Diwanova riječ/ Kako je Bosna otvorila vrata prognanim Jevrejima iz Španije?

Diwanova riječ/ Kako je Bosna otvorila vrata prognanim Jevrejima iz Španije?

Progon jednog cijelog naroda, kao onaj koji se desio Jevrejima na tlu Pirinejskog poluotoka, a koji su Jevreji zvali S’farad (Zapadna zemlja), s kraja XV stoljeća, u kontekstu svjetske historije predstavlja svakako jedno od njenih najtragičnijih poglavlja. Tokom svog egzodusa Jevreji su iza sebe ostavili sve što su imali, svu svoju stečevinu i domove, prodavši u bescijenje sve što je imalo iole neku materijalnu ili duhovnu vrijednost. Prinuđeni da napuste Španiju, nakon ultimatuma kralja Ferdinanda i Isabele, Jevreji su morali da negostoljubivi Pirinejski poluotok zamijene novim, za njih sigurnijim mjestom za život.

Snažan talas doseljavanja Jevreja iz Španije i Portugalije na prostore naših zemalja, koje su bile pod osmanskom vlašću, tekao je krajem XV i prvim decenijama XVI stoljeća, kada se određen broj jevrejskih porodica nakon dugih pomijeranja po evropskom kontinentu doselio u Bosnu i Hercegovinu, tačnije u Sarajevo. Dolaskom u Sarajevo, u grad koji se naglo počeo razvijati podizanjem prvih monumentalnih građevina, Jevreji su iskusili posve novi ambijent dolazeći u sredinu koja je već tada bila multikonfesionalna. Tu su zatekli muslimane, katolike i pravoslavce u skladnome suživotu koji se stoljećima nije narušavao sukobima. Naprotiv, tokom višestoljetne zajedničke historije najbrojniji su bili primjeri dobrosusjedskih odnosa i bliskih kulturoloških veza, pa su Jevreji došli u doticaj sa novim civilizacijskim krugom koji im je nudio uslove za nove početke. Prva pouzdana vijest o prisustvu Jevreja (Sefarda) u Bosni u osmanskim izvorima datira iz 1557. godine. Prvi jevrejski stanovnici Sarajeva nastanili su se u Sagrakči Hadži Mahmudovoj mahali, ulici koja je poznatija i kao Ulomljenica. Pod kraj XVI stoljeća veliki vezir Sijavuš-paša sagradio je veliki han ili Sijavuš-pašinu dairu (podignut kao evlijadet vakuf), koju je kasnije dao na stanovanje siromašnim jevrejskim porodicama kao izraz domaćinske solidarnosti, da bi se nešto kasnije pored njega sagradio stari jevrejski hram nazvan ”Il Kal Grandi”. Brzim prilagođavanjem tako otvorenom društvu Jevreji su stekli svoje prve dućane u sarajevskoj čaršiji a nerijetko su bili i pripadnici pojedinih esnafskih udruženja. Jevreji su uznapredovali u svojim poslovima i, uz poštovanje koje su stekli među muslimanima, dobili su slobodu da prelaze granicu pokrajine kako bi prenosili robu u Austriju. Naseljavajući se u Bosni i Hercegovini, zemlji koja je bila sastavnim dijelom velike Osmanske imperije, Jevreji su postali dio društvene zajednice u kojoj se njihov položaj nije bitno razlikovao od položaja drugog nemuslimanskog stanovništva. Posmatrano sa aspekta prava, Jevreji su, spadajući u nemuslimanski dio stanovništva, imali poseban status. Priznajući faktičko stanje postojanja stanovništva različitih konfesija Šerijat je, kao osnova pravnog sistema u Osmanskom carstvu, priznavao pripadnicima tih religija pravo da određena pitanja rješavaju prema propisima svoje vjerske zajednice. Svoje porodične, imovinske i svake druge poslove Jevreji su rješavali pred svojim vjerskim starješinom, dok su u agrarno-pravnim pitanjima odgovarali, kao i svi, pred kadijom. U kontekstu prava u tom periodu svakako je značajna izjava osvajača Carigrada, Srbije i Bosne, sultana Mehmeda II Fatiha, koji je neposredno nakon zauzeća Carigrada zagarantovao sva prava hrišćanima i Jevrejima koja su im bila određena šerijatom. Prema osmanskim podacima jasno se vidi da su Jevreji od početka osmanske uprave u Bosni imali potpunu slobodu da vrše svoje vjerske obrede, da hodočaste svoja sveta mjesta u Palestini, kao i mnoga druga prava. Kolike su te slobode bile najbolje ilustruje podatak da su u nekoliko sarajevskih hamama (Gazi Husrev-begov, Isa-begov, Firuz-begov) postojali izgrađeni bazeni namijenjeni za obavljanje teville, odnosno ritualnog pranja. U te zasebno odvojene prostorije nije mogao niko da uđe osim Jevreja. Takav bazen koji se nalazio u sklopu kompleksa Gazi Husrev-begovog hamama postojao je sve do 1939. godine. S obzirom da su Jevreji pretežno živjeli u gradovima, oni su zbog bavljenja trgovinom i zanatstvom bili oslobođeni određenih državnih poreza. Premda ne postoji mnogo podataka o jevrejskoj zajednici u Sarajevu u XVII stoljeću, ipak se zna da je ona postojala sve to vrijeme, mada bez naročitog isticanja, što svjedoči i oskudica podataka o njoj u jevrejskoj literaturi i dokumentima tog vremena. Njezin prvi rabin za koga se zna Samuel Baruli, došao je iz Soluna na početku 17. stoljeća, a za njegov se grob tradicionalno tvrdi da je najstariji na židovskom groblju u Sarajevu. Pod kraj XIX stoljeća djelovalo je nekoliko kulturnih sefardskih društava: El Progreso, La Nueva Flor (Novi Cvijet), La Benevolencia, La Humanidad i La Gloria, koja su povremeno priređivala predstave u kojima su igrali talentovani sarajevski sefardski mladići. Jevrejska kultura i tradicija do danas je ostala utkana u mozaik kulture bosanskohercegovačkih naroda. Ona je polučila jedno od napoznatijih djela čiji se primjerak još od 1894. godine nalazi u Biblioteci Zemaljskog muzeja, a riječ je o Sarajevskoj Haggadi. Ovaj jevrejski manuskript, remek djelo španske iluminatorske umjetnosti zrelog XIV stoljeća, donesen je u Bosnu u XVI stoljeću. O ovom bogato ukrašenom rukopisu su širom svijeta objavljene brojne knjige i tekstovi. On u sarajevskom Zemaljskom muzeju predstavlja jednu od najvažnijih akvizicija, za koju je zainteresovana kulturna i naučna javnost čitavog svijeta. Austro-Ugarska okupacija 1878. godine izazvala je velika politička pomijeranja, koja su se značajno odrazila na demografske i socijalno-ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, kada u Bosnu u određenom broju dolaze i Aškenazi. Tako je 1895. od ukupno 8.213 Jevreja na Sefarde otpadalo 5.729 lica ili 69,76 %, a na Aškenaze 2.484 osobe ili 30,24 %.

Ono što je stalna odrednica međuljudskih odnosa, a što se danas širom svijeta posve bezobzirno narušava, tokom svih stoljeća uspijevalo je opstati u Bosni kao neotuđiva potreba za životom dostojnim svakog čovjeka, neovisno o svakom vidu njegovog opredjeljenja. Istina, nijedno društvo i nijedan vladajući poredak nije savršen, ali sumirajući sveukupnost društvenih odnosa u kosmopolitskoj sredini kakva je bila i još uvijek jeste Bosna, može se reći da su odnosi Bošnjaka/muslimana i Jevreja najvećim dijelom bili dobri, šta više, razvijali su se kao model ponašanja i poštivanja drugoga i drugačijeg. Nakon višestoljetnog dijeljenja zajedničkog životnog prostora sa različitim konfesijama, Jevreji i Bošnjaci, na žalost, dijele i istovijetnu sudbinu proživjelog genocida. Antisemitizam koji se razbuktao 40-ih godina XX stoljeća otvorio je put mračnoj ideologiji nacizma u Drugom svjetskom ratu, u toku kojeg su Jevreji podnijeli višemilionske žrtve. U potpunom fašističkom okruženju, Bošnjaci su organizirajući se oko svojih vodećih intelektualaca izrazili ogorčenje i neslaganje sa politikom okupatorske vlasti koja je progonila i ubijala Jevreje, okupljeni narod je svoju volju i zahtjeve za zaustavljanjem nasilja predočio svojim potpisima u obliku peticija. Sa druge strane, Bošnjaci su se već stoljećima suočavali sa prijetnjom biološkog istrebljenja. Historija je zabilježila da se nad njima izvršilo najmanje 14 genocida, a vrhunac genocidne politike prema Bošnjacima desio se 11.jula 1995. godine u Srebrenici gdje je u samo nekoliko dana sistematski ubijeno više od 8.000 bošnjačkih civila. Nama je poznata solidarnost i podrška naših jevrejskih sugrađana u tim teškim godinama, a naročito su bile ohrabrujuće njihove ogorčene reakcije ovdje i širom svijeta, na praksu pojave konclogora koja se pojavila na našim prostorima. Kao što je njima (bosanskim Jevrejima) dobro ostao poznat stav bošnjačke elite tokom II svjetskog rata, kada su najumnije bošnjačke glave, u momentima opasnim po život, smogle snage da organiziraju peticije protiv nacističkih progona svojih komšija.

Nakon što su daleko u prošlosti izgubili sve što su imali, prinuđeni da krenu na put traganja za domom dostojna čovjeka, naseljavajući se u našu gostoljubivu zemlju Bosnu gdje su povratili dugo iščekivane ljudske i životne slobode, Jevreji su joj se odužili svojim vrlinama koje su sa sobom nosili cijelim tim putem, sa porukom i naputkom drugima da se ljudsko dostojanstvo obnavlja tamo gdje ima dobrih ljudi.