti je Nazifa toliko dugo ostala. Imala je ranije običaj, da dođe da je svi vide, i da se ibrete jedno sahat vremena, pa bi se onda lagahno iskrala iz njihovih očiju, a ostala u njihovim mislima. Ni Refik nikada nije ostajao toliko dugo. Odlazio je sa svojim društvom ranije, i usput zavodio pjesmu sa svojim jaranima, da su djevojke krišom otvarale prozore i vikale, onako, kao radi reda, da ih nije briga: -Lijepo li pjeva ovaj Refik Maljanov. Ovoga puta, Refik Maljanov je dugo gledao Nazifu kako odlazi, prateći je netremice, sve dok nije zamakla u daljini. Nije ni primijetio da stoji sam, i da ga majka sa druge strane gleda, i da joj je milo to što Refik čini. Nikada ga ranije nije vidjela da toliko gleda za jednom djevojkom. To je dobar znak, a ima za kim i gledati.

  • Neka, neka, nikada se ne zna, ko je kome suđen- vikala je.

Do kuće Refik nije govorio, ni te-ni ove. Zavezala mu Nazifa jezik, a mozak pomutila, pa ma koliko ga bistrio, nikako da ga izbistri do kraja. Do nje može samo ako je isprosi i oženi, i nikako drugacije. Nema toga koji bi Nazifi prišao, jer je čuvana kao najveći dragulj, a jeste dragulj, i jeste za čuvanje. Kako reći ocu da bi se ženio, i koju bi ženio. Nikada to nikom nije govorio. Bio je pun ponosa, a sada je utucen bez ponosa, bez snage… Zaboravio je i na svoje držanje i na hod. Zaboravio je na sve osim na Nazifu, koja mu se uvukla i u dušu i u mozak i ispod kože, pa ga davi da jedva diše. Duša mu je postala teška, tijesna, turobna…Da je znao da ni Nazifi nije bilo lahko, njemu bi bilo lakše. I Nazifa se promijenila, postala blijeda, a srce kao da joj je iznenada pomahnitalo, pa joj se cinilo da lupa bez reda i neuravnoteženo. -Lahko je njemu- mislila je -on može da bira ovu hocu, a ovu necu, a ja moram da čekam i strijepim kad će, i kakvi će prosci doći, i ko će se mome ocu svidjeti, a ko neće. Ništa nije do mene. Ja sam kao ubrana jabuka koja se čuva za nekakav lijek, pa ko se dopadne mome ocu, reći će: -Evo ti, uzmi, guli, grizi, radi sa njom što hoćeš, tvoja je. Moje je da šutim i slušam kao ropkinja. Nije pravo, vala, pa neka kaže šta ko hoće, ali ja tu ništa ne mogu.

Gdje me Bog dade žensko, da cijelog života patim. Bolje da se nisam ni rodila. Cijeli život ispunjavaj želje drugima, a tebi niko. Ni životnog saputnika ne mogu da biram. Išla je tromo prema kuci i djelovala je skrhano i oronulo bez ponosa i posebne đovde. Nije joj bilo ni do cega. Lijepa uspomena na Refika, samo joj je dušu stiskala, da je jedva disala. Tištalo je nešto u prsima cudno, da ni sama nije mogla da objasni. Gipkost njenog pokreta bila je umrtvljena, dimije nije bacala sa jedne na drugu stranu, vec ih vukla nekako mrtvo za sobom, kao uvehlu granu behara.

Refik je ušao u kucu, a ni selama nije nazvao. To mu se nikada nije dogodilo. Pognute glave i šutke je sjeo na kauč. Primijeti Maljan da mu se sa sinom nešto cudno događa. Uplaši se, da se nije sa nekim svađao, jer je toga po svadbama najčešce i bivalo.

  • Ha, sine, šta je to sa tobom, kao da su ti sve lađe potonule?
  • Ništa, vala babo, onako.
  • Kako onako, da se sa kim nisi svađao, ili ti je neko nešto, ne daj Bože, ružno rekao?
  • Ma, jok, babo, što bi se svađao, kad znaš da ni sa kim nismo u zavađi, a nemam se zbog čega ni sa kim ni proriječiti. Nikom hilje pomislio nikada nisam, pa valjda neće niko ni mene, pa opet sagnu glavu i ušuta.
  • E, Boga ti, deder reći mi onda šta ti je, vidim promijenio si se, nisam hadalj da ne vidim i ne poznam. Nešto te muci, ali nećeš da mi kažeš, kao da sam ti ja ne znam tamo ko. Otac sam, tvoje je da mi kažeš šta te muči, da ja znam, pa da zajedno rješavamo problem, ako se može riješiti.
  • Ne znam može li – ote se Refiku iz usta, onako nekontrolisano. Na momenat je volio da se ugrizao za jezik, ali mu u jednom trenutku bi drago, što je otvorio temu, pa kud puklo da puklo.
  • Nema šta se ne može, sine, ljudi sve mogu. Sve se može u životu dobrim djelima i lijepim riječima. Što ljudi mogu, to niko ne može. Nego, pričaj, šta je u pitanju?

Maljan je bio konkretan i to je Refiku godilo.Dobro je da nema ništa okolo naokolo, vec direktno u celo, pa šta bude neka bude.

  • U pitanju je Nazifa Nuhova iz Melaja.

Nije govorio ni da mu se sviđa, ni da ne sviđa, niti da bi je ženio ni ništa, osim to što je rekao, a jedva je i rekao, i da nije bilo konkretno, ko zna na čemu bi se razgovor završio. Nestalo je bljedila, i rumen mu je udarila u obraze, ali su mu se ruke i usne tresle kao jasikov list. Maljanu se lice ozari, razvuce mu se osmjeh do ušiju, podiže kapu sa glave, počeša se, onako radi reda, pa posagnu glavu i zagleda se Maljanu u lice:

  • A to li je problem, sine moj dragi. U tom grmu, znaci, leži zec. E, namjerio si se na pravu, halal ti vjera. Da mi se ništa od tebe nije dopalo, to mi se dopalo. Bogami si na baba, jer znaš izabrati. Plaha je, vala sinko, nemam rijeci ni te- ni ove. Pa, hairli bilo, šta bilo. Akobogda, sutra ce prosci za Melaje, pravo kod Nuha. Ni lijevo ni desno, vec pravo. Ima da je prosimo, dok je ne isprosimo. Ona ce, akobogda, biti samo tvoja, Božija i nicija više. Gore glavu, sine, visoko ti hvala što si me danas obradovao, silno si me obradovao da ti kazati ne umijem. Hajde hairli bilo- rece Maljan, pa se ušuta.

Šutjeli su dugo obojica, i Refiku je bilo veoma neugodno. Nije znao što se otac odjednom ušutjeo i ništa ne govori, što se toliko umirio baš odjednom, iznenada. Nazif je vec u sebi birao i nabrajao prosce: -Demir Ujkanovic, Ljako Becirovic, Ramo Vučelj, Amir Mujović i ja – mislio je u sebi. Odabraniji ne mogu biti. Refik bi najradije izišao iz sobe, ali mu je bilo nezgodno. Poceo se vrtjeti čas lijevo, čas desno, te ljuljati naprijed i nazad ne bi li na taj nacin skrenuo ocevu pažnju na sebe, da nešto kaže.

Odjednom, Maljan iznenada hitro ustade, okrenu se prema Refiku i saopšti:

  • Ja iz ovih stopa odoh da tražim muslihune za prosidbu. Sutra idemo da prosimo Nazifu Nuhovu. Kod njega cemo popiti gorku, ali akobogda, kod nas slatku kahvu. Nemoj da se nešto snebivaš, bice kako ti kažeš i želiš, nisi ti meni svako, vec sin jedihnik. Kome cu, ako necu tebi. U životu si me nasladio, red je da ti se odužim kao roditelj, a poslije Boga mi pamet u glavu.

Maljan pomenu bismile i iziđe iz kuce. Refiku nikada nije bilo lakše. Volio je svoga oca, ali mu nikada nije bilo draže što je izišao. Pao mu je veliki kamen sa srca i srce mu je zaigralo. Ustao je, ponovo se ponosan ispravio, zadigao glavu i poceo šetati uz sobu i niz sobu. Sve mu još nije bilo jasno, ali mu je bilo jasno da ce Nazifa biti njegova. On je taj koji ce prvi obljubiti njeno bijelo i rumeno lice, te prvi saviti ruke oko njenoga tankoga struka. On je taj koji ce milovati njene bijele grudi. Baš on, i niko više.

I Nazifini su primijetili da sa njom nešto nije uredu, ali nisu puno marili, uostalom, ona je to sve brzo opravdala glavoboljom. Osim majcina komentara, da je, možda, otišla na oci od uroka, nikakvog drugog komentara nije bilo. Nazifa je otišla u svoju djevojacku sobu i dugo sjedila na kaucu, onako skoro izgubljena. Bilo joj je žao što se uopšte rodila, pa sada samo pati. Nije na to ni navikla, jer je ranije uvijek bila puna ponosa i svakom prkosila, a da se to nije ni primjecivalo. Sada je nju taksirat snašao, da nije mogao biti gori. Voljeti nekoga, a nikada do njega ne doci, velika je Božija kazna. Šta ce mi život, kad sve drugo, osim nje i Refika, za nju i nije bio život. Prenu se kada je majka zovnula i pocela se presvlaciti. Nije to cinila kao ranije, nježno i polahko, vec na brzinu. Nije slagala svoje haljine, vec ih gužvala i bacala. Šta ce mi, pomislila je, kada to Refik ne može ni da pomiluje, ni da gužva. Nije obracala pažnju ni na svoje skladno, kao izvajano tijelo, vec se brzo presvukla. Ranije bi dugo stajala ispred ogledala. Znala je gdje joj je svaki madež, ili slucajno izrasla ciba. Na tijelu nisi trebao ni dodati, ni oduzeti ni grama, jer je sve bilo onako kako treba, Božije davanje i darivanje.

Te noci, Nazifa nije mogla dugo zaspati. Igralo je kolo ispred njenih ociju, a Refik vodi kolo i vrti maramicom, pa bi se reklo da u ruci vrti plamenom, a iz duše zraci Džennetom. Činilo joj se da u životu niti je vidjela, niti ce vidjeti išta ljepše. Počela je da proklinje i svadbu gdje je bila, i sebe što je morala ici. Da nije išla, i da nije vidjela Refika, sad bi bila rahat, i puna ponosa. Njeni snovi bili bi lahki i lijepi, a duša i tijelo bi se lijepo odmarali. Ovako se cas okretala po kaucu, namiještala jastuk koji joj je smetao, iako je na njemu uvijek tako ugodno spavala. Kao da su joj mravi šetali po tijelu i grizli je. Propinjala se, na trenutke ustajala, ponovo sjedala i lijegala , ali nikako nije mogla da zaspi. S druge strane, ni Refiku se nije spavalo. On nije pokušavao ni da zaspi. Ležao je, i razmišljao o svom i Nazifinom životu. O svačemu je mislio, osim o jednom, hoće li sutra muslihuni isprositi Nazifu, i hoće li im je Nuho dati. To mu nije bilo ni na kraj pameti. Za njega je to bila gotova stvar. Ni sam ne zna kako je zaspao. Ujutru rano ga je probudio otac. Uvijek ga je budila majka, i to dosta kasnije, ali ga je sada budio otac.

  • Hajde sine ustani, treba dočekati muslihune i ispratiti ih jutros za Melaje. Treba moga sedlenika osedlati i opremiti, dobro ga okititi, ne prosi Maljan sinu svaki dan djevojku, a vala nece ni prositi onakvu nikada. Divna je, nema šta. Akobogda imaćeš nevjestu takvu, da joj nece ravne biti od Škrijelja do Šaronja. Dobra mlada, a još bolji mladoženja.

stare fotografije bosnjaka

Refik je vec ustao, i hitro se obukao i izišao vani, samo da ga otac nešto ne zapitkuje. Izveo je i osedlao sedlenika, a lijepo ga je i okitio, pa ga miluje po grivi, a ima i razlog kakav nikada u životu nije imao. Taman se Maljan lijepo obukao, kad cu ispred kuce glasove. Stigli su zajedno, kao po dogovoru: Demir, Ljako, Ramo i Amir.

  • Jesi li napunio gaće, hrsuze- šalio se Ljako sa Refikom, i pokušavao da ga poškaklji, a ovaj se izmicao. -Ja hoću samo dobre «čizme» šalio se Amir.

Konji su im bili dobri i lijepo osedlani. Demir i Ljako su uvijek držali konje sedlenike, a Ljakov konj je i košije uzimao. Ramo i Amir su rijetko držali konje, i kod nekoga su ih za ovu priliku posudili. Demir je češljao bradu. Bio je najstariji i najugledniji na cijeloj Donjoj Pešteri. Njegova rijec se poštovala, i nije se gazila. Demira su svi zvali Aga, što znaci da je bio iz bogate porodice, i da je mnogima u životu pomogao. Dugo ce se pricati događaj kod Demira, za vrijeme gladnih i sušnih godina, kada su ljudi poklanjali stoku, a niko je nije htio, jer je nije imao cime hraniti. Jednog zimskog jutra, bahnulo je ispred Demirove kuće desetak ljudi, da kod njega traže i kupe sijena. Demir tada naredi, da se na jednu stranu izdvoje oni koji nemaju novaca da kupe sijeno, a na drugu stranu oni koji imaju novaca. Oni koji su imali novaca brzo se izdvojiše, i bi im drago da se istaknu, jer oni imaju pare, a Demir sijeno, pa ga nemaju šta moliti. S druge strane, šcucureno su stajali oni koji nisu imali novaca, i bi im krivo što ih Demir tako odvaja, a još krivlje gdje se nađoše sa onima koji su imali novaca da plate.

  • E, vi što imate pare, možete ici kod nekoga drugoga da kupite sijena, jer vam to nece biti teško, obzirom da imate pare, a vi što nemate, uzmite sijena koliko vam treba, i halal vam bilo. Ako nekada imadnete, vratite, a ako nemate, neka vam je halalosum, sve što ponesete i odvezete.

 

Znao je Maljan koga ce za muslihune, jer je znao da su Melajci šer ljudi, te da sa njima nije lahko izici na kraj. Uplašiti ih ne možeš nikako, a Boga mi i teško ugoditi. Kod njih se uvijek išlo sa oprezom i poštovanjem. Morao si biti mudar, ma što sa njima trgovao ili radio.

Uzjahaše muslihuni konje i krenuše,a sa njima i Maljan. Refik ostade za njima gledajuci. Usput su se dogovorili o svemu što ce i kako ce. Doduše, oni su pricu za prosidbu znali napamet, jer im to nije bio prvi, vec i preko stoti put da prose. Mnoge su ih blagosiljale, a Bogami je bilo dosta i onih, koje su ih proklinjale. Brzo se po selu zacu kako su prosci otišli u Melaje kod Nuha, da prose Nazifu, za Refika Maljanova. Svi su po selu bili razi i niko nije mogao da nađe neku posebnu falinku.

Muslihuni su stigli kod Nuha. Pošteno su ga iznenadili. Nazifa je još spavala, a kako i ne bi, kad je pred sabah, ni sama ne zna kako, zaspala. Trgnuo ju je Ljakov konj koji je zahrzao. Skočila je i pogledala kroz prozor i vidjela pet viđenih prilika, a među njima je najprije poznala Demira i po njemu joj je bilo jasno da su prosci.

  • Alejkumu selam, Maljanaga, i bujrum svima što Vas ima- reče Nuho, a dobro ču Nazifa. Zinula, pa gleda u Maljana. Znala je da on ne ide u muslihune, te se sjeti, da bi samo on mogao biti prosac.

Je li to moje oci dobro vide? Je li me to pamet ne vara? Je li to Maljan došao da me prosi za Refika? Ne daj Bože da je za nekog drugog. Nuho uvede muslihune u kuću, a Nazifa se brzo spremi. Njeno i nije da služi, ni da se pojavljuje, već samo da pomogne majci što treba. Nije dugo ni čekala, a majka joj tiho uđe u sobu, blijeda i uplašena:

  • Bogami, sve su prilike da su došli da te prose za Refika Maljanova. Hajde pomozi mi oko kahve i šerbeta …
  • Jok, majko, Boga ti, možda su došli nekim drugim poslom, kakva te prosidba sad snašla. Nije ljudima do prosidbe, niti Refiku do ženidbe, a ni meni do udaje, pravdala se Nazifa, a u sebi je ljubila svako mjesto gdje su konjske kopite gazile i prosce donijele.
  • E, moja Nazifa, vakat čini svoje. Ne živi se hiljadu godina, a mladost ti je kao kad udariš dlanom o dlan, tup-tup, i nema je više. Vala, dok si mlada, i znaš za neku sreću, a kad ti stari dani dođu, bolje i da živa nisi. Živjeti postarost je mnogo teško. Eto što sam danas doživjela. Njivila sam te tolike godine, a kao da si se juče rodila. Što ti je život. Nego, pusti to sada, hajdemo, treba kahvu zalijevati i šerbet pripremiti, a najprije ćemo vodu i rahatlokum poslužiti.

Nuho je već pozvao braću i dostove da svi zajedno popiju kahvu, pa i da pita i njih za mišljenje, takav je običaj. Nije se dugo čekalo, a Nuhovica je poslužila kahvu. Demir je čekao priliku da svi pinu po gutljaj kahve, pa da uhvati trenutak tišine i otpočne sa pričom:

  • Euzubillahi mineššejtani rradžim bismillahirrahmanirrahim, efeenu benum, običaj je da ti najprije kažemo zbog čega smo došli. Slatka ti ova kahva, pa se nadamo, da će i naš posao svima biti lezetli, i sa hairom i igbalom. Ti, Nuho, imaš kćerku Nazifu stasalu za udaju, neka je živa i zdrava …
  • Neka su zdravo braća i dostovi – odvrati Nuho.
  • I ti da si zdravo, Nuho. A da znaš, da i mi imamo momka za ženidbu. – Vala plaha momka, da ga tražiš po cijeloj Pešteri, takvoga neceš naci. Pametan i zgodan i iz dobre i bogate porodice, a radi se o Refiku Maljanovom. Ti dobro Maljana znaš, ne trebamo ti puno pričati, a znaš i Refika. Dobra je to radna i poštena porodica, da rijetko gdje takvu možeš naći. Tvoja Nazifa će se urahatit kao niko. Fala dragom Bogu, imaće šta da pojede, popije i da se obuče. Nikakvoga zuluma i velikoga posla neće imati. Maljanovi su uvijek živjeli gospodski, da im je mogla pozavidjeti cijela Pešter. Biću pošten da kažem da je i Nazifi, a i Refiku pala kašika u med. Da si tražio po cijeloj Pešteri da sastaviš takav par, ne bi ga našao. Kao da ih je Allah dž.š. jaretisao jedno za drugo.
  • Kad bih ja imao kćerku za udaju, pa da mi je Maljan zaprosi za svoga sina, ja mu riječi progovorio ne bih – dodade Ramo.
  • Tebi, Nuho, svaka čast, ali treba da ti bude ponos što su ti ovakvi prosci došli, i što ćeš kćerku udati za Refika Maljanova, za priliku, kakva se jednom u životu pruža – dodade Ljako.
  • Probirač – otirač, moj Nuho – dodade Amir, i kao da je time priča bila sa njihove strane zaokružena.

Nastala je tišina i svi su čekali šta ce Nuho da kaže. Maljan je to, jadan ne bio, nije sa njim lahko na kraj izići. A sad ga je palo da on presudi, hoće li ili neće Nazifi biti sudbina da se uda za Refika. On je taj, čija se danas posebno sluša i poštuje. Nuho se popodiže, malo se ponamjesti prema muslihunima, te se ispred njih pokoljenči, prisloni ruke na koljena, malo se nagnu prema njima i poče:

  • Visoko vam hvala što ste došli i što poštujete moju porodicu, te što ste došli da popijemo kahvu i da se vidimo i ispričamo. Možda, drugačije ni ne biste. Pa eto, dobro je da je i na ovakav način. Poštujem vas i cijenim, ali sam mišljenja, da moja Nazifa nije za udaju, još joj je malo porano. Hadžamija je to ljudi moji.

Nazifa je sve prisluškivala iza vrata, i kada ču očeve rijeci, umalo ne vrisnu, da mu kaže da nije hadžamija, i da joj je vrijeme, te da nikoga drugoga neće osim Refika, ali se suzdrža. I ne daj Bože da je riječi izustila, pukla bi takva bruka po cijelom Melaju, da je nikakva voda ne bi mogla oprati. Prvi put u životu je pomislila da mrzi svoga oca. Bila je ljuta što nju nije pitao za bilo kakvo mišljenje, nego on odlučuje o njenoj sudbini. Hoće da joj upropasti životnu priliku. Počela je da se trese, ali je ponovo umiri Demirov glas:

  • Mi, Nuho, nismo došli da tražimo vatre, već da prosimo djevojku. Ti se izgleda brzo zaleti, pa nas odbi. Polahko, jadan ne bio. Mi danas ne rješavamo moju i tvoju životnu sudbinu, već sudbinu tvoje kćerke i Maljanova sina. Nit je Maljanov sin hadžamija, a niti tvoja kćerka. Oboje su taman stasali. Šta misliš, šta ti se sve sutra može desiti, ja se negdje udati gdje ne treba, ja pobjeći za nekog ko ti nije po volji, ja je neko prevariti. Svako žensko ti je jedan veliki belaj, moj Nuho, ti to dobro znaš. Ti treba da nas blagosiljaš po sto puta, što smo došli ovim putem na lijep i pošten način, da učinimo jedan hairli posao na obostrano zadovoljstvo. Nismo došli da te ukahrimo, vec da se ljudski oprijateljimo. Niti smo se kada proriječili, ni svađali, ni bili, već se uvijek lijepo slagali, a od sada još ljepše, akobogda.
  • Vala, Nuho, malo si prebrz, ali ne mari, mi smo tu da ispravimo svaku grešku – rece Ljako. Eto, ja predlažem da ti sa ovim rođacima i dostovima izađeš u drugu sobu, te da se zajednički lijepo dogovorite kako i šta, pa možda bi bilo dobro da i kćrku pitaš, a i svoju ženu, te onako zajednički riješite, hoćete li nam dati Nazifu ili nećete. Rijetko se pruža prilika da se dvoje ovako lijepo sastave. Bog nas može kazniti, ako pogriješimo. Ona će se udati jal danas, jal za deset godina, ali će se udati, tvojom ili njenom voljom. Mi ne hitamo, dan je dug pred nama, a kahve hvala Bogu ima, pa ćemo sve polahko, ali kako valja i kako bi trebalo sve naoposlo, akobogda. Treba nam svima sabura i pameti.
  • Došli smo da dvoje usrećimo, i to je najvažnije – dodade Ramo.
  • Nego šta, nego da usrećimo. Dobro je rekao Ljako, i svaka mu čast, i ja se slažem da se vi odvojite, i da zajednički o svemu porazgovarate, i dogovorite se, pa da opet ovdje pokušamo, da sve bude naoposlo i nikako drugačije, a više ljudi, više i zna- završi Amir.

Ponovo nastade tišina. Muslihuni namjerno nisu htjeli više ništa da govore, mada ih je sve probijao neki hladan znoj, a ponajviše Maljana. Zar da se i ta bruka desi da budu odbijeni. Svako je sada za sebe smišljao svoju priču. Svi su čekali kao puške zapete. Nuho je sjedio pognute glave i ništa nije govorio. Teške su ga more morile. Nije lahko ni odbiti ove ljude. Izgubiće mnogo dostova, a kad drugi čuju kako je odbio takve prosce, te je nije dao za Refika Maljanova, neće se više niko usuditi da dođe u prosidbu. Podiže glavu, te njome dade znak rodbini i dostovima, da se povuku u drugu sobu i razgovaraju. Svi ustadoše kao jedan, bez ni te-ni ove, a prosci ostadoše, te se zgledaše, i svi zavrtješe glavom. Nisu mogli da vjeruju, da ih Nuho može odbiti. Samo ne daju se oni, dug je dan za razgovore i pregovore. Ne daju oni lahko svoga obraza, a ne isprose li danas Nazifu, mogao bi im nisko pasti ugled, koji su godinama izgrađivali proseći djevojke, i mireći zavađene. Nije to ni šala ni maskara. Obraz je obraz. Jedino se Maljan vrtio kao da sjedi na strniki. Lice mu se zapalilo pa bi rekao da je vatra iz kragne buknula. Briše znoj sa čela, a znoj opet navire. Čekanje mu se učini godina, a Bogme i Refiku, koji je non-stop izlazio iz kuće i gledao edal ih, te osluškivao, hoće li se prosci oglasiti pucnjavom iz oružja po starom običaju. I kad bi nešto lupnulo, on bi se trgnuo i ponovo oslušnuo, ali ništa.

Dugo je Nuho vijećao sa rodbinom i dostovima. Nazifu ništa nije pitao, niti je pozvao da prisustvuje dogovoru. To je uvijek bila muška stvar, a njeno je da sluša kako oni odluče. Rijetke su bile prilike kao što je ova, gdje je Nazifa molila Boga da im pamet okrene i da pristanu.

Prosci su popili kahvu, i vec ogladnjeli, kad se vrata otvoriše, i Nuhovici uđoše, te ponovo posijedaše naspram prosaca. Nuho se ponovo nakoljenci, pa poce:

  • Eto, dragi moji prijatelji, ja znam da vam je teško čekati, ali dobro je, da uvijek postoji dogovor. Podugo ste nas morali čekati dok smo sve utanačili, pa ako vam se svidi bujrum, a ako ne svidi i dalje ćemo ostati dostovi i prijatelji, jer niti smo se svađali, niti bili, već kahvu pili svi zajedno. Helem, mi smo odlučili da vam damo moju kćerku Nazifu za tvoga, Maljane Refika, ali imamo i neke uslove, koje ćete, nadamo se, ispoštovati. Vi dobro znate kad se djevojka isprosi, da svako ponešto presijeca, pa smo i mi tako odlučili, a odlučili smo sljedeće:
    • Da Nazifi kupite dva kata dobrih haljina, da joj se kupi dvadeset lira, deset dvolirki , jedna petolirka, zlatan prsten i menđuše, pet zlatnih narukvica, te dvije zlatne ukosnice i zlatan lanac od tri metra, te uz to što ćete kupiti budućoj nevjesti na tablju ćete dati, kada budete dolazili po nevjestu, a to je za mjesec dana, dvadeset dukata. Ako vam se tako sviđa, bujrum, ako ne sviđa, halalite i oprostite, ostajemo ono što smo bili.

Prosci su bili zatečeni, a posebno je bio zatečen Maljan. Puno je to zlata, a mjesec je dana roka kratak. Otkuda toliko kad nema. Kako ne pristati, kad ode obraz i njemu i proscima. Prosci su šutjeli i gledali u Maljana, kao i svi drugi. Maljan se sad ohladio i poblijedio. Nikada mu nije bilo teže. Najvolio bi da nije ni dolazio, ali sada nema kuda nazad. Okretala mu se Nuhova kuca oko glave, pa mu se zavrtjelo i samo što nije ljohnuo na sred ćilima. Sagnu glavu te protrlja obraze dlanovima, pa podiže glavu te pogleda Nuha, kao da želi od njega da zatraži da povuče rijec oko ovoga presijecanja, ali nije Nuho džaba iz Melaja. Ne udaje on kamen, nego kćerku Nazifu-vilu gorsku, a to mora da košta, a i da odmah Maljan vidi sa kim ima posla, da Nuho nije mačiji kašalj, ni ničija pačarva.

  • Hajde, hairli bilo šta bilo, reče Maljan, a onda svi skočiše, i ko jedan ustadoše, te se izgrliše i izljubiše, jer prijateljstvo nije mala stvar, a oni su se upravo oprijateljili.

Kad se izljubiše i izgrliše, Amir otvori prozor, te istrese rafal iz pištolja. Do Škrijelja se nije čulo, ali se čulo po cijelom Melaju. Komšiluk je odmah znao, da se to Nazifa Nuhova isprosila za Refika Maljanova, a oni malo podalje su se pitali:

  • Bože, kod koga li se ovo šenluci, i s kojim razlogom ?

Ljudi su oslušnuli malo, i odmah pretpostavili da se radi o veselju, a ne o svađi, prema načinu kako su se pucnji čuli.

Stigla je brzo i slatka kahva, a prosci su je slatko ispijali. Ozarilo im se lice, i činilo se da im se svaka bora izbrisala. Jedino je Maljanu kahva bila gorčija od čemera, i nikako nije niz grlo išla. Činilo mu se da se svaka kap zaustavila baš u grlu, pa ga guši, a lice kao da mu je pokupilo sve bore prosaca, i sve njihove brige, pa je, iako još u snazi i mladosti, izgledao kao bolestan i zabrinut starac. Refik više nije šetao po sobi, već je izišao van i stalno bacao pogled prema Melaju i najradije bi brda prevrnuo da što dalje vidi, jer od prosaca nije bilo ni traga, ni glasa. Izlazio je nekoliko puta na brda, da vidi edal ih otkuda, ali ništa. Došlo mu je bilo da krene za Melaje, ali ga je bilo sramota. Sramota ga je bilo i da se penje po brdima i tamo stoji, jer bi ga neko mogao vidjeti, pa se pitati što mu je, da nije brda uzeo. I kad se najmanje nadao, prenuše ga pucnji iz pištolja.

  • Nazifa je moja, skoro da je vrisnuo od sreće i poskočio nekoliko puta, a onda se okrenuo i pogledao okolo, da ga neko ne gleda.

Refikovoj majci iskaše muštuluk, i svi dobiše po košulju perlonku. Iste večeri je kod Maljanovih bio džumbus. Muziku su doveli Refikovi jarani. Igralo se i pjevalo skoro do ujutro, jer ne ženi Maljan sina svaki dan, a još jedihnika.

Iste večeri, za vrijeme džumbusa, Maljan isturi na prodaju konja sedlenika, volove, kravu i najbolje parče zemlje. Šala nije kad se presiječe toliko zlato, treba to sve kupiti i obraz sačuvati, a Maljan je takav čovjek, da ono što pljune ne liže. Brzo se nađoše i kupci, koji su blagosiljali Nuha, što je presjekao toliko zlata, pa sad uzimaju fursata, te kupuju kod Maljana ispod cijene, ono što kod Maljana nikada bez velike nužde kupili ne bi. A natjerala je nužda Maljana, da veća nije mogla biti. Pukao krš i kijamet, pa se mora, i druge nema. Čudan je u čovjeka obraz. Tako mala stvar, a tako vrijedna, i tako čuvarna, da je čovjek spreman nekada, da sve da, da bi ga sačuvao, i cijeli život ga čuva, kao svoje gledence u oku, a može da ga izgubi za sitnicu, za ništa, za glupost…

Kako se svadba primicala, Maljan je kupovao sve više zlata ,i trošio pare od svoje zemlje, i svoga blaga. Zlato je kupovao bezvoljno, i sa svakim dinarom se teško odvajao. Zar da oko vrata Nazifa Nuhova stavi njegovu najbolju njivu, volove, kravu, i još povrh svega toga, konja sedlenika. Zar da zbog Nazife Nuhove, Maljan sada ide pješice, i da osirotinji. Petolirke, dvolirke, lire, lanci i druge zlatne drangulije, nit rađaju pšenicu, niti oru, niti se muzu. Volio bi Maljan sedlenikov kolan, nego zlatan kolan oko struka Nazife Maljanove. Iz dana u dan, sve se više kajao što je pristao na sve ono što su presjekli. Mogao je Refik nju i premamiti bez prosidbe, pa da ona pobjegne. Tad bi Nuhu otišao obraz, a ne Maljanova njiva i sedlenik. Sve je moglo drugačije, ali ko se nadao da je Nuho takav čovjek. Nasukao se Maljan za sva vremena, i to ce mu biti za pamet, ali više nema nikoga da ženi, niti da udaje. Po cijeloj pešteri se pričalo, kako Maljan kupuje silno zlato Nazifi, te da toliko zlata nema, niti je ikada imala, ijedna nevjesta.

  • Umuhaserio je Nuho Maljana, za sva vremena – vikao je Murselj.
  • Jok umuhaserio, vec zaklao po živom srcu – vikali su drugi.
  • Udarila muha na bivola – vikao je Ramo, pravdajući time njihovu sposobnost za prosidbu.

Maljan prodade i sva sijena, da dobro pripremi svadbu. Zvao je preko stotinu kuća rođaka, komšija i dostova. Silna je bila svadba, sa preko stotinu svatova. Maljan je prvi put u životu posudio konja sedlenika. Zveckale su preko Nazifinih grudi petolirke, dvolirke i lire, a zlatan lanac, koji joj je tri puta bio omotan oko vrata, padao je po vrančevom sedlu.

  • Eno gdje sam poharčio sve moje bogatstvo- mislio je Maljan, dok je gledao okićenu Nazifu, koja nije puno marila za tim silnim zlatom. Njeno zlato bio je Refik, i ona na drugo nije mislila, osim na đerdek, gdje ce je uveče svesti sa Refikom. Džaba sve drugo zlato. Dala bi ona njemu to, da sve iskida i pobaca, da joj pocijepa sve dobre haljine, da je učini pirala golu i da sa njom radi što hoće.

Refik je po starom običaju ostao kod kuće. Njegovo nije da ide po nevjestu. Njegovo je da čeka. Ni vidjeti je neće do đerdeka. Imali su stari nekakav čudan običaj, ali je on u sebi imao posebnu draž. Sve se nekako dugo čekalo, a to čekanje je izazivalo sve veću i veću čežnju, i nekakvu slast. U ovom slučaju je u duši izazivalo nekakvu glad, nekakav vučiji poriv. Tu si, sve je na dohvatu ruke, a nikako da dohvatiš, sve je skoro pred očima, a ništa ne vidiš. Jedino što postoji je to čekanje, ali gore, nego da sjediš na mravinjaku. Mili sve uz čovjeka, svrbi, škaklji, a niko niti zna kako mu je, niti mu vjeruje, niti on kome smije da se požali. Svi, igraju, pjevaju, smiju se, vesele… Refik mora u svemu da im se pridruži, a cijelo vrijeme moli Boga, da im da pameti, da jednom sa svim tim prestanu, i da svako ide svojoj kući, jer njemu nije ni do čega od svega toga, osim do Nazife. Njegovu pomamu još više pale žene koje izlaze iz druge sobe i pričaju, kako tako plahe nevjeste, u životu nisu vidjele. Da hoće samo da ga malo puste da proviri, makar malo kroz ključaonicu, ali neće. Bila bi to velika sramota. Nazifi je još gore. Ona mora da dvori. Čas joj jenđe kažu da ustane, a čas da sjedne, čas je prekriju četkijom, a čas otkriju. Žene ulaze i izlaze, a ona dvori. Umije ona to, trenirale su je Melajke pred svadbu, ali joj je to postalo dosadno. I ona je mislila na đerdek i na Refika. Ponekad bi se toliko zamislila, da bi se trznula kada bi joj rekli da ustane, ili da sjedne. Zazveckalo bi zlato pri svakom njenom pokretu, kao da je htjelo da kaže: -Pogledaj šta me ima i kako se sijam. Ja sam lijepo, ali sam oko vrata, preko grudi i oko Nazifina struka još ljepše. Čudile su se žene silnom zlatu. Toliko zlato nikada nisu vidjele. Prijao im je taj zveket, a jenđama posebno. Nekada su jenđe namjerno govorile Nazifi da ustane ili da sjedne, pa čak i da prošeta kroz sobu, iako je to bio rijedak običaj, samo da zlato zazvecka, i da svijet vidi i Nazifu, i njeno zlato.

Kasno, iza pola noći, narod se počeo razilaziti, i Nazifa je u sobi ostala samo sa jenđama, koje su je odvele u đerdekhanu, i tamo je ostavile samu uz svjetlost petrolejke. Tu je ona ostala da čeka svoga Refika. Nazifi se srce razlupalo, pa joj se čini da joj od lupe titraju grudi, i zlato na njima zvecka. Ispod kože joj je krv uzavrela, a činilo joj se, da je nikakva vatra ne može ugrijati. Sjela je i tresla se kao lišce jasikovo. Sekunde su joj bile duže od sahata, i činilo joj se da ce presvisnuti, kada je odjednom trznu pjesma djevojačka: «Trepetlika trepetala…», uz pjesmu se začuše pucnji, a momci gurnuše Refika, i on izubaha, onako gurnut od društva, upade u đerdekhanu, i za njim se zalupiše vrata. Nazifa se trznu i ustade. Stajali su jedno naspram drugog, nikada tako blizu. Ona zakapčala ruke preko zlatnog kolana, i pokrila se trepavicama, a on sa ispruženim rukama prema njoj stoji, i učogorno je gleda. Htio je da joj pritrči i obgrli je, ali mu bi žao da svojim očima ukrade zadovoljstvo, koje se nikada više neće ponoviti. Stajao je tako, i šetao očima, od vrhova prstiju njenih nogu, pa sve do zlatnih ukosnica, na vrhu glave. Nazifa je izgubila strpljenje , podigla je svoje dugačke trepavice ispod kojih su zasijale crne krupne oči, čiji se pogled iznenada srete sa Refikovim. Nazifin blagi, ali mio osmijeh, kao da je osvijetlio cijelu đerdekhanu, i pozivao Refika da priđe, i uzme sve što želi, a želio je, kao nikada u životu. Sve mu je bilo tu, svega korak ispred njega, trebao je samo napraviti još jedan korak naprijed. I Nazifa je mogla da mu pohrli u naručje, da mu se baci iz sve snage i uzleti mu uz ramena, prhne, i tu je, ali nije. Čekali su toliko, a sada, kada su tako blizu, čekaju jedno na drugo. Je li to strah, ili možda ponos, ili stid, ili nešto što im u tom trenutku uliva ljubav, slast, sočnost, snagu, moć, život koji se pamti. Bože, je li to tvoje davanje, tvoje određenje, tvoja nagrada… I dok su tako stajali, kao da se prostor između njih punio nekakvom nadljudskom energijom, nečim što ih je oboje tako snažno povuklo jedno prema drugom, brišući svaku trunku stida i nijekanja, stapajući ih u nešto, što je tako vakumirano, da je između njih usisan sav zrak, i kada bi neko pokušao da ih odvoji u tom momentu, čini se da bi se i na jednom i na drugom otcijepili i zalijepili dijelovi njenog, odnosno, njegovog tijela. Petolirke, dvolirke i lire, ucrtale su se po Refikovom tijelu i bile su vrele od njihovih grudi, koje su se upijale jedne uz druge, da im i nisu bile potrebne čvrsto vezane ruke sa obje strane, koje su činile neraskidivu gužvu, a više su podsjecale na parenje zmije. U narodu se vjeruje, da su zmije prilikom takvog parenja, u takvoj ekstazi, da bi zažalio svako onaj, ko bi pokušao da ih razdvoji. Usne stopljene jedne uz druge, i oci pokrivene trepavicama na obje strane, bile su i nijeme i slijepe dugo vremena. Sve je izgledalo tako, da bi čovjek koji bi to sve vidio, presvisnuo od straha, da im je nestalo zraka, te da su se tako upleli, da ih niko i nikada više ne može ni razdvojiti, niti rasplesti. U jednom momentu je Refik počeo trgati zlatne nizove i dobre haljine, da se Nazifi učinilo u jednom trenutku, da to sanja ili joj se vraća ona ranija mašta, ali se ne uplaši, vec uzvrati istom mjerom, da su dugmad i na jednoj, i na drugoj strani pucala, i letjela na sve strane. U jednom momentu puče Nazifin učkur, i dimije joj se prosuše po ćilimu. Silan vjetar puhao je te proljetne noći i beharu je bilo lijepo, a visoki hrast spleo je grane sa bijelom brezom, čiji listovi su titrali na vjetru, tiskajući se kroz ogromne hrastove grane, kao da su tražili da ih zaštiti njegovom čvrstinom i snagom. Pred zoru svi vjetrovi jenjavaju, prepuštajući prirodu takvoj tišini, da trava skoro i ne primijeti svoje sopstveno umivanje. Cvjetovi se nečujno otvaraju, a pjesma ptica najavljuje vedar, lijep i miran dan, sa puno zadovoljstva. Rijetki su pupoljci koji se noću raspuknu i rascvjetaju, a kod takvih su, kažu, plodovi zdravi i dugovječni, a loze razgranate i dugačke. I blago onom ko takvo cvijeće ima, a imaju ga i Refik i Nazifa.

Sabahom se zabijelio mokar čaršaf sa kreveta, kojeg je nevjesta Nazifa rano oprala i izvjesila da se suši, a i da narod vidi, kakvu su to djevojku doveli Refiku, i je li vrijedilo sve pola imetka prodavati i zlatom Nazifu kititi. A da kojim slučajem nije bilo tako kako jeste, prije sabaha bi Nazifa morala podviti rep, i put pod noge. Ali eto, nije, na veliku radost Refikovu, a i njegovih roditelja, koji su prvi provirili kroz prozor, da se makar tome obraduju.

Zadnji dan svadbe, po sandžačkim običajima, dođu i zvani i nezvani, da se provesele i vide mladu koja dvori, a uz nju stanu sve nevjeste koje se osjećaju mlade i lijepe, pa narod gleda, seiri i po svom ukusu procjenjuje koja je nevjesta najljepša. Žene gledaju i koja nevjesta je najljepše obučena, te koja ima najviše zlata, te koja najljepše igra. Okupilo se dosta nevjesta, ali nije bila nijedna, ni hal-habera kao Nazifa, niti je koja imala približno zlata, niti je kojoj tako sve lijepo pripsalo, a u kolu sa njom nije mogla nijedna ni opepeljit. Počelo se odmah i uzimati za primjer, kada bi neko bio lijep, govorili su:

  • Lijep ili lijepa, kao Nazifa, ili kao Refik.

Kad se svadba završila i sve se stišalo, Maljan zovnu sina Refika jedno jutro, naredi snahi Nazifi da im donese kahvu, te je nakon toga zamoli da napusti musafirhanu. Sjedili su njih dvojica sami, a Refik je postao nestrpljiv, i čekao da čuje što ce mu to Maljan reći, a belćim, ima nešto važno da mu kaže, čim je zamolio Nazifu da iziđe iz musafirhane. Nikad još Maljan nije ovako posebno zovnuo Refika na kahvu i muhabet. Kad je Maljan pinuo prvi gutljaj kahve, okrenu se prema Refiku, prebacio noge, malo se povio prema Refiku, i počeo:

  • Ti znaš, sine, da ja prodadoh njivu.
  • Znam.
  • Znaš da prodadoh i volove, kravu i sva sijena.
  • Prodade.
  • Znaš da prodadoh i konja sedlenika, da ga nije imalo odavde do Devreca.
  • Jes, vala, tako je.
  • Okitih li ja zlatom tvoju nevjestu kao niko sa Donje Pešteri.
  • Okiti, vala, i hvala ti.
  • Ispunih li ja tebi sve želje, a posebno ovu zadnju?
  • Ispuni vala.
  • E, sad me dobro slušaj. Ti dobro znaš ko su Melajci i da sa njima nije lahko izići nakraj. Vidio si da je Nuho nas zakorijenio presijecanjem zlata, i da je mogao, i kuću i svu zemlju bi mi uzeo, i obraz bi mi uzeo. E, vidiš, on je odmah htio da nam da do znanja ko je on, i kakvu kcerku ima, te koliko ona vrijedi, i osirotio bi nas ne razmišljajući, hoće li ta njegova kćerka imati kod nas išta da pojede, a za nas, konj prdi. Ne velim ništa, ali su stari ljudi rekli, a oni su bili jako pametni, iver ne pada daleko od klade, pa ti dobro razmisli, hoćeš li mladu poda se i preda se, ili ćeš joj dati kajase. Ako joj daš kajase, niti ćeš ti kad biti više Refik, niti sin Maljanov. Cijeli život će se ona boriti za te kajase, ali joj ih ne daj za živu glavu, dobro ih pričvrsti, zategni, pa ako treba nekad i kandžiju, uzmi je, jer konju i ženi nikada ne možeš vjerovati.

Nego ja rekoh, da sam ti ispunio sve želje, a od tebe tražim da ti meni ispuniš samo jednu. Jednu, ali vrijednu. To ce ti ujedno pokazati voli li te žena, ili ne, i je li joj stalo do tebe. Ako jeste, biće kako ti kažeš.

Maljan je ispričao Refiku šta će i kako će, tako i tako ćeš ti raditi, a i ja sam tu da ti u svemu pomognem, pa na hair Bog da obrne, ako si razi, a ako nisi, onda halali, ali se i halali sa svojim ocem, koji ti je do sada sve želje ispunjavao i volio te kao svoje oci u glavi. Cijeli svijet da mi poklone, ja te ne bih dao, a ti sad kako hoćeš, i kako ti kažeš.

  • Jok, jok babo, nego kako ti kažeš. Ti si mene dobro nasladio u životu, i ja sam tu da te poslušam, i akobogda ce biti tako, kako si ti isplanirao, i nemoj misliti da se ljutim, već ti to begenišem, a i sam si rekao da iver ne pada daleko od klade, pa ako je tako kod Nuha, može biti i kod Maljana. Maljan skoči, pruži ruke, a skoči i Refik, te se izgrliše i izljubiše. Graknulo oko Maljanu, što ima tako dobrog, poslušnog i pametnog sina, ljubi ga, grli i dugo ne pusta, lupkajući ga rukama po ramenima.
  • Hej, sine, čelenka ti za kapu, danas si mi dušu nasladio za cijeli Božiji vijek.

Dani su prolazili, ali Nazifa nije otišla u prviče kod svojih. Čudili su se Melajci, a najviše Nuho i Nuhovica, što ne dovode Nazifu, jer je adet da se to učini heftu dana nakon udaje, a prošlo je preko mjesec dana, a odive nema, niti se ko javlja. Čekali su Nuho i Nuhovića i dva mjeseca, ali njih nema, pa nema.

  • E, kad se Maljan toliko stiskao, neću ja, pokazaću ja Maljanu ko je Nuho, i ko su Melajci – reče Nuho, pa pozva bracu i dostove, a poruči Maljanu da ce doći, i da se Maljan spremi da dočeka prijatelje iz Melaja.

Haber je stigao do Maljana, i Maljan se obradovao. Dugo je čekao prijatelje, i evo dočekao i taj dan, jer ko čeka i dočeka. Pripremio se Maljan za prijatelja stvarno dobro. Naredio je ženama da spreme dobar ručak, mirisale su pite, baklave, halva, a oderan ovan visio je ispred kuće, ranom zorom. Neka vide Melajci i Nuho ko su

Maljanovi, i da oni nisu mačiji kašalj, već ljudi koji drže do sebe , svoga karaktera i svoga obraza.

Refik je još u toku večeri dugo razgovarao sa Nazifom i Nazifa je plakala, ali nije razmekšala srce Refikovo i poslije silnih suza, došlo je do silne ljubavi, nakon koje je Nazifa duboko uzdahnula i rekla:

  • Dobro, neka bude kako ti kažeš.

Dugo je nakon toga Refik grlio i ljubio svoju Nazifu, i bilo joj je drago. Sve bi ona dala za Refika, i zlato i Nuha, i Nuhovicu i čitavo Melaje. Sve je to ona imala, ali joj je sve to bez Refika bilo ništa. Ništa ona nema ni od Nuha ni Nuhovice, a još manje od Melaja. Niko joj gore pri srcu nije ostao. Koga je u životu željela, sada ga ima, i voli, i on je sada njen cijeli svijet. Ona bi bez njega bila i gluha, i slijepa i sirota. Pa kad je tako, a onda je Refik zaslužio da bude po njegovom, pa šta bilo, da bilo.

Stigli su Melajci na čelu sa Nuhom i Nuhovicom. Jedan konj je stenjao pod silnim teretom darova, jer je Nuho želio da dođe sa obrazom. Dočekaše ih Maljan i Refik, sa braćom i dostovima. Brzo se napuni musafirhana. Prijatelji su sjeli u pročelje, jer je ovdje oduvijek bio takav običaj. Nuhovica htjede da ode kod žena, ali joj Maljan ne dade:

  • Jok, prijo, ti ceš ovdje danas sa nama. Ti si kao i svi drugi danas naš musafir i hajde sjedi gore do svoga Nuha i uživaj. Jadna ne bila, pusti ti žene neka nam ručak spremaju. Nuhovici ne bi milo, ali posluša Maljana. Bilo joj je čudno da ih Nazifa nije dočekala, a velika joj je želja da je što prije vidi, gurala je Nuha i šapatom pitala gdje li je Nazifa, što već jednom ne uđe.

Maljanovica je poslužila šerbetom, rahatlokumom i kahvom. Eglen se zametao i vodio o svemu i svačemu. I dok su drugi eglendisali Nuho i Nuhovica su se trzali na svaku škripu vrata, da što prije vide Nazifu, ali nje nije bilo. Vrijeme je prolazilo, i bilo je vrijeme ručku. Opet je Maljanovica sve servirala. Sad se zabrinuše samo Nuho i Nuhovica što nema Nazife. Već se počeše gurati i pitati međusobno, gdje li je Nazifa, svi prijatelji iz Melaja. Pitali su se isto i Maljanovi braća i dostovi, ali niko nije glasno pitao. Ništa nikom nije moglo pasti na pamet, što bi bilo kao razlog da nje nema, ali je činjenica da je nema, kao da je u zemlju propala. Nešto se vehto ručalo. Nuhu i Nuhovici se svaki zalogaj zaustavljao u grlu na svaku škripu vrata, i na svaku pomisao da se Nazifa ne pojavljuje.

  • Uzmite, nemojte se mraziti – vikao je Maljan. Imamo, dao je Bog svega, što vam usta zažele.

I zaista, bilo je svega i svačega, ali su prijatelji veoma slabo jeli, a domaćine bi sramota da jedu više od prijatelja, pa se i oni brzo izmakoše. Nakon dove, Maljanovica je posipala redom da operu ruke poslije jela, ali najprije prijateljima. Sad im tek ništa nije bilo jasno. Nuho i Nuhovica su bili blijedi i nervozni. Svi su bili nervozni osim Maljana i Refika. Refik je bio smiren, ali nije puno pričao, osim ako bi ga neko za nešto pitao. Maljan je izgledao vedro i raspoložno, i jedino bi se on grohotom nasmijao, kad bi se reklo nešto smiješno. Čak šta više, djelovao je toliko veseo cijelo vrijeme, da je Nuha i Nuhovicu pocelo to da nervira. Nigdje Nazife, a on se grohotom smije. Ni Refik nije nervozan, što je svima značilo da je sa Nazifom sve u redu, ali im nije bilo jasno što se ne pojavljuje. Poslije ručka Maljanovica donese još jednu kahvu, koju su ovdje oduvijek zvali ispratuša. Značilo je to, da se približava vrijeme kada prijatelji trebaju ići kući. Svi su osjećali da Nazife nema, i da je neće vidjeti, a niko nije znao razlog zbog čega. Nuhovica je gurala Nuha laktom i tražila od njega da pita Maljana za Nazifu, ali se Nuho dugo nećkao u nadi da ce se Nazifa pojaviti, te da je to nekakvo Maljanovo iznenađenje. Ali kako je vrijeme odmicalo, Nuho je sve više shvatao da Nazife nema, i da je neće vidjeti, a gdje je Nazifa, i zbog čega je niko neće vidjeti, niti je znao Nuho, niti Nuhovica, niti bilo ko od braće i dostova, pa je riješio, da prije nego se krene na put, upita pred svima Maljana:

  • A Boga ti, prijatelju Maljane, gdje je ta naša odiva, tvoja snaha, a moja kćerka. Evo sjedimo ovdje cijeli dan, popili smo šerbet i kahvu, pa ručali, pa opet popili kahvu i vrijeme je da idemo nazad, a moje Nazife nema, oči mi iskapaše za njom kada ce se pojaviti, ali nje nema, pa nema.

ponosni Bosnjak - Acif Latifovic iz Novog pazara, Sandzak

Maljan je pažljivo saslušao Nuha, malo se onako pokoljenki pripuzao ka Nuhu, pa na opšte iznenađenje svih, upitao Nuha.

  • Ne čuh ja dobro, prijatelju Nuho, čije kćerke nema?
  • Moje kćerke Nazife, prijatelj Maljane.
  • Nema ovdje tvoje nikakve kćerke. Nazife ima, ali tvoje kćerke nema.

Tek sada ljudima ništa nije bilo jasno, a nije bilo jasno ni Nuhu, što ovako nešto, i zbog čega, priča Maljan. Da bi se moglo nešto čudnovato desiti, ili pući neka bruka i sramota, osjećali su svi, i svi su se pretvorili u uho, i čekali ishod svega, pa samo što nisu počeli postavljati pitanja Maljanu prije Nuha, gubeći strpljenje da što prije saznaju, zbog čega, i zašto sve to, i šta se to događa?

  • Kako nema, prijatelj Maljane, pobogu si brate, znaš li ti, što ti uopšte pricaš?
  • Znam ja dobro što pricam, prijatelj Nuho, i te kako dobro znam, a trebao bi znati i ti.

Maljan je likovao, imao je odvažno držanje i još odvažniji glas. Udarila mu rumen u licu, pa puca od jedrina, a Nuho se pokupio, i poblijedio i pomodrio, a u glasu mu titraji, pa se osjeća njegov strah i zebnja.

  • Eto, prijatelj Maljane, ja stvarno ne znam ništa, a vjerujem da ne znaju ni ovi ljudi ovdje, pa bi od tebe bilo pošteno, da nam sve objasniš, da znamo na čemu smo, jer ja vidim, nisam toliki hadalj, da ne vidim, da se nešto ovdje čudno događa, te moje Nazife nema.
  • Opet ti, prijatelj Nuho, pričaš lakrdiju. Veliš da je tvoja Nazifa, a ja velim da nije.
  • Haj, vela havle, prijatelj Nuho, no čija je, no moja, što ne bi bila moja?
  • E, moj prijatelj Nuho. Ti dobro znaš da sam ja kod tebe dolazio i prosio Nazifu …
  • I hairom isprosio.
  • A, jok, nego kupio.
  • Ada, kako kupio, junače.
  • Lako kupio. Kad sam je prosio, ti Nuho nisi mislio ni na mene, ni na moju ženu, ni na moga sina, a vala ni na tu, što ti kažeš tvoju, a nije tvoja, Nazifu. Ti si, Nuho, tvom prijatelj Maljanu htio dušu da uzmeš. Presjekao si zlata da se fališ po cijeloj Pešteri, kako si me zakorijenio, a ni jednoga trenutka se nisi pitao, ima li para tvoj prijatelj Maljan, te hoćeš li ga zakorijeniti, da nema šta da jede, ni on, ni njegova snaha, ili kako si ti umislio, tvoja kćerka, ili tvoj, na primjer zet. Ti si, Nuho, presjekao toliko zlata, da sam ja morao prodati: njivu, volove, kravu, konja sedlenika, sva sijena, a Boga mi i jagnjadi i ovaca, da bih sačuvao obraz, i kupio zlato koje si ti presjekao. Prema tome, prijatelj Nuho, ja nisam isprosio, već kupio Nazifu, i ona je moja snaha, a Refikova žena, i nikad više dok je ovoga svijeta, neće biti tvoja kćerka, niti ćeš je ti, a nemaš na to pravo, ni vidjeti. Učinjenom poslu nema mahane. Ti si učinio tako, a ja odlučio da učinim ovako, a sve u dogovoru sa Refikom i Nazifom. Oni su saglasni da ovako bude, i drugačije nikako, i biće, pa da se svijet naopako okrene. Ja vjerujem da sam bio jasan, i da nemam šta više objašnjavati. Sve što ste željeli da saznate, saznali ste, i amin.

Maljan se lupnu rukama po koljenima, kao da je htio reci, ustajte Melajci, i kupite se da vas više moje oči nikada ne vide. Maljanovi braća i dostovi su pokušavali da pred prijateljima sakriju zadovoljstvo koje im je Maljan pričinio, a i neki Melajci su se promijenili, i kod njih se moglo primijetiti nekakvo čudno ispunjenje duše, sa nečim što ih okrepljuje. -Nisi znao da sačuvaš obraz, moj Nuho – mislili su mnogi. Pukla perda, pa bi da čovjeku uzme dušu, a ne zna, da čovjeku uzeti možeš sve, osim duše.

Tromo su se vraćali Melajci prema Melaju, i konji su im imali nekako pognute glave, kao da su suosjećati s njima. Maljanovi braća i dostovi su dugo tapšali Maljana po ramenima, i čvrsto mu stezali ruku, a tapšali su i Refika. Nazifa je plakala tiho, kradom, ali se nije ni bunila, niti žalila. Refik ju je brzo utješio. Maljana su sve više zvali Maljan-aga, i on je postao muslihun, i svi su ga zvali, jer tamo gdje je on išao da prosi, niko nije smio da presiječe puno zlata, a i da odbije takve prosce i muslihune, koji su uvijek držali do karaktera, i obraza.

Autor: Nedžib Vučelj

Plahi sandzački Bošnjaci

Facebook komentari

komentara

Prvi komentar na ovaj članak. Slobodno se pridružite razgovoru.

  1. Mirela Ugljanin 19.06.2014 u 14:15 - Reply

    Slatko se nasmejah dragi amidza Nedzibe. Posto sam iz Sandzaka, znam kakvi su obicaji I nekako zalim sto te prosidbe vise nema. Mada, iz price rahmetli bike, zaista je bilo divno. A divno ste opisali, u glavi sam dok sam citala zaista stvorila slike prosidbe, neveste, svega.
    Moje objektivno misljenje je da ste jedino vi do sada uspeli ovako divno da opisete Sandzak. Ambasador ste pravi.
    P.S. Bilo je cast upoznati Vas :-)

Reaguj na ovaj članak