Zašto je Alija Izetbegović u Turskoj poznat kao Kralj mudraca?

Povodom 24. godišnjice osnivanja Stranke demokratske akcije (SDA) prenosimo putopisni ulomak iz Turskog dnevnika publiciste i književnika Filipa Mursela Begovića, koji preispituje vrijednosni odnos Bošnjaka i Turaka prema prvom predsjedniku nezavisne BiH – Aliji Izetbegoviću

turski dnevnik
Autor: Filip Mursel Begović

Bez da je na prestižnom Osmangazi univeritesi u Eskisehiru bila prisutna bilo kakva brojčano značajnija bosanska politička ili znanstvena delegacija, osim orijentalistice Dr.sc. Amine Šiljak Jesenković i mene, na ulazu u dvoranu gdje će se održati Samit „Sultani duše (Kraljevi mudrosti) susreću se u Eskisehiru“, vijorila se svečana zastava sa likom prvog predsjednika nezavisne BiH Alije Izetbegovića.

Zbunio me i istodobno zaintrigirao, uistinu, taj status Izetbegovića kojega uživa među Turcima. Nije da nisam načuo i pročitao o posebnim ljubavima Turaka i tekuće turske politike prema Aliji Izetbegoviću i SDA, ali da ću Alijino lice vidjeti kako se vijori na zastavi uz Junusa Emrea, Hadži Bektaš Velija, Ahmeta Yesevija, Dželaluddina Mevlanu Rumija, Pira Behauddina Nakšibenda… sve redom velikane islamske duhovnosti, zadnje je što sam očekivao.

Dakle, nije postojao ni jedan protokolarni, politički ili bilo koji drugi razlog da objese zastavu sa Alijinim likom, nisu nikoga željeli obradovati ili fascinirati, a svejedno su je postavili. Štoviše, sam skup je organiziran uz prisustvo nekoliko ministara Vlade Republike Turske, guvernera provincije Eskisehir, turskog reisa i na koncu mnoštva uglednih znanstvenika pristiglih iz raznih dijelova svijeta. Stoga, zaključih, ni najzlobniji ne bi mogli osporiti legitimitet i stručnost ljudi koji su organizirali Summit o duhovnim velikanima islama.

„Pa da, Alija ti je u Turskoj sultan evlija, kralj mudraca, nema djeteta koje ne zna njegovo ime. Nije da je tu riječ o nekim zanesenjacima, jarane, nisam upoznao Turčina iz više klase, a da nije pročitao barem jednu Alijinu knjigu“, rekao mi je, nakon što sam tražio dodatna obrazloženja, student iz Mostara koji upravo završava fakultet u Turskoj.

„Evo, sad ćeš vidjet, imam jednog lika ovdje…!“, pa zovne omanjeg Turčina vedra lica i zamoli ga da mi izrecitira nešto što mu je najdraže iz vlastite sehare mudrih misli.

I započe Turčin, malo na turskom, malo na engleskom, pa malo natucajući bosanski, govoriti čitave odlomke iz Alijinih knjiga… o patriotizmu, o odnosu sa komšijama, multikulturi, o islamu i zapadu, islamu i politici, o snishodljivosti, poltronima i ulizicama, ponosnima i dostojanstvenima, sekularizmu… pa me sve zapitkuje znam li ja ovaj ili onaj citat, pa nastavi pokazujući da je napamet naučio nevjerojatno količinu čitavih odlomaka iz Alijinih knjiga…

„Ne znam ja ništa“, a kako ću mu to reći. Pročitao sam neke dijelove Alijinih knjiga, ali ni približno nisam upoznat sa cjelinom njegovih radova. Stoga sam Turčinu potvrđivao ono što je izgovarao, u najmanju ruku kao da svaku večer zaspim čitajući knjige prvog predsjednika nezavisne BiH. Iliti, kada si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin. Odnosno, kada se Bošnjak nalazi među Turcima koji su čitali Alijine knjige i smatraju ga pritom kraljem mudraca, neka se i on ponaša kao da je čitao Alijine knjige i barem neka se suzdrži unižavanja poštovanja koje Turci gaje prema njemu.

„E, sad će ti Mehmet ispričat kako je na citate Alije Izetbegovića bario koke, ajde Mehmete, reci mu!“, predloži naš student iz Mostara.

No, turski student Mehmet se na tu plaho naljuti te ga ispravi: „Ben aptal değilim, nisam ti ja budala, a nije ni sultan Alija za sprdnju. Nisam ih bario, ja sam ih fascinirao. Vidiš, Mursele, kod nas tko ti zna citirati Aliju Izetbegovića ispadne jako pametan i mudar.“
Posramio me mladi Turčin te se najozbiljnije zapitah šta su to Turci vidjeli u Aliji Izetbegoviću, a mi smo Bošnjaci propustili ili omalovažili. Spoznaja s koliko osobne gorčine i osude neki Bošnjaci spominju Alijino ime, ni manje ni više, usred turskog Eskisehira, dok se pored mene vijorila zastava sa njegovim likom, naljuti me. Zadnje dvije situacije u kojoj se spominjalo Alijino ime, a da sam ja bio prisutan, bilo je netom prije polaska za Tursku.

Slušao sam, usred sarajevske čaršije, rasprave oko toga je li Alija Izetbegović najveći izdajica Bosne i Hercegovine i Bošnjaka koji je ikada živio, izazvane tekstom jednog opskurnog laprdala koji se sa svojim člancima pojavljuje na marginama medija.
Dakle, što su to Turci pronašli u Aliji, a mi smo omalovažili? Zar je moguće da postoji zemlja u kojoj je dovoljno reći da si Bošnjak iz Bosne i Hercegovine, pa da te slučajni prolaznik bratski izljubi zadivljeno uzvikujući ime „kralja mudraca“ – Alija, Alija… mašallah, Bosna Hersek, Alija Izetbegović? Moguće je, zove se Turska!

U početku me je to smetalo, taj status mezimčeta, kućnog ljubimca iz Bošnjakistana. Zatim sam se prepustio. A što ne bi. Bošnjak voli da mu je fino, da ga hvale, da ga vole. U biti na taj način liječi mnoštvo trauma, ali i kompleksa. No, kakve su to ljubavi između Bošnjaka i Turaka? Zacijelo prije svega iracionalne, neopipljive, ponekad bezuvjetne, ponekad one koje traže utočište i zaštitu, dok onaj dio ljubavi Turaka koji se tiče Alije Izetbegovića mora počivati na nečemu racionalnom, na nečemu čime je zadužio Turke. Ispada da je najbolji „proizvod“ koji je BiH ikada izvezla u Tursku, što god tko o tome mislio, bilo djelo Alije Izetbegovića. I zbog toga je meni u Turskoj lijepo, zbog toga me ljudi grle i ljube. I ako zbog ničega drugoga, Aliji Izetbegoviću hvala na tome.

Zar, imam li ja pravo komentirati ovakve suodnose i sustave vrijednosti u vezi Alije Izetbegovića kada neki dvadesetogodišnji turski student zna o Aliji i njegovom djelu više od mene? Ne mogu. Negdje smo se pogubili, između Tite i Alije, negdje između Dana mladosti i pokolja na Tuzlanskoj kapiji. Sve dok nas poplava ne odnese… (…)

Haber

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak