Mula Mustafa Bašeskija – BOŠNJAČKI TEFTER

Mula Mustafa Bašeskija – BOŠNJAČKI TEFTER

Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije je prvo djelo ovakve vrste u Bošnjaka. No, Bašeskija je puno više od hroničara jednog vremena. Iz njegovog ljetopisa saznajemo ne samo dešavanja za njegovog života, već i običaje, način života, pa i duh vremena u kojem je pisao. U njegovoj svojevrsnoj hronici društvenog života Sarajeva saznajemo ko se vjenčao, ko je preselio,ko je otišao u rat, kada je bila gladna godina, kada je grad poharala kuga. Bašeskija nam donosi puno detalja i o privrednom životu grada, o zanatima ,trgovini i sl.

Bašeskija u Ljetopisu donosi i niz drugih zanimljivosti, kao što je npr. izgradnja biblioteke u Carevoj mahali, koju je izgradio Osman šehbi Bjelopoljac sin Mehmeda efendije Kadića iz Bijelog Polja. Takođe, spominje izgradnju džamija, javnih česama, turbeta itd. Donosi i podatke o svom godišnjem prihodu i potrošnji papira u svojem dućanu.

Ipak, najveći dio Ljetopisa se odnosi na smrt njegovih sugrađana i način kako su umrli. Sam pisac ljetopisa je imao tu nesreću da je nadživio osmoro od desetoro svoje djece.

O životu Mula Mustafe Bašeskije se vrlo malo zna i izvor je uglavnom sam Ljetopis, ono što je on u njemu zapisivao o sebi. Zna se da je rođen 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali. Zbog službe koju dobija u mektebu kod Ferhad-pašine džamije 1757. godine pretpostavlja se da je završio medresu. Već 1759. godine Bašeskija je postavljen za imama jedne sarajevske džamije. Bašeskija ubrzo napušta ovaj poziv i postaje narodni pisar. Sastavljao je i pisao nepismenom svijetu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, popisivao ostavštine umrlih građana… To zanimanje će mu donijeti bogatstvo i ugled .

Svoje lično obrazovanje i usavršavanje Bašeskija i dalje ne napušta, pa ga vidimo kako sluša predavanja o šerijatskom pravu i astronomiji kod muderisa Gazi Husrev-begove medrese Mehmed-Razi Velihodžića. U svom dućanu, pored pisarskih poslova, podučavao je i učenike medresa i druge osobe u arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu. Osim toga, on 1779. godine bilježi kako se sa nekoliko prijatelja jednom sedmično sastajao u kući nekog Vilajetovića na Atmejdanu, gdje bi pored sijela i razgovora po pola sata posvećivali čitanju knjiga. Takva sijela uz halvu održavana su i na drugim mjestima u Sarajevu i nazivana “Sohbet-halva”.
Bašeskija je 1800. godine dobio službu u Husrevbegovom vakufu. Tu dužnost nije dugo obavljao jer ga je naredne godine pogodila kap , od koje se nikada nije do kraja oporavio. Postojalo je puno dilema o datumu Bašeskijine smrti, ali je istinu na kraju otkrio Ljetopis njegovog sina Mustafe Firakija koji je, nažalost, sačuvan samo u fragmentima, a koji pominje datum smrti Mula Mustafe Bašeskije od 18. avgust 1809. godine.
Sam Ljetopis obuhvata događaje od 1746. do 1805. godine što znači da je Bašeskija i pored bolesti još uvijek bilježio u svom Ljetopisu. Ne zna se gdje se danas nalazi mezar Mula Mustafe Bašeskije. Pretpostavlja se da je ukopan na mezarluku u Mimar Sinanovoj mahali gdje je proveo najveći dio svog života.

Danas neke od ulica i škola nose naziv ovog velikog bošnjačkog ljetopisca. Njegov Ljetopis je bio inspiracija mnogobrojnih umjetnika. Veliki bošnjački književnik Abdulah Sidran mu je posvetio jednu od svojih pjesama.

BAŠESKIJA – Abdulah SidranJutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i mokar.
Plaču zaprepaštene bašte.
Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda.
Vidim, kroz okna dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema.
Kamo će stići, Bože, koji sve znaš?
Ne hulim, samoću sam ovu primio ko dar, ne kaznu,
ko premoć, nipošto užas.
Stići će, znam, odjutra, ljudi neki.
Morao je i noćas neko umrijeti.
Duša je moja spremna, ko kalem i papir predamnom.
Šutnja i čama. Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?
Čije ćemo ime pominjati jutrom,
uz duhan i kahvu, narednih dana?
Treba biti mudar, neka se strava čekanja na licu ne očituje.
Jer dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su.
Širi se ljubav ko žutica i kuga. I mržnja se jednako koti.
Nisam li, možda, odviše sam?
Nije to dobro, toliko sam sviko na samoću.
Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena kiša lila ponad grada,
pometnja i strah rasli ko korov.
A malo je zdravih u gradu duša.
I pravo je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je,
al otkuda zdravlje?
Je li, Bože, zbilja, otkuda zdravlje?
Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim?
Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide!
Griješim li prema sebi, tek tada sam drugima prav.
Prema njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi, Bože moj?
Moli Te skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema
već tiho da bude, i još tiše ode,
kada dodje čas.