Rasim Ćelahmetović: ISTINSKI PJESNICI NEMAJU ZAVIČAJ

Osvrt na knjigu poezije: „Šetnje po Šipovicama“ Ćamila Sijarića, po izboru Faruka Dizdarevića, Centar za kulturu „Bihor“- Petnjica, 2014. godine

raasim

Autor: Rasim Čelahmetović

Ni minut prije, ni minut kasnije, već tačno u suđeni tren sreli su se na životnoj i stvaralačkoj stazi dva umna čovjeka, dvije legende, dvije putujuće institucije: Ćamil Sijarić i Faruk Dizdarević. Filigranski, iz dana u dan, čitav ubogi život, srmili su oni zraku, onu svjetlost, što se zove iskreno prijateljstvo.

Često sam bio u prilici da budem svjedok rituala, njihove neizmjerne radosti pri svakom susretu. Gutali su se pogledima, pa grlili, tapkali i mazili. Pitali bi se na sjenički način, toplo, iskreno: o hanumama, evladu, užoj i široj familiji, do toga, jesu li u dajdže, tog i tog, još zdravi zubi.

Onda bi krenuli egleni o književnim manifestacijama, literaturi o aktivnostima Doma kulture, iz Priboja, u kojim je gospodin Faruk Dizdarević bio direktor nekoliko decenija. Nezaobilazna tema, tih razgovora bila je Međurepublička kulturno-prosvjetna zajednica iz Pljevalja i njen planetarni značaj za kulturu, za život ovih prostora. To nisu bili isprazni razgovori, batal eglen, već dogovor za akcije, za potpirivanje stvaralačkih vatri koje su obasjavale „tamni vilajet“, „ničiju i svačiju zemlju“, „zatureni krajolik“, bez obzira na naziv: Sandžak ili Raška oblast, jer ime nije mjenjalo suštinu i ukletost tla.

Za Limske večeri poezije, prvu poetsku manifestaciju na ovom prostoru, za sve programe Međurepubličke-kulturno prosvjetne zajednice, Ćamil Sijarić je imao uvjek vremena, znanja, zanosa i puste želje da traju, da plemene sivilo života. Poseno je davao impulse književnom časopisu „Mostovi“ čiji je bio dugogodišnji saradnik i urednik. Uz časopis, uz brojne književne manifestacije, uz podsticajne književne nagrade koje je dodeljivala Međurepublička kulturno-prosvjetna zajednica bokorila je izdavačka djelatnost. Posigurno, uz književne nagrade: „Blažo Šćepanović“, „Isak Samokovlija“ i „Pero Ćamila Sijarića“, te edicije „Mostovi“ i „Tragovi“ objavljivane su knjige – prvenci, tada još nedovoljno afirmisanih književnih zanesenjaka. Kao član ili predsjednik žirija, kao urednik edicija Ćamil Sijarić se kao malo dijete radovao svakoj novoj knjizi, svakom novom književnom imenu koje će obelježiti svoje vrijeme i ovaj prostor. Tu su prve knjige objavili: Husejn Bašić, Zuvdija Hodžić, Ismet Rebronja, Vito Srbljanović, Janko Vujisić, Dragomir Brajković, Isak Kalpačina, Dobrilo Pavić, Blagoje Baković i sijaset drugih. Svi oni sada, u Crnoj Gori pripadaju čeonom valu moćne rijeke književnog iskaza – crnogorske literature.

Moju prvu knjigu „Preprane vatre“, daleke 1974. godine, kao urednik edicije „Mostovi“ lično je odobrio i potpisao Ćamil Sijarić. Na tu činjenicu sam veoma, veoma, ponosan.

Gospodin Faruk Dizdarević je bezgranično cijenio taj Ćamilov trud, njegovo osobeno, a dovoljno neverifikovano književno stvaralaštvo, njegovo gospotstvo, humanizam, odnos prema zavičaju i prijateljima. Uzvraćao je cjelim svojim bićem, čuvajući kao najveću dragocenost, to prijateljstvo sa velikanom pisane riječi, kristal čovjekom – Ćamilom Sijarićem.

Njemu u čast organizovao je simpozije, tribine, autorske večeri o ogromnom literarnom opusu Ćamila Sijarića, koje je iznova budilo čitalačku radoznalost, ali mu i određivalo trajno mjesto, u samom vrhu književnih stvaralaca: Sandžaka, BiH i Crne Gore.

Posle Ćamilove smrti, Faruk Dizdarević nastavlja tu započetu misiju sa još većim žarom. Pomaže da se objave cjelokupna djela Ćamila Sijarića, pripremu izložbe „Most od zlatnih riječi“ . o liku i djelu rahmetlije, pribira šta savremenici misle o Ćamilu kao: čovjeku, besjedniku, aedu, pripovjedaču, pjesniku, putopiscu, novinaru i romanopiscu te to svija u svojevrstan spomenar, sa zaista prelijepim nazivom „Ćamil gora razgovora“ Zbog izuzetnog interesovanja knjiga će doživeti više izdanja.

U Bijelom Polju pored bista Rista Ratkovića i Miodraga Bulatovića je i bista Ćamila Sijarića. Simbolično i trajno, rodni grad se odužuje svojim književnicima, jer su oni, za života, svojim stvaralaštvom, na ćilimu od kitnjaste jazije, vijali nebom i dunjalukom čari Bijelog Polja, ponos njegovih ljudi, nam i ljepotu djevojaka i čednost nevjesti.

Pored ostalih i Faruk Dizdarević je u najvećoj mjeri doprineo da bista rahmetli Ćamila Sijarića krasi Bijelo Polje i svjedoči da je se namli musafir skrasio u voljenom zavičaju.

Zajedno sa Dragomirom Brajkovićem, Faruk Dizdarević je neponovljive Ćamilove besjede, usmene priče, iznalazio, ovde-onde, snimljene na magnetofonskim trakama pa su to objedinili na jedadnom DVD-u koji čini sastavni deo Izabranih djela Ćamila Sijarića, u izdanju „Unireksa“.

Iz književne zaostavštine Ćamila Sijarića, gospodin Dizdarević je na samo njemu svojstven način pronašao u SANU, četiri epske pjesme, četiri krajišnice. Uz sadržajan predgovor Faruk Dizdarević taj rukopis, tu knjigu, peškeši velikom jubileju: Vjeku od rođenju Čamila Sijarića.

Naravno, kao predsjednik organizacionog odbora, tog jubileja, starao se da ima bogate sadržaje, da iznjedri dragulje, trajne uspomene na lik i djelo besmnrtnog literate. Lično nije zadovoljan dometom pojedinih segmenata, pa i cijelih programa, u okviru jubileja. „Moglo je“, veli, „biti sve bolje dostajnije, da nije bilo finansijskih poteškoća i da nije ponegde zatajio faktor –zvani čovjek.“

Ovim, ni izbliza, nisu istaknuta sva nastojanja gospodina Faruka Dizdarevića u reafirmaciji stvaralaštva Ćamila Sijarića i nastojanja da se zavičaj na pravi način oduži, sačuva uspomenu, na velikana pisane riječi.

Jubileju je darovana i zbirka zavičajne poezije Ćamila Sijarića po izboru Faruka Dizdarevića.

Izdavač ove knjige, zasvođene prelijepim naslovom „Šetnje po Šipovicama“ je Centar za kulturu „Bihor“ iz Petnjice.

Svojevremeno je gospodin Faruk Dizdarević, kao potvrdu našeg dugogodišnjeg prijateljstva i saradnje izvršio izbor iz mojeg cjelokupnog književnog stvaralaštva, pod nazivom „Alkatmeri u bašči sudbine“. On kao istoričar kulture, publicista, književnik, književni, likovni i pozorišni kritičar, čovjek prefinjenog ukusa i ogromnog iskustva u kulturi beskrajno mrzi improvizacije, brzine u poslu, slamanje na silu, preko koljena. Voli da je svaki posao urađen znalački, do perfekcije. Tako želi, tako i postupa.

Iz iskustva sa mojom, pomenutom knjigom, znao sam da i knjiga „Šetnja po Šipovicama“ mora izgledati briljantno. Njena forma, izbor sloga, fotografije koje srme, dopunjuju svevremene stihove Ćamila Sijarića o zavičaju, mogu biti uzor, recept, budućim priređivačima sličnih Izbora, kako se pravi istinski lijepa knjiga.

No izgled je forma. Suština je u izboru pjesama, njihovom rasporedu, kojim se postiže dinamika, dramatika i filozofija cjeline.

Gospodin Dizdarević je to, nema sumnje, razvrstao skazaljkom života i sudbine, od bešike do kabura, od malih ubogih radosti bivka do beskraja tuge, neumitnog gubitničkog usuda. Onako, kako bi posigurno, i Ćamil Sijarić složio svoju životnu priču i sudbinu svojih Bihoraca, da je on iz svog poetskog opusa izdvojio zavičajne pjesme i slagao ih u Izbor, u spomenar mladosti, riznicu ljepote.

Izbor sadrži 66 pjesama, predgovor Faruka Dizdarevića naslovljen: „ Pričao je on mudre priče o ljudima“, 19 prekrasnih fotografija u koloru, recenziju Petra V. Arbutine imenovanu „Zavičaj iznad zavičaja“, biografiju pisca i riječ izdavača-Mirsada Rastodera naslovljenu:“Mjera našeg prepoznavanja“.

10253938_10152144429244608_3995324334316410938_n

Lokalno, zavičajno, oslonjeno na osjećaj, na deskripciju, ne tvore poeziju velikog dometa. Za lošeg, osrednjeg, pjesnika veže se krilatica: zavičajni pjesnik. Ćamil Sijarić, u svojim zavičajnim pjesmama, utkao je: britku refleksiju, mistiku istoka, snove i fantaziju, rane i mehleme, spojio život i smrt u jednu cjelinu, darovao osmjeh i podsmjeh gorkoj sudbini.
Paradoks je da Ćamil Sijarić, od samog početka, prije gotovo osam, devet decenija, piše savršeno, moderno. Slobodan, razuđen stih, jednostavnost u izrazu, slikovit i pitak jezik čine ovu poeziju kao žubor vode koja je nosi u deltu, u srčiku vrhunskog stvaralaštva.

Niz Šipovice, niz eglen i ašik odaje Ćamilove lirike šetaju, hode, istrajavaju njemu i nama drage osobe: babo mu Šaban, majka Emina, jezde krilati alati, tku nevidljive žene, pogledaju ga krišom prve simpatije, traje sjećanje na pretke što jašu gole konje jer se pod njima slamaju samari, na one što, avazom kad zapjevaju, lome gore, tule lambe i bude naslednike iz života uspavanog.

Onde ima netaknute prirode, mehlemne have, dobrih voda, mudraca što leže kraj kamena i navikavaju se na budući nadgrobni nišanak, devojaka što vrište do podnebesa što su odatle, iz tih Šipovica. Hode i dobri, u zelenom haljetku i šakimice djele dug život, zdravlje i snagu da se izdura život muci u inat.

Bila je jesen, kako reče naš pjesnik, u kojoj su poslednji put, samo za njega, crvenili šipci iz Šipovica. Prije nego mu je tmina prekrila oči video je kako po njegovom tavanu, po nebeskom čardaku, lete lastavice. I bi smrt, brza i neočekivana, kao kad se primiriše cvijet iz voljene Šipovice.

Ove pjesme bile su naznake, simboli i japija za buduće nenadmašno prozno stvaralaštvo Ćamila Sijarića.

Gde je Ćamilov zavičaj? Šipovice gde je rođen, Bijelo Polje, Skoplje i Beograd gde se školovao. Mostar, Bosanska Gradi��ka i Banja Luka gde je službovao. Šeher Sarajevo u kojem je vijek proživeo, radio, djecu dočekivao, stekao ugled i slavu? Sve je to njegov zavičaj i ništa od toga. On i njegovo stvaralaštvo pripadaju planeti, cijelom čovječanstvu. Istinski pjesnici, zato, nemaju zavičaj. Bez sumnje, jedan od njih je i naš Ćamil Sijarić.

Ovaj moj kraći osvrt o njegovoj zavičajnoj poeziji, primeren promptivnom trenutku, jer ne zahtjeva esej i cjelovitu analizu, završiću mojim stihovima, mojim malim peškešom velikom jubileju.

MEHLEMNE RIJEČI

(rahmetli Ćamilu Sijariću, umjesto fatihe)

Cijeli Bihor sa zemljom Rasijom,
Sa snahama i Halimačom,
Sa svim Ćamilovim riječima,
Zabilježenim ili išaretom pokazanim
Prilegle u beši njegovih priča, u duši pjesmama,
Traju, istrajavaju, kraja im nema.

Uljegle u duvar Sandžaka,
Gdje sunce izgrijeva,
Gdje započinje naš veliki san:
O boljem selametu,
O mogućoj, ali nedočekanoj sreći.

Kad nam je najteže,
kad muka dogori do nokata,
čitamo ih sa harfovima iz Musafa,
savijamo u hamajlije, sabiramo u srcima,
za miraz šćerima, za amanet sinovima.

Iz zvjezdanog đulistana,
Ćamil se smješka našoj zabludi,
prokletstvu koje nam se ukleto obnavlja.
Podigne onu obrvu,
kao lastavica, pod strehom u Šipovicama,
lahko krilo,
Pa mu avaz čujemo i nečujemo:

Kako je sve uzaman,
još uvijek vakat slamu prodaje,
još uvijek je Dunjaluk varalica i
laža šarena,
Med medeni,
Čemer čemerni.

(IZGOVORENO u Centru za kulturu – Bijelo Polje, dana 18. decembra 2014. godine, na dan rođenja Ćamila Sijarića, na promociji knjige „Šetnja po Šipvicama“ (izbor iz zavičajne poezije) koju je priredio Faruk Dizdarević, a objavio Centar za kulturu Petnica.Na promociji učestvovali: Faruk Dizdarević, Rasim Ćelahmetović, Braho Adrović, Mirsad Rastoder i recitatori Gimnazije iz Bijelog Polja).
_________________________
Diwan magazin
*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i obaveznog linka koji vodi na izvorni tekst. Autorska prava su zaštićena zakonom.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak