Diwan hutba: Kritičko čekanje

Diwan hutba: Kritičko čekanje

Svojim značenjem, sabur, nikada ne upućuje na pasivnost u pogledu korisnog društvenog djelovanja, u okvirima mogućnosti. Štaviše, čini te snažnijim, motiviše te, i uspravlja te, ma u kakvoj situaciji se nalazio, pogotovo, ako tome dodamo ispravno razumijevanje tevekkula (oslanjanje na Allaha dž. š.). Međutim, nameće se zaključak koji nam otvora oči, ne bismo li vidjeli višedecenijsko pogrešno percipiranje strpljivosti i oslanjanja na Gospodara Koji čovjeku dade slobodu.

Jadikovanje i kreiranje tužne i demotivacione atmosfere pričama o grijesima komšija, prijatelja, vlasti, mladića, djevojaka i institucija, postalo je rutinsko popunjavanje vremena i prostora, kao rezultat pogrešnog pristupa stvarnosti, jer se nije htjelo organizovati, niti induvidualno, niti društveno, u cilju izgradnje aktivne svijesti o progresu u kojem učestvuje svaki član društva. U toj višegodišnjoj dangubi, nismo dali alternative, ili su one svedene, i još uvijek jesu, na bajkovito maštanje o tome, da bismo postupili bolje, samo eto, da nismo sada, ono što jesmo, vjerovatno zaboravljajući da smo sami sebi dodjelili uloge koje igramo, a one su uglavnom sporedne. Možda je problem i u tome kako to zamišljamo alternativu, jer alternativa koju tražimo je počesto izvan granica pojedinca, porodice, džemata, države…Jednostavno, bježimo od pomisli, svjesno ili nesvjesno, da smo mi, potencijalno kvalitetna alternativa onome hrđavom. Naravno, to nije dovoljno znati, jer alternativa leži na temeljima truda, znoja, žrtve, ljubavi, odgoja, obrazovanja, i svih osobina koje, njihovom primjenom, vode čovjeka korak dalje.

Mnogo je onih koji rado citiraju ajete i hadise, prepričavaju biografije i postupke muslimanskih velikana, dive se vrelima nauke u dalekim krajevima, vjerovatno u čežnji za istim, a kada im se pruži prilika da ispolje svoje znanje na većem nivou i širem terenu djelovanja, nema ih, ili su negdje sa strane, ali šute, što biva veoma neobično, iako se navikavamo na to. Kao da nisu zainteresovani, ili ipak čekaju šanse koje više obećavaju, misleći da su sposobni preskakati stepenike na putu progresa, a možda su jednostavno lijeni za nešto više od citiranja. Misle li da je to sabur i tevekkul!?

Kakva je naša percepcija generacija muslimana, do trenutka kada je islamska civilizacija dosegla vrhunac moći?! Za sjaj islamske civilizacije, nije bilo dovoljno samo okupljanje u halkama, već se princip halke i šejha preslikavao na sve sfere života. Oni koji su stremili progresu, njihovo odredište nije bila samo univerzitetska halka, niti suho memorisanje redaka, već stalno ispisivanje novih stranica, čime su otvorili vrata kreativnom razmišljanju, dodatnoj motivaciji, kao i kreativnom djelovanju. Nisu se zadovoljili samo hifzom, jer su znali da hifz, sam po sebi, nije cilj, već sredstvo na putu primjene, a primjena Istine jeste najbolji način čuvanja iste. Zbog toga, imamo situaciju da se muslimanskim velikanima divi i Zapad i Istok (nekada više Zapad). Upoznali su ih, učili od njih, primjenili njihovo, jer su oni pisali stranice historije, a ne čekali druge da pišu. Oni su, očigledno, bili svjesni da riješenje problema leži u njima, pa ih je učiteljica Historija zabilježila u svojim spisama najljepšim rukopisom i stilom.

Sabur nije kocka. Mi smo ga razumjeli kao kocku. I u toj kocki, oslonjamo se na Allaha. Jesmo li upravu?! Sabur ne traži izolovanje od mogućnosti aktivnog učešća u napretku kolektiva. Kocka te čini pasivnim, jer si prinuđen čekati rezultat, i nisi spreman raditi bilo šta drugo. Prepuštati vlastitu sudbinu drugima, i čekati ishode u svom životu samo kao posmatrač, držeći da je to sabur, a u svemu tome kritikovati društvene komponente, da bi na kraju kazao, da se oslanjaš na Allaha dž. š., očekujući svjetlo u sebi, porodici, mjesnoj zajednici, državi – nismo tome učeni od avangardnih generacija.