Roman u rukopisu Faiza Softića: LJUDI BEZ ADRESE (10)

Jedan od najvećih bošnjačkih pisaca u dijaspori Faiz Softić, ustupio je njegov roman u rukopisu “Ljudi bez adrese” Diwan magazinu za objavljivanje u nastavcima. Kako roman još nije dovršen, čitaoci će imati jedinstvenu priliku da prate novo djelo u nastajanju ovog eminentnog pisca.

9771487

X

A šta je bilo sa porodicom Bajram-Zeke?
Tačno kada se navršila godina od njegove pogibije – zahvaljujući familiji iz Istambula – oni su krenuli za Tursku.
Bio je sunčan dan kada je kamion marke «Dajc» prošao izlokanim putem kroz Sehilovo. Na njegovoj karoseriji bili su dušeci, ćilimi, tepsije… sve što je činilo Bajram- Zekino pokućstvo, a moglo se utovariti na kamion. Pored vozača Rafeta Softe, sjedela je Bajram-Zekina žena Vezira i najmlađa mu kćerka Ismira. Vezira je preko svog lica držala crvenu maramu da ne gleda brda i doline gdje je provela svoju mladost i gdje je dočekala smrt Bajramovu, kome je na stotinu puta govorila:
– Prođ’ se svijeta, od Boga te kumim… Nek svak prolazi kako hoće – ne traže ti groš. Nit je bilo, nit će bit da se ne nađe junak nad junakom. Gledaj svoga posla nek svijet prolazi. Ali Bajram-Zeka nije mario.
– Nikad više, nikad više…, čulo se iz crvene marame.
Onoga trenutka kada je kamion prošao pokraj sehilovske četvororazredne škole, načoklešene i naslonjene na džadu kojom se odvajala od groblje, pored oblaka žute prašine za njim je ostalo i bezbroj dječačkih uzdaha; u cijeloj školi jedino je Ismira dolazila u lakovanim cipelicama boje zrele trešnje. Tog dana nije došla u školu i svi su znali – nikada više drvenim hodnikom neće kuckati njene cipelice. Nikada! Neki su bježali u poljski nužnik i tamo plakali i šačicama udarali u drvena brvna.
Dvije starije kćerke i dvojica sinova, pješke su sišli na asfaltnu cestu i tu sačekali autobus za Skoplje. Svi su se sastavili u selu Orizari, blizu Velesa u Makedoniji, a odatle, poslije tri mjeseca – otišli u Tursku.
– O Turska, o kaurska…, često je Plakala Vezira, gledajuć preko ravnih prostranih polja u pravcu, kako su joj kazali, gdje je ostalo njeno neprebolno Sehilovo. Gdje je osta Bajramov grob.
Kako su godine tekle sve su slabije dolazili glasi o Bajram-Zekinoj porodici;
kada je Aljko dolazio da se nagleda Sehilova, da se vode napije, da se izljubi i izgrli s ljudima koje je ostavio, pričao je da se Bajram-Zekina familija prvih godina patila i da su jedva uspjeli da prežive – a onda im krenulo. Svi su, osim Vezire koja je tamo često pobolijevala, radili i školovali se, a Hikmet je došao i do Turske državne službe. Dobili su prezime Sehil. Pričao je i da su se kćeri uposlile u tekstil i da lijepo, Allahu šućur, zarađuju.
Poslije Aljka dugo niko nije dolazio iz Turske, niti je ko tamo išao, pa su presušile vijesti o porodici najokorelijeg zulumćara Bajrama-Zeke, či je mezar na brdu Sokolju ostao da svjedoči da sve bude i prođe i da ničija ne gori do zore! Ničija!

XI

Dan po dan, godina po godina i ratni plamen stiže u zemlju Bosnu! Više od polovine ljudi u njoj zatekao je na spavanju i poigrao se s njima. Iz dana u dan od Sarajeva su se istezale nepregledne kolene – ljudi su bježali ispod crnog oblaka koji se natkrilio iznad njihovih kuća. Mnogo ih je koji nijesu stigli dalje od Ilidže! Tu su ih presretali i odvodili u fiskulturne sale osnovnih škola, a onda su, sa prvim mrakom, nestajali. O nekima od nhjih ni dan-danas se ne zna ništa.
Ništa!
Hanif je već odavno bio odužio Bajram-Zeku. Odavno oženjen, odavno otac. I kada mu je voljena jednoga jutra prigovorila da nije pametno ostati u kijametu, odgovorio joj je:
– Samo životinja bježi iz svog legla kad se najuri, a čovjekovo je da brani svoju kuću, svoju djecu, svoju zemlju i svoju čast! Bolje da tako nije mislio; sada bi mu stariji sin Jasenko bio živ.
A poginuo je u prvom jurišu na trg Ivana Krndelja.
– Jasenko moj – žalila je majka Rasema – kako je samo lijepe oči imao.
I obojica: Jasenko i Miralem isticali su se i u školi i na ulici i gdje je god trebalo pokazat mudrost i vještinu. Jednom se Jasenko opkladio sa djecom iz svoje ulice da će pregaziti Miljacku a da neće noge okvasiti. Bilo je to u mjesecu avgustu kada je Miljacka najtanja i kada se od njenog smrada u nju ne može pogledati. Obuo je duboke čizme i krenuo. Otišao je na drugu obalu, a onda se istim putem vratio nazad. Noge su ostale suhe.
Miralem je samo jednom upitao svoga oca zašto nikad ne ide u svoje rodno Sehilovo. Jednom i nikad više!
Pošto je Jasenko poginuo prvih dana rata – tromblon ga pogodio u sred srca – Miralem se zakleo da će ga osvetiti, pa makar i on sedam puta poginuo!
Upravo je tek bio završavao kriminalistički fakultet i na njega se računalo.
Sarajevo su svakodnevno zasipale granate, a snajperisti s okolnih uzvišica lovili sve što hodit umije, čak i djecu pred kućama.
Rekoh: Na Miralema se računalo!
I bili su u pravu!
Miralem Pazar se već u prvoj akciji pokazao hrabar i, što je najvažnije, mudar. Stavi šljem na kolac i, dobro skriven iza kuće, promoli ga iza ugla u pravcu neprijateljskih snajpera i istog časa prasne puška i kuršum klizne šljemom i promijeni pravac! Od jednog takvog ranjen je Senad Bajazit.
Na nekoliko mjesta šljem je bio dobro ulupljen, a na jednom čak i probijen pa se dugo raspravljalo koja je to tako moćna cijev.
U prvoj akciji Miralem se pokazao hrabar i mudar, u drugoj se potvrdio, a već u trećoj zadivio i zaradio najveća ratna priznanja: niko ne zna kako, ali – najednom se našao iza leđa onih koji su ubijali grad.
Kažem vam: Miralem Pazar, sin Hanifa Pazara, bio je jednom po jednom uzoran branitelj zemlje Bosne.

XII

Kada je 94., na čelu svoje jedinice, Miralem došao u Bosansku krajinu da pripomogne, jednog kišnog aprilskog dana srete trojicu vojnika turskog bataljaona i jednog starijeg oficira – porijeklom Bošnjaka, koji su, u okviru Ujedinjenih nacija, nadgledali kuhanje bosanskog lonca.
Padala je jaka i, za to doba godine, hladna bosanska kiša. U maskirnim uniformama turski vojnici su lijeno sjedeli na terasi kafane i gledali kako se bezbroj kapi razbija o površinu plahovite Une. Turski oficir po imenu Hikmet imao je poseban ugled – na kundaku njegove puške imao je devetnaest zareza…
Prezivao se Sehil. Na dosta slabom bosanskom objasnio je da je njegovo porijeklo iz Sandžaka, da je kao dijete otišao u Tursku i da se tamo, u Sandžak, nikada nije vraćao. Rekao je da mu je tamo mučki ubijen otac i da nikada ranije nije imao želju da dođe, ali sada, pošto je ušao u godine, žarko je poželio da upozna nekoga od svoje familije u Bosni, ili Sandžaku.
– Da nađem familiju, pa da umrem! – nekako je sastavio ovu rečenicu, utom je nad Bosanskom Krajinom zagrmilo, onda je, za trenutak, stala kiša, a posle navalio grad. Krupan. Bezbroj ptičjih jaja padalo je iz gustih oblaka i plovilo niz zapjenušalu Unu.
Ne prođe dugo, a nebo se poče bistriti. Modri debeli oblaci plovili su prema istoku.
– Kako se prezivao tvoj otac? – upita Miralem, dirnut riječima koje je izgovorio turski policijski oficir, sa puškom na čijem kundaku je bilo devetnaest urezanih života.
– Pazar. Bajram Pazar. Iz sela Sehilova.
– Pa ja sam Pazar! – Miralem ustade. – I moj otac je Pazar iz sela Sehilova!
Skoči i oficir Sehil i zaplaka. U čvrstom bratskom zagrljaju ljubile su se dvije uniforme: turska i bosanska, a onda oficir Sehil prijateljski odgurnu svog rođaka:
– Samo mi nemoj reći da si Hanifov!?
Miralem Pazar prvo pogleda u rumeni obrub neba na zapadu, a onda, podignuvši crne obrve koje se istanjiše u dva živa srpa, u turskog policijskog oficira Hikmeta Sehila:
– Jesam.
– On mi je ubio oca – tiho prošapta oficir Sehil. A onda se ponovo zagrliše.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak