Diwanova riječ/ Hamami u tradiciji Bošnjaka

Diwanova riječ/ Hamami u tradiciji Bošnjaka

Orijentalna arhitektura islamskog civilizacijskog kruga, čiji su se prvi tragovi u Bosni i Hercegovini pojavili sa uspostavom osmanske uprave, više od četiri stoljeća davala je formu i sadržaj bosanskohercegovačkim gardovima i naseljima. Kod svih kulturnih naroda, od najstarijih vremena pa do danas, vjerski objekti su podizani kao najmonumentalnije građevine. Tako je bilo i u muslimanskom svijetu. Unutar velikih vjerskih kompleksa, pored džamija kao centralnih građevina, građeni su i drugi objekti od kulturnog značaja, medrese (srednje i visoke škole) i hamami. Kult vode u duhovnoj tradiciji muslimana zauzima posebno mjesto. Bošnjaci su u prošlosti neraskidivim nitima vezani za vodu i kamen, najprije kroz poštivanje islamskih vrijednosti i Kur’anskih propisa, a najposlije i konzumiranje estetskog ugođaja životnog ambijenta. Svojevremeno je i rahmetli Zuko Džumhur u svojim Putopisima bilježio izreku, prema kojoj je prva kamena česma na sebi imala uklesanu suru iz Kur’ana: ”I sve što je živo – iz vode smo izveli, ili kratko, sve živo je iz vode”. Strogi islamski šarti, koji od svakog muslimana traže održavanje higijene tijela, odredili su da vjernik ne može stati pred svoga Gospodara prilikom molitve ako prethodno nije uzeo abdest, odnosno, nije ispoštovao pranje lica, nogu i ruku do laktova, ispiranje usta i nosa, mokrom rukom okvasio vrat, uši i tjeme glave. Život muslimana u Bosni, oblikovan prema duhovnim zakonitostima Islama, učinila je Bosnu središtem visoko razvijene kulture življenja u kojoj je posebno mjesto zauzimao kult higijene tijela, koju tadašnja Evropa ne pamti.

Hamam je arapska riječ i označava javno kupalište, kupatilo. U Bosni i Hercegovini, Sandžaku i prostoru Balkana hamami su podizani isključivo voljom vakifa, uglednih članova društva koji su za spas svoje duše podizali objekte vjerskog, prosvjetnog i humanitarnog karaktera. Premda danas nije sačuvan najveći broj hamama, koji su uništavani u različitim društvenim sistemima uslijed divlje urbanizacije i smišljene uzurpacije, ipak, o njima su sačuvani značajni historijski izvori u kojima se, između ostalog, govori o specifičnostima njihove gradnje i namjene. Hamami su se gradili od precizno biranog materijala, naročito sedre i kamena, a mješavina kečeta i kreča koristila se kao čvrsto vezivno sredstvo, odnosno malter. Najveći dio površine hamama popločan je velikim pločama, iznad koje se nadvijao svod načinjen od kubeta ili bačvastim svodovima pravljenim od sedre, a cijela konstrukcija, koju su pridržavali zidovi hamama debljine 70 – 155 centimetara, pokrivena je olovnim krovom. Prostor oko objekta činilo je dvorište, u kojemu se, samo u rijetkim slučajevima, nalazila i kuća u kojoj je stanovao hamamdžija. U pravilu, svaki je hamam, neovisno o njegovoj veličini, bio uređen tako da je imao: šadrvan, kapaluk, halvate za kupanje, haznu i ćulhan. Ispred ulaza u hamam sjedio je hamamdžija koji je naplačivao usluge kupanja. Prva prostorija u koju bi se ulazilo kročivši u hamam bio je šadrvan, u kojoj se isticao šadrvan (fontana) zauzimajući centralni položaj u toj prostoriji.

Krov šadrvana, koji je bio prekriven kubetom, na sredini je imao prozor kroz koji je svjetlošću ispunjavana cijela prostorija, podsjećajući na drevne rimske atrije. Iz šadrvana posjetilac je ulazio u kapaluk, prostoriju pravougaonog oblika, uz čije su zidove skladno poredani minderluci s minderima, šilteta i jastuci. Izlazeći iz kapaluka otvaraju se vrata u halvate ili caldarium, prostoriju namijenjenu za kupanje. U uglovima halvata ostavljane su sofe estrade, visoke 30 – 40 centimetara, na kojima se ležalo u vrijeme kada je topla voda cijelu prostoriju ispunjavala parom. Između dvije sofe estrade nalazila se jedna kurna, lijepo uglačano korito, a iznad kurne dvije odvojene slavine za toplu i hladnu vodu. Pouzdano se zna da su neki hamami u halvatima imali jehudijski hauz ili mikve, odnosno, bazen koji je bio namijenjen isključivo za ritualno pranje Jevreja. Iza halvata, nekoliko koraka ispred, nalazila se hazna, prostorija u kojoj se voda grijala i kroz cijevi u zidovima razvodila kroz prostorije za kupanje. U sredini hazne nalazio se kazan načinjen od bakra. U pravilu, kazan se postavljao tako da mu je dno bilo okrenuto prema stropu, a otvor prema ognjištu, tako da se toplota ravnomjerno raspoređivala po cijeloj prostoriji. Iz hazne je topla voda, razvođena do hamama u cijevima koje su postavljane na visinu od 100 – 120 centimetara. Te zalihe vode, kojih nikad nije moglo nestati, nazivale su se maja. Jedina prostorija u cijelom hamamskom kompleksu koja je ukopana u zemlju, za razliku od ostalih koje su građene tako što su podignute iznad površine zemlje, nazivala se ćulhan ili hypocaustrum. Prema ćulhanu je vodilo malo predvorje ili praefurnium, koje je, baš kao i ćulhan, najvećim dijelom bilo ukopano u zemlju. Visina hypocaustruma nije bila u svim hamamima ista, a u nekim je dostizao visinu od 2 metra. Ulaz u ćulhan nalazio se ispod kazana, gdje je bilo i ognjište u kojemu vatra nikad nije gašena, tako da je topli zrak cirkulisao ispod ploča i kroz precizno razvedene cijevi, a nerijetko i dimnjacima kojima se ujedno grijala cijela zgrada. Ložilo se dva puta dnevno, u rane jutarnje sate i predvečer, a jedan je hamam dnevno trošio oko 10 – 20 tovara posebno biranih omorikovih drva.

Sujoldžije, hamamdžije, peštemaljdžije, čulhandžija…

Voda kojom se opskrbljavao hamam dovodila se sistemom glinenih ili drvenih čunkova, odnosno vodovodom namijenjenim za potrebe hamama. Poznato je da su neki vdoovodi bili dugi po nekoliko kilometara, zavisno od udaljenosti hamama i izvora vode, a ostaci nekih vodovoda sačuvani su i danas. S obzirom da je hamam morao u svakom trenutku imati dovoljne zalihe vode, a kako su bila česta oštećenja na vodovodnim cijevima, o stanju vodovoda brinule su sujoldžije (tur. su – voda, jol – put; sujoldži – onaj koji gradi vodovod). Osoblje zaposleno u hamamu bili su: hamamdžija – upravitelj i blagajnik hamama, peštemaljdžija – onaj kojemu je dužnost bila da se brine o stvarima neophodnim za kupanje (ime dobio po peštemalju, zastiraču kojim se pokrivao donji dio tijela prilikom ulaska u prostoriju predviđenu za kupanje), tallak – osoba zadužena za masiranje, a po potrebi i kupanje posjetilaca, kafedžija – koji je pravio kahvu i nargile za sve posjetioce hamama, i čulhandžija – ložač u hamamu. Navedeno osoblje nije imalo stalna primanja iz blagajne hamamdžije, i sva se njihova zarada zasnivala na bakšišu skupljenim dobrom voljom posjetilaca u hamamu.

Pribor potreban za kupanje u hamamu činili su: bošča – velikog pokrivača u koji su psojetioci hamama ostavljali svoju odjeću, peštemalj – prekrivač načinjen od pamučnog platna kojim se prekrivao donji dio tijela, mahrama – laneni ili pamučni peškir kojim su posjetioci nakon kupanja omotavali glavu po uzoru na turban, fute – jedna od tkanina kojim se pokrivao donji dio tijela, nalule ili nanule – obuća koja se koristila u hamamu. Za vrijeme kupanja koristio se tas, bakrena kalajisana posuda, kojom se crpila voda iz kurne i poljevala po tijelu. Za čišćenje tijela prilikom kupanja koristio se lif, pravljen od bananine ili datuline kore. Prilikom masiranja tallak je na ruku stavljao hamam-kesu, koja se pravila od tiftita, odnosno kostrijeti angorske koze. U hamamima se nalazio i buhurdar, kadionica za paljenje miomirisnog drveta ud. U prostoriji namijenoj za kupanje nalazila se i haranija, plitki kotao u kojemu su se u vrućoj vodi iskuhavali peštemalji poslije svake upotrebe.

Najveći bosanskohercegovački gradovi imali su po nekoliko hamama. Danas postoje ostaci nekoliko hamama u Sarajevu, Mostaru, Travniku, Stocu, Počitelju i Blagaju. U Sarajevu je, kao glavnom gradu Bosne i Hercegovine, bilo ih je nekoliko: Isabegov, Ajasbegov. Firuzbegov, Gazi Balibegov, Mehmed – pašin, i Rustem – pašin hamam. Nešto južnije, u Mostaru, koji je činio srce Hercegovine, izgrađena su dva hamama, Sinan – pašin i Ćejvanbegov hamam. U Banja Luci, koja je svojom arhitekturom krasila bosanski sjever, izgrađena su tri hamama: Mehmed – pašin (smješten u Gornjem Šeheru), Ferhad – pašin i jedan hamam koji je uništen velikom poplavom Vrbasa 1880. godine. Zbog slabljenja institucije vakufa, čestih ekonomskih kriza, promjena četih ratova i promjena državnih granica, naposlijetku i nelegalne uzurpacije vakufske imovine, propali su mnogi hamami u Bosni i Hercegovini u periodu od 1697 – 1888 godine. Od 56 hamama, za koje se pouzdano zna da su postojali u sedmoj deceniji XVII stoljeća, samo njih pet je radilo u vrijeme kada je naše prostore okupirala vojska austro-ugarske monarhije.