”Sarajevski proces” kao priprema za agresiju na BiH

U povodu 30 godina od najvećeg i najpoznatijeg politički montiranog procesa u SFRJ

Štampa i ostali mediji uveliko su se takmičili stvaranjem atmosfere progona i sijanjem straha. Imao sam utisak da je tih dana biti Musliman (Bošnjak), samo po sebi bilo opasno i rizično. Taj stepen apriornog neprijateljstva i omraze nije bio rezultat samo komunističke netrpeljivosti prema neistomišljenicima i pritisak političke policije, već se osjećala neka dublja, iracionalna mržnja koja je imala teološku i etničku pozadinu, koja će se poslije nepunih 10 godina pretvoriti u bespoštedni rat i istrebljenje Muslimana (Bošnjaka)Rajko Danilović, advokat

Anes Džunuzović

Piše: Anes Džunuzović

Od samog dolaska na vlast 1945. godine komunisti u SFRJ brutalno su se obračunavali sa političkim neistomišljenicima, vjerskim službenicima i vjernicima, te slobodoumnim intelektualcima. Već u maju 1945. godine počeli su obračuni, 17. maja uhapšen je poglavar katoličke crkve u Hrvatskoj Alojz Stepinc koji nije pristao na ucjene i zahtjeve komunista da se katolička crkva u Hrvatskoj izdvoji iz Vatikana. U Sloveniji su odmah nakon Drugog svjetskog rata bili veliki procesi protiv političkih neistomišljenika. Na sudsko-političkom udaru našli su se svi koji su bili u logoru Dahau, radilo se o članovima Komunističke partije još od 1930. godine, španskim borcima, partizanima, te istaknutim ličnostima nakon rata. Oni su optuženi i osuđeni za saradnju sa Gestapoom za vrijeme Drugog svjetskog rata, te za saradnju sa zapadnim obavještajnim službama nakon rata. Kasnije se komunistička Jugoslavija obračunava sa staljinovim sljedbenicima u svojim redovima, tada stotine ljudi završava u zatvorima.

Komunistički obračuni sa ”neistomišljenicima” od 1945. do smrti Tita

Bosanski model progona bio je specifičan ponajviše zbog činjenice da su u BiH živjela tri naroda sa tri različite vjere. Zbog toga se u BiH komunizam obračunavao sa vjerskim službenicima, vjernicima i onima koje su nazivali nacionalistima. Izmislili su i specijalni termin ”kleronacinalizam”. Po ulazu u Sarajevo komunisti su uhapsili neke od najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca među njima i Mustafu Busuladžića i likvidirali ga. Ubijeni su i neki pripadnici pokreta ”Mladi muslimani”, a neke hapse u maju 1946. među kojima i Aliju Izetbegovića i Nedžiba Šaćirbegovića. Tri godine kasnije pokreće se velika akcija hapšenja ”Mladih muslimana” kada kroz političke procese prolazi oko 1.200 pripadnika ovog pokreta, a veliki broj ih biva osuđen. Nekoliko ih je ubijeno tokom istrage, a jedan broj nakon presude. Ukupno je što 1945. što 1949. godine ubijeno 13 pripadnika pokreta ”Mladi muslimani”. Na meti komunista našao se i episkop Srpske pravoslavne crkve Varnava Nastić koji je optužen 1947. godine da je ”imperijalistički agent” i ”saradnik ustaša”. Veliki publicitet komunisti daju i Cazinskoj i Slunjskoj buni 1950. godine, kada su zemljoradnici se protivili zadrugama, ovo je bila višenacionalna pobuna. Organizirano je osam suđenja u Krajini i jedno u Slunju. Na suđenjima u Krajini izrečeno je 16 smrtnih presuda i više desetina dugogodišnjih zatvorskih kazni. Tokom trajanja ovih suđenja u cijeloj Krajini važio je ”policijski sat”. U Slunju su na smrt osuđene dvije osobe. Ovo su bili u to vrijeme najpoznatiji obračuni komunista sa političkim neistomišljenicima i vjernicima, pa može se reći i vjerom kao ”opijumom za mase”. Pojedinačnih slučajeva bilo je na stotine, a što najbolje svjedoči postojanje ”Golog otoka”, te puni zatvori političkih zatvorenika, imama, popova, fratara.

Nakon prvog poratnog vala obračuna sa ”neprijateljima” komunisti su napravili zatišje u masovnim obračunima, već su nastavljena pojedinačna hapšenja. Vladala je strahovlada, a u kućama su se djeca učila da i zidovi imaju uši i da se ne smije ni u šali bilo šta reći protiv Tita, Države, socijalizma. O vjeri se učilo da je nazadna, a oni koji su je prakticirali da su zaostali. Sedamdesetih godina počinju novi obračuni, sa srpskim liberalima 1972. godine, a godinu prije toga sa MASPOK-om u Hrvatskoj, to je bio pokret za demokratske promjene u političkom, pravnom i ekonomskom sistemu totalitarne države. U Tuzli je bio obračun sa bratom književnika Meše Selimovića koji je optužen za muslimanski (bošnjački) nacionalizam, a čovjek se pritom izjašnjavao kao Srbin.

Sarajevski proces - Alija Izetbegović

Sarajevski proces, 1984. – ideološka i moralna priprema budućeg rata u Jugoslaviji

I poslije Tita obračuni sa ”neprijateljima socijalističkog-samoupravljanja”

Sa smrću Tita 1980. godine pojavljuju se neke nove ideje u cijeloj SFRJ. Komunisti da bi zaštitili svoju ideju i svoje privilegije ponovo pristupaju snažnim represivnim mjerama. Na Kosovu se dešavaju demonstracije sa zahtjevima za republikom. Stotine studenata sa Prištinskog univerziteta zbog parole ”Kosovo republika” završava u zatvorima širom SFRJ. Komunistička vlast u BiH želi se pokazati kao najsnažniji i najvjerniji lučonoša komunizma. Zbog toga se u BiH pokreću novi fantomski montirani politički procesi. Sudi se 1980. godine imamu Muharemu ef. Hasanbegoviću. U Sokocu 1980. godine vlasti proganjaju popa Nedeljka Janjića sa optužbama da se na svadbi njegovog sina svirala neprijateljska muzika. Osuđen je na šest godina. U Hercegovini 1981. godine komunisti hapse fra Jozu Zovka i optužuju ga da je u crkvi u Međugorju govorio na propovjedi da je dosta 40 godina robovanja, okova, tame i patnje. Osuđen je na 3,5 godine zatvora. Međutim, ovo su bili ”sitni” procesi, bh. komunističkoj vlasti trebao je ”veliki slučaj” i to slučaj u kome će biti optuženi Muslimani (Bošnjaci). I tako se montira najpoznatiji politički proces u posttitinoj Jugoslaviji, čuveni ”Sarajevski proces”.

Obračun srpskih nacionalista sa muslimanskim (bošnjačkim) komunistima

Ovaj proces je posebno trebao Hamdiji Pozdercu jer su iz Beograda, od srpskih nacionalista, pokrenute optužbe da se u BiH razvija muslimanski (bošnjački) nacionalizam. Njima je trebalo i opravdanje za Memorandum SANU-a. Trebalo je muslimanske (bošnjake) komuniste proglasiti nacionalistima i time razviti mržnju prema svim Muslimanima (Bošnjacima). Na meti su bili, kako kaže Edhem Bičakčić: ”Hamdija Pozderac iz stare klike i Nijaz Duraković kao novi, Musliman (Bošnjak) među komunistima. Pozderac nije u potpunosti shvatio namjere iz Beograda, htio je samo sebe zaštititi, ne uvuđajući krajnji cilj proglašavanje Muslimana (Bošnjaka) nacionalistima i stvaranje terena za dešavanja koja su uslijedila 90-ih godina”. Da je uloga beogradskih nacionalista u ”Sarajevskom procesu” bila takva tvrdi i advokat Danilović: ”'Sarajevski proces’ bio je ideološka i moralna priprema budućeg rata u Jugoslaviji. Cijelo suđenje bilo je u funkciji razvijanja mržnje prema Muslimanima (Bošnjacima)”. U knjizi ”Sarajevski proces 1983.” Danilović opisujući stanje u Sarajevu i BiH tokom istrage i suđenja piše: ”Štampa i ostali mediji uveliko su se takmičili stvaranjem atmosfere progona i sijanjem straha. Imao sam utisak da je tih dana biti Musliman (Bošnjak), samo po sebi bilo opasno i rizično. Taj stepen apriornog neprijateljstva i omraze nije bio rezultat samo komunističke netrpeljivosti prema neistomišljenicima i pritisak političke policije, već se osjećala neka dublja, iracionalna mržnja koja je imala teološku i etničku pozadinu, koja će se poslije nepunih 10 godina pretvoriti u bespoštedni rat i istrebljenje Muslimana (Bošnjaka)”. I danas srpski nacionalisti, pa čak i haški optuženici poput Karadžića koriste ”Sarajevski proces” i pokušavaju tada optužene i osuđene, a kasnije nosioce političkog organiziranja Bošnjaka predstaviti kao borce za islamsku državu BiH, za uvođenje šerijata.

‘Mladi muslimani” dežurni ”neprijatelji” komunizma

Pozderac muslimanske (bošnjačke) nacionaliste lahko pronalazi. To su ”dežurni neprijatelji” – ”Mladi muslimani”. ”Sarajevski proces” počinje 23. marta 1983. godine, hapšenjem ”Mladih muslimana”: Alije Izetbegovića, Omera Behmena, Saliha Behmena, Rušida Prgude, te mladog imama Mustafe Spahića i književnice Melike Salihbegović koji nisu pripadali pokretu ”Mladi muslimani”, ali je Spahić bio poznat i kivan komunistima od ranije, jer je pratio proces suđenja Muharemu Hasanbegoviću 1980. godine i pisao je proteste političkim organima u Beograd, a Melika je od uzornog komuniste postala vjernica koja se pokrila u tom vremenu. Slijede velika hapšenja, desetina Muslimana (Bošnjaka) narednih dana. Neki su nakon saslušanja dobili status svjedoka, a neki su postali optuženi. Među optuženim našli su se još Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Husein Živalj, Edhem Bičakčić, Đula Bičakčić, Džemaludin Latić i Derviš Đurđević. Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Optuženi su za ”udruživanje radi rušenja ustavnog poretka”, te radi ”verbalnog delikta”. Osnov za montiranje procesa nađen je u knjizi ”Islamska deklaracija” Alije Izetbegovića; putu nekolicine od uhapšenih (Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj i Hasan Čengić) u IR Iran u januaru 1983. godine; debatama u Tabačkom mesdžidu; razgovoru sa prijateljima, kolegama, komšijama. Suđenje je počelo 18. jula, a završilo se 19. avgusta, a dan iza toga izrečena je presuda. Svi optuženi su proglašeni krivim i dobijaju ukupno 89,5 godina zatvora. Alija Izetbegović osuđen je na 14 godina, Omer Behmen na maksimalnih 15 godina, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić na po 10 godine, Edhem Bičakčić osuđen je na sedam godina, Džemaludin Latić na 6,5 godina, Husein Živalj na šest godina, a Salih Behmen, Mustafa Spahić. Melika Salihbegović i Derviš Đurđević na po pet godina, te Đula Bičakčić na šest mjeseci zatvora.

Svjedoci, mediji, ”etničko čišćenje”

”Sarajevski proces” je u potpunosti bio montiran proces. Optuženima se na teret stavljalo udruživanje radi rušenja ustavnog poretka SFRJ, a pritom se mnogi od njih nisu poznavali. Recimo Alija Izetbegović kaže da petero od optuženih ne poznaje. Drugo, optuženi su za čitanje Islamske deklaracije (a Alija i za njeno pisanje) kao teksta koji poziva na uspostavu šerijata, panislamizam i sl. A pritom je Islamska deklaracija postojala više od deceniju jer je napisana početkom ‘70.-ih godine i odnosila se na islamske zemlje, te je zbog toga i prevedena na arapski, turski, engleski, a nikada do tada nije štampana ili plasirana široj publici u Jugoslaviji. Optužba je bila i za putovanje u IR Iran, a pritom se previđa činjenica da je u to vrijeme IR Iran zvanično za SFRJ ”prijateljska, nesvrstana” zemlja. Dakle, i po Krivičnom zakonu SFRJ optužnica je bila bez temelja, zbog toga se morala montirati kroz od UDBA-ine napisane iskaze za svjedoke i kroz snažnu medijsku kampanju. Pritisak na svjedoke bio je ogroman, oni su kroz isljeđivanje prošli gore nego optuženi. Bili su psihički i fizički zlostavljani, a o čemu svjedoče neki od njih: Rešid Hafizović kome su istražitelji pištolj uperivali u glavu, Enes Karić kome su iskaz mijenjali do neprepoznavanja i prisiljavali ga da isti potpiše, itd. Međutim, svjedoci su se u većem broju pokazali pravedni. Iskaze koje su potpisivali pod prisilom istražitelja negirali su na sudu. Ključni svjedoci koje su istražitelji pripremali danima odustali su na sudu od potpisanog iskaza, poput Nermine Jašarević kolegice (sa Fakulteta islamskih nauka) od Hasana Čengića i Džemaludina Latića. Pošto na suđenju ne postižu željene rezultate i svjedoci uglavnom svjedoče u korist optuženih, monteri procesa počinju se koristiti novim metodama, a to je uvođenje pojma ”etničko čišćenje”. Taj pojam se prvi put na prostore SFRJ uvodi tada, i to od strane organizatora ovog montiranog procesa, a kroz novinarsko pero ”komunističkog novinarskog barda” Fuada Muhića. Optuženima se stavlja na teret da su htjeli ”etnički čistu” državu. Mediji se uključuju u proces izvještajima iz sudnice koji neodgovaraju istini, jer govore kako svjedoci potvrđuju optužnicu, a zapravo se u sudnici dešava nešto sasvim suprotno. Slijede novinarski napisi od Nagorke Idrizović, Bahrudina Bijedića, Zlatka Dizdarevića, Hamze Bakšića sa naslovima: ”Podrivali društveno uređenje – Oslobođenje, “Cilj islamska republika” – Politika expres, “Protiv Allahovih neprijatelja” – Politika, “Četa mala, ali zatrovana” – Svijet, “Protiv Ustava u ime Kur'ana” – Start, “Deklaracija mraka i mržnje” – Oslobođenje, itd. U takvom ambijentu došla je presuda i postignut je rezultat, ”dokazano” je nacionalističko djelovanje Muslimana (Bošnjaka) koji su ”htjeli etnički čistu” državu, pa stoga Srbi ”imaju pravo” pripremati Memorandum kao plan zaštite Srba od ”etničkog čišćenja” i daće sebi za pravo 90-ih godina da učine genocid kako bi se zaštitili od ”Muslimanskog etničkog čišćenja”.

Facebook komentari

komentara

< predhodni članak

Reaguj na ovaj članak