Rasim Ćelahmetović: Samo da se Bošnjaci izmire međusobno i dozovu pameti

Rasim Ćelahmetović
Gospodine Ćelahmetović, recite nam za čitaoce časopisa Avlija i portala Avlija.me, nešto više o sebi, kako ste i kada ste počeli da pišete pjesme? Sjećate li se gdje ste objavili prve stihove?

Rođen sam 15. avgusta 1945. godine u Priboju. Za mojeg života Priboj je bio poletan industrijski grad. Grad otvorenih kapija, uzor za Polimlje, za cijeli Sandžak. Slično ljudskim sudbinama i Priboj je imao svoje zvjezdane uzlete i sunovrate.

Babo mi se zvao Hasan, a majka Hafiza. Alija Bejtić u knjizi „Priboj pod Osmanlijskom vlašću“ svjedoči da je porodica Ćelahmetović, sa dvadesetak ostalih, činila jezgro pribojskih žitelja u onom vremenu.

Moji roditelji su, u tek minulom Drugom svjetskom ratu, izgubili bračne drugove. Babu je ostalo na grbači petero, a majci dvoje djece. Ja sam bio prvo dijete iz njihovog novog braka. Na okupu, u zajedničkoj kući, skladno je odrastalo nas devetoro braće i četiri sestre, naše mezimice.

Do 1953. godine živjeli smo u starom dijelu grada Priboja. Izgradnjom fabrike automobila (FAP-a) selimo se na lijevu obalu Lima, gdje su nam bila imanja i gdje je nikla Kolonija – Novo Naselje, novi dio Priboja.

Imali smo prelijepe voćnjake, plodne luke, okućnice na dohvat ruke. Ipak, veće bogatstvo, od toga činila je roditeljska dobrota, njihova bezgranična pažnja i ljubav prema nama – poslušnom i hairli evladu.

U amanet su nam ostavili: stečenu mudrost, bogobojaznost, ugled, čisto čelo i dva prsta poštenog obraza.

Roditelji su mi bili obdareni umnom bjesedom punom istočne mistike, bajkovitih motiva i preko potrebnih poruka. To sam slušao svakodnevno, cijelog života, bez daha, sa slašću sličnoj žeđi kosca kada na ljetnoj žezi ispija talkin, lednik – vodu.

U odajama našeg doma počesto bi se začule gusle ili sedefli tamburice. Uz gusle su se pjevale pjesme krajišnice a žice tamburice bi jecale sa nesretnim odivama, sa nevjestama i bekrijama, u pjesmama posebnog kova, zvanim sevdalinke.

Uz sve ovo čitao sam pomamno.

Ne vjerujem da u gradskoj biblioteci postoji knjiga čije stranice nisam pomilovao, kroz njih upoznavao zemlje i narode, kulturu i običaje, čudne ljudske sudbine, ratne strahote, ljepotu krajolika, svevremene pitalice i odgonetke i sve ostalo što literatura sadrži, čemu stremi ali u dobroj mjeri i ostvaruje.

Jek je morao imati odjek. I kao voda iz naše dobre česme – potekle su prve pjesme. Za podsticaj, za istrajavanje u radionici stiha, desile su se prve nagrade „Vesti“ iz Užica. Prve pjesme su mi objavile „Vjesti“, „Polimlje“, „Male novine“ i „Dečje novine“. Od tada je proteklo nemalo šest decenija. Još uvijek bukne poetski plam, poželi očevidac da ispriča: sve kako je bilo.

Objavili ste knjige: „Prerane pjesme“, „Preprane vatre“, „Zimzelene tuge“, „Kazivanja o crnim gujama“, „Pisma sinu Samiru“, „Nepomenice“ i „Za vodom bi krenule obale“. Jesmo li neku knjigu izostavili sa spiska i recite nam ponešto o Vašim knjigama i njihovim naslovima.

Prvi naslov ne postoji. On je greška nepogrešivih strojeva. Dakle, prva moja zbirka bila je “Preprane vatre”. Mnogi su mislili da je i to greška, pa su joj po svojem nahođenju, davali naziv “Paprene vatre”. Pojačavali joj dejstvo. U mojem slučaju, “Preprane vatre” su dunjalučko-sandžačke vatre, sedamdeset i sedam puta blaže od džehenemskih, vatre odviknute od svakog zla. Tuge su zimzelene jer se podmlađuju, ne jenjavaju, traju svakog božijeg trena. “Kazivanja o crnim gujama”, naravno, ne kazuju o toj dunjalučkoj pojavi, već mistikom i simbolikom ukazuju: koliko se peksin insan, ponekad, jednači sa otrovnicama. Nepomenica, duga, povlakulja, šarka i sl. su tepanje zmiji ili guji, u gluho doba u odajama doma, da ne donese belaj, hastaluk, zlo i razdor u porodici.

Doživio sam ponovljena izdanja poetskih zbirki “Pisma sinu Samiru” i “Kazivanja o crnim gujama”. Isto tako, dočekao sam sa neizmjernom radošću izbor iz poetskog stvaralaštva koji je priredio Petar V. Arbutina sa prelijepim naslovom ”Za vodom bi krenule obale”, kao i izbor iz mog cjelokupnog stvaralaštva naslovljen “Alkatmeri u bašči sudbine”, koji izbor je sačinio Faruk Dizdarević.

Ne pišem ishitreno. Primjerice, “Zimzelene tuge” su ispisivane, kovane, punih šesnaest godina. Trudio sam se da u zbirci budu pjesme motivski srodne, sa istom simbolikom i filozofijom, da čine jednu zaokruženu cjelinu.

Najbolju potvrdu tog mog nastojanja u uobličavanju zbirke izrekao je prof. dr Izet Muratspahić koji je za rukopis “Zimzelene tuge” rekao: “To je knjiga koju smo, na ovim prostorima, čekali punih trista godina.”

Zastupljeni ste u više od 30 zajedničkih zbirki, antologija i zbornika poezije. Jeste li imali uzora među pjesnicima sa prostora bivše SFRJ i čije pjesme volite da čitate i danas? Da li i šta pripremate novo za ljubitelje Vaše poezije?

Bošnjaci u Srbiji su, bezrazložno, poput bijesnog cunamija, istisnuti iz čitanki, iz lektire, iz književnih časopisa, sa poetskih manifestacija. Nije da nisu kovali i srmili poetsku žicu kako treba, što je srž dobre literature i kriterija za odabir u nastavna učila, već se politika “izbirikala” da sudi o svemu, pa i o poslovima znanja i struke. Pomaci u tom pogledu su planetarno značajni za suživot, demokratske procese, za čovječnije postupke.

Eto, ja sam imao sreće da poneko učini “ustupak” i uvrsti moju poeziju i prozu u brojne antologije, zbirke, tematske knjige i zajedničke zbirke.

Sa razlogom se pitam: koliko bi tih antologija bilo više da je bio čovječniji odnos prema bošnjačkoj literaturi. Od svih tih antologija meni su bile draže pohvale od običnih ljudi, dobrih Sandžaklija, vrlih Bošnjaka, kada bi mi prilazili poslije književnih večeri, tapkali me po ramenu, mazili po obrazu i mehko, poput njihove duše, zborili: ”Aferim efendija, Allah dž. š. te poživio!”

Moj književni portret, cjelovito i sa dosta pažnje, bio je podaren razdoznalosti brojnih ljubitelja pisane riječi u: Beogradu, Istanbulu, Beču, Sarajevu, Podgorici, Sisku, Novom Pazaru, Priboju, Pljevljima, Goraždu, Prijepolju, Plavu, Sjenici, Tutinu i B. Polju.

Zahvalan sam akademicima, doktorima književnosti, vrsnim književnim kritičarima i braći po peru, koji su ispisali brojne eseje, književne kritike i veoma objektivne osvrte o mojem stvaralaštvu.

Nije mi niko bio uzor u stvaralaštvu ja sam samostalno, preko trnja baš u nevakat, krčio svoju poetsku stazu.

Rekao sam da sam pročitao, možda sve knjige u gradskoj biblioteci u Priboju. Svaka je imala svoju aromu, pa i onda kada nije bila po mojem ukusu. “Kameni spavač” Mehmedalije-Maka Dizdara je moja literaturna hamajlija. “Starac i more” – Ernesta Hemingveja, “Na zapadu ništa novo”- Remarka, Andrićeve “Znakove pored puta” i “Derviš i smrt”- Meše Selimovića.

Da, pišem i ako mi Allah podari zdravlja i nadahnuća da izdržim u plemenitoj nakani u pripremi je i nova knjiga stihova o majkama, sestrama, odivama i ljepoticama Sandžaka koja nosi poetski naslov “Doba žene”. Odavno pišem i roman, čija je radnja u Priboju i Edrenima, pred kraj turske vladavine, na ovom prostoru, pod radnim naslovom “Dževahir kutija”.

Sa Vašim stihovima sam se prvi put susreo u Preporodu, listu Islamske zajednice koji izlazi u Sarajevu. Vjerovatno je to bilo 1990. ili 1991. godine, cijela strana je bila posvećena Vama, a sve pjesme su bile o Sandžaku i Sandžaklijama. Važite za pisca koji najbolje poznaje dušu Sandžaka i Sandžaklija. Šta je za Vas Sandžak? Ko su Sandžaklije?

Moji roditelji su bili pretplaćeni na “Preporod”. Uz taj časopis, iz Islamske zajednice, iz Sarajeva, obavezno se uzimao “Takvim”, za svaku godinu, šarena ramazanska “Vaktija”, “Jasin”, “Mevlud” i druga izdanja. Svaki broj “Preporoda” dočekivan je sa radošću i vidnim nestrpljenjem.

U više navrata, u tom, meni najdražem časopisu objavljivao sam po koju svoju novu pjesmu, esej ili informaciju o vjerskom životu u Sandžaku. Obzirom ko čita “Preporod”, koliko je razuđena njegova prodajna mreža, svakom stvaraocu je čast sarađivati sa “Preporodom” i na njegovim stranicama ostavljati biljege svojeg dunjalučkog bitisanja, kroz sjetne literarne zapise.

Sandžak nije puki geografski prostor. On nema granica koje idu rijekama, ponos planinama i župskim rubovima. Njegove granice nisu na zemlji. One ljudskim srcem prolaze. Ta istorija se neda potrjeti. Te uspomene nedaju se zaboraviti, ne mogu izbljeđeti. Uzalud se nižu države po toj teritoriji, linija srca, linija duše sve spaja u jednu cjelinu. To je dobrovoljni pristanak da na jednom prostoru traje ista sudbina različitih ljudi po vjeri, po običajima i tradiciji. To je suštinska provjera ljudskosti, iskrenih komšijskih odnosa – gdje je komšija bliži nego daljni brat. To je posljednja oaza, zadnja mrvica principa na kojima je počivala zajednica naroda – bivša Jugoslavija. Bez toga nema hoda ka Evropi. Iste principe i civilizacijske tekovine Evropa kao da je od Sandžaka prepisala.

Sandžaklije – Bošnjaci su osobeni ljudski soj. Oni su saburli, radni i pošteni. Nikad ne odrastu. Imaju dječiju dušu i tri srca. Nijedno ne miruje. Jedno kuca za vjernu družbenicu, drugo za evlad, a treće bije za rodne dolove, za njihov Sandžak i Srbiju, odnosno za Crnu Goru.

Ima u Sandžaku i konjokradica, lopuža, zavidnika, lažova, onih što im oko hlepti ka tuđoj međi, tuđoj kesi, ka rahat životu bez kapi znoja i bez trunke muke. Hvala Bogu ti su u manjini. Većina je merhametli, od nama i svijetla obraza. Dirni Sandžaklijama u čast, u čas postaju ljute guje, neustrašive gazije. Kakav prostor i klima takvi i ljudi.

Pričao jedan čovjek kako se sa ženom i bebom vraćali u jedno sandžačko selo svojoj kući. On jahao na konju a žena išla za njim pješke sa bebom u naručju. Hodili tako dugo, predugo. Kad su bili nedaleko od sela njemu došao insaf te uzeo ono dijete u krilo i nastavili, on sa bebom na konja a žena pjehe za njima. Taman na raskrsnici ka selu sretnu se sa grupom seljana koji su se na konjima vraćali iz čaršije. Pričao taj čovjek da mu nikada u životu nije bilo teže nego tada jer su ga vidjeli seljani da nosi dijete. Govorio je da bi u tom trenu najradije bebu bacio na kaldrmisani put…

Takvih anegdota o naravi Sandžaklija je bezbroj. Neke su izmišljene, neke imaju utemeljenje u stvarnom životu. Puno toga je načičkano u mojim pričama i pjesmama. Naprimer, u pjesmi “Kako vole Sandžaklije” nekad se za voljenu osobu, muža ili suprugu zborilo samo: “On’’ ili ‘‘Ona.” Što bi muž trebao reći ženi, tepao je konju. Ona srdžbu nije smjela iskazati ni mužu, ni svekru, ni svekrvi. To je iz sebe “izgonila” lupajući mašicama po šporetu i grdeći dim, što se ne vidi, ali joj čađa kuću.

Ni mene babo nikad nije uzeo u krilo, nije me pomazio po kosi niti poljubio. Nije htio da budem svilen, nepripremljen na surov život. Takvi su bili običaji i životna filozofija.

Početkom krvavog raspada zajedničke države SFRJ Vaš sin je napustio Sandžak. Knjiga ‘‘Pisma sinu Samiru” govori o tuzi zbog rastanka sa sinom. To baš nije uobičajeno za Sandžaklije jer obično su majke te koje više pate od očeva zbog rastanka sa djecom. Nijeste napisali pjesmu: ‘’Kako pate majke u Sandžaku’’. Možda zbog toga što sve majke na svijetu na isti način pate ili?

Tugu za jedincom sinom – Samirom ne bih krčmio ni dijelio sa drugim za svo blago svijeta. Mnogi moji prijatelji su rekli: što se ne zapiše – nije se desilo. Tvoj Samir je simbol stradanja svih Bošnjaka, svih nevoljnika pod nebeskom kapom, koji su morali prekoračiti kućni prag – najveću dunjalučku planinu, da bi spasili goli život i okusili čemeriku muhadžerske džade.

Moralo se, naprosto, zabilježiti, krvlju i mastilom: Sve kako je bilo. U mojim suzama su bile suze svih sandžaklijskih majki, suze svih roditelja u svijetu čija su djeca imala zlosrećnu sudbinu kao i moj Samir. Sve se slilo u jedan jecaj, u jednu molitvu: Da dobrota nadvlada zlo, da nas više ista vatra ne peče hiljadu i prvi put.

Brojne Sandžaklija su devedesetih godina 20. stoljeća zbog rata i siromaštva otišle u bijeli svijet. Mišljenja smo da bi danas u odnosu na taj period još veći broj mladih Sandžaklija otišlo u zemlje EU samo da imaju mogućnost da tamo borave i rade. Šta treba uraditi da Sandžaklije ne odlaze u daleki svijet?

To je pitanje za novu vladu, za sve bošnjačke partije koje tvrde da su legitimni zastupnici Bošnjaka i njihovih sudbina. Naravno, bez istinskog priznanja naše države svih učinjenih zlodela na ovom prostoru, izvinjenja, adekvatne kazne i nadoknade, ali i promjene odnosa kojim se Sandžak svjesno, čitave decenije, zapostavljao i doveo u trenutno stanje, nema ni govora da se zaustavi odliv sandžačke mladosti, bilo Srba, bilo Bošnjaka, bilo Crnogoraca ka većim centrima i razvijenim zemljama.

Znate li broj knjiga u Vašoj kućnoj biblioteci? Kada bi u svojoj kući morali na rafu da ostavite pored Vaših knjiga još samo deset knjiga drugih autora koje bi to knjige bile? A ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu koja bi to bila knjiga?

Ima ih blizu hiljadu. Na rafu bi se bez imalo šuhbe našle sljedeće knjige: “Derviš i smrt” – Meše Selimovića, “Kameni spavač” – Mehmedalije Maka Dizdara, “Planeta Sarajevo” – Abdulaha Sidrana, bilo koji od putopisa – Zuka Džumhura, “Bihorci” – Ćamila Sijarića, “Rod i dom” Safeta Sijarića, “Sinje more” – Ismeta Rebronje, “Tuđe gnijezdo” – Huseina Bašića, “Nesanice” – Zaima Azemovića i “Vilino kolo” – Bisere Suljić Boškailo.

Ta jedna jedina knjiga bi bila, kao što sam ranije rekao, moja literarna hamajlija: “Kameni spavač” – Mehmedalije Maka Dizdara.

Neko je rekao da Lim ne uvire u Drinu već u savremenu poeziju. Mogli biste rahat sastaviti antologiju pjesama koje su opjevale rijeku Lim. Brojnim pjesnicima je bila inspiracija. Šta je to magično u Limu, rijeci koja povezuje ljude i sandžačke krajeve?

To je rijeka naše mladosti. Ona je mehlemna i sveta voda. Drina je najviše opjevana rijeka u epskoj poeziji, a Lim u lirici. Takva antologija sastavljena je odavno i nosi ime: “Limopis”. U mojim pjesmama, Lim je Sandžački sin. Ukratko: Lim je čarobna potka, na razboju prolaznog života, u koju se utkivaju poetske niti za neizbrisive uspomene, za vječno trajanje.

Književni kritičar, Vaš sugrađanin i vjerovatno Vaš kućni prijatelj, Faruk Dizdarević u Vašoj poeziji izdvaja šest uporišnih tačaka i sadržinsko-tematskih sklopova. To su simboli: Smrti, Vode, Vatre, Sandžaka, Zmije i Lima.

U veoma opsežnom eseju “Dublje od ogledala”, uz izbor iz mog cjelokupnog stvaralaštva, čiji izbor je takođe sačinio gospodin Faruk Dizdarević, a nosi dosta poetičan naziv “Alkatmeri u bašči sudbine”, on je izdvojio tih šest uporišnih tačaka, sadržinsko – tematskih sklopova.

Pošto se taj esej objavljuje uz ovaj intervju, čitaoci će podrobnije biti upoznati o tome, pa nema razloga da i ja to ponavljam i opširnije komentarišem.

U izboru iz Vaše poezije koji je priredio F. Dizdarević naslovom ‘’Alkatmeri u bašči sudbine’’ nove pjesme su naslovljene sa: Sahat kula, Čardak, Demirlija, Baklava, Đulsija, Stećak, Sahan, Fildžan, Sehara, Đerđef, Šamija, Đerdan, Čevra, Duhanska kutija, Šargija… Te riječi iz majkinog i babovog jezika se sve ređe čuju…

Na promociji te knjige u Novom Pazaru, gospodin Hadžem Hajdarević, iz Sarajeva, jedan od stožera u kulturi Bosne i Hercegovine, za jezik, za riječi, koje srme moje stvaralaštvo je pored ostalog izrekao: “Pjesnici su vrtlari svome maternjem jeziku. Jezik je nešto što je najsvetije, što je najličnije, najprirodnije, najprirođenije samom čovjeku. Prostori jezika su prostori čovjekove slobode. “Alkatmeri u bašči sudbine”, izbor iz stvaralaštva Rasima Ćelahmetovića, su neka vrsta himne jeziku, oporuke jeziku. Vjera u očuvanje jezika garancija je i za očuvanje identiteta.”

Riječi koje navodite i mnoge druge u mojim pričama i pjesmama su živo zlato našeg iskustva, identiteta, srčka bosanskog jezika. Malo su bile skrajnute, imenovane kao tuđice, nepodesne za književnost. To su smišljene podvale, nečasna posla. Bez tih riječi ostali bi bez iskustva, amaneta predaka, prošlosti. Ko nema prošlosti nema ni budućnosti. Sve će doći na svoje mjesto, voda će teći kuda je i tekla, samo da se Bošnjaci izmire međusobno, dozovu pameti.

Koristite li internet? Na brojnim elektronskim tabloidima laž i govor mržnje se šire kao zarazna bolest. Mislimo da su nacionalizam i negativna etnička distanca između srpskog, hrvatskog, bošnjačkog, albanskog i crnogorskog naroda veći nego što su bili u ratu i prvim poratnim godinama. Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Balkanu?

Ne koristim, na moju veliku sreću. Ja volim kad se pjesma ispisuje na klasičan način, kada bjelina nestaje a ostaje kićena jazija u stih pretočena.

Sve prolazi i sve će proći, pa i te klevete, ta laž, taj govor mržnje. Mladež traži oduška u sivilu života, “izgoni svoje.” To je moda, to je zarazna bolest, kako rekoste, odraz vremena koji nam je sudbina propisala. Uvijek poslije kiše grane i sunce. Vjerujem i u mogućnost trajnog mira na Balkanu i u čitavom dunjaluku. Kad pjesnik ne bi znao da sanja, da mašta o mogućoj, ali nikad dočekanoj sreći, neka odmah baci kalem, ostavi se ćorava spisateljskog mijenjanja svijeta ubogom, krhkom i nemoćnom riječju.

U sandžačkoj regiji se javljaju nova književna imena. Da li biste pohvalili nekog od mladih sandžačkih pisaca koji već obećavaju da će nastaviti koračati književnim putovima kojim su hodili Ćamil Sijarić, Ismet Rebronja, Husein Bašić… i stazama kojim idete Vi, zajedno sa brojnim drugim sandžačkim književnicima?

Perjanica te nove plejade je Enes Halilović, pa Faiz Softić, Nadija Rebronja, Safet Hadrović-Vrbički, Kemal Musić, Refik Ličina, Jasmina Ahmetagić, Katal Hodo, Asmir Kujović, Enes Dazdarević, Samir Hanuša, Ismet Čivgin, Ilhan Pačariz, Elvir Aganović i sijaset drugih mlađih poeta.

Zbog svođenja na deset književnih dijela i njihovih autora na raf besmrtnosti, grijeh bi bio a nepomenuti briljantno književno blago: Muhameda Abdagića, Fatime Muminović, Sinana Gudževića, Murata Baltića, Šabana Šarenkapića, Zuvdije Hodžića, Redžepa Nurovića, Ibrahima Hadžića, Ruždije Krupe, Faruka Dizdarevića, Hamdije Kalača, Muvedete Kreho, Ismeta Marekovića, Alije Džogovića, Fehima Kajevića, Mevlide Melajac i Saladina Dina Burdževića. Možda sam nekog preskočio, neka mi halali, nije lahko u trenu, sjetiti se baš svih izvrsnih poeta što svojim pjesmama srme dosuđeno im vrijeme, u voljenom Sandžaku.

Iz Bosne i Hercegovine bi posebno istakao književnu riznicu: Hadžema Hajdarevića, Amira Brke, Huseina Haskovića, Mustafe Smajlovića i Almira Zalihića.

Jedan ste od utemeljivača manifestacije ‘’Limske večeri poezije’’. Šta mislite o ideji Bošnjačkog društva kulture Avlija, o pokretanju manifestacije ,,Sandžačko kulturno ljeto” koja bi se u isto vrijeme organizovala u svim sandžačkim mjestima u organizaciji raznih kulturnih udruženja?

Ideja je odlična. Ali zbog nesloge među Bošnjacima, za sada je to neizvodljivo. Svaka partija, duplirane vjerske i kulturne institucije se utiru, jedna drugu srozavaju, ne daju bilo kakve značajne pomake u bilo čemu, a posebno pomake u kulturi.

U desetom broju časopisa Avlija, uz Vaše riječi srmom optočene objavićemo i Vaš portret, rad arheologa Vasa Derikonjića, zatim Vašu biografiju, izbor iz poezije, priču… Jeste li imali avliju u Priboju? Šta za Vas znači avlija? Na šta vas asocira ova imenica?

Avlija asocira na nešto prelijepo, na dženetski kutak spušten uz rahmet i milost Allaha, dž.š., na dunjaluk da nam posni život učini, koliko-toliko, podnošljivijim i da nalikuje na bajku o mogućoj, ali još nedočekanoj sreći.

Pamtim našu staru kuću, avliju i avlijsku česmu. Iako ih odavno nema, čini mi se, vidim ih i sada. Ne znam je li naša kuća bila zašla u avlijsko cvijeće, ili je kuću do koljena đulistan obgrlio. Ali čitavo djetinjstvo, dočekivali su me: zumbuli, bejturani, zambaci, sabahčići, kadife, ružice… Od mirisa avlijskog cvijeća jedino je ljepše mirisala dobrota i duša moje majke. A od avlijskog đulistana samo su bile ljepše moje sestre.

Nažalost nisam imao prilike imati književni časopis Avlija u rukama. Čuo sam za njega i pohvale koje ga prate. Aferim. Istrajavajte do posljednjeg daha u nečemu što je naš svjetionik kroz tminu do svjetlije budućnosti.

Razgovarao: H. L.

Portret pjesnika Rasima Ćelahmetovića; crtež Vaso Derikonjić, Priboj

Rasim Ćelahmetović, od oca Hasana i majke Hafize, rođen je 15. 08. 1945. godine u Priboju, u srbijanskom dijelu Sandžaka. Rasimovi roditelji nijesu cijenili bogatstvo u kućama, livadama i plodnim potkućnicama, već blago u hajirli evladu, u njihovoj slozi, međusobnoj ljubavi i harmoniji. Imali su devet sinova za ponos i zakletvu i četiri kćerke da im razgale dušu, ukrase odaje, uzvrate pažnju i ljubav kada budu sijedi i nejaki.

Rasim je u rodnom gradu završio osmogodišnju i srednju ekonomsku školu kao đak generacije. Dalje školovanje nije mogao nastaviti zbog porodičnih prilika.

Cijeli svoj radni vijek proveo je u Industriji ‘‘Polister’’ Priboj. Povjerene poslove obavljao je stručno, savjesno i veoma odgovorno. Pored ostalog, obavljao je dužnost šefa službe za informisanje, reklamu i propagandu a preko dvije decenije bio je rukovodilac kadrovske službe u pomenutom preduzeću. Za njegov nesumnjiv doprinos u radu i razvoju ‘‘Poliester’’-a dobitnik je značajnog društvenog priznanja – Ordena rada sa srebrnim vijencem. U JNA, u gardijskoj jedinici, dobio je Medalju za vojničke vrline. Više puta je na omladinskim radnim akcijama proglašavan udarnikom, čime se i danas ponosi.

Rasim živi u skladnom braku sa Samijom-Samkom, rođena Džidić, iz Sjeverina, sa kojom ima troje djece – dvije kćerke, Sanelu i Samiru i sina Samira. Oni su mu podarili četiri grumena zlata – četvoro unučadi.

Od prvih Rasimovih stihova poezije i ubrzo zatim i književnih nagrada, iz 1966. godine, proteklo je skoro pola vijeka. U tom vremenskom periodu objavljene su mu sljedeće knjige: PREPRANE VATRE (zbirka poezije), Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, Pljevlja 1974; ZIMZELENE TUGE (zbirka poezije), Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima i Dom kulture ‘‘Pivo Karamatijević’’ Priboj, Pljevlja-Priboj 1992; KAZIVANJA O CRNIM GUJAMA (zbirka poezije), Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, Pljevlja 1993. (prvo izdanje); drugo izdanje štampano 2000. godine, Dvorac za kulturu iz Pernika (Bugarska); PISMA SINU SAMIRU (zbirka poezije), DAMAD, Novi Pazar 1998. i drugo izdanje objavilo je 2000. godine u Sarajevu Udruženje Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka; autor je i knjige priča NEPOMENICE objavljene 1996. godine u izdanju Doma kulture ‘‘Pivo Karamatijević’’ i Zavičajnog muzeja iz Priboja; ZA VODOM BI KRENULE OBALE (izabrane pjesme), Narodni muzej Užice, Dom kulture ‘‘Pivo Karamatijević’’, Užice 2004. godine; ALKATMERI U BAŠTI SUDBINE (izbor iz književnog stvaralaštva), CBS, Novi Pazar 2007. godine.

Rasim Ćelahmetović je jedan od osnivača Kluba pisaca u Priboju i utemeljivača književne manifestacije ‘‘Limske večeri poezije’’.

Zastupljen je u antologijama, zajedničkim zbirkama, zbornicima poezije i tematskim knjigama. Bavi se književnom kritikom i esejistikom.

Pjesme su mu prevođene na: turski, poljski, bugarski, makedonski i albanski jezik.

Priređivač je antologije „Otisci začaranih ogledala“ – poezije Bošnjaka u Srbiji, koja je sastavni dio Antologije „Trajnik“ poezije pjesnika nacionalnih manjina i etničkih zajednica u Srbiji koja je na Sajmu knjiga u Beogradu bila izdavački poduhvat Srbije za 2009. Pored ove antologije obznanio je jedan fenomen u pjesničkom Priboju, kada je aktivno pisalo i poetski se ispoljavalo preko 60 poetesa, kroz antologiju „Pjesnikinje Priboja“.

Rasim Ćelahmetović je dobitnik književnih nagrada ‘‘Blažo Šćepanović’’ (dva puta), Limskih večeri poezije, ‘‘Vukovi lastari’’, ‘‘Vijesti’’, ‘‘Susreti drugarstva’’ i dr. Dok je za dopisnos u razvoju kulture dobitnik najvećih priznanja Opštine Priboj, ‘‘Zlatne značke’’ Kulturno-prosvjetne zajednice Srbije, kao i najvećeg priznanja u oblasti kulture Sandžaka „Dukat Isa-bega Ishakovića“, koji se dodjeljuje za kulturno stvaralaštvo i doprinos u očuvanju kulturne baštine Bošnjaka.

O književnom stvaralaštvu Rasima Ćelahmetovića govorili su istaknuti književni kritičari i književnici u Beču, Sarajevu, Novom Pazaru, Priboju, Prijepolju, Sjenici, Plavu…

Zastupljen je poezijom u čitanci „Bosanski jezik i književnost“ za prvi razred gimnazije i srednjih stručnih škola.

Član je Udruženja književnika Srbije i član Udruženja pisaca Sandžaka.

Živi u Priboju.
Rasim Ćelahmetović

Izvor: Avlija.me

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak