Roman u rukopisu Faiza Softića: LJUDI BEZ ADRESE (9)

Jedan od najvećih bošnjačkih pisaca u dijaspori Faiz Softić, ustupio je njegov roman u rukopisu “Ljudi bez adrese” Diwan magazinu za objavljivanje u nastavcima. Kako roman još nije dovršen, čitaoci će imati jedinstvenu priliku da prate novo djelo u nastajanju ovog eminentnog pisca. Poslije ljetnje pauze krećemo sa objavljivajem drugog djela Softićevog romana.

pester-stare-kuce

VII

Samo što se zabijeli zora, Hanif skoči. Ustala je i Mahija. I braća su ustala. Svako od njih znao je šta mu je jutros činiti. Mlađi brat Halil trebao je prevući trešnjeve grane iz Krčevine, a Sabit i Suka su bili čobani. Mahija će i danas ispredati vunu: dolazi zima!
Hanif je žurio na mjesto gdje je juče proveo dan. Nije išao putem, već se provlačio između porošenih stabljika pšenice i kukuruza, saginjao se ispod ckladova, preskakao ograde… Želio je neprimijećeno stići do cilja, ali, nedaleko od kuće, iz jedne njive kukuruza, iskoči Kadrija Mataruga i, za srce ga ujede.
O Kadriji Matarugi slijedi priča u trećem dijelu ove knjige.
– Vidi puške, a junaka nigdje – veli Mataruga, pa produži kao da Hanif ne bješe živo čeljade, već panj koji hoda.
Da Hanif nije bio pošao Bajram-Zeki ¬– pukla bi puška, ovako – razminuli su se! Posle desetak koraka okrenu se i reče:
– Ti si drugi! Ali baš u tom trenutku prokomešaše se nebesa i pozobaše ove riječi.
Znao je Hanif – šuškalo se u selu – da Kadrija Mataruga često dolazi i cijeli dan provodi blizu njihove kuće, čekajući priliku. Znao je Kadrija da je Mahija tvrda karaktera, pa se nije usuđivao, i kad bi je ugledao samu i podaleko od očiju svijeta – samo je gledao. Tako je od jutra do akšama visio u šumarku iznad kuće, kovao planove i nadao se, sretan kao što sretan može biti samo onaj ko se nada!

VIII

Zalego ponovo Hanif na onom istom mjestu gdje i juče, i čeka. Od Pešteri se gomilaju crni oblaci i samo što ne dodiruju vrhove Bukvice. Jedan čovjek, jašući na pretilu doratu žurio je uz Sehilovo. Na dva konopca od Bjram-Zekine kuće skoči s konja, uze ga za uzde i, ne pogledujući prema njegovoj kući, mirno prođe putem. Činilo se da na prstima hodi, a i konj je smireno koračao, kao da je birao ona mekša mjesta na putu gdje će spustiti svoje potkovano kopito. I kad prolaznik poodmače drumom, iz kuće, kao vuk iz pećine, iskoči opasni zulumćar Bajram-Zeka i u cik-cak skokovima sinu maloljetnom Hanifu Pazaru.
Neko mu je učinio glas ko je gore; saznao je da puščana cijev gleda prema vratima njegove kuće i – poletio na nju. Sumnjalo se da mu je Kadrija Mataruga glasnuo, ali se nikada pozdano nije saznalo. Mrtva usta ne govore!
I dok se Bajram-zeka u skokovima primicao Hanifu – on mirno podiže pušku i spoji mušicu sa njegovim neustrašivim čelom. Ali, nije ovo prvi put da Bajram gleda cijevi u oči! Odbacivao se skokovima lijevo-desno, a kao da se zemlja navodila na onu stranu na koju bi palo njegovo stopalo. Prateći gvozdeno čelo Bajramovo, hodala je i puščana cijev.
Hanif nije ni pomislio da ga može promašit – već ga je gledao opruženog! Ali, znao je – mora ga pustit nablizu. U trenutku kad Bajram-Zekine oči divljački sijevnuše na samo metar od zaleglog Hanifa, puče puška i tako cijelom dunjaluku reče: Mrtav je Bajram-Zeka! Prođe i njegovo! Ruka maloljetnog Hanifa Pazara nije zadrhtala.
Vijest se brzo proču krajem, pa Prolimci ošenlučiše. Ljudi su klali ovnove, veselili se, i – malo ko žalio zulumćara i inadžiju Bajram-Zeku!
Malo!
Radovali su se i najbliži. Krišom. Jer, čak i mrtvog su ga se bojali.
Mrtvog!

IX

Hanif Pazar se istog dana prijavio stanici policije, smještenoj na proplanku u mjesnoj zajednici Bijela Voda. Istog dana na njegovim dječačkim rukama škljocnuše lisice. I, on je prvi ubica u tom kraju kojeg opasni policajac Kosta nije udario; čak ga je, pričaju ljudi, pomilovao po kosi i nešto mu šapnuo na uho.
Od toga dana ljudi su bezbrižno jahali na svojim konjima putem kroz Sehilovo i više si nijesu bojali zulumćara, no bilo je i onih koji su i dalje skakali s konja primičući se njegovoj kući koju su, godinama poslije njegove smrti, zvali njegovim imenom.
Hanif Pazar je odležao maloljetnički zatvor i nikada se nije vratio u zavičaj. Ostatak života, a bio je u cvijetu mladosti, odlučio je da proživi blizu grada u kojem je robijao i gdje se smrtno zaljubio; dok je radio na izgradnji fiskulturnr sale u susjednom gradu, zagleda se u lijepu Rasemu, djevojku kojoj je bila tek sadamnaesta, a njemu dvadeset treća. Već je bio odležao dugih sedam godina i nadao se pomilovanju i skorom izlasku kad im se u prodavnici «Kesten» – gdje ga bjehu poslali oni stariji zatvorenici i čuvar-policajac – sudariše pogledi.
A ljubav ima snagu da probije zatvorske bedeme i provuče se kroz bodljikave žice, da prevari čuvare, da onima što gledaju skrene pogled… Ljubav ima moć da ukoči puščani obarač! Ljubav je svemoćna! I ništa ne može kao ona. Ništa ! Da nije nje, svijet bi se rasuo i pretvorio u kaljugu!
Iz tog braka rodiše se živahna i pametna djeca – Jasenko i Miralem.

Facebook komentari

komentara

Prvi komentar na ovaj članak. Slobodno se pridružite razgovoru.

  1. Faiz 24.02.2015 u 14:33 - Reply

    Hvala ti, dragi Edibe Biberoviću. Ta i takva vrsta podrške su vjetar u krila nama koji pokušavamo da na ovaj način ispričamo sebe i ono što pilsira u našoj blizini.

Reaguj na ovaj članak