Vrijeme i ljudi: ZVALI SU GA BIHORSKI VEZIR

Šefto Duraković iz sela Trpezi u Bihoru bio je prvi među prvacima.
Sedam puta mu dolazilo imanje i sedam puta nemanje. Ostala je priča o najimućnijem domaćinu u cijelom bihorskom kraju od kako je voda potekla niz zavičajne potoke.

125500513
Piše: Faiz Softić

„Hajdemo mi, rožajski aga, na Demiškin most, pa ti bacaj po jedan dukat u Ibar, a ja ću dva, kome prvo nestane – da onoga drugoga na leđa pronese kroz cijelo Rožaje“. Aga pospusti glavu i ništa ne odgovori.

Šefto Duraković iz sela Trpezi u Bihoru, na sjeveru Crne Gore (Sandžak), sin Demov, rođen jeoko 1860. godine. Bio je dobar domaćin i imućan bihorski gazda, a usto i džomretan.Sofru je postavljao pred svakog dobronamjernog gosta i putnika namjernika. Njegovu imovinu činio je veliki posjed koji je bio veličine današnjeg sela Trpezi, a novca, zlata, kao i stoke – krupnoga i sitnoga zuba skoro da ni sam nije znao koliko ima. Bio je miljenik Boga – sve mu je išlo od ruke! I da nisu nahrupili ratovi; prvi i drugi svjetski, ko zna gdje bi mu bio kraj.
Bio je čovjek široke ruke i na njegovom primjeru se ogleda, u narodu odavno zaživjela poslovica: stisni ja – stisni Bog. On je bio sušta suprotnost i čovjek velikog srca. Dobro je plaćao svoje najamnike – i dobrom mu se vraćalo.
Još za vrijeme osmanske vladavine u selu je otvorio dućan. Ako bise desio smrtni slučaj, ne samo u selu Trpezi, već u cijelom Bihoru – moglo se računati da će on toj porodici učiniti i dati ćefine i namirnice iz svoga dućana, da se mejtisprati, ako ima – plati odmah, ako nema – plati kad ima…
Bio je nepismen ali je u po dana i u po noći znao sve čega i koliko ima u svom dućanu, do zadnjeg artikla. Množio je, sabirao, oduzimao i u svakom trenutku znao koliko mu od čega ostaje razlike.
Bistar um bihorskog gorštaka nije griješio.

***

Od kako je zaimao – klao je dva kurbana; jedan uoči, a drugi prvoga dana bajrama.
No, nije tako bilo od vajkada, govorio je da,pošto se odijelio od braće, nije imao ni u cklad šaku trave da očupa teletu. Ništa. A onda je krenulo. Priča se da je jedan čobanin u kamenjeru blizu sela Ponor vidio kako njegova koza liže kamen. Bio je to znak da pod kamenom leži zlato, ali – imao je djecu, a priča kolala da će onome ko nađe i uzme zlato umrijeti dijete. Ako je tačno ono što se šuškalo – čoban je podigao kamen, našao, neko kaže jedan ćup, a opet neki su tvrdili da je našao dva i odnio ih pravo Šeftu u dućan. Šefto mu je za to godinama davao robu; trudio se da mu ne ostasne u haku, a za zlato pokupovao velike posjede sa kojih je sticao golem imetak.
Mirio je krvove, i dijelio pravdu – tanju od dlake.Od dvije žene imao je četiri kćeri i devet sinova.
Devet sinova! U to vrijeme, imati devet sinova, značilo je imati vojsku!

SEFTO DURAKOVIC_edit2

Prva žena zvala mu se Malka i bješe od familije Kočan iz sela Godočelje. Rodi im se sedam sinova i dvije kćeri: Tahir, Mursel, Fako, Bajram, Ćazim, Hamza, Hasim, te dvije kćeri: Šeha i Semka.
Sojan porod!
Jednoga jutra, dok je Šefto bio van sela, na kuću udariše hajduci iz Polimlja; djeca su bila oko sofre i čekala da im majka začini kačamak, koji tek bješe postavila u tepsiju ispred njih. I to su im pojeli, a onda su iz štale zajmili junice, čizgine kao srne. Malka se ispriječila; pokušala da ne da. Pretukli su je na kućnom pragu i to na oči djece koja su vrištala okolo njih i molila da im ne ubiju majku.
Plakala su i za junicama.
„Ništa neplačite, da vam ih mi nismo potjerali –otjerali bi vam ih drugi“ rekli su i zamakli u šumu.
Od tada – Malka je pobolijevala i sve češće padala s nogu, jedva se kretala.
Jednoga jutra nije se probudila!
Šefto je ostao sa sedmoro djece. Najstariji sin Musa bio je oženjen i već ima sina. Ali je i on ubrzo umro.
Jednoga dana svratio mu je prijatelj iz istog sela Ahmet Hodžić:
„Šefto, ja te mogu oženit“, rekao mu je . „Koja će me vrh ovoliko djece?“ – odgovorio je Šefto.
„Ne brini“, sokolio ga je Ahmet „Ima u mojoj tazbini u Korita,gore u Herovića, đevojka Bajra, oko trideset godina, ako je zatražimo – daće je. Hoće tako mi Boga“
Tako je i bilo; dali su je, a ni upitali je nisu. U neviđeno. Rekli joj kako taj njen budući muž ima dvoje-troje-djece od prve žene, ali kada je dovedoše djeca stadoše ulazit i ljubiti ruku svojoj drugoj majci.
„Čiji si ti?“ – pitala je Bajra. „Šeftov“, odgovorilo je prvo, „a ti?“ , pitala je drugo, „Šeftov“ odgovorilo je drugoi tako sedmoro njih odgovori isto. I povrh svega –još jedno unuče. Ali – povratkla nije bilo.
S njom mu se nađoše još dva sina: Rašo i Haćim i dvije kćeri: Fifa i Elmaza.
Kćerka Fifa se primiče devedesetoj i dobro je upamtila svoga oca Šefta:
„Bio je viđen čovjek“, sjeća se Fifa “ nosio je fes i ćurakpostavljen jarinom. Malo je ko tada nosio ćurak“

***

Za vrijeme Osmanlija otkupljivao je desetak; čak i u rožajskom srezu. U to vrijeme deseti dio prihoda od zemlje odvajao se za cara, a onda je sreski upravitelj – kajmakan raspisivao prodaju. Šefto se prijavio da i u rožajskom srezu otkopi desetak, a jedan od rožajskih aga se okrenu kajmakanu:
„Što si nam doveo Šefta Durakovića u opancima i sa zašivenim gaćama? Nije on Šeftaga – on je tranjaga.“
Šefto mu se, potpuno smiren, okrenu: „Hajdemo mi, rožajski aga, na Demiškin most, pa ti bacaj po jedan dukat u Ibar, a ja ću po dva, kome prvo nestane da onoga drugoga na leđa pronese kroz cijelo Rožaje“. Aga pospusti glavu i ništa ne odgovori.
Kada je zavladala Crna Gora, vojsci nove države odvojio je trista grla ovnova i dvadeset pari volova.
Prolazilo je vrijeme, a stoku niko nije plaćao, te se on, jednoga dana, uputi kralju Nikoli na Cetinje:
„Čestiti kralju, hoću da mi platite trista ovnova i dvadeset pari volova“
„Crna Gora“, odgovorio je kralj Nikola „nema da ti plati stoku, ali ti evo ovaj ruski kolaš i dobićeš državnu penziju.“
Nikad je nije dobio!

***

Za vrijeme kralja Aleksandra, kome bi se u Kraljevini rodio deveti sin – dobivao je od kralja kumstvo, pa kada se i Šeftu rodi deveti sin Haćim – za kuma dobi lično kralja Aleksandra.
Ali, dolazila su vremena; nailazili ratovi i svojom gvozdenom metlom brisali sve ispred sebe. U prvom svjetskom ratu propade mu veliki dio bogatstva, a završetkom – propade i gomila tadašnjeg austrougarskog novca.
Brzo se okrijepio i nastavio kao ugledan domaćin.
Došao je i Drugi svjetski rat, pljačke i paljevine. Po završetku – džakove albanskog novca bacio je u potok. Sa džakovima bačenog novca otišlo jei jedno vrijeme u kojemu je Šefto Duraković važio za najuglednijeg domaćina u cijelom kraju.
Zemlje jeste imalo, ali se izdijelila i isposnila.
Naiđoše i sušne poratne godine, kao kukavice; zemlja bješe slabo ponijela.
„Sedam puita mi je dolazilo imanje i sedam puta nemanje. Sada je gotovo. Da je dao Bog da sam umro prije pet godina“ izgovorio je samo nekoliko dana prije smrti „nikada ne bih umro“, „a ovako – živ ću umrijeti“.
Osiromašen ratom i oronuo umro je u dubokoj starosti 14. aprila 1947. godine.
Vjeruje se da je negdje, prije svoje smrti, zakopao dva ćupa zlata. Čak se i nagađa da ih je jedan čovjek iz njihove blizine pronašao i ubrzo nestao sa svojom porodicom. Nešto kasnije, saznalo se, da je u mjesto svog novog življenja kupio kuću i veliko imanje.
I da se ne zaboravi: na današnji dan, a dvadeset i osmi je januar 2016. godine, loza Šefta Durakovića doseže do tristo pedeset i šestog potomka. Ima među njima i doktora nauka i raznih drugih zanimanja, ima i uspješnih biznismena kao što su unuk Ernad Ero Muhović i praunuk Elvis Eko Duraković, koji, po uzoru na svoga djeda i pradjeda, imaju sluha i za one oko sebe; i koji me zadužiše da sve ovo ispripovijedam da se ne zaboravi!
_________________________
Diwan magazin
* Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i obaveznog linka koji vodi na izvorni tekst. Autorska prava su zaštićena zakonom.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak