Roman u rukopisu Faiza Softića: LJUDI BEZ ADRESE (4)

Jedan od najvećih bošnjačkih pisaca u dijaspori Faiz Softić, ustupio je njegov roman u rukopisu Ljudi bez adrese Diwan magazinu za objavljivanje u nastavcima. Kako roman još nije dovršen, čitaoci će imati jedinstvenu priliku da prate novo djelo u nastajanju ovog eminentnog pisca.

locked-door-2
Fahrudin Bjelokosa stoji pred svojom kućom, pa, iako zna da su odselili, strepi da iz nje ne istrče luda čeljad sa pilama i sjekirama. Pošao je da svojim rezervnim ključevima otvori ulazna vrata svoje kuće koju je godinama marljivo izgrađivao. Harun Rumenko ga čvrsto uhvati za ramena:

– Za vrata je, pobogu brate, zavezana bomba! Samo što potegneš za njih i ti i kuća i svi mi ćemo otići u vazduh. Ni slučajno ne prilazi vratima dok specijalci ne odrade svoje!
– Ne! – bio je siguran Bjelokosa – nikakva bomba nije zavezana – i krene prema vratima. Susjedi se brže-bolje raziđu i za nekoliko trenutaka nikoga Ne bi na ulici.

Osim brave koja je oštro škljocnula čim je ubacio i okrenuo ključ, nigdje se ni jedan glas više nije čuo. U svojim skloništima susjedi su iščekivali strašnu eksploziju, koja će: i Fahrudina Bjelokosu i kuću ponijeti u nebo. Fahrudin još jednom lagano okrene ključ, još jednom brava oštro škljocnu, a onda polako gurnu vrata. Zapinjala su kao vezana, no, bio je potpuno siguran – bombe nema. I bio je u pravu; od nedavnih kiša vrata su bila razbrekla i zapinjala za pod. Očekivao je veliki nered unutra. Ništa od toga, osim što je ponegdje bilo ostataka izgorelog papira, a nekoliko sitnih bijelih perušaka drhtalo je zalijepljeno na sobnom zidu, svjedočeći da su imali zavezanog goluba koji je, u borbi da se odveže, mlatarao krilima i, dok su mu opadale sitne, skorom nevidljive, peruške, podizao vojničko ćebe i tako dozivajući u pomoć odavao porodičnu tajnu.

Ispod stepenica koje vode na gornji sprat kuće, nijemo je stajao improvizirani krevet – na kratkim trupcima ležalo je nekoliko širokih dasaka. Na jednoj od njih, nečitkim rukopisom, pisalo je: “Na ovim daskama umro je Nahod Lomigora! Ako misliš preživjeti – lezi na njih i pjevaj” Sva sreća, uz Fahrudina Bjelokosu se, u tom trenutku, našao dobri čovjek Esad Hodža! Jednu po jednu dasku, držeći ih za krajeve kao da su od žara slivene, iznijeli su ispred kuće, uslonili uza stub kraj kojeg su odlagali smeće a onda su, kao naručeni, naišli Cigani sa Cicinog Hana i pokupili ih..

Našao je i gomilu neplaćenih računa: za vodu, struju, smeće…
Sutradan, pošto se dobro objutrilo, Fahrudin Bjelokosa ode u policiju.

Roman u rukopisu Ljudi bez adrese Faiza Softića

Roman u rukopisu Ljudi bez adrese Faiza Softića

VIII

Policijskim službenicima, pogotovu Miralemu Pazaru – o kojem slijedi priča u drugom dijelu ove knjige i kojem bi, kada bi Fahrudin davao nadimke – nadjenuo Soko – bila je poznata porodica Koh koja je živjela tačno dva mjeseca i sedam dana u kući Fahrudina Bjelokose u ulici Lipe, na broju osam.

Tri puta su komšije silazile i žalile na njih, tri puta oni dolazili i optuživali komšije:

Susjedi su se žalili da im plava žena sa prozora pokazuje sise, da im plazi jezik, da tjeraju hladnim oružjem i tvrdim predmetima svakoga ko dotakne avliju, da provlačenjem kažiprsta ispod svog vrata prijete da će ih sve poklati, da pale vatru u kući i oko nje, te da se skidaju goli, pa se tako često noću, pod svjetlima, pokazuju svijetu. A ponekad i u po bijela dana, sa prozora bjelasaju njihove gole guzice.

Oni su tvrdili da komšije njima pokazuju spolne organe i da im prijete klanjem – a sve u želji da ih što prije otjeraju.
– Oni bi, kako se nama čini – žalila se stasita i plavokosa Merima ­–. najviše voljeli da mi svi odmah pomremo, pa da oni svi dođu u tu kuću koju je nama dao dobri čovjek Fahrudin Bjelokosa, i da odmah napadnu baštu po čijim krajevima cvjeta lijepa zovka bijela ko jahorinski snijeg. Znaju oni šta sve ona hoće da izliječi. Znam jednu ženu iz Goražda, koja je umrla, nju je zovaka skroz ozdravila i da je živa još bi bila zdrava.

Tvrdili su članovi porodice Koh da su svi u komšiluku ljubomorni na njih, a pogotovu na Merimin stas i njene plave oči, jer su u toj mahali svi: i ljudi i žene i djeca, i staro i mlado – niski i razroki: – A kada dođu ispred kuće u kojoj stanujemo – lijepo zastanu i gledaju u naše prozore, što po zakonu o ljudskim pravima nije dozvolito – žalio se Dado, nesvršeni pravnik, bolje reći sudija.

Zadnji put lijepa Merima je donijela i povredu desne ruke i predstavila policiji kao dokaz:
– Komšije su, kao što vam govori ova moja teška povreda – ispružila je desnu podlakticu na kojoj se jedva primjećivala modrica – krenuli u konačni obračun s nama, odnosno napad – sve do našeg konačnog nestanka, bolje reći istrebljenja – rekla je, između ostalog, Merima.

Policajci su sedam puta dolazili do vrata kuće Fahrudina Bjelokose, sedam puta, po sedam puta, zvonili, po sedam puta dozivali, ali uzalud. Palivatre – tako su ih nazvali u komšiluku – nisu otvarali. Često su se tukli u kući, vrištali, ujedali se kao psi, a najviše mjaukali, pa bi se čovjek zakleo vidom očinjim da unutra nisu ljudi već mačke, ali čim osjete policiju – umire se kao da pomru. I ni jedan jedini glas se više otud ne bi čuo. Osim prha zavezanog goluba i rijetkog laveža psa u potkrovlju, nikakav dtugi glas otud ne bi dolazio. Mogli su zvoniti, mogli su zvati do sudnjega dana, ali – oni niti su otvarali, niti se odazivali.

– Razbijte vrata, uđite i istjerajte ih! – zapomagali su komšije. – Zapalit će kuću, a ako je i ne zapale oni, mi ćemo zapalit i nju i njih u njoj! Gonite ih preko sedam gora! Trava se suši od njihovih budalaština!
– Mi za to nemamo mandat – vrata kuće, bez odobrenja njenog vlasnika, ne smijemo razvaljivati – odgovorile su plave uniforme okićene svijetlim oružjem.

Nastavlja se…

JESTE LI PROČITALI OSTALA POGLAVLJA?

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak