Senadin Lavić: Fragmenti sektarijanske otuđenosti

Ne plašim se. Odavno sam Bošnjak i zauvijek! Ne očekujem da mi neko drugi treba obraditi moje njive, ozidati moje kuće i kule, podići moje hidroelektrane i fabrike, razvijati moj univerzitet i nauke na njemu. Ne očekujem da mi budućnost izgrade stranci i neznani ljudi. Naučio sam da se pouzdajem u sebe i samo u sebe. To je maksima mojih predaka stoljećima. Prijateji su, naravno, uvijek dobrodošli. I zato sam tu. Ja nisam Nemanja K., dakle, ja jesam.

0 0 Lavic-1

Autor: prof.dr. Senadin Lavić

“Ko hoće da sazna istinu o neposrednom životu mora ispitati njegovo otuđeno obličje, objektivne sile koje do u najskriveniji kutak određuju svaku individualnu egzistenciju.” (T. W. Adorno, Minima moralia)

Bošnjaci su neodgovorno podijeljeni na beznačajne grupacije koje (svaka za sebe) nemaju nikakvu snagu ni moć da pokrenu neophodne procese kvalitetnog uzdizanja društvenog života u Bosni. Oni su u svojim skromnim sektarijanskim “politikama” sasvim zaboravili na bosanski okvir postojanja i zanijeli se fragmentiranim slikama, potrošenim idejama koje su uglavnom ispod razine ozbiljne politike našeg doba. U politici je opasno biti ispod razine vlastitog doba. To je zasigurno znak da se ne vlada onim političkim na moderan i savremen način. Bošnjaci su uistinu regionalno ograničeni i kantonalno segmentirani da predstavljaju samo objekt za razne vrste manipulacija većim i organiziranijim formama poslovno-političkog djelovanja u regionu i širem okruženju. Njihova “strategija” je kantonalna (tuzlanska, sarajevska, zenička, bihaćka…) a ne bosanska. Oni su prevareni dejtonskim “ustavom”. Političko djelovanje, koje demonstriraju, ne osigurava im nikakvu moć donošenja odluka i trasiranja procesa koji bi određivali povijesne sadržaje. Ponižavaju ih negiranjem njihovog starog narodnog imena i imena njihovog jezika. Oni, čini se, kao da još uvijek nisu razumjeli ono političko u modernom vremenu, jer im je sve drugo navodno bitnije od političke konstitucije vlastitih života. Oni na prvi pogled neprestano bježe od političke konstitucije njihovih oblika postojanja i relacija s drugima oko njih u vremenu i prostoru. Radi se, ustvari, o bježanju u geto – kantonalni ili općinski atar, neku skromnu ideologiju ili “partijsku istinu”.

Uz svaku nesretnu bošnjačku frakciju ili sektu ide jedna ideologija, istina, “pravi” put, naracija, medij, garnitura sudija-tužitelja-policajaca-ekonomista-profesora-sveštenika-kapitalista/tajkuna-novinara koji su dio sistema koji se ponaša kao “interesna grupa”.

Oni ne služe državnom sistemu niti institucijama – oni sve podvrgavaju sebi i svojim interesima. Oni imaju svoje sudije, svoje policajce, svoje bankare, svoje inspektore, svoje doušnike, svoje šefove tajnih službi. Ono što su institucije sistema oni koriste kao svoje privatne resore u kojima oni nameću zakone i pravila, postavljaju svoje ljude, ministre, inspektore, birokrate koji im slijepo i odano služe. Oni rušilački zloupotrebjavaju institucije sistema na isti način na koji su njihovi poslušnici privatizirali brojna preduzeća koja su prethodno obezvrjeđena i svedena na nulu. Stravično je kad neki potpuno bezvrijedan lik iz bošnjačkog okruženja stavi pod svoju kontrolu cijele dijelove sistema i kontrolira ih do rasula, besmisla, totalnog uništenja kao da su njegovo privatno vlasništvo.

Prokletstvo bošnjačkih frakcija

Prokletstvo bošnjačkih frakcija bez šireg plana konsolidacije bošnjačkog naroda, vremenu primjerene politike i bosanske države dovodi nas do najstravičnijeg stanja u kojem se može naći jedna narodna i nacionalna zajednica u svome postojanju. To ne znači da je to stanje bezizlazno i neočekivano. Ono je rezultat bošnjačke pohepe, nemorala, frakcijskog mentaliteta, sektarijanske podijeljenosti i nesposobnosti da se misli ono opće, državno, bosansko, povrh jeftine otimačine resursa. Stanje u kojem se danas nalaze Bošnjaci nije Bogom dato – nego je samo i jedino rezultat njihovog djelovanja.

To samo kazuje da je unutar bošnjačkog narodnog bića prevladala nerelano-nekritička feudalna forma odnosa prema zbilji – a živimo na početku 21. stoljeća. To je strašan paradoks. Bošnjaci još nisu dali odgovor ko je njima autoritet na početku 21. stoljeća.

Vrijeme u kojem živimo ne može se procjenjivati, mjeriti ili organizirati prema principima koji su nekada negdje važili i koji su izgubili svoju povijesno-pragamtičku relevantnost. Društveni život u Bosni ne može se više zasnivati na potrošenim mitovima o bosanskom biću, kad je jasno da je Bosna pogođena genocidom i velikosrpskom agresijom što je rezultiralo stvaranjem entiteta “rs” u kojem su srpski politički predstavnici ostvarili “državu” u državi Bosni i Hercegovini, oteli od Bošnjaka brojne gradove u kojima su stoljećima bili većina i aktivni stanovnici i što je posebno bitno – oni ne misle stati sa svojim velikosrpskim projektom.

Bošnjačka frakcijska politika i sektarijanska svijest još uvijek nije u stanju da sagleda dimenzije katastrofe koju je pretrpjela tokom i nakon agresije 1992-1995. Bošnjačke političke frakcije se uglavnom ponašaju kao nojevi s glavom u pijesku. Poneka frakcija ukazuje na momente te strašne kataklizme nakon agresije, ali samo da bi kontrirala drugoj bošnjačkoj frakciji ili da bi joj napakostila. Bošnjaci u politici ne misle državnički, nego stranački, dakle, ograničeno i nefunkcionalo. Sve iz inata! Na djelu je malograđanska, populistička feudalizacija sadržaja svakodnevlja koji se već odavno pretočio u mit o višoj klasi, rasi, vrsti i postao samorazumljiva opijajuća naracija dijela snobovskog establišmenta koji nema osjećanje za patnje gladnih, nemoćnih, nezaposlenih, unesrećenih, eksploatiranih i prevarenih tranzicijskim obećanjima o boljem društvu koje bi se trebalo pojaviti u nekom postmodernom ozračju. Ograničenost političke stranke ugušila je državnu ideju, jer je politička stranka ispred svega.

U dominantnoj palanačkoj pakosti, jedno dostojanstveno podsjećanje na profesora Kasima Prohića ignorira se medijski, šute mediji znakovito, ali se glorificira sujeta malih birokrata i aparatčika, svijetu Bosne stranih i nebitnih ličnosti. Duh naše bosanske povezanosti sa svjetskim tokovima mišljenja i kulture stvarali su naši profesori humanisti��kih nauka, naši književnici, umjetnici, znanstvenici – nikako birokrati, partijski čuvari istine, kabadahije, sveštenici bez morala, doušnici, tajne policije, montirani sudski procesi i ucijenjene/podmićene tužiteljice, načelnici općina, plaćeni žurnalisti i njihovi atentatorski mediji, glasnogovornici naroda/plemena. Lažna obećanja o boljem svijetu koji će doći odmah poslije završene škole, poslije dobrog vladanja, poslije molitve, poslije neuzvraćanja dobrote, nisu donijela ništa osim razočarenja i ogorčenosti. Ništa neće doći poslije osim novog ljudskog truda i napora da se život održi na razini vrijednog i poštovanja dostojnog. U njima, u tim naivnim obećanjima koja se pokazuju kao laž, umro je jedan stari svijet. U tim obećanjima skapava umrtvljeno Sarajevo koje tjera i odbija od sebe, dok ga drže pod opsadom. Generacije su oblikovane sarajevskim duhom koji je gotovo uništen i pretvoren u baruštinu skorojevića, malograđana, tajkuna, lopovčića, kurvica sa koride, zabavljača, cirkusanata, navijača. To znači da, u osnovi, nikome ovdje nije potrebno mišljenje jer imamo već ustanovljene istine i samo ih treba ponavljati kao mantre. Svi oni koji se usude misliti i stvarati biće proskribirani na najopakiji način od badaca. Većina onih što su do 1990. obrazovani u duhu slobodnog mišljenja odavno su američki ili skandinavski državljani.

Zatočenici lidera

Bošnjačka fragmentiranost je osnov bošnjačke nemoći. Pretvoreni u sitniš za potkusurivanje, postali smo zatočenici lidera, “velikih vidilaca” malih stvari! Unutarbošnjačke političke igre svjedoče o narasloj napetosti između oprečnih političkih koncepcija i nezajažljivih interesa političkih oligarhija koje izigravaju demokratske grupacije i koje se više ne zadovoljavaju malim komadima bosanskog kolača. Svi hoće vlast i moć “u ime Bosne, Bošnjaka i islama”. Svi misle da im pripada više i da upravo oni trebaju da budu na čelu države, preduzeća, institucija, procesa i pojava koje su bitne za društvenu zbilju u kojoj živimo. U tim visokim predstavama o sebi svako misli da jedino on može odgovoriti zahtjevima vremena – i niko više! Niko od tih silnih “vizionara” nikada ne priznaje svoju odgovornost, postali su gotovo nepogrješivi. Tu započinje prokletstvo bošnjačke političke kulture.

Osnov jadnog stanja bošnjačke egzistencije jeste u nemoći bošnjačkog političkog uma da odgovorno kormilari javnim bošnjačkim interesima.

Njegov problem je u nedovršenosti i nedefiniranosti, jer on nije uspio do kraja apsorbirati cjelovit sadržaj evropskog moderniteta i primjeniti ga na povijesnu bosansku praksu u kojoj bi trebao producirati prepoznatljive sadržaje, odnosno modelirati i formatirati kulturnu formu u političkom djelovanju. Nažalost, taj bošnjački kapacitet je društvenu zbilju prepustio opasnim “amaterima” koji svoju poluobrazovanost i pohlepu smatraju vrlinom, a to je samo još jedan od nadolazećih računa bošnjačke etnokleriklane politike i njenih koncepcija društvenog života. Usljed toga iz javnog bošnjačkog djelovanja nestala je umna sadržina, racionano procjenjivanje i odlučivanje, povukli su se kvalitetni ljudi, a nastupio je voluntarizam tajkuna, sumnjivih likova i njihovih grupacija. Tako je i kod Srba i kod Hrvata. Od gunđanja nezadovoljnih intelektualaca nema ništa. Čemu služe profesori “pristupnog put EU”? Zato oni postaju smiješni kad iz svojih kabineta pozivaju na moralno držanje u političkim procesima u postratnoj društvenoj zbilji koju su prepustili polusvijetu kojem ne trebaju umni ljudi.

Fragmentirano bošnjačko političko biće nije u stanju da izgradi opći interesni okvir djelovanja i da na njemu radi. Fragmentiranost otkida smisao bošnjačkog postojanja od bosanstva i njegovih sadržaja. Ona je ideologizacija koja autoreferencijalnost ili samodovoljnost nudi kao definitivnu istinu. Stvar nije u nekoj višoj metafizici ili principima. Vrlo je prosto – radi se o sasvim opipljivim ovosvjetovnim sadržajima u obliku finansijske, političke, ekonomske ili neke druge vrste moći. Grupacije se ne odriču tih “opipljivih stvari” i smrtno su podijeljene oko spasonosnih izvora novca, preduzeća ili finansijera izvana, obećanja i zadataka koji su dobijeni od moćnih multinacionalnih kompanija i nevidljivih stranaca… Etnički i religijski narativi samo im služe da prikriju pravu prirodu svoje jalove politike i bijedne balkanske političke filozofije, kao pljačke vlastitog naroda, na kojoj ordiniraju decenijama. U nedostatku vizija budućnosti pokazuje se sva nemoć i neznanje koji podstiču zloupotrebu demokratskih principa i institucija sistema kao sredstva za postizanje moći nekoliko “sretnika”. Usljed nedostatka vizija budućnosti nude se mitologizirane slike prošlosti u kojima su naši preci bili “glavni”, moćniji od sultana i svih svjetovnih sila. O bližoj prošlosti, nažalost, Bošnjaci još ne znaju kazivati suštinski, jer nema “govora” o Tomašici kod Prijedora, Srebrenici, Heliodromu, Trnopolju, luci u Brčkom, Batkoviću, grobnici Drini, progonu iz istočne Hercegovine… nego samo isprazno jadikovanje pojedinaca i udruga koje su na bošnjačkoj nesreći napravile neku malu industriju stradanja u koje se može nešto ušićariti. Nama, čini se, ne treba bitno razumijevanje antropologije genocida i odsudnog časa našeg stradanja – to može samo biti priča za neke donacije i namicanje novaca za privatne interese.

Mi šutimo

Danas se pravimo naivni, kao da ne znamo zašto smo došli u ovo stanje, ko je odgovoran za sve što nam se dešava… Mi glumimo vrlo loše. Nama ne trebaju kvalitetni stručnjaci, svjetski kriteriji, vrhunska znanja, vrijednosti, dostignuća, ljudi od znanja. Mi šutimo kad polupismeni inspektor ponižava rektora univerziteta i postavlja mu primitivna, uvredljiva pitanja. Mi šutimo kod pitanja da li će sistem obrazovanja krojiti inspektori ili profesori? Šta će biti sa Univerzitetom u Sarajevu? Kome, naprimjer, smetaju profesori s pojedinih fakulteta Sarajevskog Univerziteta? Mi se kao čudimo kad barbarin baca na pod bosansku državnu zastavu, a sami sudjelujemo u ilegalnom sistemu koji su nam priredili naši “prijatelji” u vojnoj bazi! Mi se pravimo nevješti dok gledamo kako organizirane grupe bošnjačkih tajkuna pustoše Bosnu i zloupotrebljavaju sistem i državne institucije za svoje interese! Tu nije kraj, pred nam stoji more teških pitanja na koja moramo kad-tad odgovoriti. Naprimjer: trebamo li u svakoj situaciji kad budemo oštećeni od neke paradržavne klike, uvezane grupe koja je svoju ruku stavila na dijelove sistema i zloupotrebljava ga prema svojim opasnim privatnim namjerama, napustiti sve i pobjeći? Bježanija već ima epsku dimenziju i vrijednost u našoj kulturi. To je onaj mentalitet kukavica i oklijevala oko nas koji strpljivo čekaju da neko drugi obavi važne poslove, a da onda oni zasjednju i upravljaju. Takvi su iz rata izašli bogati, “stekli” fakultetske diplome i sad oni obilaze mezarja heroja i drže srceparajuće govore! Pričaju velike priče o svojim kuharskim i dobošarskim vještinama. Visoko je bila Mala Ćaba… Hladna je bila Ljuta u zoru… S Ljeljena se vidjela Zelengora…

Trebamo li zemlju prepustiti u ruke korumpiranim policajcima, tužiteljima, sudijama, lošim profesorima, neprofesionalnim državnim službenicima u sjeni, lošim ljekarima, malim i nevidljivim birokratama po ministarstvima koji rade protuzakonite radnje, organiziranim interesnim grupama? Trebamo li se odreći sebe, svoje tradicije, svojih predaka? Trebamo li promijeniti ime, vjeru, narodnost, naciju i nestati kao izbjeglice iz Sirije? Trebamo li pobjeći u Beograd kao Nemanja K. i prodavati svoje vizije? Zar nismo u stanju da detektiramo precizno one grupacije koje su sistem podredile svojim interesima i da tražimo njihovu odgovornost? Trebamo li ostaviti zemlju multinacionalim kompanijama, njihovim kompradorima i političarima koji im služe širom svijeta dok prekarijat raste?

Trebamo li se prepasti kad medijski dželati masakriraju naše živote i javno ližu krv s naših rana?

Možemo li preživjeti teror medija i policijsko-obavještajnih mreža? Trebamo li živjeti sa strahom koji nam medijski i politički tajkuni nameću kao smisao života? Zar je sav naš život sveden na dva-tri lidera i njihove klike, oligarhijska kvazidemokratija, sveštenički jaram za naivne, politiku bez vizije sutrašnjice, snajpere s njihovih web-portala? Zar su lideri važniji od nas, naših sudbima, cijelih naroda? Trebamo li se prepustiti propalim đacima da oni određuju našu sudbinu? Trebamo li plaćati reket našim katilima da bi ih odobrovolji? Trebamo li šutjeti kad polupismene spodobe, mračni polusvijet, postanu nosioci društvenih funkcija – ministri/ce, sudije/nice, tužitelji/ice, profesori/ice, direktori/ce…? Trebamo li se prepasti kad bošnjačka organizirana klika napravi “igranku”? Trebamo li šutiti dok najlošiji đaci vode “politiku naroda” i određuju ko je “pravi” a ko je “izdajnik”, koristeći pritom političke partije i državne institucije kao svoje vlastite?

Mi se nikako ne možemo oteti silnim pitanjima. Ona naviru… Kako smo dozvolili da pojedinici budu iznad sistema (iznad svih zakona i normi, bogovi malog balkanskog Olimpa) i da ga po potrebi zloupotrebljavaju do uništenja? Kako smo dopustili da pojedinci budu “vlasnici” pojedinih javnih institucija, tj. da oni u njih zapošljavaju svoje klijente uz određenu naknadu kao da su im vojska, policija, škole, fakulteti, bolnice ili državna uprava privatno vlasništvo? Kako smo uništili konkurs, konkurenciju, nadmetnje najboljih i institucije prepustili na korištenje pojedincima koji su neobrazovani, nemoralni i opasni po javno dobro građana? Kako smo dopustili da bosanska mladost samo razmišlja o odlasku iz svoje države i da obrazovani ljekari, inžinjeri, profesori, majstori masovno odlaze iz Bosne ostavljajući svoje gradove i povijest propalicama iz reda Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih?

Ja nisam Nemanja K.

Zašto je žrtva stalno naivna? Čudimo se, kao, kako je moguće da vas nevina pokupe i odvedu u noć, u smrt, na streljanje? Kako je moguće da vam na pravdi Boga zakucaja na vrata prve komšije i odvedu vas na stari most da vas zakolju i bace u Drinu. Kako je moguće da to rade već nekoliko puta u 20. stoljeću, na isti način i s istim motivima? Negiraju vas. Ne priznaju vaš jezik. Manipuliraju rezultatima popisa… Žrtva ništa ne poduzima, ne sveti se, ona priča o idealima, ona nema “volje za moć”, ona ne zna šta joj je činiti dok je njezine vođe uče da bude glupa i trpi klanje do nestanka… Zar sada sami u svojim getima ne radimo jedni drugima mirnodopska odvođenja nevinih građana, pod drugim okolnostima, uz drugačije inkriminacije i ideje, zarad drugih interesa? Zar ne sudjelujemo u “namještaljkama” i “pakovanjima” sa svojim ministrima i tužiocima, medijima, političkim odbornicima i parainstitucionalnim grupama, tajnim službama i denuncijantima? Kakav smo monstruozan sistem napravili? Ko smo mi? Šta smo postali? Ko smije odgovarati na teška pitanja?

Ratom i zločinima razbijeno je bosansko društvo po etničkim, religijskim, regionalnim, stranačkim crtama. U njemu sve se obrušava i raspada kao egzistencijalni proces. Ovdje niko ne može biti stvaralac, neka vrsta veličine, ikone, uzora. Ovdje svaki propalica može demonstrirati mržnju prema drugom i rušiti sistem kao da mu ga je polupijani otac ostavio u emanet… Sva mizerija naših interpretacija zbilje svedena je na olajavanje, mržnju, jeftine intelektualne spekulacije bez vrijednosti. Na kraju ostajemo sami sa svojim provincijalnim duhom i ludilom korida za prosječnog bosanskog čovjeka, izgubljeni u nekoj vanvremenoj samoorjentalizirajućoj magli svešteničkom mentalitetu primjerenih konstrukcija koje nas vraćaju daleko unazad, u “slavnu prošlost”. Samo je reality stvarnost. Populisti progone bolje od sebe i mrze ih kao svoje poniženje i dokaz vlastite niskosti.

Upali smo u barbarski proces iskorjenjivanja kvaliteta i diktaturu prosjeka, medijski terorizam i dominaciju rulje koja jede i razmnožava se kao parazitska vrsta.

Šeher postaje kasaba s opasnim motom: kadija te tuži kadija ti sudi! Sistem je u rukama “loših đaka” i kukavica koje nešto trabunjaju o pravdi i poštenju. Svako od nas mora naći svoj odgovor na teška pitanja.

Sasvim lično, pokušavam sebi odgovoriti na sva ova pitanja, a polazište je neupitno. Još sam tu, na staroj plemenitoj baštini i ne mislim se pomaći s nje. Nisam Turčin, nisam Arap, nisam Srbin, nisam Mađar… Nisam došljak, orijentalni subjekt eurocentričkih konstrukcija ili orijentalizirana srpsko-hrvatska avet antibosanstva… Ne plašim se. Odavno sam Bošnjak i zauvijek! Ne očekujem da mi neko drugi treba obraditi moje njive, ozidati moje kuće i kule, podići moje hidroelektrane i fabrike, razvijati moj univerzitet i nauke na njemu. Ne očekujem da mi budućnost izgrade stranci i neznani ljudi. Naučio sam da se pouzdajem u sebe i samo u sebe. To je maksima mojih predaka stoljećima. Prijateji su, naravno, uvijek dobrodošli. I zato sam tu. Ja nisam Nemanja K., dakle, ja jesam.

Moramo gledati u oči opasne ljudske kreature koje nad nama čine zlodjela i boriti se hrabro protiv njih. Sve je naše u budućnosti…

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak