Akademik Šerbo Rastoder / Vakat Zuluma (Krvavi Mart): Zločini u Plavo-Gusinjskoj Oblasti 1913.

Akademik Šerbo Rastoder / Vakat Zuluma (Krvavi Mart): Zločini u Plavo-Gusinjskoj Oblasti 1913.

Ideološko i politički motivisana priča u prvi plan ističe kvalifikaciju a zanemaruje sadržaj. U podtekstu takve priče ističe se odgovornost kao dnevno-politička floskula koja bi trebala dati ” legitimitet” zločinu kao takvom. Navedeno stanovište je moralno i stručno problematično iz više razloga. Prvi i najvažniji je svakako odsustvo pijeteta prema mrtvima i potrebe da se zaista razumiju razlozi njihovog stradanja. Ovo stanovište “zločin” promoviše kao sredstvo dnevno-političke borbe, a “žrtve” kao izgovor za tu borbu. Rezultat je na kraju jednako poguban i za ” žrtve” i za one koji bi posredstvom ” kostiju ” predaka, željeli da dokažu ” kontinuitet” koji obesmišljava svaki napor za suživotom. Od takvog stanovišta do nekrofilije kao nacionalne discipline je samo jedan korak. Uostalom rezultate takvog mišljenja i danas plaćaju balkanski narodi. Sjetimo se samo činjenice da je krvavi raspad Jugoslavije počeo pričom o zločinima. I da je u toj priči zločin obavezno imao nacionalni predznak i da nikada nije bio kvantifikovan. Iluzija da se o zločinu treba pričati ,da se ne bi ponovio ,je plemenita i opravdana. Ali i nedovoljna i kontraproduktivna iz razloga što nije polazila od osnovnog civilizacijskog standarda. Ubistvo jednog nevinog lica je zločin. Ubistvo više njih nije statistika,nego nestanak više pojedinačnih svjetova. To znači potrebu konkretnog imenovanja i objašnjenja motiva za svaki zločin. Podsjetit ću ,da je priča o nekim zločinima iz drugog svjetskog rata, poput one o Jasenovcu, ličila na licitiranje u kojem se “veličina” zločina mjerila brojem, a ne sadržajem. Uostalom , svjedoci smo zločina iz nedavnog rata,od kojih je genocid u Srebrenici važan, ne samo kao glavna tačka na mapi topografije zla, već i kao potreba da se identifikuje svaka žrtva,kvantifikuje zločin i ostavi što manje prostora ” onima poslije nas” da procjenjuju šta se desilo i koliki je broj žrtava. U tom smislu , doprinos nekih naučnih institucija, poput Instituta za genocid iz Sarajeva je kolosalan i sigurno će protokom vremena sadržaj rada ove institucije dobijati na vrijednosti. Ako je za nas kao savremenike nekih zločina upitno i zagonetno mnogo toga ,opravdano se postavlja pitanje ,kako se može spoznati suština i karakter zločina koji su relativno daleko za nama,ali i ne toliko “daleko” da ne bi opterećivalo današnje generacije i njihove potomke. Obično se kaže da je to “posao” stručnjaka za prošlost. I to je u biti tačno, da ne postoji shvatanje,posebno na Balkanu, da je “stručnjak za prošlost ” svaki onaj koji je sposoban da o njoj priča. Naravno za tako nesto je sposobno svako lice koje ima sjećanje. A takvih je mnogo,jer ne postoji osoba koja nema prošlost(sjećanje). Međutim, problem nastaje onda kada se “sjećanje” želi pretvoriti u ” istinu” u koju treba da povjeruju i oni koji bi najradije zaboravili ono za šta neko misli da nije ” dostojno zaborava”. U takvoj situaciji nastaje ” priča”, koja traje onoliko dok se ne ispriča i virtuelan “razgovor gluvih” u kojem je težina kvalifikacije i visina glasa “glavni argument”, dok suština vremenom postane manje bitna. U prosuđivanju kvaliteta ” takve priče ” nije toliko bitan onaj koji “priča” , već argumenti koje iznosi u toj priči. Pođimo od pretpostavke,da niko od promotera priče o plavsko-gusinjskim i drugim zločinima iz vremena balkanskih ratova ,danas nije živ ili bar nije učesnik ” polemike” iz pozicije savremenika događaja. Otuda se postavlja pitanje,da li se naše saznanje o ovim događajima ,pomjerilo bar malo? Odgovor bi bio. Jeste, u činjenici da je priča o zločinu postala “javna” i da je društvo ” primilo ” informaciju o tome ” da se to dešavalo i da je to bilo”. Naravno, očekivanja da neće biti onih koji to ” negiraju ” je iluzija . Jer njihova ” negacija” zločina proističe iz istih izvora,iz kojih često potiče “argumentacija”. A to je sjećanje i ideološko politički kontekst situiranja tog “sjećanja”. Cijenim da poslije više od 150 objavljenih tekstova na ovu temu ima više nedoumica ,nego što ih je bilo. U čemu je problem? Samo u tome, što su svi tekstovi, manje -više u suštini reinterpretacija “znanja” koje se oslanja na ,nažalost samo, tri ozbiljnija istrażivanja (Memić, Babić, Andrijašević). I tačka. Tu sve staje i tu se završava. Oni koji bi da ” fasciniraju” znanjem u pomoć pozivaju albanske istoriografe, od kojih je vrijedan pažnje samo napor Zekerijaha Cane, dok neki,poput Šabana Brahe, po mišljenju stručnjaka pripadaju tzv. ” folklornoj istoriografiji”. Zašto je to važno? Upravo da bi se shvatilo da je “novo” znanje moguće samo ukoliko iza njega stoji stručno i naučno istrażivanje. Dakle, o vremenu koje je za nama,moguće je saznati samo iz proučavanja sačuvanih tragova o tom vremenu. Naravno i ” sjećanje ” je trag ,ali u nauci samo kao sekundarni izvor i ništa više. Da li ima tih tragova? Mnogo manje nego bi bilo potrebno ali i mnogo više nego što se i pretpostavlja. Da li su ti tragovi (izvori) sačuvani? Odgovor na ovo pitanje može pružiti samo onaj koji je tragao za njima. Za sada mogu reći da se njihov broj mjeri na hiljade i da je samo manji broj poznat javnosti. Da li su ti izvori ( tragovi) vremenom uniśtavani? Naravno da jesu i da će protokom vremena nestati ukoliko se ne uradi ono što je naučni imperativ i naučna obaveza. A to je, da se objave, sistematizuju i izuče na naučno i stručno korektan način, koji će ih učinjeti frekfetnim i javnosti dostupnim. U suprotnom, prijeti realna opasnost da se čitava priča o traumi naroda redukuje još više, i profaniše kao svaka priča s posijela. Zagovarajući od prvog dana navedeno stanovište ,bio sam i ostao pobornik sakupljanja tih tragova.

Rezultat toga napora je činjenica da sam u posjedu najvećeg broja izvora o tom pitanju,da se njihov broj mjeri hiljadama, da su po pitanjima provinijencije, sadržaja i mogućnosti saznanja veoma različiti i da mi to daje solidnu osnovu za rekonstrukciju, za sada, samo jednog segmenta plavsko- gusinjske priče 1913 i to one koja se tiče konkretnih zločina počinjenih u kratkom vremenskom intervalu ( mart 1913). Naučna ozbiljnost mi ne dozvoljava proizvoljnu kvalifikaciju zločina. Priznajem, da nijesam tolika neznlica da zločin kvalifikujem pa potom “dokazujem”. Mislim, da me aktuelna promocija bošnjačke nekrofilije o “jedanaest genocida” ne obavezuje na solidarnost u neznanju,kao što mislim da je trauma naroda kojem pripadam dovoljno velika i tragična i toliko neistražena da nema potrebe da se dodatno boji ili prenaglašava. Sve ovo navodim u kontekstu legitimnosti mišljenja koje promoviše znanje, a ne mišljenja koje promoviše pojedinca kao isključivog vlasnika tog znanja. Svi mi zajedno toliko malo znamo da svako mišljenje smatram legitimnim i korisnim, ako je plod istraživanja. Ali mišljenje radi mišljenja, je uzaludno trošenje vremena ,te se divim dokonima koji imaju vremena i volje za tako nešto. No vratimo se osnovnom pitanju? Dakle, pokušat ćemo na onovu primarnih istorijskih izvora da rekonstruišemo događanja na prostoru plavsko- gusinjske oblasti u martu 1913. s naglaskom na zločine počinjene u tom periodu. Pri tome, treba imati na umu,da je ova “priča” merljiva, provjerljiva i na naučnom metodu zasnovana i da se ona može promijeniti samo ukoliko bi se pojavila validnija argumentacija (izvor) koji je može učinjeti upitnom . Dakle, po zauzimanju ovih krajeva oktobra 1912. godine, ova oblast u formalno pravnom smislu ,sve do novembra 1913, ima status okupirane oblasti a vlast koja je uspostavljena status okupacione vlasti. Sama takva činjenica, iako problematična u formalno pravnom smislu, bitno je opredjeljivala sadržaj dešavanja na ovom području. Treba takođe naglasiti da je u vojno strateškom smislu, plavsko-gusinjsko područje za Crnu Goru imalo poseban značaj.

Glavni ratni cilj Crne Gore u balkanskom ratu je bilo zauzimanje Skadra. Pri tome, od razloga koji su opredjeljivali Crnu Goru da sve svoje vojne i demografske potencijale usmjeri ka ostvarivanju ovoga cilja, za razumijevanje dešavanja na ovom području , je važno naglasiti da ova oblast u suštini čini zaleđe glavnog ratišta i vojnih operacija umjerenih ka opsadi i zauzimanju Skadra. Samo se tako može objasniti ( ne)objašnjiv i pretjeran “strah” koji je crnogorska strana imala u odnosu na mogućnost “pobune” u zaleđu. To je bilo u osnovi potrebe i akcije ” razoružanja” odnosno “paciikacije” ,odnosno pravdanja brutalnosti kojom je ova aktivnost provođena. Druga, bitna činjenica koja je uticala na ponašanje vlasti prema lokalnom stanovništvu je svakako i ta da je vlast na ovom području dodijeljena Donjovasojevićkoj brigadi na čelu sa brigadirom Avrom Cemovićem, pošto je glavnina vojnih snaga pod komandom serdara Janka Vukotića,premještena bliže Skadru. Tačnije, vlast je došla u ruke , do juče potčinjenih “komšija”,kojima je to bila prilika da ” namire” razmirice koje su decenijama unazad opterećivale odnose mulimanskog i hriśćanskog stanovjiśtva u ovim krajevima. Treći bitan razlog za razumijevanje, ali ne i pravdanje, ponašanja vlasti je činjenica, da se ovi krajevi u izvorima označavaju kao “glava Arbanije” ,što bi u kontekstu promocije ideje o autonomnoj Albaniji i stvaranju albanske drżave ovom području bila data i dodatna teżina u kontekstu razumijevanja ovog pitanja. Ipak treba naglasiti da za crnogorsku stranu u ovom vremenu postoje samo “Turci”, a to su svi muslimani,i da su oni među njima nijesu pravili razliku u smislu da su u ovim krajevima dominatno živjeli muslimani/Bošnjaci i Albanci u etničkom smislu. Treći bitan utisak proistekao iz analize izvora je shvatanje hrišćanskog dijela stanovništva pa i vlasti, da se radi o vjerski fanatizova- nom i kulturno zaostalom stanovništvu koje ne zaslužuje nikakav rešpekt. Uz to, saznanje i mišljenje o tome da hrišćansko stanovništvo predstavlja izrazitu manjinu na ovom području i da je to tumačeno kao posljedica navodnog “nasilnog turčenja” je motivisala, ne mali broj onih koji su u rat ušli “da bi osvetili Kosovo” da počnu sa politikom ” rastrebljivanja” ili nasilnog stvaranja poželjnje većine, koja je navodno postojala “prije dolaska Turaka” u ove krajeve. Time je stvoren okvir za realizaciju procesa ” deosmanizacije” koji je u suštini podrazumijevao svaki oblik nasilja (od likvidacija, pokrštavanja,pljačkanja do raseljavanja) nad onima koji su koliko do juče bili dio osmanskog sistema. Tragedija je bila i u tome što se taj sistem raspao tokom balkanskih ratova, što je osmanska država vojno poražena i kao takva bila potpuno nemoćna da zaštiti one koji su činili dio njene moći na Balkanu. Balkanske hrišćanske države su na ruševinama tog carstva uveliko crtale “svoje” granice, nacionalnih država i unutar tih granica nije bilo mjesta za one koji nijesu pripadali odnosnom hrišćanskom stanovništvu. To je ,uz viševjekovno generiranje “mržnje” prema “Turcima” muslimansko stanovništvo dovelo u poziciju”plaćanja turske krivice” kojom je “pravdan” zločin nad njima. Zato su u ovim ratovima počinjeni masovni zločini koji su po nalazima međunarodne “Komisije Karnegi fondacije” bili definisani kao kršenje normi međunarodnog prava od strane svih država učesnica. U tom kontekstu, događaji u plavsko-gusinjskoj oblasti jesu samo fusnota u moru nepočinstava počinjenih u ovom vremenu. To ne znači niti nipodaštavanje niti pravdanje već cjelovito situiranje problema. Za plavo- gusinjane ova događanja u emotivno istorijskoj ravni nijesu uporediva sa bilo čim, ali u naučnom smislu komparacija je nužna zbog cjelovitijeg razumijevanja. Svemu tome treba dodati i nespornu činjenicu. Svako vrijeme ima svoje pozitivne i negativne ” junake”. Tražiti ih u “vaktu zuluma” čini se uzaludnim ali ne i besmislenim. U tom kontekstu ,za sada samo spomenimo da ponašanje zlotvora na nižem stepenu hijerarhije, uvijek zavisi od onoga ko je na vrhu ,te bi u tom smislu svako aboliranje bilo besmisleno ,bar onoliko koliko je smisleno optužiti onoga ko je to zaslužio ,posebno ako za tako nešto postoje dokazi. U tom smislu najviše sačuvanih ” dokaza” ima za slučaj strijeljanja 11 najuglednijih plavskih prvaka u zoru 5. marta na Racini (Ovaj lokalitet se u izvorima tog vremena često pominje kao Redžina).

Naime, 4. marta 1913 je kapetan Milivoje Dragović tražio telegramom od opštinke uprave u Plavu da uhapsi ” stavi u zatvor pod veliku stražu” :Mula Sada Musića,Aba Redžepagića, Smaila Medova Ferovića,Šeća Ferovica, Pam Mrgina iz Skića, Junuz Nurova, Adema Pešterca i Dema Markovića. Isti su odmah bili uhapšeni ,izuzev Adema Pešterca koji se tada nalazio u Dečanima kod Gavra Protića, kao žandarm. Pošto je u 18 h dobio naređenje da zatvori pomenute Plavljane,Radovan Popović, koji je izvršio hapšenja, moli kapetana Milivoja Dragovića da se iz zatvora oslobodi Smail Medov Ferović i Abo Redžepagić ” jer su izjavili želju da se pokrste ” na šta je i dobio telegrafski odgovor u kome kaže: „Ja ih zatvorio nijesam, niti im znam kakve krivice, a ako uviđaš ti ih oslobodi“ . Na osnovu toga Popović je oslobodio ovu dvojicu, kao i ŠećaRammrgina” za kojega su molila njegova braća”. Kako se potom Abo Redžepagić našao među mušketanim ,za sada nije jasno ,izuzev činjenice da ipak izgleda nije bio oslobođen i pored tvrdnji Radovana Popovića. Istog dana, kada su uhapšeni plavski prvaci, zastupnik ministra vojnog Crne Gore, Dušan Vuković traži od komandanta mjesne uprave Gusinje Vukote Pantovića da formira “vojni sud od tri člana”koji će suditi sve slučajeve koji se budu ticali pobune u mjestima gdje si određen ili gdje budeš ugušivao bunu . Svaka presuda toga suda izvršna je i mora se odmah izvršiti t. j. ako je neko osuđen na smrt mora se odmah strijeljati na mjestu gde sud odredi, a ako je osuđen na tamnicu mora se odmah staviti na izdržavanje kazne u tamnicu”. Zastupnik ministra vojnog se pozivao na član 32 Zakona o vojnim sudovima,ali važnije od toga je bila informacija proslijeđena lokalnim vlastima ” da im ne treba ničije odobrenje za prijeki vojni sud ” te da im zakon daje za pravo da postupe prema potrebi”. Navedena informacija je dodatno ohrabrila lokalne zulumćare ,posebno tvrdnja visokog državnog činovnika ” dobro ste učinjeli što ste postavili prijeki vojni Sud ali vam ne treba ničijeg odobrenja zato jer kao komandant tamošnjih posada zakon vi daje pravo da postupite prema utvrđenom i potrebi”. Tako je Vukota Pantović oformio vojni sud od tri člana u koji su ušli :Vuksan Dragović, Milan Vešović i hodža Mula Hajro Bašić. Dok su Dragović i Vešović na Pantovićevo traženje prekomandovani u njegov bataljon da bi mogli obavljati ovu dužnost,hodža mula Hajro Bašić je bio očigledno čovjek od velikog povjerenja novih vlasti, koja je za istog smatrala da je”od kako se je zauzeo Plav u svakom pogledu vjeran i odan bio Kralju Gospodaru i otadžbini, a koji je sad bio, dobio rane, od strane odmetnika, u čežen”. Interesatno je i to da su Milan Vešovic i Vuksan Dragović,intervencijom da budu prekomandovani kod Pantovića, praktično bili spašeni od odgovornosti i zatvora,u procesu koju je bio pokrenuo ministar unutrašnjih poslova,postupajući po prispjelim žalbama koje su protiv njih tek bile dostavljene. U svakom slučaju ovako sastavljen vojni sud ce izricati samo jednu presudu-smrt. Optužnica je bila manje bitna, ona se mogla i naknadno sastaviti, kao ,što ćemo vidjeti bilo u ovom slučaju. Ali vidljiv je, pored onih opštih ideološko-političkih motiva kojim je pravdana “likvidacija” nevinih ljudi i onaj profani ,koji se jednostavno svodio na pljačku. Naime, izvori nedvosmisleno ukazuju ,da je svim ” mušketanim “( strijeljanim) prilikom hapšenja kazivano da se opreme najbolje što mogu ,jer ih vode u Nikšić ili Podgoricu ” u taoce”, te da treba da se opreme što bolje da se ne bi ” stidjeli” od ostalih . Naime, odmah po ulasku u ove krajeve ,crnogorska strana je (po izvorima njih 80) uhapsila i odvela ih u unutrašnjost(Nikšić,Podgorica) i držala ih kao ” taoce” što je bio zgodan način ucjenjivanja njihovih bližnjih. Ovo su znali plavo-gusinjani ,te misleći da ih zaista vode u ” taoce” ,prilikom hapšenja bi uzimali novac i najbolje stvari koje su imali. Međutim, umjesto u ” taoce” bili bi izvođeni pred vojni sud koji je to bio samo po imenu. Ustvari to je bio organ za legalizaciju zločina koji je unaprijed znao svaku presudu i koji nijesu zanimale “formalnosti”, koje se u pravnoj praksi zovu- ” optužnica”, “odbrana”, “dokaz”. Na to jasno ukazuje sudbina 11 plavskih prvaka. Uhapšeni su 4. marta u 18 časova da bi već sjutradan,prije izlaska sunca,bili izvedeni pred streljački stroj. Isiviše kratko vrijeme između hapšenja i strijeljanja ( nekih 12-13 sati) za bilo kakvu pravnoprocesnu radnju ili eventualnu intervenciju sa strane. Suština je bila ” nasilno pokrstiti ” i pokazati kako će proći oni koji to odbiju.

Dakle, odmah po hapšenju 4. marta” Komandant posade g. kom. Vukota Pantović predao je prijekom Vojnom sudu optužbe policijskih i vojničkih vlasti, koje su bile podnešene, a on ih sa njegovim aktom sproveo nama i 5-og u jutru pozvali u kancelariju na javnu raspravu svih jedanajestoricu i pošlje njihovog zapisnika na javnoj raspravi, izvijestili Komandanta posade, da ih strijelja sa vojskom prema presude prijekog vojnog suda. “Prije izvođenja pomenutih prvaka pred streljački vod , plavski telal Gaco Čaušević je po naredbi Vukote Pantovića pozivao građane i naglašavao da ” da mora svako muški, pa bilo staro ili ludo, da gleda na gubilište”. Pred streljačkim vodom kojim je komandovao Milun Pantović uz prisutstvo mase naroda izvedeni su i strijeljani:

1. MULA SADO MUSIĆ
2. OSMANAGA ŠEHOVIĆ
3. BEĆO ALIMULIĆ
4. HAJRO OMERAGIĆ
5. JUNUZ OMERAGIĆ
6. HAKO (AGO) FEROVIĆ
7. EMIN FEROVIĆ-HADŽIMUŠOVIĆ
8. MAZO FEROVIĆ (HADŽIMUŠOVIĆ)
9. ŠEĆO FEROVIĆ
10. ABO REDŽEPAGIĆ
11. DEMO MARKOVIĆ.

Prema iskazima učesnika , strijeljane je pretresao Milun Pantović ( uzeo sa njih vrijedne stvari – novac, satove, nakit), dok je Radovan Popović, tadašnji zastupnik plavske opštine zajedno sa žandarmima iste pokopao na mjesto na kojem su strijeljani. Prema iskazu Milana Vešovića (33 god),člana prijekog vojnog suda:” da ovih jedanajestoricu o kojijema je riječ, presudio sam na smrt sa svojim kolegama, kao prijeki vojni Sud prema policijskim i vojničkim optužbama i komandanta posade i njihovog priznanja, kao društvo Kačaka, koji su letećom poštom šiljali izvješća u Čerenjima, a koji su isti šiljali svoje momke u drva iza Zabelja blizu Čerenja sat posla, gdje naša vojska zimus nije dolazila, te su se sastajali sa Kačacima, što isključivo Ferovića momci i njihovi ortaci, a ostali vjerni i pošteni Plavljani odili su u drva na ovu stranu meteja (Meteh)gdje nema Kačaka. “Medutim, istraga je pokazala da su navodni ” dokazi ” za optužbu pribavljani ” naknadno” ,tako što su neki lokalni činovnici nekoliko dana po strijeljanju bili primorani da ” napišu” prijave po diktatu članova prijekog vojnog suda. Prema svjedočenju Muse Rakuša iz Polimlja , potčinjenog Milanu Vešoviću, to je više nego jasno:” Drugi ili treći dan, postrijeljanju ovih jedanajestorice, srete me na čaršiju Milan Vešović i reče mi; a u prisustvu Anta Ćulafića: „da napravite ti i Anto raporat za trojicu, koji se sad ne sjećam, od onih Plavljana koji su strijeljani, i poče nam kazivati kako ćemo napraviti raporat t. j. da smo ih našli đe govore nešto protivno“, i ja mu rekoh niti sam pismen, niti umijem takav raporat napraviti, niti ću, jer ih nijesam našao da što protivno govore. On mi tada priprijeti, govoreći mi, da moram i pođosmo svi trojica u kancelariju prijekog Suda, gdje nađosmo potpor. Miluna Pantovića, gdje nešto piše pri svijeći, jer bijaše pozno. Tu naredi Vešović Antu Ćulafiću da piše raporat, a Anto se sa mnom ni riječi nije sporazumijevao, te on osta pišući, a ja sam izašao – niti znam šta je pisao, niti mi je kazao, niti sam se ja na taj raporat potpisao niti zakrstio. Sjutra dan u veče srete me kom. Vukota i pita me: „đe stojiš? ja mu kazah, a on reče: „kod onoga ćoroga je li (Radovana Popovića) i priprijeti prstom: „pazite se, e ću ve na živi oganj izgoreti, jer vi činite nekakav šapat. ”

Svaki od jedanaest strijeljanih plavskih prvaka je bio priča za sebe o čijim posljednjim danima pred strijeljanje znamo dosta iz kazivanja njihovih najbližih . Naime, pošto je sa mrtvih skinuto sve vrijedno, to izgleda nije bilo dovoljno,te su se zulumćari povraćali naknadno u kuće pobijenih i odnosili razna dobra. Tako su se Zaim i Bektem Omeragić žalili da su u njihovu kuću dolazili Antonije i Ilija Ćulafići i Mula Ajro Bašić i uzeli neke vrijedne stvari. Majci dvojice sinova (Maza i Haka) Alti Adži Mušovoj (Hadžimušović- Ferović) starici od 70 godina ,odmah po strijeljanju njenih sinova, upao je u kuću ” Musa Rakuš ovdašnji, te ima nas podaviti prijeteći da se nesmijemo živi čuti a kamoli plakati za strijeljana mi dva sina”. Bećo , brat strijeljanog Šeća Ferovića je opisivao teror koji je provođen nad stanovništvom prije strijeljanja plavskih prvaka:” jednom prilikom došao je bijo u kafani Miša Kikovića, moj brat – Šećo Ferović, koji je uživao popularnost jedan od najuglednih ljudi u Plavu kao što rekoh u kafanu bijo se potrefijo kao i drugi Plavjani no zatijem došao je bio – Počasni Per. Musa Rakuš s policijom đe su im mjesto bili učinili, đe pomenuti Rakuš nije stijo da sjedi, nego najprije dovatijo je Musa Odžu Mekina za bradu i počeo ga biti, kako njega tako i cijeli narod počni biti tojagama i puškama mlatilice, sve doksuga doveli do tamnica i naipit pred šefom tadanjim Milanom Vešovićem, pa ga tako opet bijući vrći u tamnicu, docnije su ga pustili iz tamnica, tako bolestna i slaba, pa svrhu mjeseca dana, poslalisu bili t. j. kom. ovdašnje posade Vukota Pantović iMilan Vešović i Balša Balšić svoju policiju kod kuće rečenog mog brata, tega tako bonoga i slabog dovati, te na zvanu Racinu strijeljaliga s 10. još Plavjana”.

U žalbi koju su podnijeli uglednici ” u ime plavljana ” a koju su potpisali : Emrula beg Redžepagić,Murat-beg„ Redžepagić,Mula Ule„ Redžepagić,AbdoA. Redžepagić,Ramo Dešić, Bahtijar F. Medunjanin, Bejto Adži Arjović,Adži Ako Šarovović, Mazo Jusufagić, stajalo je, pored ostalog i sljedeće:” Kao štoje Vam poznato dasmo ovdašnji Elemenat Muh-Vjeroispovijesti pod pali kao dobivana raja Kralja Nikole, i pošto smo se povratili iz bjegstva na riječi i Slobodu Kralja Gospodara koje su nam pokazane od strane Crnogorskih vlasti, to smo jedva dočekali da progledamo uslobodu, a da će namse sve zaštiti sve ostato imanje, životi i vjera, i drugi naši običaji, osim što će mo biti odazvati dažbinama i službovanjem Kralju Gospodaru, Pa kad se ovđe obrazova Sud i vlasti Kralj. Crnogor. mismo Plavjani tako radili da odgovorimo svijem pozivima i zahtjevima koje su Vlasti tadane od nas zatražile, no pored svega toga, to nebi dosta Šefu biv. – Milanu Vešoviću Balši Balšiću kap. M-Dragoviću i docnije Kom. ovdašnje posade Vukoti Pantoviću, no jednom prilikom od poče Milan Vešović i Balšić činjeti s policijom počela premetačinu za oružje, pa negledajući to dali ima koji dali ne nego poče biti i tući tojagama pa tako počeše i ovđe i u varoši biti i mučiti na svake muke, tako dasmo bili primorani javiti Njegovom Veli. Kralju đe nam se na brzojavnu depešu odgovori da se obratimo redovnim putem te mi javismo opet Ministru Unutr. djela koje nam se odgovori preko sres. kap. Dragovića koja je uzimao kap. Milana na odgovornost . Ali ni to ne pomože, no Milan Vešović kom. Pantović i Balšić, još više nametnu ig muke i muškat. – Neke tako nas mučiše pomenute vlasti i voditi na zapisnik u Gusinje, pa u isto vrijeme kad odrediše 11. Plavjana da ih strijeljaju na radžinu, govorili su ih date polaziti za Nikšić u taoce no ćete uzeti dosta novaca ali oni to siromasi povjerovaše, te baš su uzimali novac kolikoje ko mogao, pa odmah na rediše da svi moramo izaći da prisustvujemo strijeljanju, i mi morasmo izaći i gledati njihovu očiglednu smrt, mjesto isto im se naredilo da te utaoce, eto takoje bijo taj zakon rečenog voj. suda, pa dalje potom narediše Odžama i svijema nama, viditeli od ovih štosmo učinili, svaki od vas, koji nebi izvršijo naredbu, koja će se vama izdati, moraće sam izvršit ovo što se nad ovijem danas, pa opet narediše dase skupimo Plavjani, svaki starešina i dijete od 16. god. – 70. tese podpisasmo, pa iz te sredine izabraše nas 20. plavjana te tenas uputiše Milivoju Dragoviću srez. kap. , đe nas kap. Dragović ufronti pa oko nas stavi jednu četu u lanac oko nas, i naredi nekim vojnicima te nas počeše nagoniti govoreći akose nepokrstite dobiće te što oni 11. ina koje mi od velikog pritiska i muka i strijeljanja morasmo se odazvati dase krstimo, i koje mi rekosmo mi ovđe te smo, miće mo se pokrstiti, no neznam oteli nas poslušat naše familije đe nam kap. govori morate svi pošto poto i tako smo bili za 6. ura nemirno – a u velikoj muci od (bića) i straha, pa su nas posle pustili te smo se krstili, mi i naše familije, kao i naši sveštenici odže, Pa docnije trećeg dana namorali su Radovana Popovića, Musu Rakuša i Anta Ćulafića. t. j. Milan Vešović, Vukota Pantović i Balša Balšić pošto su one 11. Plavjana strijeljali na radžinu da ih optuže u smislu bajagi kako su ih našli u zavjeru protiv interesa Crne gore, to kako da ih žive i mrtve obijede, i da maknu sa sebe sumju, jer suih izgubili prave bez ikakvog učastva, orđavoga, -Takoje taj Personal suda radijo, te uzrokom ovj narod došao je bio osobito za tri mjeseca ni ukakvu vjeru, jer džamije se nam zatvoriše a Odže pokrstiše, a u Crkvu ne umjesmo odit ni ti ispovjedat Srp. vjeru, nego jednom riječi ovaj narod postao je bio kao životinje. . . . ”

Posebno se čini zanimljivim iskaz Safe A. Marković, majke ubijenog Dema ,koja je oplakivala svog sina na sljedeći način:” nego kad Kralj. vojska uljegla u plav moj sin Demo Marković, takoje srijo vođe crnogorske vojske i sve Vlasti koje su ovđe dolazile, jer Demo moj sin takoje jedva čekao da Gospodareva vojska primi ova mjesta zato štoje više živijo u slobodu i granicu Crnogorsku i stekao jarane i prijatelje te zato sve je molio boga da ovđe zavlada sloboda crnogorska, pa pošto to izčeka i viđe pristupi vlastima i vojnicima Crnogorskim, tako da te noći i dana nije imalo što Demo nije radijo u interese s vlastima, i da nije toga dana bilo a da nije Demo pozvao na čas činovnika ili vojnika toje sve tako postupljava dok je došao Koman. Vukota Pantović i Milan Vešović zBalšićem tader počeše turati ovaj narod na svake muke po jednog dana pozvao je bio kap. Dragović Dema u Gusinje, zato štoje prije Demo s društvom telegrafirao na Cetinje uime velikog teškog pritiska, što su rečene vlasti radile, te je Demo vratio se iz Gusinja od kap. Dragovića, pa u veče jednog dana dođoše džandari tega sfatiše i uzeše govoreći mu da oćeš u taoce – u Nikšić no Demo uzmi poviši broj novaca putnog troška, jer će ti valjati, za Nikšić te tako ga povedi do na zvanu Racinu i tuga strijeljaše, s 10. et još plavjana koje mu uzeše i Ćemer lira i 1. sahat i haljine šnjega, pa što ih nebih dosta uslade – no narediše cijelom narodu da gleda njihovu oči glednu smrt, ” Iz analize brojnih dokumenata može se zaključiti da je pravi razlog strijeljanja 11 plavskih prvaka bio u tome, što su se oni žalili višim organima na teror koji je sprovodilo lokalno činovništvo. Neko od telegrafista je dostavio imena potpisanih i oni su bili uhapšeni i strijeljani. Posebnu revnost u tome iskazivali su oni koji su optuživani za teror:Milan Vešović, Vukota Pantović, Milivoje Dragović i mula Hajro Baśić ( Balša Balšić). To što bili članovi vojnog suda,samo pokazuje kakva je “pravda” tada bila. No ,to nije bio početak a ni kraj terora nad ovdašnjim stanovništvom. Početkom marta (1. ili 2. ) u Brezojevičko polje mušketana je grupa od 23 Stanovnika ove oblasti. To što se o ovom strijeljanju,veće grupe stanovnika manje zna od onog izvršenog nekoliko dana kasnije na Racini, razlog treba tražiti u tome, što su strijeljanju na Racini morali prisutstvovati svi muški stanovnici Plava, dok je ovo strijeljanje izvršeno u okolnostima koje se vezuju za jedan sukob sa kačacima u Čerecima,poslije kojeg je 21 lice dovedeno u Plav.

Od zarobljenih ,njih je 18 povedeno u Gusinje ,odakle su sjutradan povedeni sa ostalima u Brezojevićko polje “đe su ih mušketali. ” kako tvrdi Musa Rakuš. Zna se da je medu ovima bio Ahmet Ustrefov iz Hakanja, beg Muslija Vučetović iz istog sela. Na istom mjestu je 15. Marta mušketan Omer Gavazović iz Prnjavora,te Adem Canović,po tvrdnji brata Sulja. Negdje u isto vrijeme je musketan i Suljov drugi brat Demo Canović, kao i 18-godišnji Murat Baković iz Prnjavora, Bećo Mekan Šarkinović-Alimunić, te 20-godišnji Hajro Luković iz Meteha ,čiji je otac Selman uporno tragao za istinom o smrti svoga sina. Navedena lica bila su mušketana na osnovu odluka vojnog suda, po pravilu optuživana za sakrivanje orużja ili kovanje zavjere,mada ako se suptilnije analiziraju dokumenti nije neosnovan zaključak da su stradali samo zato što su imali “dobrog konja” ili neko drugo dobro. No bilo je i drugih slučaja ubistava ,koja se mogu kvalifikovati zločinom iz mržnje. Tako je Dema Salića iz Novšića ubio “kum” Zako Popović iz Velike, dok je Dina Idrizova Markišića iz Vojnog sela i Rečka Adžovića iz Hota ubio Vukman L. Turković. Zako Popović je neubjedljivo tvrdio da je Dema ubio u ” samoodbrani” . U isto vrijeme ubijeni su Ibro Kuč, Nuro Mrkulić iz Gusinja ,Dumo Tala Abdulova Koljenović takođe iz Gusinja kao i Šećo Suljov Kikić iz Višnjeva,Ibrahim Fazlin Deduš( 20 godina) iz Vusanja. Iz ovog sela ( Vusanja) mušketano je u Brezojevicu više lica, od kojih trojica Čelića ( Hasan -30 god, Vejsel 20 god,Bećir Dema koji je imao samo 12 godina,Hamza i Cano Ademovi. Kadrija Arslanov iz Vusanja je stradao tako što ga je srela “vojska Vešovića kad je išla za Valbone jošt ne pokoreno pleme, i vrnu ga da im kaže put za Valbone te ga svezaše i ubiše”, dok su Hamzu i Cana Ademove iz Vusanja poveli ih te ih mušketali u Brezojevice. Po naređenju Vukote Pantovića ubijen je ” na pet minuta udaljenosti od Plava” Ramo Đutović (18. godina). Njegova majka Bega je oplakujući sina proklinjala Pantovića, koji je istog dana ( 5 marta) kada su strijeljani plavski prvaci, naredio da se ubije i ovaj mladić. Još tragi- čnija sudbina je bila Ahmeta Kolašinca ,čiji je sin Redžo u grupi sa još šestoricom plavljana mušketan u Brezojevice. Sin Redžo bio je Ahmetu jedinac a imao je samo 12 godina. Bilansi krvavog marta 1913 su bili više nego tragični, o čemu je svjedočio i sam Vukota Pantović ,koji je (za 5-6 dana), koliko je bio “vlast”, dok nije došao njegov glavni pretpostavljeni, brigadir Avro Cemović , vojnom sudu predao ukupno 17 lica.

Naravno, da su po pravilu svi bili ” mušketani” . Nezahvalno je bez cjelovite statističke i druge analize dokumenata licitirati sa brojem ubijenih,motivima, organizaciji i hijerarhiji izvršilaca. To je predmet daljnjih analiza ,ali je nesporno da je sudbina spomenutih lica u ovom tekstu obilježila ” vakat zuluma” u plavsko-gusinjskom kraju u martu 1913. a i kasnije jer se stradanje nevinih tada nije zaustavilo.