Roman u rukopisu Faiza Softića: LJUDI BEZ ADRESE (5)

Jedan od najvećih bošnjačkih pisaca u dijaspori Faiz Softić, ustupio je njegov roman u rukopisu Ljudi bez adrese Diwan magazinu za objavljivanje u nastavcima. Kako roman još nije dovršen, čitaoci će imati jedinstvenu priliku da prate novo djelo u nastajanju ovog eminentnog pisca.

04092011003

IX

Sada, kad više nisu bili u njegovoj kući, i kada je iza njih ostala gomila neplaćenih računa želio im je, po svaku cijenu, ući u trag.
Imali su samo jednu adresu na kojoj su bili prijavljeni prije više od deset godina: Vinodolska čikma 29.
Čvrsto riješen da ih pronađe, Fahrudin Bjelokosa krenu na datu adresu. Tu su ulice izlomljene, kuće zidane kako je kom na um palo, pa se nije lako snaći. Primičući se ulici u kojoj je nekada živjela porodica Koh, Bjelokosa sustiže čovjeka koji je hitao uz strmenu ulicu. Bio jas av u znoju. Kratka plava kosa, rohavo lice i široka ramena odavali su gorštaka kakvih je u Sarajevu bilo napretek, pogotovu u prigradskim naseljima gdje je do prije rata cvjetala divlja gradnja kuća i naselja.
Bjelokosa ga uljudno pozdravi i upita za porodicu Koh.
– Sifet? – dodade čovjek kao iz topa.
– Da, da –– porodica Sifeta Koha, nekada su živjeli na broju 29, da li iko išta zna o tim ljudima?
Čovjek zastade, spusti torbak koji mu je visio o desnom ramenu i duboko uzdahnu:
– Eno im kuće! Nije više njihova, a bila je! – pokaza na veliku dvospratnicu sa terasama, baštom i velikom lozom u avliji pod kojom je bio žuti drveni hastal okružen s četiri stolice, koje su se svojim vrhovima naslanjale na ivicu stola, kao da su spavale. Za trenutak zašuti i zagrize donju usnu – nečeg se pokušavao sjetiti:
– Ja sam im radio fasadu – veli – Nurka mu žena, divna bila, pojednom hanuma – čovjek ugnu ramenima. – Sudo i mala Merima; bili krasna djeca… Najbolji đaci… lijepa familija, za primjera bili… Niko ne zna šta se s njima desilo…Najednom je, odmah iza rata, u njihovoj kući izbila buna. Kad bi se oni stali tući – crepovi su s kuće padali. Kažu da im je jedne noći došla nekakva sestra Sifetova, nešto im kazala i odmah se vratila. Istu noć počeli su se napadat između sebe, dan noć su se tukli, dan noć iz kuće se čuo vrisak. Kao da su se šejtani naselili pod njihov krov. Noću su s vatrom u rukama hodali ispod strehe i ređali nekakve brojanice. Danju su rijetko izlazili, a i kada bi izašli – nijesu ni sa kim pričali. Sudo je jednoga dana uzeo veliki kamen i njime iz sve snage udario eto ’noliku djevojčicu u glavu – čovjek pokaza na plavokosu curicu koja se bezbrižno igrala pred vratima kuće koja je nekada bila u vlasništvu čovjeka kojeg je tzražio.
– A vi ste onog mladog zvali Sudo? – upita Fahrudin.
– Svi su ga tako zvali, tako mu ime bilo – veli čovjek i nastavi:
– Sudo je govorio da je ta djevojčica, koju je udario, šejtansko kopile i da ga treba ubiti. Jedva je ljekari vratili u život – čovjek je zabrinuto vrtio glavom, kao da je sve to bilo juče. I, reći ću ti još nešto, ali ti nemoj nikom, hljeba ti i soli – naže se prema Fahrudinu i u njegovo uho izgovori povjerljive riječi i on se zareče da ih nikada nikom neću kazati, pa makar ga u vrelu vodu potopili.
– Jednoga dana – nastavio je čovjek – dođe ovaj harambaša s Majevice i kupi njihovu kuću. Za nikakve pare! A onda su ubrzo, jedne noći, nestali. Niko ne zna ni kada, ni kuda su otišli. Nikada se više nisu vratili. Nikad se nikom nisu javili. Nigdje se ne prijavljuju.
– Jeste li se obraćali vlastima? – pitao je Fahrudin Bjelokosa.
Još dok su bili ovdje i kada je Sudo udario djevojčicu, otišli smo u policiju da vidimo šta nam je činiti jer su u ulici, od nekad dobrih ljudi i komšija, postali opasne ubice i da oni svakoga trenutka mogu oduzeti život nekom ko je uspio da izvuče glavu ispod četničkih granata koje su taj dio grada, pune tri godine, neprestano zasipale.
– I šta su vam rekli? – Fahrudin je jedva čekao odgovor, ali – čovjek nije žurio. Reklo bi se, čak, da odugovlači i da nerado odgovarao na to pitanje.
– Rekli su nam da je ta familija oboljela i da pojedini članovi imaju ‘dijagnozu’.

‘Onda ih vodite u bolnicu, ludnicu, vadite ih iz naroda’, govorili smo im. ‘Jest, a ko će ih hranit?’, odgovorili su ljudi od zakona. – Čovjek za trenutak zašutje, zagleda se u veliku bijelu kuću pred kojom se i dalje igrala djevojčica duge uvijene kose i ne sluteći da je tu, na tom istom mjestu, prije desetak godina djevojčicu sličnu njoj, dok se tako igrala, stigao kamen u glavu i da su se doktori borili i jedva izborili da je ponovo vrate u igru.
Letnji dan se primicao kraju i samo koliko nokat ostalo je još od sunca koje se gubilo iza visokih bosanskih planina. Čovjek je gledao u zemlju ispred svojih nogu kojom mu valja hoditi. Najednom podiže glavu, pogleda u nebo i ponovo je spusti, a onda, niz rohave obraze, prosu krupne okrugle suze – preticale su jedna drugu – ugnu ramenima, spodbi torbak, još jednom procijedi nerazumljive riječi – i ode.

X

Trećega dana, Fahrudin Bjelokosa, kao i obično, krenu s Danilom ili, kako su ga zvali u gradu na Miljacki – Moralnom Gromadom, u predvečernju šetnju uz Radića Potok. Kupe opale kruške oko puta i dive se njihovom ukusu.
– Nema ljepšeg mjesta za šetat u cijelom kantonu – veli Bjelokosa.
– I znaj da nema – odgovori Moralna Gromada, pa nastaviše svojom šutnjom iskazivati zadovoljstvo prirodom koja ih okružuje.
Pred novom kućom s fasadom poput krvi, jedan čovjek, doseljenik iz Srebrenice, glačao je daske. Blizu njega sjedela je njegova debela žena i gulila krompir. Čovjek prepoznade Danila, pa, sav ushićen, istoga časa izgasi svoju glačicu koja je dosadno strugala drvo i pozva ih u svoju avliju:
– Na po jednu ljutu! – Glas Haruna Pecikoze iz ulice Lipe je kvrk pileta; koliko je viknuo ovaj, dižući staklenu litrenjaču, da cijelim potokom: i uzduž i poprijeko, odliježe kao da riknu bik. I utom, voda u potoku ubrza tok i krajevima zapjenuša kao da je neka nevidljiva ruka rasipala sapunicu.
– Kad šetamo – šetamo! – veli mu Bjelokosa, a Danilo, kratkim osmjehom dade znak da i on tako misli.
– Dok se šeta mežnjavije nema – često je Danilo upozoravao poguzliju Fahrudina Bjelokosu.
I tako njih dvojica produžiše da između zelenih bašči udišu miris zrelih krušaka, a mašina ponovo zagalami, kao da se žalila.
Nijesu napravili ni dvadesetak koraka od crvene kuće, kada iz jednog sokaka iskliznu niko drugi doli bivši mlađi Bjelokosin podstanar Dado-Sudo-Semsedin ili Bog zna kako je nekom drugom rekao da se zove, i, zdrav i čitav, stade ispred njega. Ništa nije htio prvi progovoriti: šutio je i čekao da ga Fahrudin Bjelokosa ne prepozna. Ali to je bilo teško! Samo je jedan takav na dunjaluku!
Iako je izgledao kao sasvim normalno čeljade, svojim izlomljenim koracima prizivao je poglede radoznalog svijeta. Pod oznojenim pazuhom držao je novine “Oglasi” koje bjehu poprimile, pa izgledahu kao zejtinom namazane. Istog časa osuo je žalbu na Fahrudinove susjede iz ulice u kojoj je stanovao.
– Znaš li kako se zove ovaj čovjek – Fahrudin pokaza na Danila.
– Kako ne bih znao našeg Danila, pisca, bolje reći književnika? ­– a onda je nastavio:
– Nigdje nisam vidio gorih ljudi, bolje reći neljudi – žalio se blago zamuckujući – obišo sam cijelo Sarajevo, i Bosnu, i Hercegovinu, i pojedine dijelove republika bivše Jugoslavije, gledao televiziju, ali takve pogani nigdje ne vidjeh. Jedino je stolar bio normalan, svi su ostali dibidus ludi; proganjali su nas i jedva čekali da odemo, a onaj iz bijele kuće u bašti je naš klasni neprijatelj! I kad spava – mrzi nas! – dodade.
Onoga trenutka kada je on stao pred Fahrudina, desetak koraka iza njega zaustavila se visoka djevojka duge kose, pola ofarbane u svijetlo-plavo, a druga polovina u crno. Prvo je stajala u stavu mirno i netremice gledala u njih dvojicu, a onda se počela saginjat, uzimat sitno kamenje s puta, šaputala mu nešto i prebacivala ga preko svojih leđa.
– Što nisi platio račune? – pitao je Fahrudin držeći ga za oznojenu ruku.

– Čekao sam da dođeš, pa sve najedno.
– Dao sam ti broj bankovskog računa i broj telefona da me možeš zvati ako ustreba.
– Jesi, istinu govoriš – zijevnu bivši podstanar i iz iste one žute košulje u kojoj je bio i onoga dana kada mu je predao ključeve izvadi dva potpuno zdrava bijela papira na kojemu su bili ispisani brojevi: na jednom je stajao broj bankovskog računa, a na drugom broj telefona. Ispred oba broja stajalo je ime i prezime: Fahrudin Bjelokosa. Prepoznao je i papir i svoj rukopis. Ali ni jedan broj koje je pisao svojom rukom, nije bio tačan. ‘Ko li je lud, a ko pametan u ovoj igri?’ pitao se Fahrudin Bjelokosa gledajući krive brojeve pisane svojom rukom.
– Otkud ovdje? – Fahrudin ga odmjeri od glave do pete.
– Tražim zemlju da pazarim – hoću kuću, ali – to mu je rekao i prvi put kad su se sreli da se dogovore oko stanovanja – tražim negdje skroz nasamo i da odmah ogradim visokim zidom, kao što sam vidio kod jednog čovjeka blizu Hadžića, mislim da se zove Hilmija Zelenika, da je rodom iz okoline Travnika, bolje reći iz Srednje Bosne.
– Gdje sad stanujete? – pitao je Fahrudin.

– U Švrakinom smo Selu – reče, pa se okrenu na stranu i pljunu.
Dogovorili su da sutra, tačno u osam ujutro, nađu se kod Golubarnika na Baščaršiji i da mu Dado Koh tu izmiri račune, a onda se nesvršeni pravnik, bolje reći sudija, prisjetio:
– U pola devet!
– U pola devet – složio se Bjelokosa. Ionako svakoga jutra u to vrijeme silazi na jutarnju kafu s rahatlokumom, a onda navrati I kod svog prijatelja Rovčanina u aščinici “Sofra” da doručkuje i da prebiju koju o neveseloj prošlosti.

(Nastavit će se)

JESTE LI PROČITALI OSTALA POGLAVLJA?

Facebook komentari

komentara

Prvi komentar na ovaj članak. Slobodno se pridružite razgovoru.

  1. Jetsin 12.07.2014 u 12:41 - Reply

    There's a terrific amount of knglwedoe in this article!

Reaguj na ovaj članak