One noći, sjećas li se Hafize, kada ono stiže kaharli haber iz Bosne da je nestalo ćefina, baš te noći, ti si bio sa nama. Dušmani ubili više muslimana nego je Bosna imala bijelog platna za ćefine. Takva tragedija se ne zaboravlja nikada, a ni ono što nas je u tom času zauvjek približilo. Pregolema tuga koja se tada zamisliti nije mogla, niti se danas dok ti pišemo ovo pismo da opisati. Ko će da kupi ćefine? Ko da ih dopremi do Bosne u krvavo sarajevsko krilo? Kuda i kako se domoći puta, a da nekoga ne zadesi smrt koja vreba iza svakog ćoska i grmena, iza drveta i kuće, s neba i sa zemlje. Kako doći u mrtvi grad, gdje živi pod zemljom mrtve oplakuju, a mrtvi raskomadani po zemlji ćefine svoje čekaju, ne gasuljeni i ne pokupljeni, često puta unakaženi i bezimeni. Zvali smo ih šehidi… hej šehidi i tako im nadijevali najljepša imena, kao da smo u tome tražili utjehu. Taj haber presjekao nas je na pola te noći. Noć se došunjala neprimjetno, kao da prisluškuje šta se to u nama događa, nahrupila na prag i istrajava crnja i tiša od obične tame proteklih noći. Nismo imali razloga za to, ali smo ipak pričali tiho, a ti si pored nas samo zamišljen šutio. Sjećaš li se Hafize?
U oku ti blistala zakovana suza, zabranjena dovom što je neprestano drhtala na tvojim usnama kao uznemirena leptirova krila. Nekad te nekad, nešto nevidljivo bi te dodirnulo i postajalo ti na trenutak nepodnošljivo, kao kada trnje kožu probije pa zaboli jako. Mrštio si se , i na trenutke bivao stariji, a mi te posmatrali brižnim očima kako ti na čelu niču bore. Podno čela dvije tanke i druge dvije pomalo savijene, kao dvije sablje spremne na megdan.
Bio si tada još mlad, naš mladi Hafiz. Tako smo te zvali, tako ti tepali, a u stvari doživljavali te kao brata , kao ahbaba u nevolji, a ti se trudio da budeš naš izvor sabura u teškom času, naša pomoć i putokaz u tuđini i na Allahovom putu punom iskušenja. Na kraju, mi te prozvali Sandžaklijom, a tebi bilo drago, kao da to i jesi, i kao da ništa drugo nisi ni bio.
Dugo smo vijećali te noći i na kraju našli izlaz kako da dopremimo ćefine našoj braći. Na kraju došla i jacija. Okolo nas širio se miris ambera prosut ko zna odakle kada si stao na minber. S njim smo dočekali prvi ezan kojeg si okitio tvojim glasom. Hafize, sjećaš li se?
Bilo je ljeto a vrata širom otvorena. Na vratima stranac zastao, pa očaran tvojim glasom ušao u medžlis i odslušao ezan do kraja, a onda, ne shvatajući da se tako uči Kur’an , ushićen rekao prvom do sebe da mu se pjesma svidjela, te da nikada nije čuo ljepši glas.
Negdje pred kraj čitala sam moju poemu posvećenu Bosni, a ti si me blagoslovio na kraju. Čestitao si mi, i bodrio me da se u svemu oslonim na Gospodara. Pričao si o nagradi koja me čeka, a ja bila ponosna, što mi jedan Hafiz kao ti o mojem dobru svjedoči.
Neko je na kraju spremio večeru. Sjećaš li se Hafize mantija, koje su pešterske hanume zgotovile? Večerali smo zajedno i dugo pričali o sandžačkim adetima.
Ti si pričao o onome što je Bog blagoslovio i naglašavao, kako u kući u koju svraćaju musafiri i u džamijama gdje muslimani zajedno klanjaju i meleci rado dolaze. Naš Mujo je govorio o našim emanetima koje su nam djedovi ostavili, te kako je nama Sandžaklijama musafir svetinja. Mujo te nagovarao da bi trebao jednom doći u Sandžak, a ti se zhvaljivao govoreći nam da ćeš rado doći u naš Sandžak , a onda si nam dugo pripovjedao o svetoj Meki, donosio nam Ćabu na dlan i na dlanu opisivao kako izgleda crni kamen. Bio je to naš prvi zamišljeni susret sa Ćabom i Mekom koju smo tvojim sebepom još više zavoljeli.
Tako su učestali i naši susreti ovdje u tuđini. Kasnije kada si nas god zijaretio, sa ponosom si govorio drugim ljudima, kako smo mi Sandžaklije dobar narod, narod koji u srži ima najjaču lozu imana, kako nas odlikuje merhamet, hrabrost i poštenje. Sjećaš li se Hafize?
Allah određuje sve, pa i naše puteve kojima smo kasnije otišli svako na svoju stranu, ali to ne znači da smo mi tebe zaboravili. Nismo, jer kada god bi čuli da neko spominje tvoje ime, govorili smo sa ponosom „to je naš Hafiz“. Tako smo mi Sandžaklije tebe doživljavali i tako te zvali.
Prije nekog vremena čusmo da su neki oholi ljudi u našem Sandžaku tebi gostoprimstvo uskratili. Našem Hafizu, čuvaru Kur’ana i Božijem robu kome je Allah najveću deredžu obećao na oba svijeta.
Hafize, tu strijelu stida nikada nećemo halaliti oholim ljudima koji te s praga vratiše bez bujruma i čaše vode, a koja se po adetu naših sandžačkih djedova nikome uskratiti ne smije, pa ni dušmaninu. Nekada se za takav prestup glava gubila, tolika je čast musafira i tolika cijena za njegovu uvredu. Naši stari su jednom davno rekli da svako vrijeme ima svoje ljude. Ovo su zla vremena Hafize, pa otuda i zli ljudi.
Moli se Hafize za nas, da nam dodju bolja vremena i bolji ljudi. Moli Gospodara za nas i hallali nam. Ne ostavljaj nas bez halala, jer svi mi nosimo dio tog grijeha učinjenog tebi. Da ga nije, Allah zna , ne bi ni bilo ni ove strijele stida što nam sad vrijeđa srce dok ti ovo pismo pišemo.
I znaj, samo zbog tog stida i srama, nismo ti spomenuli ime. Ali ti ćeš se već prepoznati u ovom pismu, jer, ipak, si ti naš Hafiz.