Diwanova riječ: Tolerantno Osmansko carstvo

Diwanova riječ: Tolerantno Osmansko carstvo

Ako sagledamo povijest ljudske civilizacije, tekovine njene političke i pravne tradicije, vidjećemo, zapravo, da je ona prepuna primjera unilateralnih društava i država koje nisu poznavale uređenja zasnovana na nečelima multikulturalnog i multireligijskog koegzistiranja. Rijetka su društva koja su se još u srednjem vijeku izgradila kao sredine u kojima je moguć i poželjan suživot više nacija, religija i kultura, koja su, srazmjerno svojim zahtjevima i potrebama, razbila koncept religijske isključivosti koji je vladao najvećim dijelom staroga svijeta.

Jedan od tih svijetlih primjera bilo je Osmansko carstvo, koje je, kao predstavnik islamske civilizacije, njene kulture, ali i pravne misli, u sebi integriralo različite etnije, religije i kulture. Mnoge od tih etnija, kao što su bili Jevreji, suočeni sa nacionalnom i religijskom netrpeljivošću onovremene Španije, pronašli su dugo iščekivane slobode u bosanskohercegovačkom društvu, koje je, od 1463. godine postalo dijelom islamskog civilizacijskog kruga. Uslijed čestih ratovanja osmanske vojske i uspjeha koje je ostvarivala na tri kontinenta, u osmansko društvo, koje je u početku bilo najvećim dijelom muslimansko, ušao je i znatan broj nemuslimana, naroda koji su tom društvu potvrdili karakter tolerantne sredine. Osmanska carevina nije vodila nikakvu službenu politiku prevođenja nemuslimanskog stanovništva na islam, jer islam nikad nije podržavao prozelitizam. Držeći se kur’anskog načela ”U vjeri nema prisile” (El-Beqare, 256.), osmanska vlast u novoosvojenim zemljama, u kojima je instalirala svoje namjesnike, nije vršila proces nasilne islamizacije, naprotiv, onima koji su ostajali pri svome religijskom uvjerenju davala je izvjesna prava i slobode.

Primjeri tolerancije

Divan ı hümayün üyeleri ve görevleri1
Neposredno nakon osvajanja Carigrada, prvi akt koji je donio sultan Mehmed II Fatih (Osvajač) bila je povelja kojom je za patrijarha pravoslavne crkve imenovao Genadija II. Nedugo nakon toga, sultan je imenovao i nadrabina, kao vjerskog poglavara jevrejske zajednice u Osmanskom carstvu. Mehmed Fatih je insistirao da u Carigardu ostane i kardinal, kako bi njegovo carstvo počivalo na četiri religije, pokazujući na taj način poštovanje prema drugim svjetonazorima. Jevreji koji su ostali u Carigradu nakon njegovog pada, živjeli su u četvrti Balat, koja se nalazila na kraju zaljeva Zlatni rog. Nakon osvajanja Bosne, sultan Mehmed II je, odlično poznavajući društvene prilike u toj zemlji, posebnu povelju, Ahdnamu, predao u ruke fratra Anđela Zvizdovića, kojom je zajamčio bosanskim franjevcima slobodu vjerskog djelovanja, a samim time i slobodu vjeroispovijesti katoličkom stanovništvu u Bosni. Premda je srpska država nestala sa historijske scene, kad se istovremeno ugasila i Pećka patrijaršija, episkopi Srpske crkve su se stavili pod jurisdikciju autokefalne Ohridske arhiepiskopije. Međutim, 1557. godine, sultan Sulejman Veličanstveni je obnovio autokefalnost Srpske pravoslavne crkve ponovnim uspostavljanjem Pećke patrijaršije. Jedan od razloga zbog kojih je sultan donio takvu odluku nalazi se u činjenici da su Srbi, mobilizovani u pomoćne vojne jedinice, imali velike zasluge za osmanska osvajanja u Podunavlju. Osmanska uprava je manastirima dodjeljivala zemljišne posjede, a u Bosni je, uprkos određenim zakonskim preprekama, izgrađeno nekoliko srpsko – pravoslavnih manastira. Srušeni ili djelimično oštećeni manastiri obnavljani su uz aktivno učešće i podršku uprave. Nemuslimani, naročito Grci i pravoslavni Albanci, imenovani su na položaje koji su zahtijevali iskusne i vrsne diplomate. Mnogi od njih, koji su za svoju novu vjeru prihvatili islam, obnašali su značajne položaje u osmanskoj vlasti, a nerijetko su bili sultanovi najbliži saradnici na divanu. Kršćanskoj djeci, koju je osmanska uprava dovodila u prijestolnicu Carstva putem devširme (”skupljanje”), videći u nekima od njih sposobne i nadarene buduće vezire, sultan je omogućavao najbolje obrazovanje na dvoru Visoke Porte. Osmansko carstvo je na taj način davalo jednake mogućnosti svim svojim podanicima da napreduju u sultanovoj službi, bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost.

Milet sistem

DIVANI-HUMAYUN
Sultanovim podanicima koji su dolazili iz reda drugih naroda u obavezu je stavljeno plaćanje džizije, odnosno harača. Ta zajednica nemuslimanskog stanovništva u Osmanskom carstvu, kojoj su data prava da sama reguliše svoja unutrašnja pitanja, nazivala se millet. Osmanski sistem zakonodavstva nije poznavao razlike među stanovništvom. Pred kadijom, kao personifikacijom zakona i šerijata, isti status su imali muslimani, kršćani i Jevreji. U spisima osmanske administracije brojni su podaci o slučajevima u kojima su prijestupnici iz reda muslimanskog stanovništva sankcionisani pred zakonom, najčešće zbog učinjene sitne pljačke ili klevete nad stanovnikom druge vjerske pripadnosti. Time je sultan pokazao da ni brojnije muslimansko stanovništvo u Carstvu neće moći izbjeći sigurnu kaznu uslijed kršenja kanuna (zakona). Kako se svako carstvo u svijetu rukovodilo isključivo interesom, tako je i Osmansko carstvo, uviđajući utjecaj bogatih jevrejskih porodica, zakonskim aktima davalo izvjesne povlastice jevrejskim trgovcima u svim svojim pokrajinama. Mnogi kršćanski i jevrejski poduzetnici, koji su putovali po Crastvu i izvan njega, posebnim su dokumentom dobivali prava da se udružuju u esnafske organizacije. Kako bi obnovio akte kojima se jamči život, sigurnost imetka i sloboda vjeroispovijesti nemuslimanskom stanovništvu u Carstvu, sultan Abdul – Medžid je 1839. godine izdao deklaraciju o reformama pod nazivom Tanzimat-i hayriye, u nauci poznatijoj kao Hatti-šerif od Gulhane. Premda je svrha tog akta bila reforma osmanskog upravnog sistema, njime je, osim toga, poseban dio zakona namijenjen reguliranju društvenih odnosa, služenje vojske, plaćanje poreza i dr. U proklamaciji akta, između ostalog, s posebnim naglaskom se ističe potreba reguliranja poreskog sistema i ravnopravnost svih podanika bez razlike na vjeru i klasu.

Nemuslimani imali pravo odbiti vojnu službu

U pojedinim pokrajinama Carstva, kao što je bila Bosne i Hercegovina, nemuslimansko stanovništvo koje nije htjelo služiti osmansku vojsku imalo je pravo da se plaćanjem posebnog poreza bedel-i askeri oslobodi učešća u vojnoj službi. Ta mogućnost ili povlastica koju su imali kršćani u Bosni i Hercegovini potvrđena je 1856. godine, kada je izdat novi ferman o reformama Hatti – Humajun, kojim su se potvrdila i proširila načela Hatti-šerifa od Gulhane. Osim toga, kršćani i Jevreji su plaćali porez ispendža ili zemljarinu, a muslimani su plačali porez resm-i čift. Svaki čovjek u osmanskom društvu, neovisno o njegovom etničkom i vjerskom porijeklu, mogao je steći značajan imetak i bogatstvo, poput mnogih Grka, Vlaha i Armenaca, koji su ostali pri kršćanskoj vjeri. Naravno, odnosi o kojima je ovdje bilo riječi nisu bili odraz savršenog društva, ali su jasan i sasvim dovoljan, mnogima možda još uvijek nepoznat pokazatelj, da je islamski svijet danas, kao i stoljećima ranije, nepravedno i neodgovorno ocjenjivan kao prostor prazan od duhovne, kulturne, pravne i svake druge neproduktivnosti.

Islamska civilizacija, koja je svojim ranim dostignućima iz oblasti nauke, kulture i prava, zapravo, dala impuls evropskoj misli, na isti način kojim je snažno razvijeni grčki humanizam poslužio Zapadu kao model još od vremena renesanse, dala je trajno obilježje modernom čovječanstvu. Islamsko Carstvo, predvođeno osmanskom dinastijom, u sebi nije imalo nikakve privilegovane etnije, za razliku od Rimskog Carstva koje je u svojim temeljima imalo ideju neprikosnovene moći i eksploatacije drugih potčinjenih naroda u korist jedne, matične zemlje. Oslobađanje evropskog uma iz intelektualnog ropstva i hermetički zatvorene naučne misli Srednjeg vijeka desilo se u vrijeme Renesanse, i to oslobađanje je u velikoj mjeri bilo posljedica kulturnih impulsa i ideja koje je islamski svijet, tokom nekoliko stoljeća, usmjeravao prema Zapadu. Prema tome, pogrešno bismo shvatili Osmansko carstvo kad bismo pretpostavili, kao što se danas vrlo često pretpostavlja i paušalno ocjenjuje u djelima različite historijske provenijencije, da je to bilo Carstvo koje je bilo strogo uređeno prema vjerskim načelima i da je, kako mnogi zlonamjerno tvrde, islam bio prijetnja nemuslimanima u tom društvu.