Zašto Sarajlije, umjesto Huseinu Hasaniju, dižu spomenik Čika Miši?!

Koliko li je Huseina-Miša pomrlo po prekrasnim brdima i prekrasnim dolinama bosanskim… manje poznatih i više poznatih. Manje važnih i više važnih…zavisi kako i čemu važnost pridajemo. No, neke parametre nikako ne treba smetati s uma – početak uljuđene ljudske zajednice je svakako u polisu, zajednici, u državi. Pa se ni državnicima tek tako olahko ne dižu spomenici.

cika-miso-fena-main_dzenaza[1]

U Sarajevu je 6. januara 2014. umro posljednji čistač cipela. Po rođenju Kosovar, tačnije Albanac Husein Hasani, u gradu na Miljacki prozvan je Mišo. Imao je svoju ‘radnju – šamrlicu’ punih 60 godina. Lociran u Titovoj ulici tik ispred današnjeg McDonald'sa. Grad Sarajevo mu je dodijelio priznanje 2009. godine, a Kanton Sarajevo i stan za porodicu.

Nakon smrti Čika Miše, kako su ga u okolini prozvali, grupa građana, vjerovatno Sarajeva, pokrenula je peticiju za podizanje spomenika ovom bivšem sugrađaninu. Zašto pisati o ovom čovjeku-povodu? Zašto o ovoj incijativi građana i zašto…?

Strah od smrti

Naprosto jer je ovaj događaj u mnoštvu manje-više sivila svakodnevnog trajanja u BiH na neki način poseban. Možda čak onoliko koliko se u novinarstvu smatra da nije događaj kad pas ujede čovjeka nego je događaj kad čovjek ujede psa.

Smrt dragog čovjeka u javnosti ima svoje mjesto. Posebno i različito od ostalih smrti. Jer poznat čovjek je poznat. Nekome drag, nekome nedrag, pa ipak svakoga dotiče. Kako to sa smrću poznatih uvijek biva.

Smrti se prosječna ljudska bića opiru, jer je se plaše. Jer je smrt u savremenoj civilizaciji jedna od najstrašnijih riječi koju ova civilizacija ima i kojom se zaustavlja. Smrt dokida materijalno, vidljivo, tjelesno, egzistencijalno i šalje u grob. Mezar. Raku, rupu… urnu, krematorijum, ili u masovne grobnice, primarne, sekundarne, tercijarne, kako koga…

Živi nakon smrti oživljavaju bivše žive ljude sjećanjima. Počesto im sagrađuju materijalna obilježja kako bi tuga nekako bila umanjena, pročišćena ili kakogod ublažena. I ne može svako dobiti spomenik, niti sjećanje na životnu veličinu. Obično politika ili kulturna politika, ili neka tajna politika određuje ko je zaslužan spomenika, a ko nije. Standardne religijske ili sekularne kulture sahranjivanja na našim prostorima imaju skromna smrtna obilježja. Posebice kod muslimana.

Ideje i ljudi

U socijalnom i historijskom smislu potrebno je dići spomenik velikanima ili važnim idejama iz prošlosti. Kad jedna zajednica nema konsenzusa oko velikana, ili svojih ideja, onda nema mnogo spomeničkih znakovlja oko sebe. Ili bi se moglo kazati da takve zajednice imaju više unutarnjeg smisla ili socijalne dubine u sebi. Ili imaju više apstraktne mudrosti, kao osobitosti duha i vlastite autentičnosti. Od 90-tih naovamo političke ili patriotske paradigme određivale su spomenička znakovlja. Isto onoliko koliko su to činila politička znakovlja od 50-tih ili 60-tih naovamo. Svaki put je smisao tražen u vrijednostima ostavljenog učinka, djela ili vrijednosti osobe kojoj je spomenik posvećen.

Zašto neki građani traže spomenik Čika Miši, a ne Huseinu Hasaniju? Da li je ova prva osoba, ili ova druga osoba, uistinu zadužila grad Sarajevo i Sarajlije? Da li je ta zadužbina relevantna? Koliko i kome? Bivšim klijentima kojima su čišćene prljave cipele? Gostima iz inostranstva kojima je Čika Mišo, dobro resocijaliziran i preimenovan, sa izbrisanim izvornim identitetom Huseina Hasanija s kojim je daleke godine stigao u grad – trbuhom za kruhom… ? Pa je lijepo preimenovan u ‘većinsko poželjno ime s nadimkom’ pokazivan kao neobičan raritet grada na Miljacki? Koji je kao vrijedan, radišan i uporan stranac, Albanac, dobro primljen i prihvaćen kako to u ovom gradu doista odavnina biva?

Ili…je…to nemoć…

Teško je ući u ovakvu vrstu sumnje. I nije dobro da bude krivo protumačena. Samo se čovjek pita. Ona će svakako žuljati mnoge, posebno potpisnike peticije ili njene inicijatore? Da li je odmah vrijeme za spomeničko obilježje čistaču cipela? Da li su to građani napaćenog Sarajeva uistinu nanovo pripravni doživljavati efemerno u svom svakodnevlju, kao da prečeg posla nemaju? Ili je blago kazano, danak masovne kulture kao masovni ulični performans sporednoga, umjesto uistinu vrijednoga i lijepoga, navukao na sebe odoru važnosti i korisnosti? Ako je to najbolji put da se ovdašnja otvorenost bez presedana, tolerantnost i stanoviti ulični kenčijaluk dokažu svima oko sebe i zarad onih oko sebe, prije negoli zarad sebe samih, onda bi moglo biti da nam jako nedostaje kriteriologije.

DSC_0307[1]

Kriteriji su važni

Je li to spomenik vrijednom Albancu koji je potrošio život na čišćenje sarajevskih prljavih cipela? Ako je to to, onda je pošteno i autentično i treba podići spomenik Huseinu Hasaniju! To je činjenica. Ili je to spomenička jugovina da se diže spomenik preimenovanom Čika Miši? To je pak virtualija. Ako je tako, onda je najbolje da preživi i činjenica i virtualija (njena). Treba se izboriti za dva spomenika. Jedan činjenici, jedan virtualiji u čast. Tako će i vuci biti siti i janjci na broju.

Velike kulture koje sebe nadžive i koje postaju povijesne kulture ili kulture od stvarnog značaja, dižu sebi spomenike pamćenjem, historijskim pamćenjem velikih stvari, pregnuća, zanosa, umovanja, velikih odricanja. Te velike kulture nisu velike zato što su se materijalnim spomenicima kitile. Velike su jer su pamtile i prenosile u Historiju Teksta i Historiju Pamćenja i Historiju Sjećanja velike stvari. Ljude i ideje. Još bolje, ideje i ljude, jer ideje su veće od pojedinaca u damarima Povijesti.

Pošto je do okončanja pisanja ove kolumne spomenik i prebogati McDonald's podržao, očitije je sa koje strane pušu vjetrovi globalne korporativizacije, i buđenja jeftinog ili efemernog u polju kulture u Sarajevu. Mcdonaldizacija svijeta svakako pozadugo traje i poznata je kulturolozima, sociolozima, komunikolozima kao sastavnica masovne kulture i masovnog trošenja, masovnog konzumerizma gradi svoju ‘kulu od karata’ na žuljevitim dlanovima sarajevskog posljednjeg čistača cipela. Ne hajući nimalo za smisao uistinu snažne spomeničke ovdašnje kulture i trenutka u kojemu se sve ovo događa.

Stećci…

Naša bh. tradicija, naša uistinu stoljetna kultura još se vidi oko nas, na rijetkim zelenim skrovitim mjestima – kako su to umjesno naši stari činili. Stećci i nekropole nepoznatih plemenitih dobrih insana, dobrih Bošnjana, raznovrsnih i vječitih, podsjećaju nas da se trajnost postiže malo drugačije. Malo čvršće i stamenitije. Ne populizmom i efemernošću, ne masovnom potištenošću – ‘hajmo raja da mu spomenik dignemo…’ A ko zna šta nas već sutra čeka???

Velike kulture koje sebe nadžive i koje postaju povijesne kulture ili kulture od stvarnog značaja, dižu sebi spomenike pamćenjem, historijskim pamćenjem velikih stvari, pregnuća, zanosa, umovanja, velikih odricanja.

Koliko li je Huseina-Miša pomrlo po prekrasnim brdima i prekrasnim dolinama bosanskim… manje poznatih i više poznatih. Manje važnih i više važnih…zavisi kako i čemu važnost pridajemo. No, neke parametre nikako ne treba smetati s uma – početak uljuđene ljudske zajednice je svakako u polisu, zajednici, u državi. Pa se ni državnicima tek tako olahko ne dižu spomenici.

Kaže se, kad neko nema šta pametno da kaže – mora kazivati gluposti. Kad jednu sredinu ne krasi visoka kultura – mora se prepustiti niskoj kulturi. A kad neka družina uistinu ne zna šta je važno – morat će se baviti nevažnim. Efemernim, kako rekosmo na početku teksta.

Autor: Fahira Fejzić Čengić
Izvor: Al Jazeera Balkans

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak