Doc.dr. Senad Ganić: “Intelektualci u Sandžaku su poniženi i ušutkani”

Doc.dr. Senad Ganić: “Intelektualci u Sandžaku su poniženi i ušutkani”

Razgovarao: Almir Mehonić

Dr Senad Ganić rođen je u Novom Pazaru. Diplomirao, magistrirao i doktorirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, sa doktorskom disertacijom „Državni suverenitet u svjetlu savremenog međunarodnog prava“. Profesor je na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru na predmetima: Međunarodno javno pravo, Međunarodno krivično pravo i Međunarodno privatno pravo. Učesnik je više međunarodnih i domaćih naučnih i stručnih konferencija. U okviru Tempus projekata i međuuniverzitetske saradnje boravio na univerzitetima: Roehampton University – London, Sv. Kliment Ohridski – Sofija, Univerzitet u Žilinama – Slovačka. Objavio je više naučnih i stručnih radova u domaćim i međunarodnim časopisima. Član je srbijanskog kao i međunarodnog udruženja za međunarodno pravo.

Neposredno, kroz svoj posao, imate uvida u mladu generaciju Sandžaka. Da li za Sandžak ima nade?

– Tačno je, rad na Univerzitetu zaista može da pruži uvid u to, sa čime jedna zajednica raspolaže kada je riječ o ljudskom i intelektualnom potencijalu na koji se može računati u budućnosti. Potencijal svakako postoji, i to je ono u šta sam apsolutno siguran. Pitanje je međutim, koliko će ti najbolji pojedinci o kojima u ovom trenutku govorim, biti prepoznati. Tačnije, koliko će im se prostora dati u budućnosti, jer, nažalost, realnost pokazuje, barem sudeći prema dosadašnjim iskustvima, da za te najbolje mlade ljude kao da nema mjesta u ovom trenutku. Rad na Univerzitetu pružio mi je još jedan uvid, koji takođe smatram dragocjenim. Upoznao sam veliki broj mladih ljudi iz Srbije, koji sada dolaze u Novi Pazar i upisuju željene fakultete. Veoma je važan taj kontakt koji studenti iz različitih gradova Srbije ali i iz sandžačkih gradova, uključujući i one koji se nalaze u Crnoj Gori, ostvaruju na Univerzitetu.

Kvatitet mladog čovjeka u sandžačkoj politici
se mjeri brojem oblepljenih postera

Stiče se utisak da su mladi ljudi nezainteresovani za politička i društvena zbivanja u Sandžaku ili su, pak, iskorišteni kao „živo meso“ u stranačkim kampanjama?

– Zaista to tako djeluje. Međutim, ako se bolje pogleda stanje vidjećemo, da je to samo jedan dio istine. Drugi dio istine je, da čitave armije mladih ljudi pristupaju političkim strankama. Ta armija mladih ljudi međutim, ne samo što ne učestvuje u oblikovanju politika kojima pristupa, nego ih taj momenat i ne zanima. To je zbog toga, što se motivi njihovog ulaska u politiku i ne kriju u nekoj konkretnoj političkoj platformi i ideji koja ih pokreće. Razlog je, a to se mora jasno reći, što najveći dio tih mladih ljudi, uglavnom, i nisu predstavnici onoga najboljeg što Sandžak ima da ponudi. Među njima se nalazi i veliki broj onih, koji su, iskoristivši haos koji danas postoji u visokom obrazovanju Srbije, a ugledajući se na paradigme koje nam se nude sa čelnih pozicija u ovoj zemlji, na prečac postali ljudi sa sumnjivim diplomama u rukama. Takvi mladi ljudi, svoju šansu za napredak jedino i mogu vidjeti tamo, gdje se nedostatak individualnih kvaliteta prikriva i kompenzuje kolektivnim uravnilovkama. U jednoj takvoj atmosferi, u atmosferi gdje se kvatitet mladog čovjeka u politici, mjeri brojem oblepljenih postera i isprejanih gradskih zidova u političkim kampanjama, i gdje se lojalnost politici ne dokazuje kvalitetom i intelektualnim integritetom ličnosti i ideje koje ta ličnost nosi sa sobom, već količinom besramne spremnosti da se po svaku cijenu dokaže odanost političkom vođi, za ozbiljne mlade intelektualce i nema mjesta. Oni prije pristaju da budu po strani i na marginama društveno-političkog života, nego na snishodljivu poziciju, i to, da budu depersonifikovani u masi, odričući se prava na sopstveni kvalitet i sopstveno mišljenje, što je po svemu sudeći model koji im se u strankama nudi. Dakle, mladih ljudi u politici ima, ali veliki broj njih, nema šta da nam kaže. Zato ih ne primjećujemo.

Mitovi su postali fakat koji svoje mjesto
nalazi u udžbenicima istorije

Šta je sa sistemom obrazovanja, sadržajima? Da li je on adekvatan za proces stvaranja buduće intelektualne elite? Posebice, koliko je taj sadržaj primjeren mješovitom nacionalnom sastavu sandžačkih škola i fakulteta?

– Sistem obrazovanja u Srbiji ali i u širem regionu je oduvijek bio probelmatičan, i kao takav, on ostavlja negativne posljedice na svakog mladog čovjeka u ovoj zemlji, nezavisno od nacionalne pripadnosti ili regije u kojoj živi. O tome bi se moglo govoriti detaljno. Kada je riječ o sadržajima koji su u obrazovanju zastupljeni, oni su ključni, ne samo kada je riječ o procesu oblikovanja budućeg intelektualca, već i u kontekstu njihove prilagođenosti i primjerenosti mješovitim sredinama kao što su one u Sandžaku. Čak i ako bih prihvatio mogućnost da nastanak prave intelektualne elite i ne zavisi mnogo od onoga što obrazovanje nudi, koliko od potencijala i istančanog osjećaja tog budućeg intelektualca da odbaci sadržaje čija je objektivnost i istinitost očigledno kontaminirana, ostaje problem prilagođenosti tih sadržaja u nacionalno mješovitim sredinama. A zapravo, Srbija se kao država, u cijelosti može posmatrati jednom mješovitom sredinom. Jer, konzumenti tih sadržaja nisu samo oni koji će biti buduća elita, nego i oni, čija će buduća shvatanja i rasuđivanja, te sveukupan doživljaj realnosti u kojoj bivstvuju, biti određen onime čime su naučeni. Jedan od najvećih problema školstva u Srbiji, ali, čini mi se da ni okruženje nije ostalo imuno na ovaj problem, svakako ostaje prožimanje književno-istorijskog štiva i stvaranje jednog veoma opasnog kulturno-ideološkog amalgama koji determiniše i modelira većinsku svijest. Čini se da književnost i mitski prikazi u njoj, koji pak, sa aspekta književne slobode i fikcije mogu biti plauzabilni, čak i poželjni, u neprihvatljivo velikoj mjeri, i danas predstavljaju oslonac istorijskoj naraciji. Na taj način se dobar dio istorije interpretira u skladu sa hipertrofiranim mitskim predstavama, izgrađivanim u vijekovnom narodnom zanosu i opijenosti, a ne na istinitim istorijskim događajima. Jedino se u jednoj takvoj formaciji i može dogoditi da ono što je govor nepoznatog autora i kreatora mita u narodnom epu, govor koji umjesto čovjeka često izgovara mitsko biće, bude fakat koji svoje mjesto nalazi u udžbenicima istorije.

Posljedica toga su generacije i generacije indoktriniranih mladih ljudi koji do kraja ostaju uskraćeni za sposobnost da književnosti i istoriji pristupe na racionalan način.

Zbog toga je u pravu Sally Kempton kada kaže da je „anatomija mita anatomija čovjeka koji veruje u njega i pati od njega“.
Kada je riječ o mješovitim sredinama, ovaj problem se dodatno ispoljava kroz nesputani animozitet prema različitostima, koji se upravo budi i podgrijeva epikom u kojoj se, kako to lijepo primjećuje Mustafa Imamović: „pokolji i progoni prikazuju kao junački i etički činovi“. Konačno, nisu li neki zločini koji su se desili ne tako davno, svoje opravdanje pronalazili upravo u narodnoj epici prošlih vijekova. Možda bolje od svih, ovu pojavu opisuje Miroslav Krleža, nazvavši je „krugom turske magije“. „Kako se fascinatnan krug turske magije još uvijek nije ugasio u našim svijestima, više od svega govori Njegoš, čije parole još danas ubiru pljesak sa otvorene scene, kao da se u Gorskom vijencu govori o neposredno živim političkim problemima a ne o jednom historijskom motivu na prijelazu iz XVII u XVIII stoljeće“.

Četnički pokret se prvo rehabilitovao u udžbenicima

Dodatni problem predstavlja zamagljen odnos prema zbivanjima u Drugom svjetskom ratu. Na sceni je proces rehabilitacije četničkog pokreta, koja se u udžbenicima istorije dogodila, i prije skupštinskih rezolucija u sudskih rehabilitacija. Ovakve tendencije, ne samo da ne doprinose harmoniji u višenacionalnim sredinama, nego naprotiv, stvaraju plodno tle sa pojačavanje tenzija i animoziteta. Ovo naročito i ako se uzmu u obzir gnusni zločini koje su četničke trupe počinile upravo u Sandžaku. Kao rekacija na to, javljaju se i tendencije nekritičkog i romantičarskog prikaza događaja i likova iz redova bošnjačkog nacionalnog korpusa, čije uloge u prošlosti nisu takve, da ne dozvoljavaju mogućnost drukčije interpretacije i zaključivanja. To se radi iza zatvorenih vrata i bez mogućnosti kritičkog pristupa i prostora za drugačije mišljenje. To vodi jednoj veoma opasnoj polarizaciji društva sa nesagledivim posljedicama. Možda je vrijeme da se uoči ono, što su neki narodi, na nekim drugim meridijanima davno uočili, a to je, da se raskošnim govorom mogu izreći najstrašnije stvari, i da govor, ma koliko raskošan bio, ako su njime izrečene najstrašnije stvari, mora biti kontekstualiziran i sveden na mjeru koja mu priliči. Demitologizacija mitova u istorijskim sadržajima, i odbacivanje onoga što vrijeđa i ugrožava drugog, čini se da je to put koji vodi stvaranju jedne zdrave elite, i relaksaciji odnosa među običnim ljudima u višenacionalim sredinama.

Intelektualac koji progovori je glineni golub
u koga se puca sa svih strana

Stiče se utisak da Sandžak nema nezavisnih intelektualaca. Njihov glas se skoro nikako ne čuje.

– Nimalo nije čudno da vlada takav utisak. Ako je uloga nezavisnog intelektualca da se na jasan i nedvosmislen način čuje i odredi po važnim pitanjima za jedno društvo, među kojima je jedno od ključnih, suprotstavljanje pogrešnom pravcu u kome se kreće politika toga društva i naroda, možemo reći da je takvih intelektualaca u Sandžaku zaista malo. Ne zbog toga što takvih intelektualaca nema, nego zbog toga što je prostor za njihovo djelovanje toliko mali, a posljedice njihovog nezavisnog djelovanja tako brutalne, da unaprijed obesmišljavaju ili obeshrabruju njihovu reakciju. U atmosferi jednog frenetičnog političkog života i nedostatka minumuma pristojne političke komunikacije između političkih aktera, atmosferi komunikacije u kojoj je jezik uvreda i prijetnji, uz obilatu zloupotrebu svih oblika oglašavanja nad kojima politika ima monopol i kojima se obračunava sa onima koji drugačije misle, uobičajena pojava, slobodan intelektualac procjenjuje da mu je bolje da šuti. Progovorivši, on postaje glineni golub u koga se puca iz svih raspoloživih vrsta oružja i sa svih strana. I to ne samo na njega, nego i na članove njegove porodice. Intelektualci u Sandžaku su poniženi. Intelektualci u Sandžaku su ušutkani i uplašeni. Najveći broj slobodnih intelektualaca, ne želeći da bude instrumentom politike, postao je rob sopstvenog straha, izgubivši tako i svoju slobodu, koja je potrebna nekom drugom. Jer, njihova sloboda je potrebna svima nama. Društvo koje na taj način tretira svoju intelektualnu elitu, nema izgleda za budućnost. Bez intelektualne elite, budućnost jednog naroda nije ništa drugo do skok u mrak. Bojim se tog skoka u mrak, pred čijim ambisom stojimo. Bojim se posljedica koje bi u tom mraku bile tako vidne.

Kako biste opisali društveno-političku scenu u Novom Pazaru i Sandžaku?

– Već dugi niz godina politika koja se vodi u Sandžaku, nije zasnovana na nekoj vrsti nacionalnog konsenzusa koji bi trasirao put njenoj stabilnosti na duge staze i učinio je nezavisnom od ličnosti koja je propagira. Ono što imamo, barem kada je riječ o dnevnoj politici, koja u izbornim interegnumima poprima unekoliko drukčije forme, je jedno klasično mahalsko prepucavanje i međusobno vređanje. To je politika koja često nije vođena racionalnim razlozima, već predstavlja refleksiju ličnih animoziteta glavnih bošnjačkih političkih figura. Ti animoziteti se onda proširuju i na bošnjački nacionalni korpus u cjelini. To je politika koja apsolutno isključuje drugog. Ako se tome doda i činjenica klerikalizacije političke scene, i politizacije religije, te sada već, uobičajeno obračunavanje sa neistomišljenicima diskursom invokacije i anateme, onda se ta scena dodatno kontaminira i banalizuje.

Siromaštvo ljudima oduzima slobodu izbora jer, gladan čovjek nije slobodan čovjek.

Za očekivati je, da tamo gdje politika znači i koru hleba, političari žele da taj hljeb drže u svojim rukama. Možda je upravo i dramatično siromaštvo sandžačkih opština i gradova, jedan od razloga totalne politike, koja na ovom prostoru poprima tako primitivne manifestacije. Jer, u Sandžaku političari već dugo nisu oni, čiji je zadatak da artikulišu kolektivne potrebe i zahtjeve naroda koje predstavljaju. Oni su sve više poslodavci, koji u siromaštvu i bijedi onih koji ih biraju, vide priliku, da za milostinju koju daju, dobiju glas više. Otuda i pojave stranačkog prozelitizma, i to od strane „prvoboraca“ političkih stranaka iz kojih isti bježe, istog trenutka kada se nađu u opoziciji. To govori o pravim motivima njihovog političkog djelovanja. Ti politički prozeliti, ne samo što ne trpe nikakve posljedice zbog toga, nego u strankama u koje prelijeću, odmah bivaju nagrađeni nekom važnom političkom ili javnom funkcijom. Kada se politika vodi takvim razlozima, onda ona i prestaje da bude politika. Ona postaje antipolitika. To je politika gladi.

Sandžački lideri su oboljeli od „sindroma sveznalica“

Ima li izlaza iz ovakvog stanja?

– Ono što mi se čini ključnim momentom kojim bi trebao započeti proces ozdravljenja duha politike, naroda i pojedinca u Sandžaku, jeste uvažavanje, intelektualne elite. No, preduslov za ovako što je prije svega, depolitizacija ali i deklerikalizacija inteligencije koju Sandžak svakako ima. U isto vrijeme, neophodno je i distanciranje od kvazi-elite koju je politika iznjedrila, upravo kako bi se ugušio glas onih koji bi trebali i morali da se čuju. Kada ovo govorim, je ni na koji način ne želim da kažem da intelektualnoj eliti nije mjesto u politici. Ono što želim da kažem jeste to, da se intelektualna elita ne može uslovljavati politikom i biti joj sluga. Jer, kako to lijepo ističe Erich Fromm: „Samo slobodan čovjek koji se emancipovao od autoriteta – autoriteta koji ugrožava i zaštićuje – može iskoristiti moć svoga uma i objektivno shvatiti svijet i svoju ulogu u njemu, bez iluzija ali i sposoban da razvije i iskoristi sposobnosti koje posjeduje…. Samo ako se usudimo misliti, možemo se iščupati iz vlasti autoriteta“.
Jedno je politička borba za ustanovljenje naučnih i kulturnih institucija od značaja za jedan narod, a drugo je život tih institucija, u kojima politika može da bude prisutna, samo u mjeri u kojoj sa dužnim uvažavanjem prati i prihvata impulse koje te institucije šalju. To u Sandžaku nije slučaj.

Zbog toga imamo pojavu, da se nekim, veoma osjetljivim pitanjima za jedan narod, kao što su pitanja jezika i istorije, bavi samo nekoliko ljudi. Imamo pojavu da se zapravo svim važnim pitanjima za jedan narod, bavi nekoliko ljudi.

Razumjeti da je za ekskluzivno pravo na bavljenje jezikom, kulturom, istorijom, tradicijom i umjetnošću, dovoljan argumet broj dobijenih glasova na izborima, znak je, apsolutnog nerazumjevanja važnosti pitanja o kojima je riječ. Jer, to nisu pitanja nad kojima monopol može imati jedna politika, pa makar ona bila i jedina. Moram priznati da sam se jedno vrijeme, u nevjerici, divio hrabrosti pojedinaca koji su sebi davali za pravo da se, bez ikakvih skrupula, i bez kompetencija, bave svim tim pitanjima. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, i kako su se uočavale neminovne greške, shvatio sam zapravo, da je to klasični sindrom sveznalica koji vladaju društvenim životom Sandžaka.
Procesi implementacije, prije svega književnih, jezičkih i istorijskih sadržaja, čija važnost je utoliko veća, jer je riječ o samim počecima koji mogu odrediti sudbinu cijelog procesa, dešavaju se bez debate i polemike u kojoj učestvuje šira akademska, i prije svega, stručna i naučna zajednica. Nude se gotova rješenja koja su, veoma često, plod afiniteta pojedinaca koji se tim pitanjima bave. Tako se i među Bošnjacima, koji inače do sada nisu imali problem da se odrede prema svojoj prošlosti, polako uvodi dihotomija crno-bijelih i nacionalno-romantičarskih istorijskih prikaza. U takvim prikazima, nema mjesta za mnoge nijanse, čije zamagljivanje reducira istorijsku sliku, svodeći je na jednostavnu i nekritičku naraciju u kojoj se previđaju mnoge pojedinosti. Naravno da su istorijski konteksti nekada veoma kompleksni i teški za razumjevanje. Čak mi se čini, da nam se dešava više istorije, nego što jedan ljudski vijek može da podnese. Ipak, uloga je istoričara i intelektualca, da taj kontekst približi običnom čitaocu. Ne mogu se danas, s pravom veličati Kotromanići, a već sutra zahtjevati da se Bošnjaci odreknu nastavka –ić- u svojim prezimenima. Ne može se danas s pravom veličati dan osnivanja ZAVNOS-a, a već sutra partizanski pokret in toto, proglašavati kao antibošnjački i antisandžački. To govori o ozbiljnom nerazumjevanju, ne samo istorijskih tokova kojima se kreće i uobličava jedna nacija, nego i o nerazumjevanju pojma i koncepta nacije uopšte. Ne smiju se takva pitanja rabiti kako bi se u njima pronalazio prostor za sopstvenu promociju u političke svrhe.

Ulema politički istup preoblači u vjersko ruho

Već sam spomenuo problem klerikalizacije političke i društvene scene u Sandžaku, i to, moram priznati, kada je riječ o širem prostoru Zapadnog Balkana, nije problem samo Bošnjaka i samo Sandžaka. Ipak, ono što je u Sandžaku tako uočljivo jeste ideološko-političko pozicioniranje uleme i njeno političko djelovanje, i to nezavisno od dualiteta i podjele koja je napravljena unutar nje, što problem čini još složenijim. To se čini na jedan veoma opasan način u kojem ulema, svoje, u biti političke stavove i politički istup, preoblači u vjersko ruho, pravdajući ga isto tako, vjerskim razlozima. Tako se i podjele među ljudima, koji eventualno ne dijele svoje političke stavove sa ulemom, produbljuju, dobijajući i vjersku konotaciju, što ovaj problem čini traumatičnim. Jer, kada razlozi postanu vjerski, oni su osuđeni na trajanje. S druge strane, prisutna je jedna vrsta, tradicionalne uspavanosti i nezainteresovanosti uleme, kao i njena nemogućnost da sagleda sopstvenu odgovornost za propuste u svom djelovanju. Nudi se jedna uprošćena i veoma često, aktuelnom trenutku, utilitaristički podešena interpretacija islama, koja, barem sudeći po onome što se može čuti sa minbera, ostaje u okvirima jednostavnog dogmatsko-egzegetičkog prikaza. Takav prikaz, očito ne uvažava šarolikost auditorijuma, ali i postojanje onih, čiji duhovni porivi zahtjevaju jednu dublju analizu i sadržajniji pristup. Otuda i pojave samoprozvanih šejhova, što dovodi do deinstitucionalizacije interpretacije religije, ali i, sa druge strane, otpor mislećih ljudi prema pokušajima kolektivizacije duha i stvaranja atmosfere, u kojoj svaki upit ili svaki vid individualizma, može biti doživljen kao izdaja i apostazija. Narodu čiji je kategorijalni aparat u svojoj biti evropski, i čija je istorija i kultura vezana za podneblje u kome se događa njegovo milenijumsko postojanje, ne smije se, pa ni u ime vjere, koja to i ne traži, oduzimati pravo na kulturnu autentičnost. Jedno su moralne vertikale i vjerski uzori koji ostaju neupitni, a drugo je unfirmnost koja je nedopustiva.
Intelektualcima u Sandžaku se naprosto mora dati prostor i mora im se dati pravo. Oni se moraju čuti, jer jedino u argumetaciji pro et contra, i u raspravi koju vode najumniji ljudi koje imamo, nezavisno od politike i nezavisno od razlika u pristupima, možemo doći do platforme za bolju budućnost. Da bismo postigli ovaj cilj, moramo prestati sa, kako ga profesor Senadin Lavić naziva: „strašnim procesom loše selekcije kadrova“ i distancirati se od „kvazi obrazovanog polusvijeta nesvjesnog vremena u kome živi“.

U Sandžaku je godinama prisutna priča o diskriminaciji, o tom negativnom pristupu države prema otvorenim pitanjima u ovoj regiji. U čemu se ogleda ta diskriminacija i koje su Vaše ključne zamjerke državi u odnosu prema Sandžaku?

– Možda će vam djelovati čudno, ali moja ključna zamerka državi je njeno nedovoljno prisustvo u Sandžaku. Nema je u dovoljnoj mjeri, i nema je onda kada treba da bude jemac implementacije onoga, na šta se obavezala. Nema je u primjeni zakona, nema je u zaštiti i ostvarivanju ljudskih prava, nema je u investicijama, nema je u zdravstvu, nema je u putnoj infrastrukturi, nema je u otvaranju novih radnih mjesta…

Ostatak Sandžaka, posebice onaj zapadni dio, ali i dio Sandžaka u Crnoj Gori, često zamjera politici iz Novog Pazara na toj kratkovidosti, odnosno da političari iz Novog Pazara cijeli Sandžak gledaju iz prizme Novog Pazara i da ne postoji taj širi pristup, uz uvažavanje specifičnosti koje sa sobom nose određeni dijelovi Sandžaka.

– To je potpuno tačno. Čak se stiče utisak da je ostatak Sandžaka, naročito njegov zapadni dio, (dio u Crnoj Gori se nalazi u okvirima drugog državno-političkog okvira, pa se te posljedice unekoliko drukčije ispoljavaju), žrtva neodgovorne politike koja se vodi iz Novog Pazara. To se ogleda i u nedovoljnoj pažnji koja se iskazuje specifičnostima i potrebama tih gradova, ali i nedovoljnoj zastupljenosti pojedinaca iz važnih sandžačkih gradova, u političkom vođstvu stranaka koje pretenduju da budu reprezenti cijeloga Sandžaka. Sve to dovodi i do distanciranja i alijenacije građana zapadnog Sandžaka, od politike i ideja koje se šalju iz Novog Pazara, što nikako nije dobro. Postoji međutim još jedan, veoma važan problem koji politika iz Novog Pazara previđa, a to je, da pitanje Sandžaka nikako ne smije biti postavljeno, kao isključivo bošnjačko pitanje. Pitanje Sandžaka je pitanje svih građana koji u njemu žive. Ne mogu a da ne primjetim, da se u reminiscencijama na događaje i likove iz prošlosti, zaboravljaju, ili se nedovoljno spominju imena koja bi se morala spominjati sa dužnim poštovanjem. Ne samo zbog toga što je riječ o prijateljima i borcima za Sandžak, nego i zbog toga, što je riječ o ljudima koji su zadužili nauku ove zemlje, kojim se stoga, moramo i trebamo ponositi. Jedan od njih je i Sreten Vukosavljević.

Odnos sandžačkih političara i vjerskih lidera
prema dijaspori je licemjeran i koristoljubiv

Sandžačka dijaspora se čini kao veliki potencijal, nažalost, nedovoljno iskorišten. Da li se i tu imao loš pristup i loš tretman dijaspore? Stiče se utisak da je ona bitna samo kao finasijsko-donatorski resurs, nikako kao intelektualno-kvalitativni. Pa i u tom aspektu finasijske potpore nije se dalje otišlo od sergija i donatorskih večeri, odnosno bez kvalitetnih biznis planova, projekata, strategije?

– Kada je riječ o odnosu sandžačke politike i političara, pa i vjerskih lidera prema dijaspori, moj utisak je, da je on do sada bio krajnje licemjeran i koristoljubiv. Prije svega, naravno da ti kontakti nisu bili kontakti sa sandžačkom intelektualnom elitom u dijaspori. Jer, sandžačke prvake inteligencija u dijaspori nikada i nije zanimala. Čak vjerujem da je računica bila, da je, koliko je to moguće, inteligenciju bilo dobro i izolovati iz tih kontakata, zbog bojazni da bi se njihova prava priroda mogla razotkriti. Mislim čak, da se upravo iz odnosa prema dijaspori, može vidjeti sva brutalnost i bahatost jedne politike prema sopstvenom narodu. Računajući, pre svega na patriotska osjećanja ljudi, koje, daleko od svojih zavičaja pokreću emocije, i računajući na mukotrpno stečeni finasijski kapital, uglavnom nedovoljno informisanog i neobrazovanog dijela dijaspore, ti kontakti su uglavnom bili u funkciji prikupljanja novca, čije trošenje nikada nije bilo transparentno. Inteligencija u dijaspori je u ovim kontatima ostajala po strani, čak je bila i izolovana. To je bilo i za očekivati, obzirom na to, da kada su motivi isključivo lukrativnog karaktera, bez jasnog, ili jasno izgovorenog cilja, objašnjavati i opravdavati sredstva koja se na ovakav način ubiraju, za sandžačke političare je bilo bespotrebno gubljenje energije i vremena.

To je upravo i razlog, što sandžačka politika u kontaktima sa dijasporom, nikada do sada nije uspjela da ostvari i povezivanje sa njenom, veoma raznovrsnom i kvalitetnom inteligencijom.

Posljedice toga su veoma pogubne, a mnoge šanse već propuštene. A zapravo, svaka ozbiljna nacija i te kako polaže na kontaktima sa svojim obrazovanim sunarodnicima u rasijanju. Ne treba spominjati, koliko su neke istaknute ličnosti u emigraciji, ličnosti koje su zadužile čovječanstvo postignućima u nauci i umetnosti, i to pripadnici naroda sa kojima djelimo životni prostor, zaslužni za pozicioniranje i povećanje ugleda tih, inače, malih naroda.
No, odnos sandžačke politike prema inteligenciji u dijaspori, je zapravo

 

  • odnos prema inteligenciji uopšte, i o tome sam već govorio. Dobra je vijest, da su intelektualni krugovi u dijaspori ove probleme već uočili, i počeli da se samoorganizuju. Primjer za to je svakako i osnivanje Bošnjačkog nacionalnog vijeća dijaspore i njegova politička neutralnost, što je od suštinske važnosti za uspjeh cijeloga projekta. Osnivanje ove institucije je važno, ne samo iz razloga što se sandžačka inteligencija u dijaspori po prvi put organizuje i homogenizuje na jednom višem nivou, što je događaj od istorijskog značaja, već i zbog toga, što ona na ovaj način jasno stavlja do znanja, da neće sjedeti skrštenih ruku, i da će motriti na događanja u samom Sandžaku. Dobro je znati, da ipak, neko tamo, prati sve ono što se ovdje događa. Ono što lično očekujem od ove novoosnovane institucije, je, pored onog što sam naveo, i pomoć mladim ljudima sa ogromnim intelektualnim i naučničkim potencijalom, u njihovom daljem usavršavanju i obrazovanju, i boljem pozicioniranju u sandžakom društvu. Duboko sam uvjeren da jedino stavljanjem svih kapaciteta i funkciji istinskog znanja i istinskog obrazovanja, možemo postići ozdravljenje i napredak na svim poljima.