Bihor i u njemu priča

Bihor i u njemu priča

Velika mi je čast što večeras učestvujem na tradcionalnim „Danima bošnjačke kulture“.

Da „Zavičajni klub Bihor“ organizuje samo ovu manifestaciju, samo zbog nje bi opravdao svoje osnivanje i postojanje. Mi prisustvujemo, zasigurno, jednom prvorazrednom kulturnom događaju u cijelokupnoj bošnjačkoj dijaspori.

Zbog toga, da „ZK Bihora“ nema trebalo bi ga izmisliti, a pošto ga ima, treba ga podržati i pomoći. Sve čestitke organizatorima i želim im još mnogo bošnjačkih dana u Luksemburgu.

Večeras promoviramo knjigu „Bihorski bluz“ koja je izbor priča sa „Drugog konkursa za neobjavljenu priču inspirisanu Bihorom“. U knjizi je objavljeno 35 priča koje su razvrstane u dva poglavlja. Prvo poglavlje nosi naziv „Raniji vakat“, drugo „Novije doba“. Sami nazivi poglavlja govore po kom su kriterijumu razvrstavane priče. Kao i na svakom konkursu pa i na ovom imamo radove koji su sjajni, dobri, solidni ili manje dobri. Nagrađene priče, ali i mnoge druge objavljene u ovoj knjizi su dokaz opravdanosti ovog konkursa.

Prvonagađena priča Stamena Milovanovića „Todor Željkin“ je jedna od onih priča koje se poslije čitanja duboko urežu u sjećanje čitaoca. To je priča o grbavcu kojem je sudbina dodijelila teško ovosvjetsko breme, odnosno da je drugačiji u odnosu da svoju okolinu. Ova priča se može čitati i u simboličkom smislu svih onih kojima sudbina, a da oni nisu učestvovali u tome, dodijeljuje breme različitosti. U uvodu ove knjige Safet Sijarić, predsjednik žirija upoređuje simbolički tu grbu i breme sa bremenim „turske krivnje“ bihorskog čovjeka, koji tu krivnju već stoljeće trpi i plaća, čak i životima.

Tu je sjetna priča Abida Jarića „Pismo“ koja govori o draži pisanja, isčekivanja i čitanja pisma, ali i želji da se čovjek nekada predstavlja drugačijim nego što to on u stvarnosti jeste. Ona na neki način prikazuje i usamljenog čovjeka, željnog druženja i razgovora ali u isto vrijeme i zatvorenog u svom ličnom zatvoru zbog manjka onih sa kojima bi mogao razgovarati, kao u onoj izreci „da se u današnjem vremenu od ljudi teško vidi čovjek.“

Organizatori su se odlučili i za specijalnu nagradu za autentično bihorsko pripovjedanje. Tu se ističe priča našeg Seada Ramdedovića „Fursatluk“. Ramdedović priča priču o dostojanstvu čovjeka i pobjedi tog dostojanstva nad unutrašnjim strahovima i kukavičlukom. Autentična je to sandžačka i bihorska priča o čuvanju obraza koju smo u različitim oblicima svi kao djeca slušali.

Siguro je da ova knjiga i priče koje su objavljene u njoj zaslužuje svoje čitaoce, a ovaj Konkurs inspirisan Bihorom zaslužuje da i dalje živi i ostavlja traga u književnosti regiona.

INSPIRACIJA BIHOROM

Zaista je ta inspiracija Bihorom kod velikih pisaca koji su ponikli u ovom kraju fascinantna. Zaista je ta bihorska zemlja fenomen. Kako je moguće da tako mali geografski prostor rodi tako veliki broj sjajnih, vanserijskih književnika i ljudi od riječi i pera? Na ovogodišnjim „Ratkovićevim večerima poezije“ se mogao čuti podatak da je samo Bijelo Polje i okolina dala preko 500 književnika i pjesnika. Pred tim podatkom i ozbiljni narodi i države zastanu.

Kada su Ćamila Sijarića pitali o tom fenomenu velikog broja književnika sa bihorskog prostora, on je u njegovom stilu odgovarao:

„Gleda na selu dijete volove, gleda konje. To je ono čega se to dijete sa sela napuni. Napuni se tih slika i kroz cio život kasnije te slike nosi (…) Pisac je uvijek dijete. Pisac je cijelog vijeka jedno dijete jer piše uglavnom ono što je u djetinjstvu u sebe unio iz života, iz prirode, iz priče. Iskustvo u djetinjstvu nosi kroz cio život i kad se na pisanje odluči, onda najveći broj njih se pretvori jednostavno u dijete, starmalo dijete, mudro dijete.“

„I onda osećaj toga Sandžaka“, nastavlja Sijarić, „toga čovjeka u Sandžaku. Kakav je on, koji je on, otkud je on, šta hoće, šta mu je u glavi, koji mu je svijet u glavi, koja mu je svijest u glavi, kako se kreće, kako gleda, kud gleda, kud me gleda. Mene je taj čovjek zanimao“, kaže veliki Ćamil.

Naravno da ni ova moja besjeda i govor o Bihoru ne može biti bez Ćamila. Jer Ćamila su prepoznavali po Bihoru, a danas, kada njega nema među nama, Bihor mnogi prepoznaju po Ćamilu. Toliko da će možda to nekada postati sinonimi, dva različita imena za jedan isti pojam.

Opisujući tu potrebu za pisanjem i pričom kod Bihoraca Ćamil to poredi sa branom od nestanka.

„Zato mislim da ovaj svijet iz moga kraja, toga patrijarhalnoga, tako lijepo priča i rado priča, kao Šeherezada još jednu noć, pa još jednu i još jednu, a sve da ne bi Šeherezada izgubila glavu. Pa hiljadu noći Šeherzada priču priča da bi sačuvala život. To je instinkt u čovjeku za očuvanjem svoje vrste, vrste ljudske. Instinkt je jedna samoodbrana, priča je jedna samoodbrana, jedan oklop, jedan šljem da se čovjek odbrani od propadanja, od nestajanja, sjećajući se sebe, sjećajući se prošlosti, gradeći budućnost“, kaže Sijarić.

ĆAMIL I INSPIRACIJA

Ćamil je svuda i na svakom mjestu nalazio inspiraciju za svoje pisanje. Poznata je njegova inspiracija za pripovjetku „Voda promuklica“ koju je dobio u jednoj kafani u Novom Pazaru gdje je sjedio sa društvom. Za drugim stolom su sjedili seljaci, obučeni u seljačku nošnju. Njih pet-šest a jedan priča kako mu je neko rekao da treba da se okupa vodom promuklicom, pa će voda promuklica da mu skine tu boljku, kao što je skinula boljku mnogih drugih bolesnika koji su došli i okupali se. Došli bolesni, otišli zdravi. Ćamil je to čuo preko ramena, okrenuo se i pitaio: ”Šta, šta? Šta to vi pričate?”

Seljaci su odgovorili: ”Ništa, ništa, mi ovamo nešto.”

”Ne, ne, al’ šta, kakva voda promuklica, šta to voda promuklica, kako ona ozdravlja ljude?”, insistirao je Ćamil.

”Mi nešto ovamo, seljačko”, htjeli su reći, vi u ovo ne vjerujete, vi ste drugi svijet, ovo je naše seljačko pričanje …

Ćamil je došao za njihov stol, sjeo i rekao: ”Hajde kažite šta je to, hajde kažite, baš me zanima” i oni su se otvorili i ispričali priču koja je kasnije bila motiv za pripovjetku „Voda promuklica“ koju je Ćamil smatrao medju svojim najbiljim pripovjetkama.

Za Ćamila je inspiracija bila putovanje i razgovor. Tu se ona rađala i oblikovala.

„ Da nisam jednog dana putovao u Hazane, preko sela Goduše, ja ne bih imao priliku da vidim jednu ženu u Goduši, pričao je jednom prilikom Ćamil.
„Nikad takvu ženu u životu nisam sreo. Žita do pojasa, ne žanju se još, zelena , kao nekakva voda zelena, sve pljusnu na sve žito. Idem putem i znam da taj put ne vodi u Hazane, ja moram da skrenem u lijevo da bih u Hazane stigao. Ispod puta kuća, ispred kuće žena, ženi za pojasom kudelja, u ruci joj vreteno, gleda dolje ka kući i niz tu stranu ka rijeci. Ona stoji ispod puta, gleda dolje, okreće vreteno, mene ne vidi.
Ja njoj odozgo sa puta:’ ‘Ženo, dobar dan”.
Ćuti ona.
”Ženo, dobar dan”, jer ja ako nju ne pitam kako ću u Hazane, u Hazane ne umijem otić i nikoga drugoga nemam da pitam na tom putu, na tom pravcu.
Ja i treći put: ”Ženo, okreni se zaboga da mi kažeš nešto, pitaću te”.
Ne okrenu se sasvim, malo okrenu glavu: ”Šta, šta imaš da me pitaš?”
Kažem ja: ”Kaži mi kako ću ja u Hazane, pošo sam u Hazane, a ne znam put, kaži mi kako ću tamo da odem”.
Ona me gleda, ja stojim na putu, pobo se.
Kaže: ”Da tu stojiš dan i godinu, ja ti neću kazati kako ćes ti u Hazane”.
Kažem: ”Jadna ženo, pa ništa mi ne daješ to što mi kažeš tu jednu riječ, eto ovuda ćeš i ovuda i ovuda i hajde”.
Kaže: „Ništa me se ne tiče, sto godina ti tu stoj, ja ti neću kazat kako ćeš ti u Hazane”.
”A što ženska glavo, sad se ja naljutih, što ženska glavo nećeš da mi kažeš kako ću ja u Hazane?”
Kaže: ”Zato što mi nije drago.”
Pitam: ”A što ti nije drago?”
”E, nije mi drago.” Kaže:” Odakle si ti?”
Kažem: ”Haj, odakle sam. Čak iz Sarajeva i ti meni nećeš da kažes kako ću ja u Hazane”. Kaže: ”Neću ti kazati pa da si iz sred Sarajeva, a što ja da ti kažem kako ćeš ti u Hazane, kad svako dijete malo umije u Hazane otići, a ti toliki da ne umiješ otići”.
Kažem ja: ”Je l’ tako ženo? E, imam ja drugi način da tebe prisilim. Ispod ove tvoje kuće ova žita, sigurno su tvoja.”
Kaže:”No čija će bit?”
”E, evo sad ću niza žito, ja znam da ću u rijeku, pa onda putem onim, put se već vidi i tamo su Hazane”.
Kaže: ”No đe bi bile, no tamo?”
”E ja ću na sred tvoga žita pravo dolje, žito ću ti povaljati, žito ću povrgati i ja ću otić pravo u Hazane”.
Kaže: ”Boga mi ti bi to i učinio. Hajde jadan ovuda kud idu mudri ljudi, šta si ti. E ovamo kaže, pa ima zavojica, pa okreni, pa ima još jedna zavojica, pa haj Boga ti bježi, ne stoj mi tu.“
”Vidim ja da se ona boji da joj muž ne naiđe i da muž ne vidi da neko stoji kraj nje i ona meni lijepo pokaza put i ode“.

Ćamila je fascinirao taj dar za lijepo pričanje običnog čovjeka u Bihoru. On je bio toliko razvijen da su ljudi u tom kraju onoga koji ne umije lijepo da priča izopštavali iz svoga društva. Ali ako znate da pričate, toliko će vas cijeniti kao da znate dobrog konja da jašete, odnosno pravi ste čovjek u Bihoru ako umijete da pričate.

Na kraju ovog izlaganja pročitaću jednu pjesmu rah. Ismeta Rebronje koju je napisao 1959. godine a koja govori o ovom bihorskom daru za pisanje i kazivanje.