Emir Suljagić: Između srpskih bunkera

„Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u , bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela sela i gradove, tamni koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja“.

Ovako u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, piše Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Diwan Magazine objavljuje roman Emira Suljagića „Razglednica iz groba“ u nastavcima. Po mišljenju mnogih najbolju knjigu na temu srebreničke tragedije koja je i svojevrsni dokument o genocidu u Srebrenici. O značaju ove knjige najbolji govori podatak da su “Razglednice iz groba” do sada prevedene na sedam jezika.

Srebrenica-razglednica-iz-groba-potocari-2008

IZMEĐU SRPSKIH BUNKERA: “Idemo u hranu”, govorilo se prve godine rata, misleći na dugo putovanje iz Srebrenice u podrinjska sela, do kopljačkanih salaša i podruma u potrazi za preostalim Birvicama hrane. U Podložniku se svake noći, nakon pređenih desetina kilometara od grada, uglavnom šumskim putevima, okupljalo po nekoliko hiljada ljudi koji su pod okriljem mraka kretali na neizvjesno putovanje.

Put je vodio doslovno između srpskih bunkera, a hiljade ljudi ionako nisu mogle proći neopaženo. Na to putovanje su kretale cijele porodice: očevi su vodili sinove, muževi supruge, u nadi da će preživjeti i donijeti dovoljno hrane da potraje i zadugo ih poštedi još jednog sličnog poduhvata. Mnogi su, ipak, zauvijek ostali u srpskim zasjedama koje su, kako je vrijeme odmicalo, bile sve češće i uzimale sve veći danak.

Srbi su ih obično puštali da dođu do svog cilja, zatim na povratku, izmorene od puta i od tereta koji su nosili, dočekivali blizu linije razgraničenja. Dovoljno blizu da se pucnjava čuje u okolnim selima, ali predaleko da bi se bosanski vojnici na najbližim položajima mogli ili usudili priteći u pomoć. U noći su se, ispod zaglušujuće buke mitraljeza, ručnih bacača i zolja, mogli čuti i posljednji urlici izgladnjelih očajnika. U pravilu, među njima nije bilo vojnika, radilo se o nenaoružanim civilima, bilo je i žena, a ponekad i djece. Tek su poneki od njih sa sobom nosili pištolj ili ručnu bombu,za slučaj da “padnu u šake”, što je smatrano sudbinom gorom i od same smrti.

Dugo se prepričavala priča o Seadu M. – mladiću kojeg sam poznavao otprije rata jer je njegova kuća bila odmah uz autobusku stanicu sa koje je vozio školski autobus – kojeg su Srbi zarobili, a zatim, navodno, drogiranog i sa velikim krstom oko vrata, kao trofej vozali po Bratuncu, povremeno ga dovodeći na liniju razgraničenja i, dovikujući preko, pokazivali ga vojnicima u rovovima s druge strane. Tačno je da je Sead zarobljen u jednom od pohoda na hranu, ali se ne zna da li je, kao većina, odmah ubijen ili ga je zaista zadesila ovako okrutna sudbina. Medutim, ova priča, u koju sam sumnjao i tada, koliko i danas, sa svakim novim detaljem koji je dobijala šireći se među stanovnicima enklave, ilustrirala je ponajbolje u narodnoj uobrazilji svu okrutnost na koju su imali računati ako pomisle na predaju. Cijele porodice su nestajale na tom putu.

Moj komšija Šećo Mašić i njegova supruga su poginuli, oboje, ostavivši iza sebe dvoje djece – jedno malo starije od godinu dana, drugo rođeno na samom početku rata.

Taj, duži put korišten je do jula 1992, kada su snage iz Srebrenice zauzele Zalazje, selo sjeveroistočno od grada. Sačinjeno od nekoliko kuća, raštrkanih između dva brda, pretvoreno je u vojnu utvrdu i nalazilo se na znatno kraćoj ruti između Srebrenice i sela koja su predstavljala izvor hrane. Novi i kraći put je imao svoje prednosti: ljudi su odlazili i vraćali se za jednu noć, umjesto prethodnih dva dana, mogli su ponijeti više i mogli su se vraćati po više puta u toku jedne noći.

I pored toga bilo je to teško putovanje, i dalje je bilo 15 kilometara u jednom pravcu, predjelima u koje je ljudska noga i ranije krajnje nevoljko kročila. Na srebreničku teritoriju su se vraćali umorni, oznojeni i sa još nešto manje od deset kilometara pred sobom. Najviše što je neko ikad donio bilo je 62 kilograma kukuruza; vreću je na leđima, vezanu konopcima koji su mu se urezali u ramena, donio Hajrudin S., moj blizak rođak, čija je supruga par mjeseci ranije rodila kćerkicu. Prijateljima koji su ga pitaili zašto se toliko muči, jer to nije bio prvi put da donese više od pedeset kilograma, rekao je: “Moram kupiti mlijeko za dijete. A litar košta dva kilograma – kukuruza.”

Nakon nekoliko novih zasjeda i novih pogibija, civili su konačno dobili vojnu pratnju, koja bi prvo raščistila mine na putu i pružala im kakvu-takvu sigurnost dok su nabrzinu sakupljali hranu. Zauzvrat su nešto od tog plijena ostavljali vojnicima. To je potrajalo sve do zime te godine, kada je skoro cijeli kraj oslobođen, ali je već bilo kasno: skoro sve zalihe hrane su bile iscrpljene, podrumi ispražnjeni, usjevi od prethodnog proljeća istrulili. Po hranu smo otada morali ići u srpska sela, a to je značilo nove borbe, nove bespotrebne smrti. Ali, taj žuti kukuruz nije bio samo hrana, bila je to valuta kojom se kupovao život.

BOMBARDOVANJE SREBRENICE: Rano svakog jutra, dok se još nije podigla magla iznad uske srebreničke kotline, stotine ljudi penjale su se uz strmine iznad grada i svi su – odjeveni u prljave dronjke koje su na sebi imali i prethodno jutro, usmrdjele od osušenog znoja – nosili i sjekiru i uže. Cilj je bila šuma do koje se ponekad moralo doslovno verati, služeći se i rukama i nogama, da bi savladali litice i stigli na malu i golu zaravan.

Nisu zalazili duboko u šumu, štedeći snagu sjekli su prvo drvo na koje naiđu, vezali ga užetom i vukli nekoliko stotina metara; drvo se okretalo, zapinjalo za busenje, oštri vrh se zabadao u zemlju, tako da su ga sa velikim zadovoljstvom puštali da padne niz liticu. Polako bi se spuštali za njim, gazeći pažljivo kozjom stazom i drvo odatle, kroz grad, vukli kući.

Jedno od takvih jutara, dok sam obuzet sobom puhao u svježe rane koje je uže napravilo usijecajući se u dlanove, a drvo se, tupo udarajući u zid kuće u kojoj sam stanovao, zaustavilo u podnožju, nebo iznad mene se otvorilo. Bio sam siguran u to.

Eksplozija je bila tako snažna da sam uistinu počeo strahovati da je nešto u meni prepuklo od nje. U ušima je zvonilo i ja sam, uspaničen, potrčao nizbrdo, ne gledajući gdje i kako stajem, potpuno zaboravljajući da bih mogao slomiti vrat stanem li samo milimetar izvan staze ili nagazim na kamenčić koji bi mi se izmaknuo ispod noge. Trčao sam bez daha, nešto vise od stotinjak metara nikad nije izgledalo duže, počevši da razaznajem zvuk aviona koji se zadržavao zastrašujuće dugo.

Zvuk se ponovio, da bi uslijedila nova i jača eksplozija, tako snažna da se zemlja zatresla, crijep padao sa krovova, a stakla ispadala iz prozorskih okana, jedna od onih za koju, gdje god da ste, mislite da je blizu. Ispostavilo se da je prva avionska bomba pala na kraju grada, više od dva kilometra daleko. Ali, druga je bila baš blizu, padajući u strminu nasuprot kuće, i zemlja se ponovo zacimala, još jače.

U podrumu do kojeg sam – ne znam ni sam zašto jer bio sam sigurniji u šumi izvan grada – u međuvremenu stigao, vladao je haos. Sestra i majka su se, vrišteći, stisnule uza me, ne znajući da li da bježe ili da ostanu tu gdje su. Crijep je i dalje padao, proizvodeći jezivu buku, izgledalo je kao da se kuća raspada dok je prašina izlazila iz svih ćoškova.

Hanifa Č., naša gazdarica, udarala je dlanovima po bedrima, odjevena u crvenu i preveliku trenerku, čas izgubljeno vikala “Vahidee!”, dozivajući svog muža koji je bio dovoljno lijen da se ne mrdne usprkos bombama, čas “Kako ih nije sramota!”, obraćajući se avionima. Sve se završilo brzo, za pet, možda deset minuta. Još uvijek drhtureći od straha, stupali smo iz podruma, uplašeno i ispitivački podižući glave, ne vjerujući da su avioni otišli. Ako je nešto bilo gore od šoka eksplozije i temeljnog straha za život, onda je to bila svijest da te od smrti dijeli tako malo, tek nekoliko minuta ili sekundi.

Napuštajući podrum razgledali smo po komšiluku, dovikujući se s drugima u susjednim dvorištima koji su radili isto to, pitajući jesu li svi živi. Ali nismo se usuđivali da se predaleko udaljimo od ulaza u podrum. Tek što smo se malčice sabrali, stigle su i prve vijesti o žrtvama. Jedini učinak napada, koji su izvela dva jugoslavenska MiG-a, bila je smrt žene i maloljetnog djeteta. Oboje, majka i sin, bili su svega nekoliko metara od mjesta eksplozije u trenutku kada je bomba pogodila beton školskog igrališta. Ono što je ostalo od njih lopatama je sastrugano sa tla.

Tri sedmice kasnije uslijedio je novi napad. Avioni su bili precizniji, a piloti krvožedniji, gadajući centar grada. Dan uoči napada moja familija preselila se u stan u blizini pijace, u zgradi koja je stajala kao urezana u brdo. Ulaz u zgradu je od strme padine bio odvojen samo uskim i vječito hladnim prolazom, a baš tu su se zatekle moja majka i sestra kada su se avioni začuli iznad grada.

Magla se tek bila podigla, dan je bio vedar i oni su, bezbjedni u svojim aparatima, grad vidjeli na dlanu. Bio sam u stanu i potrčao, ovaj put niz stepenice, ka skloništu, kada je prva bomba već pala, a zgrada se opasno zaljuljala. Međutim, za razliku od prethodnih eksplozija, ovaj put se u zraku mogao osjetiti i oštar miris, a hodnik i stubište se ubrzo napunili tamnim dimom. Pomislio sam na majku i sestru koje su bile vani na česmi, ali nije bilo načina da saznam gdje su sve dok avioni ne odu.

Ljudi su stajali na stubištu, teško kašljali od dima, drugi trčali niz stepenice, treći se vraćali u stanove po zaostale članove familija. Prošao sam kroz metež, gurajući se između ljudi i ušao u mračni podrum: unutra se nije vidjelo ništa, ali se i u sveopćoj vrevi čulo glasno i uzbuđeno disanje. Sudario sam se s nekim u mraku i upitao, ne videći mu lice, da li zna gdje su moji. Majka je poznala moj glas i progurala se iz ugla podruma ka meni. I ona i sestra su plakale, sestra je izgledala neutješno dok mi je majka, u jednom dahu, ispričala šta se zbilo.

Njih dvije su, noseći kanistere vode, taman ušle u zgradu kada se bomba sručila pored zgrade. “Da je samo trenutak kasnije došao njihov red da napune kanistere, da su samo trenutak kasnije otišle na vodu, probudile se tog jutra, samo trenutak koji se tada mogao činiti nevažnim, obje bi bile mrtve”, nisam mogao da ne pomislim.

Majka je u općoj uskomešanosti izgubila maramu, njena prosijeda kosa bila se rasula, lice zajapureno i crveno, što od uzbuđenja što od trčanja, a sestra je jecala držeći se za njene dimije. Drhtala je, kao i sva ostala djeca, gledajući naviše, u nas, tražeći zaštitu ili barem objašnjenje, a mi joj nismo mogli ponuditi nijedno.

Usprkos tome što su bombe pale u najgušće naseljeni dio grada, mrtvih nije bilo. Mi smo se ubrzo odselili i odatle na selo kod djeda, gdje smo ostali dva mjeseca, a avioni su još najmanje dva puta nad Srebrenicom istresali svoj smrtonosni teret. Bili su to mlaznjaci, koji su u brišućem letu prolazili iznad grada, uz strahovit prasak probijali zvučni zid, da bi u idućem preletu bacili bombe, i onda nestajali istom brzinom kojom su i došli. Munjevita brzina kojom se to odvijalo imala je za posljedicu da smo lakše podnosili te napade, ali smo se zbog toga osjećali i podjednako nemoćnim, toliko da nismo bili u stanju reagirati dok sve ne bi bilo već odavno gotovo.

Proživljavali smo ih, nikad istinski svjesni onog što se dešava, u nekoj vrsti opijenosti strahom. Užas prizora porušenih zgrada, ljudskih tijela samljevenih bombama, dubokih kratera “krmače” dopirao je do nas onda kada je već bio nevažan; najgore u svemu bila je činjenica da je nešto takvo moglo postati nevažno.

Nešto drugo nam je, naprotiv, davalo mnogo, i previše, vremena za razmišljanje. Njihov dolazak navještavalo je zujanje motora, zujanje zbog kojeg su i dobili podcjenjivački nadimak; “komarcima” smo zvali sportske ili poljoprivredne avione na koje su Srbi montirali mitraljeze i natovarili bombe. Kružili su iznad grada, ponekad i po pola sata, tražeći cilj, previše visoko da bi bili pogođeni. Kada su se negdje krajem tog ljeta pojavili prvi put, piloti su se drsko spuštali tako nisko, prelijećući iznad rovova ili kuća, da su im se mogla vidjeti lica.

Letjeli su sporo, natovareni teškim bombama, jednom, najviše dvije; osim iz Bratunca dolijetali su i iz Srbije, sa aerodroma na Tari i bombardirali naselja ili linije fronta u južnom dijelu enklave. Bombe, odnosno mitraljezi, nisu bili najubitačnije oružje: bio je to zvuk koji se zabadao u mozak i nije izlazio iz ušiju.

Trebali su dani da se otresete tog zvuka koji bi se ponovo javljao onog trenutka kad legnete u krevet i sklopite oči, kad pomislite da je tišina oko vas apsolutna; i nikad niste bili sigurni da li vam se to samo čini ili se “komarac” stvarno pojavio negdje na horizontu, ali ga vi ne vidite.

“Bojleri”, kako smo zvali njihove improvizovane bombe, bili su veoma razorni. Na našu sreću, nisu bili tako precizni, jer su bombe izbacivali sa velike visine i one bi obično eksplodirale na nekoj od prigradskih padina. Ali, jedna, možda i jedina koja je pala blizu cilja, zgrade srednje škole, naprosto je pocijepala zgradu nadvoje. Njen manji dio i dalje je bio uspravan, ali je od ostatka zgrade bio odvojen napuklinom u koju se mogla zavući ruka. Zašto su gađali baš tu napuštenu zgradu, zašto je najviše bombi palo oko nje, nije nam bilo jasno.

Trudili smo se da to protumačimo, pripisivali slučajnosti, ali smo moji prijatelji i ja ipak prorijedili svoje izlete u školsku biblioteku, odakle smo iznosili gomile knjiga. Sa sve većim strahom smo se šunjali, ulazeći kroz razbijene prozore ili gazeći po krhotinama stakla, po hodnicima i učionicama; prestajali smo disati na svaki šušanj i sa sve više poleta je napuštali, osluškujući nebo. Znali smo da odozgo ne dolazi ništa dobro za nas.

VEZA SA SVIJETOM: Čekali su svako jutro, u dugačkim redovima, i drhtali od zime, bez obzira na pol i dob, društveni položaj i bogatstvo, obrazovanje i odgoj. Njihove prošlosti su do tada već postale nebitne: stajali su, tapkali u mjestu da zagriju hladna stopala i čekali na svoj red, razgovarali međusobno iako su često bili potpuni stranci – premda ćemo u jednom trenutku svi znati jedni druge – dok su iz njihovih usta izlazili oblaci pare. Ponekad bi prošli sati prije nego što bi se za nekoliko koraka primakli ulazu u malu žutu zgradu u centru grada. Sa njenog krova dizala se velika, ogromna antena.

Neki su si, čekajući, pokušavali predočiti da će, vrlo brzo, onog trenutka kada oni uđu u jednu od tri sumorne prostorije u toj prizemnoj zgradi, zrakom početi putovati njihov glas. Odnekle, Bog sami zna odakle, sekund ili dva kasnije, krenut će glas njihovih kćeri, sinova, braće, supruga koji su napustili grad ili zemlju. Unutra je vladala vreva: ljudi su svaki čas ulazili i izlazili, iza vrata koja skoro nikad nisu mirovala, čuli su se dijelovi tuđih razgovora: “Almasa, čuješ li me? Kako vam je tamo, čuješ li me?”

Zatim bi iznutra izlazio muškarac, skrivajući suze ili se ljuteći na radio-operatera koji mu nije mogao dati više od pet minuta. Ulazili bi drugi i, radosni, stajali na začelje reda koji se već formirao i u maloj sobi. Operater na dotrajaloj radio-stanici, vojničke zelene boje, skrenuo bi pogled na sat, okrenuo se prema njima i pitao više da bude siguran, nego što bi zaista htio čuti odgovor: “Sad su Banovići na redu, je l’ tako?”

Okrenuo bi se i započeo ono što se u njihovom, radioamaterskom žargonu zvalo “prozivanje”. “Ovdje tango-alfa-siera-četiri, tango-alfa-siera-četiri, whiskey-bravo-dubrovnik, jesi li tamo?”, pokušavao je nadglasati buku koju su ljudi pravili u sobi. Okretao je pozamašni crni točak na stanici, mijenjao “bandove” (oh, kako smo svi u to vrijeme vladali tom terminologijom: toliko nas se vratilo kući tužno i razočarano jer neki mostar-golf-charlie nije bio na “bandu”!), zavijajući zvuk najbliži zviždanju parao je uši, sve dok se sa druge strane ne bi čuo glas, za koji se nikad nije moglo pouzdano reći je li muški ili ženski.
- Tango-alfa-siera-četiri, ovdje sam, čulo bi se kroz smetnje.
- Jesu li svi kod tebe?
- Jesu, uzvratio bi glas s druge strane, hoćemo li početi?

Mladić razbarušene, preciznije rečeno nikad uredno počešljane plave kose, koji je operirao stanicom, upitao bi: “Je li kod tebe Fadila?” Otuda bi se još jednom, posljedni put čuo glas operatera: “Jeste, je li kod tebe Mirsad?”
On bi prišao, sjeo u rasklimanu stolicu, to bi vjerovatno učinila i Fadila, i uz kratko objašnjenje kako stvari rade, tipa “ovo pritisni kad govoriš i pusti kad slušaš”, kazao jedno sasvim obično “Fadila, kako si?”. On bi u idealnim uvjetima, kada nije bilo smetnji, kada se nije čulo zaglušujuće krčanje, a glas prolazio deformiran i izmijenjen, odgovorio isto tako. Pitanja su se uglavnom odnosila na to gdje su i kako žive, kako su djeca, roditelji, familija, bliža i daljnja rodbina.

Niko nikada nije kazao: “Volim te!”, nikada tim žicama, prijemnicima i kablovima nije prostrujala nijedna otvorena izjava ljubavi; ali nikad i nigdje na jednom mjestu nije bilo više ljubavi nego u toj polumračnoj, sivoj sobi sa rešetkama na prozorima.

Ljudi su dolazili iz najudaljenijih dijelova enklave, putujući danima, pješice ili na konjima, misleći kako će moći razgovarati sa svojom rodbinom. Mnogi nisu ni znali gdje se njihovi najbliži nalaze. Po dolasku u grad, razočarani su shvaćali da će morati da se upišu na listu koja je bila sve duža, najduža na svijetu rekao bih, dobiju termin i vrate se za sedmicu, dvije, ponekad i mjesec dana.

Trebalo je proći dosta, pa da radio-stanica postane dostupna svima. Na samom početku rata, u vrijeme masovnih deportacija, bilo je najvažnije doznati da li su njihovi najdraži živi. Ljudi su se okupljali pred zgradom pošte, dok su telefoni radili, ili pred “radio-amaterima” potom, i na dugačkim spiskovima ljudi za koje se pouzdano znalo da su stigli na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, tražili imena svoje rodbine ili članova familije.
Oni su, ako su preživjeli april 1992, obično bili u Tuzli ili negdje u njenoj okolici, u prognaničkim kolektivnim centrima u Banovićima, Živinicama, Srebreniku, Gračanici itd. U slučaju da su napustili zemlju, moralo se čekati mjesecima, dok je nada da su živi bila sve slabašnija, da se i njihovo ime pojavi na spiskovima.

U međuvremenu, u jesen 1992, dok se bližila zima, postalo je moguće i razgovarati sa njima. Osiromašeni svijet bi, iz zahvalnosti, nakon razgovora radio-amaterima, mladićima koji su to omogućili, nudio sve što je imao. Davali su im hranu, iako je ni oni sami nisu imali, nerijetko je to bio i njihov posljednji nesuđeni zalogaj, a ovi je odbijali iako su i sami bili kost i koža. Seljani su bili izdašni: iz njihovih torbi virile su “vješalice” suhog mesa ili su kao poklone donosili jaja, sir, zaklanu kokoš.

Prognanicima bi se, dok su se trudili da ne bulje u bogatu unutrašnjost njihovih torbi, u ustima sakupljala pljuvačka. Zavlačili bi ruke u unutrašnjost svojih kaputa, tražeći smotuljak sa duhanom koji su platili možda i posljednjim novcima iz ušteđevine, misleći kako su i oni, eto, ipak donijeli nešto, onoliko koliko su mogli. Ali, nastavljali su svoj unutrašnji monolog, da su ostali kod svojih kuća, oni bi donijeli pečeno jagnje, ma kakvo jagnje, vola bi oni donijeli, supruge bi napravile velike džezve kafe i ujutro podijelile smrznutim ljudima, ah da su samo ostali kod kuća… A onda bi sa ulaza prozvali nekoga na vrhu kolone i oni bi se pomakli korak naprijed, još uvijek iza seljaka sa teškom torbom.

Autor: Emir Suljagić
Izvor: „Razglednica iz groba“

Emir Suljagić, Razglednica iz groba

- nastavak slijedi za sedam dana

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak