Sjećanja žene borca Armije BiH: “Počasna salva neka odjekne”

„Našoj slavi ne nedostaje ništa osim vas koji nedostajete našoj slavi!“

elifa 2

Autor: Elifa Kriještorac

Bijaše to neka čudna jesen. Sa tek osvanulim sabahom sarajevske ulice bijaše poklopila nekakva teška magla, prst pred okom se ne mogaše vidjeti. Bilo je teško disati tu gustinu, jer i ono malo vazduha što udahneš, kondezirano izađe iz pluća i procure kroz usta.
Vukući svoj kofer ka autobuskoj stanici, odakle sam, nakon noćenja u jednom obližnjem hotelu, mislila nastaviti put ka rodnom Prijepolju, iz te magle, ispred mene izroni mladić. Ličio je na sve, samo ne na živo biće. Tražio je pola marke, a meni se učinilo da bi jedna hitna kola koja bi ga odmah odvezla u bolicu bila mnogo bolje rješenje od pola marke. Ali umjesto toga, spontano mi se nametnu jedna druga misao koja mi se opet učini boljom od ove prve. Predložila sam mu da doručkujemo zajedno u nekom od restorana na autobuskoj stanici koji su bili već otvoreni ili nikako nisu zatvarali. Ko to zna?

Pristao je.

Na ulasku u restoran, pozdravila nas je davno zaboravljena reklama na zidu, na kojoj je pisalo „Srecna nova 2000 „…
Nakon što smo poručili jelo, tek toliko da prekinem tišinu koja se kao što to obično biva nekako ispriječi između ljudi koji se prvi put u životu sreću, upitah ga za njegovo ime, ali on postiđen svojom mukom izbjegnu odgovor.
„ Ja sam demobilisani borac. Bio branitelj ovog grada od prvog dana,ali…!
Dalje nije ni važno, jer su priče demobilisanih boraca Armije Bosne i Hercegovine, skoro sve iste. Ili bar slične. Nije imao vojnu penziju, nije imao stan, nije imao ništa.

Pa od čega uopšte ziviš?

„Od uspomena… I onoga, što su svi branielji zajednički sanjali, dok smo se borili !
Poslije toga ćutao je sve do mog odlaska. I tek kada mi je pomogao da smjestim kofere, rekao mi na kraju da se, ipak, ne kaje što je branio svoj narod, i da ga to ne boli, već da ga boli činjenica, što se morao odreći dostojanstva da bi moga uopšte da peživi.
Na kraju mi je mahnuo i stavio ruku na na srce. Otišla sam i ja, ali moje srce ostalo je s njim na toj sarajevskoj stanici.
U tu prazninu, praznu kao spaljena bošnjačka ognjišta na kojima više nikoga nije bilo, počela su se vraćati i sva moja ratna sjećanja, a s njima i dragi likovi mojih suboraca. Mrtvih i onih živih.
Onako zaustavljeni u poslednjoj slici iz pamćenja, ulazili su u tu moju prazninu, nasmijani, na mah tužni i sa suzama u očima, a ponekad sa blagim prijekorom na usnama.

„Je si li nas zaboravila“? , pitali su me svi redom. Zaim Softić, Sena i Senad Čorbo, Betko Mešić, Haris Mešić ,Alen Mešić, Hasiba, Arif, Fudo, Struja, Omer Bećković, Čola, Edin Logo, Juka, Jasmin Betevija, Jasmina iz Goražda,Mensur, Grga,Zuka, Nihko, Braco, Popara , Senko.. i svi oni koji su preživjeli, a čija imena zbog manjkavosti prostora ne bi stala ni do polovine jedne opširne kjige, a kamo li u tom produženom trenutku mojih sjećanja.

Zbog toga bi bilo dovoljno reći, da, kada već spominjen njihova imena, ovdje mislim na svoje suborce, heroje i gazije , iz Specijalnog odreda za posebne najmene, pri štabu Vrhovne komande Bosne I Hrecegovine ili skraćeno SOPN-ŠVK.

elifa

Zaboravljeni Gazije i Heroji SOPN- ŠVK –Zulfikar

Kada sam prvi put došla u ovaj Odred, moja prva misao je bila, pa ovo su djeca moj Bože! A odmah potom pomislila sam, da je neodgovorno od strane nešto starijeg oficirskog kadra koji je sačinjavao komanu odreda, povesti ovu djecu u rat.

Na licima tih mladića, satima sam posmatrala samo ožiljke njihovih duša upregnutih na njihovim dječačkim licima i ne pitajući se koliko ožiljaka od rana nose po tijelu.

Ali ja sam izabrala baš njih, jer su bili pripadnici najslavnijeg odreda u to vrijeme. Za njih se pričalo u Vrhovnom Štabu da su najjači, da su pravi lavovi koji su neprijateljima zadavali najžeće udarce i nezamislivu štetu. Ali mene nije privlačila samo njihova hrabrost, jer lako je biti hrabar uz gazije i heroje, mene je privlačila njihova zakletva na Kur’an.

A oni su se zaklinjali da će dati svoj život za slobodu Bosne i Hercegovine, da po cijenu života neće izdati i da će se uzdržavati od zločina. Na kraju te zakletve poljubili su dvosjekli mač, poznatiji kao “Zulfikar”, što i jeste simbol apsolutne pravde.

I odmah nakon prvog upoznavanja, samo nekoliko sedmica kasnije, imala sam priliku da se lično uvjerim u tu zakletvu.

Naime, u jednoj akciji koja se spremala, nekoliko mojih suboraca postavljali su minobacače. Otišla sam do njih, i vidjevši te minobacače, ne znam ni ja zbog čega, zatražila od njih da ispale jednu granatu. Možda probe radi, ne znam…

“Ne možemo ! Tek je podne, a dolje sigurno ima puno srpske djece koja se igraju vani!” Bio je njihov odgovor. Zanijemila sam pred tom vojničkom i nadasve ljudskom plemenitšću , i prvi put od kako je rat započeo, postidjela se sama sebe.

Kasnije, kada je pred zoru započela operacija, umjesto tih slabašnih mladića vidjela sam samo skupine lavova, koji su jurišali u proboj kroz neprijateljske linije. U tim trenutcima njihovog preobraženja iz djece u ljute gazije, molila sam Allaha da ih sačuva dušmakog kuršuma i teških rana, jer je među njima imalo i onih koji su i po tri puta bili ranjavani.

“Ovako otprilike mora da izgleda dzehenm! Mislila sam u satima dok bi granate sa srpskih položaja udarale po našim linijama, ali bi me ohrabrili povici dobro poznatih glasova, što je bio znak da naši lavovi jos uvijek ne posustaju , te da će se sve bolje završiti od tog mog devera koji me gotovo ubijao cijelo vrijeme.

Pred veče, kada bi počeli da se vraćaju iz bitaka, zabrinuta kao majka koja devera za evladima, započinjala bih da ih prebrojavam i tražim u toj masi vojnika. I opet ih nalazila kao dječake koje sam srela prvi put, i opet se čudom čudila, kako se živi izvukoše iz tog užarenog pakla.

Nažalost ,ponekad ih nisam nalazila sve odjednom , i tek kasnije, nalazila sam ih mrtve u ratnim bilješkama našeg gazije Edina Loga, koji je vodio evidenciju i sve zapisivao. Bio je to jedan jako fin, hrabar,bistar i nadasve inteligentan čovjek, a koji je kasnije zajedno sa mnom pisao kolumne i članke za list Bošnjak, kojeg je izdavao 4 Korpus.

U sklopu tog Edinog izvještaja između ostalog stajala su i imena nestalih i palih boraca.

… Neki djelovi jedinice su punih 5 dana proveli u neprijateljskoj dubini. Pri povlačenju koje je uslijedilo poslije neobavljenog zadatka nekih jedinica, sva zarobljena oruđa i oružja su uništavana, takođe pri povlačenju zarobljena su tri neprijateljska vojnika. U toj operaciji nestali su sljedeći pripadnic i: Sadžak (Meho) Meho, Klico (Mustafa) Halid, Isić (Sejfo) Jasmin, Medar (Mirsad) Meridin, Turajlić (Mustafa) Samir, Alihodžić (Ramiz) Edin, Muharemović (Abaz) Nedžad, Jazvin (Ibrahim) Ramiz, Delić (Husein) Hamdija, Šahović (Zajko) Suad, Terzić (Suljo) Ernest, Redžo (Salko) Salko i Vila (Adem) Miralem.

Trinaest mladih života.Trinaest šehidskih duša, nasilno rastavljenih od života koje su nas napustile. El Fatiha !

I dok smo mi sahranjivali naše pale „Zulfikare“ kako su ih zvale četničke službe informisanja i propagandna mašinerija , cijelo vrijeme su bjesnile svom žestinom na naše borce, izmišljajući takve laži i dezinformacije koje je samo jedan umno poremećeni homo-sapiens, kao što je to bio srpski zločinac Djogo, u svojoj bolesnoj mašti mogao kreirati .

Slušajući te laži, mi smo se grohotom smijali, i čak se zezali povodom toga. Ali, kao što jedna njemačka poslovica kaže: ako neko baci tonu blata na tebe, računaj da će se dio tog blata ipak zalijepiti za tebe.

I zaista, tako je i bilo. Neki neukomunistički bosanskohercegovački mediji , dobro uhljebljeni u liberalno demokratski sistem BiH, kasnije će se potruditi , da dio toga blata kojeg je bacila sprpsko-četnička propaganda i ostane na obrazu našeg odreda. A najviše na slavne komandante Zulfikara Spage-Zuke, i brigadira Nihada Bojadžića, kao i na elitne komandante četa i drugih pojedinaca.

Serijom članaka i TV žalopojki, svakodnevno se bacalo svjetlo na taj čuveni slučaj “Trusina” gdje je u međusobnoj borbi stadalo nekoliko hrvatskih bojvnika i civila, dok se jedan planetarni zločin kojeg su počinile hrvatske postrojbe HVO u Ahmićima, gdje je u rano jutro mučki ubijeno i živo zapaljeno skoro kompletno bošnjačko stanovništvo, samo sporadično spominjalo. Od 200 bošnjčkih kuća HVO je zapalila 180 i sa zemljom sravnila dvije seoske ahmićke džamije. Da nije bilo snimaka mirovnih jedinica UN a koje su plačući iza svojih kamera video snimcima svjedočili tom strašnom zločinu, sve bi to od strane bosansko-hercegovačkih medija bilo gurnuto pod tepih.

Da su vojnci SPON-ŠVK bili stvarno zločinci, kako se to zvonilo na sva zvona, po toj logci ni jedan zarobljeni Hrvat u toj akciji “Trusina” ne bi preživio, već bi bili ubijeni kao svi Ahmićani, i ne bi imali šansu da budu predate hrvatskoj vojsci. Samo ta činjnica, sama za sebe govori, ko su stvarno bili zločinici a ko nije!

To što Srbija i Hrvatska nikada nisu javno priznala genocid koji su počinili nad Bošnjacima, to što se Bosna I Hercegovina i dalje nalazi pod okupacijom sa dvije strane, to što se bošnjačke izbjeglice nikada nisu vratile, na prostoru R.Srpske ili što se i dan danas u nakon povratka ubijaju i progone, to nije tema bosansko-hercegovačkh državnih medija i TV kuća. A kada se sve sabere i oduzme, moglo bi se slobodno reći , da taj rat još uvijek traje . Međutim ni to nije tema. Tema je Galijašević i njegova borba protiv nevidljiv terorista, tema je , kako natjerati Bošnjake da se pretvore ponovo u hrvatsko cvijeće i srpske poturice.

Zbog toga bih takve medije najradije upitala, ako nemaju straha, kako nemaju barem srama?

Neposredno nakon tih događaja, iz nama nepoznatih razloga, 1995. naš odred biva preimenovan u 4 izviđačko-diverzantski bataljon. I dok se taj zimski period koristio za obuku u NC –Deliće, moje bogato iskustvo sve vrijeme me opominjalo da je to preimenovanje zapravo bilo “pranje ruku” od SOPN-ŠVK ili drugačije rečeno, početak distanciranja od jednog od najslavnijih odreda za kojeg se moglo slobodno reći da je imao divovsku ulogu u spašavanju zapadne Hercegovine. Zasluge generala Sefera Halilovića, Nihada Bojadžića i Zulfikara Ališpage –Zuke kao i drugih , neću ovdje ni spomenuti , jer će historija pisati svoje stranice, kada za to dođe vrijeme. Zar naši komandanti koji su nama zabranjivali da ubijamo zaštićene divlje životinje kada smo bili gladni, mogu uopšte biti zločinci koji hladnokrvno ubijaju nevine ljude?

Posljednja deblokada Sarajeva 1995.

Prvi borbeni zadatak, pod tim novim imenom , bio je na bjelimićkom ratištu i kota Debelo brdo. Od 09.05.1995. godine spomenuta kota bila je meta napada jedinice više puta, da bi se na kraju upornost isplatila novom slobodnom teritorijom. Poslije probijanja prve neprijateljske linije, teško je bilo stići četnike. Jedinica se poslije dosta pređene teritorije zaustavila na potezu Jaznik – Ihanj, uspostavljajući novu liniju. Zarobljena je velika količina MTS-a, između ostalog i samohotka 76 mm. Tom prilikom oslobođeno je Debelo brdo, Konik, Duboka, s. Zelomići, Jaznik, Ihanj…

I dok smo mi sahranjivali poslednje pale šehide, negdje iza politčkih i medijskih zastora, novopečeni heroji izdaje, udararali su poslednji pečat srama, sada, i na 4 diverantsko-izviđački odred „Zulfkar“ Da bi kasnije, nakon svih žrtava i svih podviga, od ovog slavnog odreda a i ostalih Korpusa i jedinica Armije Bosne i Hercegovine, sudsku farzu i cirkusku arenu, u kojoj su glavna atrakcija postali uhapšeni i slavni heroji otpora. Počev onih od Drine , preko Srebenice i Sarajeva ,pa sve do Hercegovine i ljute Krajine.
Šta drugo reći, nego „HARAM VAM BILO“ kvazi gospodo , ateisti, komunisti, izdajnci i ini profieri svih boja i kalibara. Vi nemate pravo reći da pripadate Bošnjacima.

elifa 3

I znajte, našoj slavi ništa nenedostaje osim vas, koji nikada niste bili i nećete biti dijelom slave koju nose borci i branioci Armije Bosne i Hercegovine!

To što Srbija nikada nije javno priznala genocide, to što se Bosna i Hercegovina i dalje nalazi pod okupacijom sa dvije strane, to što se bošnjačke izbjeglice nikada nisu vratile na svoja ognjišta, ili po povratku su ubijani, ponovo proganjani i kamenovani, to ne smeta našim vrlim medijima, pa iako se nešto piše, obavezno se začini dodatkom o bošnjačkim teroristima s druge strane ili ratnim zločinima, za koje nema dokaza. Ali kako bi se inače razvodnila istina i kako bi Bosna i Hrecgovina i dalje podnosila udarce. A sve to, u nekoj potajnoj nadi ,da se konačno podijeli na dva dijela, između Hrvatske i Srbije pa da taj Bošnjo koji se podigao iz pepela ponovo bude pepeo a novokomponovana podrumska svita koja se još kiti pejem demokratije razgrana i udomi u hrvatske i srpske parlamente.

A ne vide da i Hrvatska i Srbija hodaju uz bošnjačku staku i da će uz nju još dugo hodati, ako se ne opamete.

A ta štaka, najbolje bi se dala opisati zadnjim stihom pjesme „Obrada zemlje i sistem navodnjavanja u zemlji Germanskoj“, čuvenog pjesnika Enesa Halilovića;

…Djedovi koji su preživijeli
Logore
Pričali su da je je zemlja
Germanska
Ostala spaljena i žalosna,
Pa danas pitamo braću,
kako ta zemlja hrani i mimo
Germana ljude?
Kažu
Izbacila je tuđe kosti iz sebe
I zaplakala
Da bi mogla rađati.

Svim palim šehidima Armije Bosne i Hercegovine, neka dragi Allah podari dženet, raj, a svim preživjelim borcima, HALLAL OLSUN GAZIJE ! Vaša Bosna i Sandžak vječno će se ponositi sa vama. Nemate se vi čega stidjeti jer velika je razlika između onog ko se brani i onog koji napada.

Autor teksta je sekretar Bošnjačkog nacionalnog vijeća dijaspore

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak