Senadin Lavićl FENOMENOLOGIJA ANDRIĆEVSTVA

O knjizi Rusmira Mahmutćehajića Andrićevstvo:
Protiv etike sjećanja, Clio, Beograd, 2015.

Njegova umjetnička imaginacija Bosne sasvim je odvojena i udaljena od odgovornosti “pred bilo kojim znanstvenim presuđivanjem”. Zato je Bosna kao pozornica pripovijedanja Ive Andrića, to jest njegovih konstrukcija u pričama, izmaknuta iz zbilje u “grotesku nacijskih strasti” što nas priziva na preispitivanje vidika ovog autora. Razdijeljeni svijet “naših i neprijatelja” je unutarnji tok Njegošovog i Andrićevog svjetonazora; to je svijet podjele koji svoju dramu i početak vidi na Kosovu.

PROF.DR. SENADIN LAVIĆ, predsjednik BZK "Preporod"

PROF.DR. SENADIN LAVIĆ, predsjednik BZK “Preporod”

Kada se pojavi pripovjedno djelo s intencijom da stvori jednu sliku svijeta ili da stvori cijeli svijet u koji će biti smještena jedna historija, metafizika, ideologija, kanonizirana dogmatika, ljudi i njihove sudbine, reducirana nacijska teleologija, onda je sasvim izvjesno da će to djelo izazvati produbljene i neumoljive interpretacije svih onih koji u njemu pronalaze svoja pitanja ili odgovore.* Naravno, slobodne interpretacije ne mogu biti zaustavljene hipostaziranom dogmatskom tvrdnjom o nedodirljivosti djela ili umjetnika, tabuiziranim semantičkim apriorizmom u koji se moramo uklopiti da bi razvili do kraja zadanu liniju interpretacije koja je proizlazila iz nekog drugog vremena i njegove dominantne ideološke matrice. Dođe vrijeme kada se te matrice razgolite u njihovoj nezbiljnosti, lažnosti, izmišljenosti. Interpretacije koje se oblikuju oko djela umjetnosti jednako su važne kao djela umjetnosti, jer doprinose osvještenosti naše ljudske pustolovine za koju nikako ne znamo da li će se završiti uspješno i sretno. U odvažnim interpretacijama djela Ive Andrića već su se okušali ljudi poput Šukrije Kurtovića i Muhsina Rizvića. U jednom drugom političkom i kulturno-povijesnom kontekstu njihovi radovi su napadnuti kao izraz nerazumijevanja umjetničkih intencija dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Ali, mnogi od brojnih tumača Andrićevog djela nisu govorili samo o umjetničkoj vrijednosti djela. Gotovo da je umijeće pričanja priča, pripovijedanje, ostalo neupitno i ono je produciralo jednu vrstu tabua i neupitnosti vrhunske vrijednosti pripovjednog djela. Tako je bilo decenijama u kojima je djelo bilo dio sistema vrijednosti jedne političke zajednice i njenih idejnih orijentacija. Promijenio se politički i kulturni kontekst i mnoga djela se propituju na novim osnovama, te naše predstave o njima mijenjaju svoje dojučerašnje značenje.

U kontekstu ozbiljnog preispitivanja i razgovora o Andrićevom djelu nastala je knjiga Rusmira Mahmutćehajića pod znakovitim naslovom Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja. Etika sjećanja je ono pravo pojedinca i naroda bez kojeg oni postaju žrtve oholosti i rasizma, kakvi svoja uobličenja dobivaju u estetiziranim politikama i politiziranim estetikama. Zagovarajući etiku sjećanja u odnosu prema Bosni i svemu bosanskom, nasuprot ideologijskim imaginacijama bosanskog muslimanskog svijeta u nacijskim vidicima srpstva i hrvatstva, Rusmir Mahmutćehajić određuje sadržaje tih pojava imenom andrićevstvo. Evo šta su, prema tome autoru, sadržaji tog pojma:

(…) u ovom tekstu raspravljano je o tabuiziranosti pripovjedačke umjetnosti Ive Andrića, o štićenju nje od njenih brojnih korišetnja za pristajanja uz laž i za posljedična vrijeđanja, progonjenja i ubijanja ljudi. Ta pojava je ovdje nazvana andrićevstvom, jer toliko je prisutna i razvijena da bez prikladnog imenovanja ostaje neuhvatljiva – čas konkretna, čas apstraktna. (str. 28)

Ivo Andrić je svoje priznato neznanje o bosanskome muslimanstvu predstavio kao pričanje o Bosni. Zato je andrićevstvo, a zapravo usvanje tog neznanja za istinu, uz njegovo uzdizanje na razinu vjernog odraza historije naših, opako antibosanstvo, ružni sadržaj nacijskih ideologija konstruiranih u razdiobi prijatelj-neprijatelj. (str. 503-504)

Andrićevstvo kao okvir takvih tumačenja svega bosanskog je svijet tih savremenih potčinjavanja živih ljudi nametanjem im tuđih predstava kao jedine istine. (str. 311)

Iako je privlačno za zagovornike i sudionike srpske i/ili hrvatske formule, andrićevstvo je i antikatoličko i antipravoslavno i antihrvatsko i antisrpsko. (str. 505)

U tavkome shvatanju drugosti uspostavljeno je andrićevstvo kao tabuiziranost jednog zamrznutog prava na slobodnu priču, što je podsvjesna potreba nacijske teleologije. (str. 184)

Odgonetanje te suštine, vazda prisutne iza njenih različitih maski, moguće je i istraživanjem razloga, sadržaja i posljedica prihvatanja, uzdizanja i kanoniziranja pripovjedačkog djela Ive Andrića u službi kulturnog rasizma kao bitnog sadržaja svakog nacionalizma. Cijelu tu pojavu opravdano je – nije suvišno i ponoviti – nazvati andrićevstvom, kao maskom za predstavljanje bosanskog muslimanstva, ideologijski konstruirane rasne i religijske tuđosti koja prijeti nacijskoj našosti. (str. 290)

(…) valja ponavljati da je andrićevstvo bitan sadržaj nacijskih biopolitika i tanatopolitika, bez kojih bi genocid nad bosanskim muslimanskim svijetom morao ostati izvan razumijevanja. (str. 369)

Svako pokazivanje prema tome uznemiruje ljude naviknute na kanonizirano andrićevstvo – politiku skrivenu iza fikcije i fikciju iza politike. (str. 83-84)

Mahmutćehajića interesira fenomen andrićevstva kao vremenom oblikovanog neupitnog okvira u koji je stavljeno razumijevanje i tumačenje pripovjednog djela Ive Andrića. Dugo je bila uvriježena predstava da bez Andrićevog djela nije moguće razumijevati “zbiljnu Bosnu”. Andrićevstvo se poistovijetilo s “umjetničkom slikom” koju je počelo doživljavati kao zbiljniju od zbilje Bosne i onda je oko Andrićeve slike Bosne napravilo tabu. (str. 126) U interpretaciji fenomena andrićevstva Mahmutćehajić razvija cjelovit smisao muslimanstva tumačeći Učenje ili Božiji govor, podsjećajući na tradicijsko znanje, šireći reducirani smisao vjerovanja, znanja i voljenja dezavuira osporavanja vjesnika Hvala (Muhammeda) i njegovog vjesništva, raskrinkavajući turčenje bošnjačkog bića i svega bosanskog otkriva orijentalizirajući diskurs nacijskog srpstva i hrvatstva naspram Bosne. Mahmutćehajić napominje: “Ova izlaganja organizirana u sedam dijelova samo su početak u izvršenju obveze da antibosanski pothvati budu shvaćeni i u onim sadržajima koji su izmicali u kanoniziranim i tabuiziranim predstavama drugih.” (str. 490)

Andricevstvo-60747.jpg

Estetika za genocid i etika sjećanja

Mahmutćehajić postavlja pitanje o Andrićevom djelu kao pripovjednom djelu koje utiče na čitatelje. Odmah je jasno da se radi o odnosu estetike i etike. Preciznije iskazano Mahmutćehajić preispituje “ona obzorja pripovijedanja Ive Andrića u kojima neki slušatelji i čitatelji tog umjetničkog djela nalaze razloge za svoje antimuslimanstvo i s njime povezana nasilja”. (str. 12) Na taj način, smatra Mahmutćehajić, doprinosimo “razumijevanju tog zašto i kako zagovornici, pokretači i vršitelji zločina protiv muslimana u umjetničkom djelu tog pisca često nalaze razloge za svoju sliku svijeta i djelovanja u skladu s njome”. (str. 12) Čini se da priča koju nam pripovijeda pisac vremenom postaje zbiljskija od same povijesti – onoga što je prošlost – o kojoj historijska nauka ispostavlja znanje. Umjetnikovo pravo na riječ i priču, pravo na slobodu pripovijedanja, podrazumijeva i uz sebe povlači odgovornost za javnu riječ i priču, te pravo njezinog tumačenja i javnog očitovanja o razumijevanju priče. Andrić zna i kaže u priči “Priča o vezirovom slonu”: “A, opet, naš čovek je takav da bolje neguje i više voli svoju priču o stvarnosti nego stvarnost o kojoj priča.”

Andrić je dobro znao šta znači “pričati priče” i imati “moralnu odgovornost” za priču. To naglašava u Stcokholmu 1961. godine prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost – on zna šta je “uradio” u svojim pričama. Pretvorio je bosanske muslimane u Turke, zulumćare, mračnjake, strance, pokretače nasilja i zla te nakaze. Andrić svjesno “cijeli svijet muslimanskog bosanstva turči” da bi ga u svojoj pripovjednoj konstrukciji prikazao kao neprijatelja nacijskih ideologija. U njegovoj pripovjednoj fikciji Alija Đerzelez ne može biti vitez, epski junak, plemeniti mučenik, borac protiv nepravde, a muslimanstvo se ne može spojiti s bosanstvom i bošnjačkom tradicijom, jer se muslimani mogu “nacionalizirati” samo kroz srpstvo i hrvatstvo. Bosanskim muslimanima se odriče počelo i princip, a onda se pojavljuje pitanje, koje Mahmutćehajić nije zanemario, naime, ima li kod Andrića “prosvijetljenog i dobrog muslimana”? (str. 144)

Tumačenje Andrićevog djela kroz uspostavljeni srpsko-hrvatski sistem hegemonije i dominacije nad Bosnom u 20. stoljeću pokazuje da je u njegovom fikcijskom pričanju etnofaulizam – etničko ili rasno obezvređivanje, obično lažno predstavljajući i ismijavajući neku identificirajuću osobinu grupe koja se cilja – našao svoje paradigmatske sadržaje. Mahmtućehajić u Andrićevom neznanju stvarnosti Bosne i Bošnjaka, karakteriziranih svojim religijskim formatom kao Bosanskih Muslimana, raspoznaje izvorište mržnje spram te stvarnosti. Zato kaže o Andriću:

Mrzi je, jer je ne zna i ne nalazi načina da je sazna. A neznanje je uvijek uzrok straha. Kad god nije razrješiv u stjecanju znanja, strah se preinačuje u mržnu. U tom svom neznanju spomenuti pripovjedač nepoznatu zbilju koju želi svladati preinačuje u priču. Čas je napada i razara, čas od nje bježi u nova domaštavanja. Sve muslimanske sadržaje bosanstva svodi na svoje imaginacijske Turke, pa to kao svoju sliku historije nameće i zbilji Bosne i njenih ljudi. (str. 13)

Ovdje već dodirujemo jedan od bitnih tokova unutar višeslojne strukture Mahmutćehajićeve knjige, a prije svega pitanja o tome kakav je odnos umjetnika prema historiji i njezinim povijesnim događajima, to jest ima li umjetnost odgovornost prema zbilji povijesnih događaja ili je sloboda izmaštavanja oslobađa od bilo kakve odgovornosti u zbilji povijesnih događaja. Ovo staro pitanje postavlja pred nas jasno razlučivanje između znanja i neznanja o sadržaju i smislu povijesnih događanja koja nas se bitno tiču kao sudionika. Andrić je već u svojoj disertaciji pokazao da ne zna historiju na znanstven način i da njezine sadržaje voli transformirati u vlastite priče, a posebno kad se te priče odnose na medievalni i osmanski period bosanskog trajanja. Tu se, dakle, radi o prilagođavanju povijesnih događaja i historijske znanosti vlastitim potrebama i interpretacijskim shemama koje izbjegavaju znanstvenu verifikaciju. Takva vrsta postupka, najblaže rečene, biva poslije prenesena u pripovjedni sadržaj i priča postaje važnija od historijskih činjenica u povijesnom događaju. Priča postepeno nadvladava povijesne događaje, potiskuje ih i stupa u prvi plan kao prijemčljiva interpretacija u jednom povijesnom trenutku. Ali, ta priča u drugom, promijenjenom kulturno-povijesnom kontekstu najednom gubi svoju uvjereljivost i ne uspijeva izdržati neumoljivu silinu novog povijesnog iskustva i pitanja koja dolaze iz “rada pojma” (G. W. F. Hegel) i dinamičke fenomenologije duha koji se transformira i oplemenjuje spram prošle postaje iskustva – hegelovski rečeno. “U slobodnom pričanju Ive Andrića” – kaže Mahmutćehajić – “o toj historijskoj zbilji sve je obrnuto – izvršitelji zločina su žrtve, pa su nastavljanja ubijanja i progonjenja preživjelih Turaka i poturčenjaka sveti čin oslobađanja kojem priča služi kao zbiljnija i od same zbilje.” (str. 12) Na drugom mjestu Mahmutćehajić naglašava da autor pripovjedne fantazije “od savremenih mu pokazanja zbilje okreće glavu prema svome svijetu mašte, pa na tome mjestu domišlja ubijanje nevinih Srba u nekim prošlim vremenima, što ubice njegovog doba nekako, s obzirom na ‘estetkski okvir pripovijedanja’, može i pravdati. Tako je zbiljni zločin zastrt konstruiranom osvetom za domaštane stare zločine”. (str. 79) Iz takvog osnova možemo postaviti pitanje: Da li umjetnik s pravom transformira povijest prema vlastitim vizijama i da li ta sloboda ima neke granice ako se u palanačkom iskustvu svijesti priča doživljava istinitijom od stvarnosti? To jeste pitanje o tome čemu služi priča u kulturno-povijesnom kontekstu? Da li je ona opravdanje za neke radnje koje se racionalnim sredstvima nikako ne mogu opravdati? Šta da radimo s pričama koje podstiču i pravdaju zločine i koje padaju na ljudske duše s neizvjesnim učinkom? Šta znači preispitivanje umjetničkog djela koje radi na učvršćivanju poistovjećivanja svega muslimanskog s imaginacijskim Turcima? Da li je takvo nastojanje unaprijed osuđeno na neuspjeh, ignoriranje i odbacivanje od pravovjernih tumača i čuvara tabuiziranog djela?

Pretvaranje muslimana u Turke

Pred nama je crno-bijeli, manihejski svijet dobra i zla gdje je Turcima i poturčenjacima data uloga neprijatelja, drugog, stranog, bolesnog, zla koje prijeti. Andrićev odnos prema Bosni, disertacija iz 1924. godine ili “Pismo iz 1920. godine”, određen je tadašnjom političko-ideološkom interpretacijom, a ne znanstvenim činjenicama. On je na istoj liniji koju, naprimjer, održava i podupire Vladimir Ćorović u svojim interpretacijskim konstruiranjima o Bosni kao “srpskoj i hrvatskoj zemlji” (Historija Bosne, 1925.), ali i mnoštvo drugih historičara koji su služili ideološkim i političkim nacijskim zamislima. Tako je historija Bosne prvo sredstvo kojim se treba ostvariti zadani cilj ponižavanja svega muslimanskog u iskustvu bosanstva. Pored historije, drugo sredstvo je umjetničko pripovijedanje o tome što se nameće kao historijska interpretacija povijesnog događanja. Time Mahmutćehajić pokazuje da je spectator krucijalnih sadržaja za oblikovanje antibosanskog identiteta čija je osnova u neznanju i nepoznavanju Bosne i njezine povijesne biti, vidljivom nerazumijevanju bliskosti Isaa (Isusa) i Muhammeda, te manjkavom pristupu muslimastvu Bosne koje dezavuira Andrića i njegov umjetnički pristup složenoj strukturi jednog starog kulturnog bića ovremenjenog u bosanstvu koje je mnogo šire i dubinski razgranatije nego što ga prepoznaju velikodržavnim hegemonizmom potaknuta historiografija i njezine sporne historijske tvrdnje konstruirane tokom 20. stoljeća. Mahmutćehajić primjećuje da Andrić u svojoj pripovjednoj umjetnosti nigdje nije razlučio osmansku vlast od “hvalovskog principa, koji je isto što i hristovski”. U Andrićevom pripovijedanju “nedostaje svjedočenje o nemogućnosti bilo kakvih razloga protiv hvalovskog principa koji istodobno nisu i protiv hristovskog”. (sr. 14) Muhammed i Isus, Hval i Pomazani, stoje u nerazlučivom jedinstvu poslanja koje uveliko nadvladava palanačku svijest i narative o “našem Bogu” i izvornosti “našeg plemena” u odnosu na druge. Iz tog osnova, nerazumijevanja i neznanja, smatra Mahmutćehajić, Andriću je “Bosna ostala i nepoznata i nemoguća kao počelno jedinstvo razlika. U pothvatu da posve razluči sve muslimanske sadržaje, kao strane, od hrišćanskih, kao naših, on konstruira pripovjedačku grotesku svijeta”. (str. 15) Sporno je, dakle, da su Bosanski Muslimani u Andrićevu djelu od pripovijetke “Put Alije Đerzeleza” pa sve do njegove smrti 13. ožujka 1975. godine “ustrajno prikazivani kao Turci, i to kao najgori među njima, jer su poturčenjaci”. (str. 15) Andrić je, naprimjer, Aliju Đerzeleza, viteškog mladića Il'jasa, podvrgnuo detaljnom destruiranju do ništavnosti, razgradio svaku njegovu supstancijalnost u bosanskom trajanju. Andrić govori o “turskoj veri”, stavlja u prvi plan tursko, kao da je to turska vjera, kao da nije riječ o vjeri u kojoj se radi o odnosu “vjernog čovjeka s vjernim Bogom posredstvom vjerovanja, neovisno o bilo čemu izvan jastva”. (str. 16)

Mahmutćehajić razumijeva Bosnu “kao počelno utemeljeno pluralno društvo, utemeljeno na svjedočenju jednosti Boga i mnoštva puteva prema Njemu”. (str. 16) Andrićevo koncipiranje “turske vere” onemogućava ga u “mogućnost viđenja Bosne kao počelno utemeljene slobode u različitim pripadanjima”. (str. 16) Svjedočenje Muhammedovog vjesništva treba razumjeti kao potvrdu svih vjesništava u prošlosti, a u takvom svjedočenju otvorena je “počelna mogućnost Bosne i bosanstva kao obrasca slobodnog svijeta, što je posve izvan intelektualnih i etičkih vidika Ive Andrića”. (str. 16) Uz navedeno, Mahmutćehajić je posve jasan: nema bosanstva bez njegovog muslimanstva. Taj sadržaj bosanstva ne dolazi niotkud izvana. Zato decidno naglašava: “To što je za Ivu Andrića ‘ta nova turska vera’ za Bosanske Muslimane nije ništa drugo do plod njihovog bosanskog kršćanstva s kojim nisu i ne mogu biti ni u kakvom počelnom sukobu.” (str. 17) Jer, zapravo, počelni razlog za svjedočenje vjesnika Muhammeda “bosanski kršćani nalaze u sebi, u svojoj vjeri u Boga, Njegove anđele, knjige i vjesnike”. (str. 17) Naspram tog postavlja se uništavanje muslimana, pretvorenih u Turke, kao primordijalni razlog u “geografiji krvi” i “biološkoj slici svijeta”. Osnov presude bosanskim muslimanima jeste Kosovo kao zavjetno razdvajanje Srba, kao strane čiste ljudskosti, od Turaka, kao strane s nečistom krvlju. Mahmutćehajić ističe: “Prema tom razlučenju, nijedno uništavanje muslimanstva nigdje i nikada ne može biti ništa do osveta poraza tako preinačavanog u slavno pobjeđivanje, u ontološku viziju borbe dobra i zla.” (str. 80) U Andrićevom djelu to se pokazuje kao “potpuno izvrtanje etičkog iza zastora estetskog, a zapravo anestetskog”. (str. 81) Ovim se jasno dezavuiraju tabuizirane interpretacije Andrićevog djela i raskrinkava andrićevstvo kao zaleđena dogma o istini djela Ive Andrića. Stoga Bosanski Muslimani moraju čitati Andrićevo djelo “kao obrnutost svega što je njihovo, pa mu dodavati to što je u njemu ostalo nepoznato – svjedočenje iz unutarnjosti, iz srijede njihovog jastva koja obuhvata ukupnost bosanstva”. (str. 82)

Pokazaće se da “muslimansko pitanje” u Evropi treba podvrgnuti, između ostalog, suočavanju estetskih vidika i etičkih suđenja. Iz toga proizlazi Mahmutćehajićeva knjiga kao suočavanje s ideologijskim nasiljem koje je zamračilo “etiku sjećanja”. Dakle, Mahmutćehajić je svjestan što znači staviti u pitanje Andrićeve intelektualne i etičke vidike. Svjestan je, prije svega, šta to izaziva kod čuvara navodno prave interpretacije Andrićevog djela. Svi prigovori protiv Mahmutćehajića biće frivolno usmjereni protiv metodskog pristupa Andrićevom djelu iz polja philosophia perennis i tradicijske mudrosti, pluralnog bosanstva kao paradigme i otvorenosti interpretacije, kao nečega što je zabranjeno dogmatikom književno-kritičkog kanona iz prošlih stoljeća. Tako će prema Mahmutćehajiću pokušati primijeniti metod ignorancije jer ne znaju i ne razumiju njegov pristup koji pripada vrhunski intoniranoj filozofiji religije kod nas koja raskrinkava nacijsku ideologiju isključivosti. Preispitivanje Andrića kroz etiku sjećanja pokazuje nam da on nije uspio misliti bosansko muslimanstvo u široj ontološko-teološkoj dimenziji. Andrić je ostao zatočen u spornoj historiografiji. Glavni tok njegovog djela zasnovan je na neznanju i ideologiziranom pripovijedanju “o Turcima i o našima”. To se ne smije zanemariti ni u kojem slučaju, pa čak ni u ime nekog apsolutizirajućeg esetskog principa po kojem umjetnik može da radi sve što želi bez ikakve odgovornosti prema drugim ljudima i njihovim tradicijama. Andrića, dakle, možemo interpretirati iz različitih pozicija i vidika raznih disciplina, te u tom preispitivanju vidjeti da postoji jedan tabuizirani okvir andrićevstva u kojem se našoj čitalačkoj znatiželji nudi jedan navodno pravi smisao djela, danas vrlo neuvjerljiv interpretacijski model, s jedne strane, i njegova semantička pozadina koja proizlazi iz sasvim spornih ideoloških konstrukcija zbilje, s druge strane. U novom kulturno-povijesnom kontekstu sve je podložno slobodnom tumačenju. U novom kontekstu vidimo da Andrić nije dorastao razumijevanju Bosne. Zato Mahmutćehajić sasvim jasno upozorava da sve što se tiče “bosanskog muslimanstva izmiče pripovjedačkim uvidima Ive Andrića”. (str. 120) I to je mogućnost dekonstrukcije andrićevske predstave o bosanskim muslimanima i neznalačkog poricanja njihove povezanosti s bosanskim krstjanima. Kada se Andrićev rad posmatra “kao cijelo književno djelo, pa se u njemu istraži uzajamnost s postavkama iz doktorske disertacije, jasno je da u njemu ispripovijedani svijet Bosne ne odgovara zbilji. Ali u tome ne bi bilo ničeg upitnog da upravo taj domaštani svijet, prepun neznanja i nasilja protiv Bosanskih Muslimana, te nužno i protiv bosanske ukupnosti, nije usvajan i nametan kao zbiljniji od same Zbilje”. (str. 125)

(…)

Obezljuđivanje Turaka u teleologiji pripovjednog djela Ive Andrića ideologijski je povezano s djelom Gorski vijenac Petra Drugog Petrovića Njegoša, crnogorskog vladike i pjesnika. U Andrićevom konstruiranju priče, njezine dubinske strukture i plitke poruke, Njegoš se pojavljuje kao tabuizirani svjedok za sva pričanja “o Turcima i o našima”. “Svoje pripovjedno obeščovječivanje Bosanskih Muslimana i njihovo uništavanje” – Ivo Andrić – “oslanja na one pothvate koji onemogućavaju etiku sjećanja, koji najgore oblike zločina predstavljaju etičkim promicanjem ljudskosti.” (str. 103) Zločini se slave kao junačka djela. U tim pričanjima nema odgovornosti pred Bosnom i njezinim ljudima. Njegova umjetnička imaginacija Bosne sasvim je odvojena i udaljena od odgovornosti “pred bilo kojim znanstvenim presuđivanjem”. Zato je Bosna kao pozornica pripovijedanja Ive Andrića, to jest njegovih konstrukcija u pričama, izmaknuta iz zbilje u “grotesku nacijskih strasti” što nas priziva na preispitivanje vidika ovog autora. Razdijeljeni svijet “naših i neprijatelja” je unutarnji tok Njegošovog i Andrićevog svjetonazora; to je svijet podjele koji svoju dramu i početak vidi na Kosovu. Andrić u eseju o Njegošu kazuje: “Ova je drama počela na Kosovu.” Zato u nametnutoj slici historije kao nacijske volje Turci ne mogu biti ljudi kao mi. Mahmutćehajić je jasno uočio hegemonijsku političku potrebu “da sve bosansko što se suprotstavlja ili bi se moglo suprotstavljati nacijskim teleologijama bude prikazano u imaginaciji pričanja kao tursko”. (str. 472) Zanimljivo je da andrićevstvo pronalazi svoj novi put i mogućnost u prostoru između pada ideologije socijalizma i uzdizanja ideologije nacionalizma na području negdašnje južnoslavenske države. Mahmutćehajić napominje da je pričanje “o Turcima i o našima” jednom služilo “u vremenu uzdizanja južnoslavenskih nacionalizama neshvatljivih izvan njihovih fašističkih i orijentalističkih sadržaja” i, drugi put, bilo prihvaćeno “u vremenu komunističkog socijalizma”. (str. 475) Andrić se pojavljuje kao pisac “srpskog viđenja sve Bosne”, ali ga se postavlja i u trokut hrvatske književnosti Ujević – Andrić – Krleža, kako to naglašava Ivan Lovrenović, i onda se pokazuje bliskost između Ćosićevog i Lovrenovićevog hvaljenja Andrića. Tad nastaju politizacije estetike koje služe političkoj ideologiji nacijskog srpstva i hrvatstva.

Polazeći od nacijske kanoniziranosti pričanja “o Turcima i o našima” u djelu Ive Andrića, branitelji tog kanona ne bave se nikad cjelinom etike sjećanja. Mahmutćehajićev koncept etike sjećanja tiče se “nepristajanja na bilo koju nepravdu, te određivanja jastva u odnosu na njegovu najveću mogućnost”. (str. 323) Gdje god branitelji kanona budu suočeni s nuđenim razgovorom, bestidno bježe u prigovaranja onome o čemu nije riječ. Podhvat tumačenja njihovog andrićevstva proveden je u Mahmutćehajićevoj knjizi u složenom vidiku teorije književnosti, filozofije religije, političke filozofije, odnosa etike i estetike, filozofije povijesti, postkolonijalnih teorija, razviđanja orijentalizma kao sadržaja nacijskih oholosti, filozofije i kulture, i još više od svega tog. Pothvati branjenja tabua prokazivanih u Mahmutćehajićevoj knjizi uglavnom se sklanjaju ključnim argumentima, jer pripovjedačko djelo Ive Andrića je prihvatano kao estetska potvrda ideologijskih slika bosanske pluralnosti.

Ovo je samo dio sadržaja ove sjajno napisane knjige. Mahmutćehajić je u cjelini vlastitog promišljanja andrićevstva držao otvorenim pitanje o tome čemu služi umjetničko djelo i pretpostavio je oslobađanje književnosti od nacijske politike i vraćanje iste na njezino mjesto – u svijet fikcije. Tu počinje i naše oslobađanje zarobljenog uma. Put je počeo i valja biti na tom putu.
Na kraju, završimo Mahmutćehajićevim riječima:

Da bi pričanja ‘o Turcima i o našima’ bila vraćena u svijet fikcijske književnosti, valja ih osloboditi od andrićevstva, ideologijskih zloupotreba estetike u službi politike. A kad god se to dogodi, bilo u namjeri ili nekom ozbiljenju, rasplamsa se ustanak protiv dahija, jer fikcijska književnost nema smisla, u vidicima nacijske ideologije, ako ne služi nacijskome bogu. (str. 83)
_______________________
*Šira inačica ovog teksta bit će objavljena u časopisu “Forum Bosnae”, br. 69-70/2015.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak