Raška oblast je složen i veoma značajan prostor sa istorijskog, geografskog, geopolitičkog, geostrategijskog i vojnog stanovišta. To je teritorija koja u jedinstvenu celinu povezuje glavne delove srpskog etničkog prostora: Srbiju i Crnu Goru, kao i Republiku Srpsku sa Kosovom i Metohijom. Iz tih razloga, Raška oblast ima neprocenjiv značaj, kako sa vojnogeografskog i demografskog stanovišta, tako i sa geopolitičkog i bezbednosnog. Iako pitanje Raške oblasti, u novije vreme, predstavlja samo jednu alku u ogromnom lancu geopolitičkih pretenzija, ono ima svoj istorijski kontinuitet. Istorija Raške oblasti počinje od srednjovekovne srpske države, preko Osmanlijskog carstva, Austrougarskih pretenzija za prodiranje na jugoistok, do današnjih dana kada se na prostoru Raške oblasti prepliću različiti geopolitički interesi. U vezi s tim, Raška oblast za Srbiju ima obnovljeni geopolitički, geostrategijski, bezbednosni i integracioni značaj, pre svega u geografskom i regionalno-političkom povezivanju srpskih etničkih prostora kroz evropske institucionalne okvire.
Teritorija i ime Raške oblasti
Teritorijalno određenje Raške oblasti predstavlja kompleksan naučni problem. Naime, neosporna je istorijska činjenica da Raška oblast predstavlja srednjovekovno srpsko teritorijalno državotvorno jezgro (iz kojega se srpska država širila prema okolnim zemljama), koje se ne može uokviriti u određenu geografsku, etničku, političku ili drugu celinu. Iz takvog nejedinstva, u brojnim naučnim radovima susrećemo se sa mnoštvom olako prihvaćenih naziva ili politički nametnutih naziva kao što su: Sandžak, Novopazarski Sandžak, Raška regija i drugi. U svakoj od tih studija ne postoji jedinstven stav o teritorijalnom definisanju tog dela prostora, bez obzira na to kako se on zove. Pri opisivanju teritorije Raške, različiti autori su je različito teritorijalno određivali. Raškom oblašću se podrazumevala teritorija sa nejednako određenim granicama, od užeg shvatanja po kojima je obuhvatala samo naselja u dolini reke Raške i naselja kojim je stalno privredno i kulturno-prosvetno središte u Novom Pazaru, [1] pa do šireg shvatanja, po kojima se ta oblast ograničavala na prostor između Durmitora i Sinjaevine na zapadu, Komova i Prokletija na jugu, Kopaonik do Kosovske Mitrovice na istoku i Moravske Srbije na severu. [2]
Pored toga, veliki broj autora sa stanovišta političkih opredeljenja, u javnom i naučnom istupanju, Rašku oblast nazivaju „Sandžak“ pod čijim pojmom najčešće označavaju teritoriju koja je od 1864. do 1880. godine pripadala tadašnjoj administrativnoj jedinici – Novopazarskom sandžaku. [3] Kako se tom pojmu pridavao, a i danas pridaje, značaj geografske, etničke i političke celine, potrebno ga je bliže definisati. Pojam „Sandžak“ je predstavljao osnovnu administrativno-teritorijalnu jedinicu u Osmanlijskom carstvu, čija reč na turskom znači zastava. Za vreme viševekovne turske vlasti na našim prostorima bilo je dvadeset pet sandžaka, u evropskom delu sedamdeset sedam, a početkom 19. veka bilo je dve stotine devedeset sandžaka u celom Osmanlijskom carstvu. [4] Naziv „Sandžak“ za administrativno-upravne jedinice u Turskoj ukinut je 1921. godine, stoga ne postoji nijedan razuman osnov korišćenja tog pojma u političkom smislu, a, posebno, u geografskom. Naročiti doprinos u razjašnjenju tog pojma dao je i francuski antropogeograf Gaston Gravje, koji u poznatoj regionalno-geografskoj studiji Novopazarski sandžak (1912) navodi:
„Što se tiče samog izraza Novopazarski sandžak, ovo takođe administrativno značenje je ušlo u tekući jezik diplomata, pa čak i geografa, prestalo je da ima ikakav smisao, jer nema više Sandžaka Novog Pazara… “[5] Stoga, prema istoričaru Terziću, jedino prihvaljiv naziv za tu oblast je Raška, ne samo iz razloga što takav naziv predstavlja segment ukorenjen u srpskoj tradiciji i prošlosti, već i zato što ukazuje na kontinuitet između srpske državnost pre Osmanske vladavine i posle nje. Prema njemu, za nametanje termina „Sandžak“, koji se sve do danas zadržao u političko- geografskoj terminologiji određenih geopolitičkih krugova, najzaslužniji su bili Austrougarska diplomatija, koja je umesto istorijskog naziva oblasti „Raška“, lansirala pojam „Sandžak“, kao KPJ.[6] Naime, u toku Narodnooslobodilačkog rata (NOR) rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i Narodnooslobodilačkog pokreta reafirmisalo je pojam „Sandžak“, koji u Kraljevini SHS i Jugoslaviji nije postojao. Najznačajniji događaj u tom pravcu bilo je proglašenje partizanske autonomne oblasti Sandžaka 1943, koja je obuhvatala teritoriju osam starih srezova: Bjelopoljskog, Pljevaljskog, Pribojskog, Mileševskog (Prijepolje), Novovaroškog, Sjeničkog, Deževskog (Novi Pazar) i Štavičkog (Tutin).
Nad ovim prostorom vlast je imalo Zemaljsko antifašističko veće narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS), kao najviše političko zakonodavno i izvršno telo narodne vlasti u Raškoj oblasti. Posle oslobođenja (mart 1945), doneta je odluka da se ZAVNOS raspusti i da se srezovi: Pribojski, Mileševski, Novovaroški, Sjenički, Deževski i Štavički pripoje Srbiji, a Pljevaljski i Bjelopoljski, Crnoj Gori. Time se teritorija Raške oblasti našla u njenim istorijskim granicama iz 1912. godine – od tada de fakto i de jure „Sandžak“ ne postoji. On danas ne postoji, ni kao geografski, niti političko-teritorijalni pojam ili oblik društvenog uređenja, niti Republike Srbije, niti Republike Crne Gore.
S obzirom na iznete stavove o prostiranju Raške oblasti, a prema naučnim proučavanjima novijeg datuma, [7] Raška oblast se teritorijalno može odrediti u granicama šest opština jugozapadne Srbije i četiri opštine severne Crne Gore. Ima površinu od 7. 929 km2 i u 788 naselja (sa naseljem Međurečje – opština Rudo[8]), prema poslednjem sprovedenom popisu, živelo je 379. 418 stanovnika.
Geografski položaj Raške oblasti
Geografski položaj predstavlja onaj činilac koji u teoriji geografije, ima veliku geopolitičku i geostrategijsku važnost. Značaj geografskog položaja slikovito je izrekao Napoleon: „Dajte mi geografski položaj jedne zemlje, i ja ću vam reći kakav je i kakva će ubuduće biti njena spoljna politika.“[9] Zbog toga je geografski položaj nezaobilazan predmet analize svih koji kompleksno tretiraju odnos geografskog prostora i političko- istorijskih zbivanja.
Posmatrano globalno, Raška oblast se nalazi na severnoj i istočnoj hemisferi Zemlje, Južnoj Evropi, centralnom delu Balkanskog poluostrva, jugozapadu Srbije i severu Crne Gore. Regionalno-politički je podeljena između dve samostalne države – Srbije i Crne Gore. Raška oblast predstavlja svojevrsni prirodni spoj tih država i obuhvata delove jugozapadne Srbije i severne Crne Gore. Sa stanovišta fizičko-geografskog položaja, Raška oblast je u osnovi prostrana brdsko-planinska zaravan koja leži na jugoistočnom obodu Dinarskog planinskog sistema. Prema Cvijiću, to je najzgodnija centralna oblast visokih i šumovitih krajevi između Tare i Zapadne Morave.[10] Spada u najkrševitije predele Balkanskog poluostrva. To su najviše zaravni Dinarskog sistema, od Kopaonika i Rogozne na istoku do Durmitora, Komova, Sinjaevine, Bjelasice i reke Tare na zapadu, koje mahom dubokim i uskim dolinama prosecaju reke: Lim, Ibar, Ljubovađa, Bistrica, Čeotina, Raška, Uvac i druge, obrazujući manja ili veća proširenja u obliku plodnih kotlina. Gledano u celini to je planinska tvrđava, ali i raskrsnica sa koje vode putevi, poznati još od rimskog vremena, prema Moravi, Jadranskom moru i Vardaru.[11] Takvim reljefnim sklopom Raška oblast je geografski zatvorena. Manjim prirodnim otvorima gravitira prema jugoistoku gde je od Prednje Azije udaljena oko 600 km, u odnosu na jug i Jadransko more ima oko 100 km rastojanja, zatim u pravcu zapada od Sarajeva se nalazi na rastojanju od 50 km i prema severu od političkog i ekonomskog središta Srbije – Beograda, udaljena je oko 150 km vazdušne linije. Pomenuta zapažanja o geografskim osobinama Raške oblasti ukazuju na njen središnji položaj u odnosu na susedne predele. Takav položaj i ostale geografske osobine uslovile su da je, od srednjeg veka do današnjih dana to područje, u određenim istorijskim uslovima, imalo značajnu geopolitičku ulogu.
Saobraćajni položaj Raške oblasti
Geoprostor Raške oblasti ima značajnu saobraćajnu funkciju. U tom smislu, Cvijić je isticao njene plastične i komunikacione osobine kao i tranzitni značaj između Bosne i Hercegovine, Kosova i Metohije, Skoplja, zatim između Srbije i Crne Gore. [12] Preko prostora Raške oblasti vodili su važni strategijski pravci koji su bili uslovljeni smerom protezanja planinskih venaca i rečnih dolina. Najznačajniji je svakako bio „Bosanski put“, koji je povezivao Skoplje i basene Kosova i Metohije sa Sarajevom. Značaj Bosanskog puta bio je pojačan transverzalnim putevima od Jadranskog mora: „Dubrovački put“ iz Dubrovnika za Niš, Skoplje i Carigrad „Via Drina“ preko Trebinja, Bileća, Gacka i Srbinja uz Ćehotinu do Pljevalja, a odatle drugi put za Lim i Polimlje, i „Zetski put“ koji se spuštao sa visokih površi Raške oblasti, dolinom Drima prema Skadru i Liješu.
U novije vreme, na osnovu valorizacije svog tranzitno-geografskog položaja, Raška oblast je dobila veće saobraćajno značenje. Reljef Raške oblasti uslovio je najvažnije saobraćajne pravce koji su grupisani prema pružanju planinskih venaca i rečnih dolina. Najvažniji komunikacijski pravci su: Jadranska magistrala koja se pruža pravcem zapad-istok. To je magistralni put šireg regionalnog značaja, koji čini izlaz prema Srbiji, Kosovu i Maloj Aziji; Polimska magistrala koja se meridijanski pruža Limskom dolinom od Berana, preko Bijelog Polja i Prijepolja do Uvca (kod Priboja); Zlatiborska magistrala koja se oslanja na Polimsku magistralu kod Bistrice i pruža gotovo meridijanski do Kokin Broda. Pored navedenih putnih pravaca, prvorazredan geostrateški i saobraćajni značaj za Srbiju ima pružni pravac Beograd – Bar, na koju je orijentisan značajan privredni potencijal Srbije.
Vojnostrategijski značaj Raške oblasti
Posmatrano iz vojnostrategijskog aspekta, Raška oblast u okviru ratišta Srbije ima neprocenjiv značaj. To je deo državnog prostora koji pokriva celu dužinu državne granice Srbije prema Crnoj Gori i osetljivi deo granice prema Bosni i Hercegovini. Raška oblast obuhvata oko 120 km strategijske dubine Srbije po uporedničkoj osi, i oko 60 km po meridijanskoj osi. Ako bi se (u perspektivi i najnepovoljnijoj varijanti) taj prostor našao izvan granica državnog prostora Srbije, njena strategijska dubina svela bi se na približno 150 kilometara. Svođenje strategijske dubine države na tako beznačajne dimenzije učinilo bi veoma nepovoljnim njen ukupni vojnostrategijski položaj.
Značaj vojnostrategijskog položaja Raške oblasti, određen je i njenim geografskim odnosima prema Jadranskom i Egejskom moru. Ona je prirodno predodređena da bude spona između Srbije i Crne Gore, odnosno Pomoravlja, Podrinja i Podunavlja, sa dolinom Zete i Crnogorskim primorjem. To je prostor prema kome vode više strategijskih pravaca na Balkanu i na kome se oni završavaju, i uže na teritoriji Srbije, ali samim tim i prostor sa koga polaze ti isti pravci koji izbijaju u doline Ibra i Lima. Svi glavni strategijski pravci ratišta Srbije uviru u taj prostor, čime on u strategijskom smislu, predstavlja jedinstvenu prostorno-geografsku celinu. Naime, na Balkanskom poluostrvu se mogu izdvojiti tri značajnija strategijska pravaca: Panonsko-moravski, Balkanski i Jadransko-crnogorski .Od navedenih pravaca, geoprostor Raške oblasti se nalazi neposredno u zoni Jadransko-crnogorskog strategijskog pravca, dok je preko dolina Lima, Ibra, Zapadne Morave i Kosova i Metohije u posrednoj prirodnoj vezi sa ostalim strategijskim pravcima. Stoga, vojnom kontrolom tog prostora, omogućava se strategijski manevar snaga i njihovo „prelivanje“ sa jednog pravca na drugi pravac, za dejstva prema Kosovu i Metohiji, Zapadnoj Moravi, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.
Na osnovu uopštene analize vojnostrategijskog značaja Raške oblasti može se zaključiti, da ona sa pozicije Srbije, poseduje najviši vojnostrategijski nivo za strategiju odbrane državnog prostora Srbije. Geoprostor Raške oblasti predstavlja prostrano strategijsko težište ratišta Srbije koje u jednu celinu objedinjuje kontaktne prostore koji vode prema severu, istoku i jugoistoku. Eventualnim gubitkom tog dela, kompromitovala bi se strategijska dubina ratišta Srbije, a snage bezbednosti bi na jugozapadnom delu imale strategijski vakuum i, izvesno, nerešive vojnostrategijske probleme.
Geopolitički položaj Raške oblasti
Geopolitički položaj države ili regiona prožima u sebi kompleksnu ocenu prirodnog potencijala, geodemografskih procesa i savremene kulturno-političke realnosti.[13] Teritorija Raške oblasti oduvek je bila poseban, istovremeno veoma složen problem balkanske i evropske geopolitike u celini. Na njoj su se vekovima ukrštali putevi koji su povezivali istočni i jugoistočni deo Balkanskog poluostrva sa zemljama zapadne Evrope. Stoga su pohodi sa jugoistoka ka severozapadu, i obratno, imali tačku preseka na tom geopolitičkom prostoru. Na teritoriji Raške oblasti ukrštali su se suprotni interesi i uticaji velikih evropskih i svetskih sila. Najpre, interesi srednjovekovne srpske države, zatim Osmanlijskog carstva, kasnije Austrougarske, u balkanskim ratovima Kraljevine Srbije i Crne Gore, sve do danas, kada se na tom prostoru prepliću interesi modernih geopolitičkih tvorevina atlantizma, Srednje Evrope i islamskog sveta. Da bi bolje shvatili mnoge događaje koji su u vezi sa prostorom Raške oblasti, neophodno je istorijski elaborirati njenu političko-geografsku ulogu.
Istorijski aspekt geopolitičkih funkcija Raške oblasti
Prva srpska država se prvobitno formirala na području koje je obuhvatalo doline reka Raške i Studenice, Peštersku visoravan i Polimlje. Na zapadu su je uvek nazivali Raškom (,, Rassa“, „Rascia“, „Regnum Rasciae“), a na istoku Srbijom. O Srbima u Raškoj oblasti Jiriček ističe „U unutrašnjosti planinske zemlje od mora do Dunava, prostire se oblast prvobitnih, pravih Srba koja je ime svog malog plemena dala celom okolnom području“. [14] Na tom prostoru formiran je prvi srpski plemenski savez, kasnije Raška župa, iz koje je u 12. veku konstituisana srednjovekovna nezavisna država Raška.
Za vreme Nemanjića, Raška oblast, kao centralno jezgro srednjovekovne srpske države, dobija veliki značaj za Srbe i postaje geopolitički nukleus i makrotvrđava srpske srednjovekovne države, odakle je počelo njeno širenje radi okupljanja srpskih zemalja na jugoistok prema Kosovu, na sever prema Dunavu, na zapad prema Bosni i preko Zahumlja i Zete prema Jadranskom moru i Dalmaciji. Zahvaljujući pogodnom geografskom položaju i sklopu zemljišta, Raška oblast u tom periodu pružala je povoljne uslove – kako za geopolitičko širenje srpske državne vlasti na susedne srpske zemlje u vizantijskom posedu, tako i za odbranu protiv udara i provala Vizantije, Mađara i Bugara na slobodnu srpsku teritoriju, kao i za razvoj autohtone kulture i duhovnog života. Geopolitičku prekretnicu u razvitku srpske srednjovekovne države predstavljao je Deževski sabor (1282), kada su srpska vlastela geopolitičko težište države pomerili iz Raške oblasti na jug. Raška oblast se tada našla u središtu države, gde se odvijao bogat duhovni život, dok je njen geopolitički i vojnostrategijski značaj bio u drugom planu.
Prodorom Turaka promenio se i geopolitički položaj Raške oblasti. Do tada periferna oblast, ona je postala „hodnik“ kojim su se kretali Turci prema Bosni i dalje na zapad. [15] Posle Kosovske bitke, krajem 14. veka, najveći deo teritorije Raške oblasti pripadao je Oblasti Brankovića, koja je s obzirom na izvanredan strategijski značaj za dalja turska prodiranja predstavljala objekat stalnih turskih napada. Turci su, konačno, zauzeli Rašku 1455. godine, kada se završilo njeno srednjovekovno razdoblje. Turskim osvajanjem Srbije i Bosne, ta oblast je imala prvorazredni geopolitički značaj kao centralna zona na „bosanskom putu“, jer su Osmanlije preko koridora Raške oblasti održavale vezu između centralne vlasti Otomanske imperije i Bosne, na zapadu Carstva, i preko Bosne sa susednim oblastima preko Une i Save.
Od Berlinskog kongresa Raška oblast je dobila svoj pun geopolitički značaj, kojim je okončana Velika istočna kriza (1875-1878), i od tada predstavlja važan geopolitički čvor na Balkanskom poluostrvu. U njenom geopolitičkom životu toga vremena značajnu ulogu imali su, pre svega, Austrougarska, Turska, Srbija i Crna Gora. Za Austrougarsku strategijski koridor preko Raške oblasti predstavljao je realnu mogućnost da na najpogodniji način ostvari svoju geopolitičku konstantu prodora na Istok, da preko nje pod svoj uticaj stavi celi prostor Stare Srbije, ovlada Kosovom, vardarskom dolinom i Solunom. Iz tih razloga ona je na Berlinskom kongresu (1878) pokrenula takozvano „Sandžačko pitanje“. Zbog toga se u bečkim krugovima govorilo da je Sandžak za Bosnu, isto što i Bosfor za Crno more, jer se jedino preko te oblasti Austrougarska mogla probiti na Istok. Sa stanovišta interesa Turske, teritorija Raške oblasti bila je njeno poslednje geopolitičko uporište čijim bi gubitkom ona bila izbačena iz središnjeg dela Balkana. Stoga je bilo razumljivo njeno nastojanje da dokaže „turska istorijska prava“ na tu oblast činjenicom da je njome ovladala još od polovine 15. veka i da je preko nje vodio najkraći put do njene najzapadnije provincije Bosne i Hercegovine, nad kojom je sve do 1908. godine imala nominalni suverenitet. Formiranjem dva srpska državotvorna i oslobodilačka jezgra, u Šumadiji i u Crnoj Gori, Raška oblast je imala nov nacionalni značaj u geografskom i geopolitičkom povezivanju Srbije i Crne Gore, a šire i ostalih srpskih zemalja. Ona je predstavljala „kopču“ srpskih zemalja sa koje se moglo sigurno i blagotvorno uticati na sve strane, a noročito na jug i sever. Stoga se smatralo da Raška oblast predstavlja životno pitanje srpskoga naroda kome je Berlinski kongres odlukom o formiranju Novopazarskog sandžaka, – između Srbije i Crne Gore, raspolutivši ga na dva dela, izrekao strašnu kaznu. [16]
Nakon uspešno završenog Prvog balkanskog rata 1912. godine, i likvidacije turske vlasti, Raška oblast je ušla u sastav suverenih država Srbije i Crne Gore. Cvijić ističe da je tada nestala oblast koja je predstavljala simbol balkanske političke nesigurnosti, odnosno „politička zemljouzina“ nazivana Novopazarskim sandžakom. Time je Srbija dobila učvršćen geografski položaj i određenu geografsku sliku. [17] Međutim, Prvi svetski rat 1914. godine, onemogućio je geopolitičku stabilnost Raške oblasti. Austrougarske snage su nastojale da ponovno iskoriste raške muslimane radi ostvarenja svojih ekspanzionističkih interesa. U vezi s tim, Austrougarska je zaoštravanjem odnosa između Srba i muslimana u Sjenici (1917) organizovala konferenciju svih muslimanskih predsednika opština na kojoj je doneta Rezolucija kojom se traži odvajanje bivše turske administrativno-teritorijalne celine Novopazarskog sandžaka od Srbije i Crne Gore i njeno trajno pripajanje Bosni i Hercegovini, a ukoliko se to ne može ostvariti, onda se moli austrougarska vlada za autonomni status. Do realizacije te separatističke ideje nije došlo jer je 1918. godine pobednička vojska Kraljevine Srbije ponovo oslobodila prostor Raške oblasti.
Po završetku Prvog svetskog rata, Raška oblast je u novu državnu zajednicu jugoslovenskih naroda ušla kao zaostalo i siromašno područje. U takvom stanju dočekan je Drugi svetski rat. Od aprilskog rata 1941. godine do konačnog oslobođenja Jugoslavije, Raška oblast je bila trajno ratno žarište. Zbog njenog geopolitičkog položaja, na tom prostoru došlo je do sukoba nemačkih, italijanskih, kvislinških i komunističkih interesa. Svi oni su težili da Rašku oblast zadrže pod svojom dominacijom. U toku NOR-a rukovodstvo KPJ je reafirmisalo pojam „Sandžak“ proglašenjem Zemaljskog antifašističkog veća narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS), koje je obrazovalo skupštinske i izvršne organe vlasti, čime je ta oblast stekla preduslove za priznavanje posebne administrativne celine u novoj Jugoslaviji. Njegova funkcija u toku rata, najverovatnije je proistekla iz potrebe za čvršćim, kompaktnijim, operativnijim načinom partizanskog rukovođenja na tom prostoru radi prevazilaženja lošijih međunacionalnih odnosa izazvanih jačanjem muslimanske milicije – s jedne strane, i četničkog pokreta – s druge. Prevazilaženjem tog problema u komunističkoj Jugoslaviji, nestalo je potrebe i za tim konceptom autonomnosti, pa je ZAVNOS raspušten, već 1945. godine.
Savremeni geopolitički položaj Raške oblasti
Razvoj novijih istorijskih i geopolitičkih događaja učinili su da Raška oblast i danas bude jedan od najvažnijih geopolitičkih čvorova na Balkanskom poluostrvu u kojoj se prepliću najmanje četiri geopolitičke sfere interesa:
američka sfera interesa – od devedesetih godina prošlog veka došlo je do bitnih izmena poretka uticaja velikih sila na Balkanu, kao uostalom i u čitavom svetu, u kojem je počela da dominira jedina preostala svetska sila, Sjedinjene Američke Države, koje u tradicionalnom geopolitičkom odnosu predstavljaju pomorsku, atlantističku silu. Za atlantiste, shodno svojim geopolitičkim interesima utemeljenim na pomorskoj moći, saveznici su identifikovani u onima koji im posredstvom svoje gravitacije moru mogu omogućiti prodor u balkanski prostor (Hartland – kopnenu unutrašnjost), odnosno u prostor od prvorazrednog značaja za kontrolu evroazijskog oboda. To su (pre svih): Turska, Albanija zajedno sa kosovsko-metohijskim Albancima, južnoslovenski muslimani i drugi. Na taj način, SAD su svoje prisustvo u Sredozemlju i priobalnim prostorima proširile uspostavljanjem „vojne i druge saradnje“ sa Turskom, Albanijom, Makedonijom, kao i svojom ulogom ključnog faktora „jugoslovenske krize“ stajanjem iza muslimanskih interesa u Bosni i Hercegovini i albanskih interesa na prostoru Kosova i Metohije.
nemačka sfera interesa – kao kopnena sila i protivteža atlantizmu Nemačka konstantno teži ka izgradnji evropske dijagonale čiji je vektor usmeren prema Balkanu, Maloj Aziji i Bliskom istoku (Drang nach Osten). Ona se pravcem severozapad-jugoistok nakon devedesetih godina prošlog veka politički i ekonomski vratila na Balkan, potvrđujući time tradicionalni kontinuitet njenih interesa i politike na Balkanu. Glavni instrument u modernoj nemačkoj geopolitici prema dijagonalama jeste njena spoljna ekonomska aktivnost. U vezi s tim, ona koristi društveno-ekonomske transformacije u Istočnoj Evropi i vraća svoje ekonomske pozicije u regionu. Zbog svojih dugoročnih interesa – od prodora na jugoistok, što bliže naftnim izvorima do sve naglašenijeg prisustva na tim prostorima, Nemačka pokušava da ugrozi američku dominaciju na Balkanu, Sredozemlju i Bliskom istoku. Radi svojih interesa Nemačka održava tradicionalno dobre odnose, ne samo sa Turskom, već i sa islamskim svetom uopšte. Ipak, zbog visokog stepena amerikanizacije Turske, ima uzdržan stav na moguće Tursko prodiranje u dubinu Balkana, bliže Srednjoj Evropi i njeno priključenje Evropskoj uniji.
turska sfera interesa – U simbiozi zajedničkih interesa sa SAD, ogleda se i geopolitički nastup Turske kao regionalne sile. Reč je o konceptu, u kome Turska kao novi strateški oslonac Amerike u islamskom svetu, igra višestruku ulogu: posreduje američke strateške interese među islamskim državama, omogućava američko prisustvo na balkanskom prostoru (Hartlandu) i predstavlja američku protivtežu Nemačkoj prevlasti u centralnoj Evropi i na Balkanu, u onemogućavanju reafirmacije njenog geopolitičkog sna o ovladavanju Malom Azijom, i širim basenom Crnog mora i Kaspijaskog mora. Pored toga, Turska se kao svojevrsno otelovljenje svojih interesa i interesa islamskog sveta, pojavila kao legitimni zastupnik muslimanskog stanovništva na Balkanu. Geopolitičke akcije Turske poslednjih decenija usmerene su na oživljavanje „Otomanskog“ uticaja, i otvorenom podrškom „svim balkanskim muslimanima“. Izjava (pokojnog turskog predsednika) Turguta Ozala: „Naš je cilj, ekonomsko-političko i vojno opkoljavanje Srbije, kao jedan od prvih koraka ka obnavljanju turske Imperije od Jadrana do Kineskog zida“, jasno potvrđuje ideju o muslimanskoj transverzali, od Dalekog istoka preko Srednjeg istoka i Bliskog istoka do Jadrana. U okviru tog geopolitičkog projekta moguće je uvideti i geostartegijski značaj balkanske muslimanske dijagonale, odnosno preševsko-kumanovskog, raškog i goraždanskog mostobrana. Muslimanska dijagonala ili pravac poznatiji kao „zelena transverzala“ prostire se od Male Azije, Trakije, Makedonije, Kosova i Metohije, Raške oblasti, Bosne i Hercegovine do Cazinske krajine, kao najisturenije islamske tačke u Evropi. To je veoma važna kopnena veza koju muslimani pokušavaju da demografski i politički kontrolišu kako bi je učinili potpuno prohodnom za islamski uticaj ka Srednjoj Evropi. Od Jedrena, odnosno turske granice u Evropi, preko južne Bugarske i Makedonije do Cazinske krajine, Raška oblast predstavlja najznačajniju kariku u lancu islamske balkanske transverzale. Njen značaj sa stanovišta turskih interesa je višestruk. Prvo, Raška oblast je prostor u kome je proces islamizacije polovično završen, za razliku od (neposredno) okolnih prostora Bosne, Kosova i Metohije i Albanije, gde je taj proces skoro doveden do kraja.
Drugo, islamska transverzapa nije neprekidni pojas teritorije iste širine na celoj svojoj dužini. Za razliku od prostora Kosova i Metohije, gde je najšira, jer u sebe uključuje i Albaniju, na depu Raške obpasti najuža je, a time i geopolitički najosetljivija. Takođe, Raška oblast se nalazi na samom evropskom središtu islamske dijagonale, bez koje bi ona bila presečena na približno 120 km i bez ozbiljnijih mogućnosti da se obezbedi siguran dvosmerni islamski uticaj na Balkanu.
Iz navedenog, jasne su geopolitičke akcije Turske koja posredno, preko aktivnosti lokalnih muslimanskih političkih organizacija sa prostora Raške oblasti, nastoji da od Raške oblasti oformi jedinstveni politički prostor. Muslimansko nacionalno veće Sandžaka usvojilo je 1993. godine, tzv. Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak, dokument koji razrađuje elemente državnosti, autonomije, decentralizacije i regionalne organizacije. Taj dokument je i dalje zvanična platforma MNVS-a, koji je 1993. godine promenio ime u Bošnjačko nacionalno veće Sandžaka (BNVS). Ta teza koja je, uz manje modifikacije, zastupljena više od jedne i po decenije, s obzirom na poznata istorijska iskustva značajno opterećuje međuetničke odnose u Raškoj oblasti, što svakako ima negativne geopolitičke i bezbednosne implikacije.
srpska sfera interesa – u uslovima procesa geopolitičke dezintegracije srpskih etničkih prostora od Krajine, Bosne, razdvajanja Srbije i Crne Gore, i najnovije separacije Kosova i Metohije, Raška oblast je postala prostor od posebnog egzistencijalnog značaja za Srbiju. Ona, geopolitički rečeno, jeste „meki trbuh“ srpskog etničkog prostora i Srbije kao njegove matice. Eventualni gubitak Raške oblasti stvorio bi „srpsku geopolitičku rupu“ na osetljivom delu prostora, gde postoji muslimansko stanovništvo, što bi osnažilo islamski klin uvučen u teritoriju Srbije. Na taj način, ona bi poprimila islamski karakter i imala bi višestruku geopolitičku ulogu. S jedne strane, predstavljala bi svojevrsni geopolitički oslonac za dalje širenje islama na okolne prostore, dok bi s druge strane, vezivanje Raške oblasti sa teritorijama pod muslimanskom dominacijom (BiH, Kosovo i Metohija) podstaklo dalju dezintegraciju srpskog etničkog prostora u svim pravcima: zapad, sever, severozapad i istok. Na taj način, Srbija bi u perspektivi postala svojevrstan „geopolitički bogalj“, što bi dovelo do minimiziranja značaja geografskog položaja Srbije i srpskog naroda na Balkanu.
Na osnovu analize države kao živog organizma i „zakona rasta države“, po kome ona nije nastala odjednom, već se u svojoj evoluciji postepeno teritorijalizovala, Racel je za taj proces, istakao značaj centralnog jezgra (kolevke), oko kojeg je širenjem evoluirala državna teritorija. Ako taj model primenimo na srpskoj državi, Raška oblast, nesumnjivo, predstavlja njeno centralno jezgro. To je prostor na kome je srpska srednjovekovna državna ideja dobila svoju početnu formu. Ona predstavlja srpsku geopolitičku makrotvrđavu, njen balkanski Hartland, ili državnu osovinu, odakle je vršena njena ekspanzija u dubinu Balkanskog poluostrva. U procesu teritorijalne evolucije moderne Srbije formirano je više različitih centralnih jezgara (Šumadija, Beograd) pa Raška oblast nije izgubila svoj centralni srpski kohezioni, integrativni i državni značaj. Ona i dalje predstavlja njeno originalno istorijsko centralno jezgro. Stoga, njeno očuvanje unutar državnog prostora Srbije zauzima posebno mesto u sferi srpskih geopolitičkih interesa.
Najnoviji geopolitički procesi na Balkanu, rezultirali su sužavanjem i separacijom srpskog etničkog prostora do nivoa koji skoro da isključuje njihovu značajniju ulogu i uticaj na balkanske tokove i procese. Poseban značaj u strategiji razbijanja srpskih etničkih prostora ima i proglašenje nezavisnosti Kosova i Metohije, koje je dovelo do ozbiljnog slabljenja srpskog činioca u regionu, koji je već raspolućen prema Republici Srpskoj i Crnoj Gori. U takvim geopolitičkim okolnostima Raška oblast se iz središnjeg geografskog položaja našla na njenoj periferiji. Savremeni pokušaji da se Raška oblast transformiše u teritorijalnu i etničku periferiju, marginalizuje u srpskoj kolektivnoj svesti, kao i pokušaj obezvređivanja njenog egzistencijalnog značaja (za Srbiju) imaju za cilj njenu državnu dezintegraciju. Racel je davno uočio pravilo istorijskog iskustva da se država stvara na obodima etničkih krugova, dakle tamo gde izazovi neprijateljstava iziskuju državu kao najpotpuniji i najčvršći oblik odbrane zajednice. Budući da Raška oblast vekovima predstavlja prostor kontaktne zone, koji prima udare najsnažnijih etnokonfesionalnih i geopolitičkih potresa – može da se zaključi o veličini geopolitičkog značaja Raške oblasti za Srbiju i o njenim srpskim egzistencijalnim interesima koji su u vezi sa tim delom njene teritorije.
Pored državotvornog i centralno integrativnog karaktera za Srbiju, Raška oblast predstavlja i sakralno-geografsko središte srpske države i kulturno-civilizacijskog identiteta srpskog naroda. U njoj su razmešteni mnogobrojni znakovi srpskog nacionalnog i civilizacijskog identiteta. Tu je ponikla srpska pismenost i književnost (u Bijelom Polju je napisano Miroslavljevo jevanđelje, a u Rasu, Vukanovo), tu su rođeni, živeli i stvarali i prvi pisci biografske književnosti (Sveti Sava, Stefan Prvovenčani), fresko-slikari i drugi stvaraoci srpske srednjovekovne civilizacije i kulture. U dolinama Raške, Lima i Ibra formirana je i autohtona graditeljska škola poznata u istoriji umetnosti kao raška škola, koja je svojim visokim dometima prevazilazila nacionalne granice. Monumentalni spomenici te škole: Studenica, Sopoćani, Đurđevi stupovi, Mileševa, Crna Reka, kao i brojne crkve i manastiri na „svetim vodama Lima“, danas svedoče o jednoj velikoj civilizaciji i razvijenoj kulturi Srba u srednjem veku na tom prostoru. Svi ti monumentalni kulturni spomenici, prestoni gradovi, sakralni objekti i druga kultna mesta sa veoma razvijenim duhovnim životom i danas čine jednu homogenu, bogatu nacionalnu kulturnu baštinu. [19]
Raška oblast ima posebno mesto u sklopu celokupnog srpskog bića i u duhovnom i kulturnom pogledu može joj se dati epitet Srpske Svete Gore. Stoga, sakralno-geografski aspekt eventualnog gubitka te teritorije, ne bi bio samo materijalan i ne bi mogao do kraja da se sagleda.
Teritorija sa takvim državotvornim i etničkim identitetom od neprocenjivog je značaja za opstanak, funkcionisanje i suverenitet srpske države i njenog naroda, i otuda proističe njen egzistencijalni geopolitički značaj za Srbiju i srpski narod. To nije samo obična teritorija, koju zahvata država Srbija, već i organski deo njenog bića (Kjelen)[20], sa kojim je vezana bezbrojnim uzajamnim vezama. Stoga, hipotetičkim gubitkom tog dela Srbije, bila bi poništena dimenzija istorije, nastanka i opstanka srpske države. Istovremeno, to bi značilo i gubitak kulturnih i civilizacijskih repera (u duhovnom i materijalnom smislu), etničkih i religijskih korena, demografskih potencijala, kao i srpskog državotvornog nasleđa – što bi vodilo njenom državnom propašću.
Geopolitička determinisanost geokulturnih elemenata Raške oblasti
Kultura i civilizacija kao osnovni faktori i determinante savremenih geopolitičkih procesa zastupljene su pre svega u koncepcijama kulturne ikonografije Gotmana, pedesetih godina prošlog veka, i ideji o sukobu civilizacija harvardskog profesora Hantigtona krajem prošlog veka. [21] Prema tim teorijama najveći bezbednosni rizici javljaju se na mestima susreta različitih civilizacija i kultura. Na osnovu takvih shvatanja, razlike u religijskim kulturama instrumentalizuju se za podsticanje sukoba od strane geopolitičkih centara moći i za dovođenje datog prostora u njihovu političku i ekonomsku zavisnost.
Sa navedenog stanovišta, Raška oblast predstavlja jedan od kompleksnijih regiona Balkana i Evrope. Kao rezultat geokulturne istorije, stanovništvo Raške oblasti je podeljeno na dva velika civilizacijska, kulturna i religijska sistema: pravoslavno-hrišćanski i islamski. Stoga, Raška oblast ne predstavlja samo geopolitički čvor, već granični pojas religija i duhovno razmeđe na kome se ukrštaju i seku lukovi pravoslavlja i islama. Zbog postojanja „etničkog koktela“ (Bžežinski) i „nesavršenih političkih granica“ (Hantignton), religijske podele ostavile su neizbrisive tragove na njenu geoistoriju i geokulturu, na odnose saradnje i sukoba između naroda i kultura. Takva verska izmešanost u periodima geopolitičke stabilizacije vodila je multikonfesionalnoj kohabitaciji, dok je više puta instrumentalizovana za širenje sukoba. U oba slučaja religija je predstavljala oblik geopolitičke komunikacije između naroda i njihovih upravljača, u prvom slučaju dragocen oblik komunikacije, a u drugom razoran. Složenost i dinamika je stoga glavna crta uzajamnih odnosa religije i geopolitike koja se vodila na tom prostoru. Najveći upliv u polje geopolitičkog, na prostoru Raške oblasti doživela je religija kroz proces islamizacije, koji se nejednakim intezitetom sprovodio nad pravoslavnim stanovništvom gotovo pet vekova, zatim u periodu rešavanja „Istočnog pitanja“ i poslednjoj deceniji prošlog veka.
Pored multikonfesionalne i multikulturalne determinisanosti, geokulturnu istoriju Raške oblasti karakterišu i specifični etnokulturalni procesi koji su obeleženi pre svega kontinuiranim etničkim razjedinjavanjem jedinstvenog srpskog etnosa koji na tom prostoru egzistira od 12. veka. Razlike između dominantnih etničkih zajednica i etnodemografskih sistema u Raškoj oblasti, Srba i Crnogoraca s jedne strane, i Bošnjaka i Muslimana s druge, rezultat su složenih geopolitičkih i religijskih procesa u kojima etničnost nije bila primarni model za formiranje njihovog nacionalnog identiteta. Naime, na delu je bila dvostruka etnička separacija srpskog etnosa. Prva, na osnovama religijskog izdvajanja iz srpskog etničkog korpusa – slučaj stvaranja Muslimanske (Bošnjačke) nacije, i druga na političko-državnim osnovama – stvaranje Crnogorske nacije. Na tom principu stvaranja nacija nastale su mnoge protivrečnosti između tzv. objektivnih karakteristika i samoidentifikacije etničke pripadnosti, između istorijskog „rodovskog korena“ i samosaznanja. Stoga se može reći da je formiranje etničkih i nacionalnih grupa u Raškoj oblasti upravo rezultat procesa akulturacije, asimilacije i geopolitičke manipulacije. Stvorena verska, etnička i kulturna složenost stanovništva Raške oblasti predstavlja potencijalnu platformu za ostvarivanje geopolitičkih interesa velikih sila, jer preplitanje istorijskog i aktuelnog, mešanje prošlosti i sadašnjosti, neminovno vodi zaoštravanju suprotnosti i konflikta među pripadnicima različitih etničkih i religijskih grupa. Kroz istoriju, na tom prostoru, kao i na čitavom Balkanu, verske i etničke [22] posebnosti stanovništva upotrebljavale su se radi ostvarivanja interesa geopolitičkih centara moći. Međutim, i pored konflikata u dramatičnim istorijskim okolnostima, zajedničko slovensko poreklo, bliskost jezika, tradicionalni patrijarhalan način života, uslovili su da taj prostor do danas očuva svoju multikonfesionalnu i multietničku prirodu. Dokaz toj tvrdnji jeste očuvana kulturna baština, u kojoj su zastupljene tekovine hrišćanske, ali i islamske kulture.
Geopolitički aspekt etnodemografskih procesa u Raškoj oblasti
Raška oblast je prostor sa najsloženijom etnodemografskom strukturom i njenim razvojem. Savremena etnodemografska kompozicija Raške oblasti rezultat je njenog geografskog položaja, istorijskih, kulturoloških događanja i različitih geopolitičkih interesa, od egzistencijalnih (srpskih) do ekspanzionističkih, koji su rezultirali etničkom različitošću stanovništva. Na tom prostoru su još od sredine 15. veka, a naročito skraja 17. i početka 18. veka, stvorena dva etnodemografska sistema (hrišćansko-pravoslavni i islamski), koji se danas indetifikuju preko različitih kulturoloških, socioloških i reproduktivnih osobina. Između ta dva sistema, pored istorijskih i antropogeografski uslovljenih etnonacionalnih i kulturoloških razlika, izražene su i značajne razlike u biološkoj reprodukciji, starosnoj strukturi i migracionoj mobilnosti. Takva asimetrija može se definisati i kao svojevrsna demopolitika, čijom se realizacijom mogu ostvarivati određeni geopolitički ciljevi što predstavlja poseban geopolitički značaj etnodemografskih procesa u Raškoj oblasti.
Etnički procesi, etnički sastav i populaciona dinamika etničkih zajednica Raške oblasti, u drugoj polovini 20. veka, može se sagledati na osnovu podataka sedam posleratnih popisa stanovništva, od 1948. do 2002/3. godine. Međutim, svaki popis je u određenoj meri bio odraz političke klime koja je uticala na izjašnjavanje građana o nacionalnoj pripadnosti. Partijsko-politički uticaj jeste najočiglednije metodološki implementiran stvaranjem Muslimanske nacije, kao jedinstvenog svetskog fenomena potpune identifikacije konfesionalnog i nacionalnog. [23] Stoga, metodološka nedoslednost u popisima posle Drugog svetskog rata najviše se odnosi na stanovništvo južnoslovenskog etničkog porekla koje pripada islamskom kulturno-civilizacijskom krugu. Naime, muslimani jugoslovenskog etničkog porekla mogli su se u popisu 1948. godine deklarisati kao, ,Srbin-musliman“, „Hrvat-musliman“, „Makedonac-musliman“ ili „neopredeljen-musliman“, s tim što su samo neopredeljeni muslimani iskazivani posebno, dok su preostali uključivani u odgovarajuću nacionalnost. U 1953. godini, lica koja su izjavila da su muslimani, kao i ostala lica jugoslovenskog porekla, koja se nisu bliže nacionalno opredelila – svrstavana su u grupu „Jugosloveni neopredeljeni“, dok je za nacionalno neopredeljena lica koja nisu bila jugoslovenskog porekla upisivan odgovor „nacionalno neopredeljen“. U popisu 1961. godine došlo je do nove modifikacije grupe muslimana jugoslovenskog porekla i, shodno tome, izvršena je i promena u klasifikaciji nacionalne pripadnosti. Prema metodološkim uputstvima 1961. godine „Musliman“ označava etničku, a ne versku pripadnost i taj odgovor su mogla upisivati sva lica jugoslovenskog porekla bez obzira na versku pripadnost, ako smatraju da pripadaju toj etničkoj grupi. Na osnovu popisa iz 1971. godine, muslimani su iskazani kao „Muslimani“ u smislu narodnosti, dok su u popisima 1981. i 1991. godine Muslimani iskazivani kao jedan od jugoslovenskih naroda.
U popisu 2002. godine (odnosno 2003. za prostor Crne Gore), ta klasifikacija ima dva modaliteta: Musliman i Bošnjak. Poznato je da je proces sazrevanja bošnjačke nacije, odnosno preimenovanja nacionalnog imena Muslimana u Bošnjake politički artikulisan u poslednjoj deceniji prošlog veka. Međutim, deo te etničke zajednice (naročito u Crnoj Gori) još nije prihvatio tu odluku, već i dalje svoj identitet određuje na osnovu konfesionalne pripadnosti. U vezi s tim, ukupan etnodemografski razvoj Raške oblasti značajno je uslovljen i političkim faktorima, koji za razliku od demografskih, nisu uticali na ukupan demografski razvoj populacije Raške oblasti, ali su zato značajno uticali na redistribuciju između pojedinih etničkih grupa. [24]
Pouzdana slika o smeru i intenzitetu etnodemografskih procesa u Raškoj oblasti (koja je zasnovana na demografskim faktorima), može da se dobije praćenjem demografskog razvoja postojećih etnodemografskih sistema, koji su se jasno izdiferencirali od šezdesetih godina prošlog veka. Etnički procesi, koji su se odvijali na prostoru Raške oblasti, odlikovali su se dvosmernim demografskim razvojem karakterističnim za odvojene etnodemo-grafske sisteme, koji su za posledicu imali, u svim međupopisnim periodima, kontinuirano smanjivanje, kako apsolutnog broja, tako i relativnog udela u populaciji Raške oblasti, pravoslavno-hrišćanskog religijskog korpusa (Srbi i Crnogorci) i konstantan rast muslimanskog religijskog korpusa (Albanci, Turci, Muslimani, Bošnjaci). Tako je 2002/3. godine udeo prvih (pravoslavno-hrišćanskog religijskog korpusa), u odnosu na 1961. godinu, smanjen za 20, 2%, uz istovremeno povećanje udela drugih (muslimanskog religijskog korpusa) za 19, 7 odsto. Takođe, muslimanski religijski korpus je u svim međupopisnim periodima beležio pozitivne stope rasta, za razliku od pravoslavno-hrišćanskog kontingenta, za koji su svojstvene negativne vrednosti navedenih obeležja. Najveći debalans (izuzimajući period do 1961. godine, kada je izvršena etnička konsolidacija Muslimana) u pogledu porasta muslimana i smanjenja pravoslavnih zabeležen je od 196l. do 1971. godine, u kojoj su muslimani populaciono doživeli rast svog korpusa po godišnjoj stopi od 30, 5%o, za razliku od srpsko-crnogorskog korpusa, koji se smanjivao po prosečnoj stopi od 7, 7%. Međutim, dinamika povećanja muslimana i smanjenja pravoslavnih u poslednje dve decenije tekla je manjim intenzitetom, tako da je u poslednjoj popisnoj dekadi (1991-2002/3) došlo do relativnog smanjenja disproporcije u pogledu njihovog populacionog razvitka. Pravoslavni su, u odnosu na prethodne međupopisne periode, zabeležili smanjenje svoje populacije i relativnog učešća manjeg intenziteta, po prosečnoj godišnjoj stopi od -0, 5%, dok se muslimanski etnodemografski kontingent, iako sa međupopisno najmanje zabeleženim porastom po prosečnoj godišnjoj stopi od 5, 4%, i dalje razvijao intenzivnije u odnosu na ukupnu populaciju Raške oblasti (2, 8%), čime su povećali svoje učešće za 2, 3 procentna poena (grafikon 1).
Prema poslednjim popisima stanovništva 2002/3. godine u etničkoj strukturi Raške oblasti, najbrojniju etničku grupu sa 171. 660 lica ili 45, 2% populacije činili su Bošnjaci. Po brojnosti, sledili su: Srbi, sa 148. 406 lica ili 39, 1%; Crnogorci sa 26. 958 ili 7, 1% i Muslimani sa 22. 882 lica, odnosno 6, 0% populacije Raške oblasti. Interesantno je da je zabeležen zavidan broj od 4. 154 lica (1, 1%) koji su bili nacionalno neopredeljeni. Od ostalih lica, brojniji su bili: Albanci (1. 254 lica ili 0, 3% stanovništva), Jugosloveni (632 lica ili 1, 1% stanovništva) i Romi (489 lica ili 0, 1% stanovništva. Pored navedenih lica, nepoznato je bilo 2. 070 popisanih stanovnika, tako da su ostale etničke grupe brojale ukupno 923 lica i to: Hrvati – 204 lica, Makedonci – 99 lica, Slovenci – 37 lica, Rusi – 51 lice, Mađari 41 lice i drugi.
Na osnovu analize etničke strukture stanovništva Raške oblasti po opštinama uočava se da su Srbi imali apsolutnu većinu u četri opštine: Nova Varoš (90, 1%), Priboj (74, 1%), Pljevlja (60, 1%) i Prijepolje (56, 8%), i relativnu većinu u dve opštine: Berane (46, 5%) i Bijelo Polje (40, 3%). Pored toga, najmanje Srba je zabeleženo u opštini Rožaje, u kojoj je popisano 904 lica srpske nacionalnosti, što je činilo 4, 0% opštinske populacije. Za razliku od Srba, Crnogorci nisu predstavljali etničku većinu ni u jednoj opštini obuhvaćenoj prostorom Raške oblasti. Veće prisustvo su zabeležili u opštinama Berane (25, 5%) i Pljevlja (21, 5%). Bošnjaci su činili apsolutnu većinu u četri opštine: Tutin (94, 2%), Rožaje (82, 1%), Novi Pazar (76, 3%) i Sjenica (73, 3%). Najmanji kontingent Bošnjaka je u opštinama: Nova Varoš (5, 1%) i Pljevlja (5, 2%).
Stanovništvo Muslimanske nacionalne pripadnosti, imalo je najveće učešće u opštini Bijelo Polje (15, 8%). Pored navedene opštine, sa udelom od 4, 7 do 9, 3% Muslimana karakterisale su se opštine: Priboj (4, 7%), Berane (6, 6%), Rožaje (6, 7%), Pljevlja (8, 1%) i Prijepolje (9, 3%), dok su opštine sa najmanjim udelom Muslimana: Nova Varoš (2, 5%), Novi Pazar (1, 9%) i Tutin (0, 7%). U vezi s tim, brojčano su se isticala i lica koja se nisu nacionalno izjasnila. Udeo neizjašnjenih bio je relativno ujednačen u svim opštinama Raške oblasti. Najveći je zabeležen u opštini: Berane (1, 8%) i Bijelo Polje (1, 8%), a najmanji u opštini: Tutin (0, 6%), Sjenica (0, 6%) i Rožaje (0, 7%) (karta 2).
Potencijal stanovništva ne meri se samo brojem stanovnika, već i drugim obeležjima: naseljima, teritorijom i ostalim. U tom pogledu, analiza praćenja promena u obimu teritorijalne obuhvaćenosti prostora na kojem je neka etnička grupa ostvarivala većinu, ukazuje da su polovinom prošlog veka, Srbi i Crnogorci imali apsolutnu etničku dominaciju nad celokupnom teritorijom Raške oblasti. Međutim, uporedo sa iznetim etnopopulacionim tokovima, i prostor na kojem su etničku većinu činili Srbi i Crnogorci kontinuirano se smanjivao, tako da je devedesetih godina iznosio 5. 183 km2 ili 65, 4%, da bi početkom ovog veka neznatno bio povećan na 5. 338 km2 ili 67, 3%,.
Na osnovu etnoprostornih pokazatelja, Srbi su predstavljali većinsku nacionalnu grupu na 5. 211 km2 ili skoro 2/3 teritorije Raške oblasti, što je znatno više nego njihovo učešće u ukupnoj populaciji. Kao većinski narod, Srbi su obuhvatali najveći deo teritorije sedam opština: Nova Varoš (100, 0%), Priboj (96, 6%), Pljevlja (93, 5%), Prijepolje (82, 6%), Bijelo Polje (69, 4%), Berane (66, 4%) i Novi Pazar (62, 2%) i manji deo teritorije opštine: Sjenica (43, 2%), Tutin (10, 8%) i Rožaje (7, 9%). Prema tom pokazatelju najveći deo Raške oblasti 2002/3. godine obuhvatala su većinska srpska naselja, čime su Srbi bili prostorno najdisperzivniji narod u Raškoj oblasti. Crnogorci su činili etničku većinu na 127 km2 ili 1, 6% njene teritorije. Na taj način tu etničku grupu odlikovala je veoma slaba prostorna homogenizacija. Uočava se da su po opštinama prostorno ostvarivali većinu na manjim delovima teritorije opštine: Berane (7, 8%), Bijelo Polje (5, 3%) i Pljevlja (1, 6%). U teritorijalnom pogledu, Bošnjaci su ostvarivali etničku većinu na 2. 322 km2 ili 29, 3% prostora Raške oblasti. Oni su imali etničku većinu na najvećem delu teritorije opštine: Tutin (75, 4%), Rožaje (89, 2%) i Sjenica (55, 3%) i manjem delu opštine: Novi Pazar (37, 8%), Berane (23, 4%), Bijelo Polje (17, 4%), Prijepolje (20, 8%) i Priboj (3, 4%). Pored Bošnjaka, Muslimani su predstavljali većinsku etničku grupu na manjim delovima teritorije opštine: Bijelo Polje (7, 9%), Pljevlja (3, 6%), Prijepolje (3, 0%), Berane (1, 8%) i Sjenica (1, 5%), odnosno na 176 km2 ili 2, 2% teritorije Raške oblasti. Pored nabrojanih etničkih grupa, još su Albanci imali etničku dominaciju na 72 km2, odnosno 0, 9% Raške oblasti, sa izraženim težištem na 16, 7% teritorije jugozapadnog dela opštine Rožaje (karta 3).
Na osnovu predvidivih etnodemografskih procesa, u narednim decenijama Rašku oblast karakterisaće procesi etničke homogenizacije koji će biti okončani u opštinama Tutin i Rožaje, dok će u završnu fazu ući u opštinama: Sjenica, Novi Pazar, Nova Varoš, Pljevlja i Priboj. Pored navedenih procesa, u opštinama Prijepolje, Berane i Bijelo Polje, do početka četvrte decenije ovog veka zadržaće se heterogena etnička struktura stanovništva, ali sa diferencijalnim smerovima demografskog razvoja u korist muslimanskog etnodemografskog kontingenta. Shodno iznetim predviđanjima, Raška oblast, u prostornom smislu, biće izrazito izdeferencirana na dva dela: istočni – muslimaski, i zapadni-pravoslavni. Prelaznu zonu ili središnji kontaktni deo, između navedenih etnoprostornih celina Raške oblasti, činiće teritorije opština Prijepolje, Bijelo Polje i Berane, sa dugoročnom tendencijom demografskog pripajanja istočnom etnoprostornom sklopu. S obzirom na geopolitički i strategijski značaj Raške oblasti za Srbiju i međunarodne centre moći, ovi procesi mogu učiniti taj prostor bezbednosno još osetljivijim.
Zaključak
Raška oblast je veoma složena regija, kako sa geografskog, tako i sa istorijskog, kulturnog, geopolitičkog i bezbednosnog stanovišta. S jedne strane, predstavlja svojevrsnu geografsku vezu matičnih zemalja srpskog istorijskog prostora, istorijsko središte i srpsko srednjovekovno državotvorno i kulturno jezgro, odakle je Srbija vekovima proširivala svoj uticaj na Balkanskom poluostrvu. Iz takve uloge proistekao je njen egzistencijalno-geopolitički i geostrategijski značaj za Srbiju. S druge strane, Raška oblast je i za sve koji su težili da ostvare svoje interese na Balkanskom poluostrvu i šire imala značajnu geopolitičku ulogu od najranijih vremena do danas. Savremena geopolitička situacija pokazuje da se u Raškoj oblasti, u režiji novih geopolitičkih aktera, i dalje prepliću raznorodni geopolitički interesi. Ona je danas razapeta između geopolitičkih uticaja Nemačke i njene poznate geopolitičke konstante prodora na Istok, tursko-proameričke težnje širenja islama što dublje u Evropu i egzistencijalnih srpskih državotvornih i nacionalnih interesa.
Geopolitička determinisanot Raške oblasti u značajnoj meri implicirala je etnodemografske procese koji su rezultirali specifičnim demografskim i civilizacijskim kretanjima. Kao rezultat etnodemografskih tokova, s jedne strane, prisutan je proces koncentracije i jačanja nacionalne homogenizacije muslimana, dok je s druge strane, prisutan proces prostorne disperzivnosti karakterističan za pravoslavne, čime je izvršena značajna transformacija savremene etničke i etnoprostorne strukture u korist muslimanskog etnodemografskog sistema, na račun pravoslavnog. Takvi diferencijalni etnodemografski procesi jesu od posebnog geopolitičkog značaja i važna su pretpostavka geopolitičke ravnoteže Raške oblasti i njenog sveukupnog društvenog razvoja. Disharmoniji etnodemografskog razvoja Raške oblasti mora se posvetiti veća pažnja, jer će zanemarivanje etnogeografije i etnodemografije, na tom geoprostoru opterećenom suprotnostima iz prošlosti i različitih geopolitičkih uticaja još više usložiti njenu ukupnu društveno-političku situaciju.
Ideja regionalnog razvoja veoma je prisutna u različitim projektima širom Evropske unije. U tom smislu, mesto Raške oblasti jeste u modernoj Srbiji zasnovanoj na načelima regionalizacije, uključenoj u evropske tokove u kojoj će se harmonizovati društveni, politički, ekonomski i pravni sistem sa evropskim standardima i normama. U vezi s tim, u Srbiji će se poštovati osnovne evropske vrednosti: mirno rešavanje sporova, konstruktivna međunarodna saradnja što će predstavljati doprinos evropskoj bezbednosti i saradnji. Samo se na taj način mogu prevazići postojeći politički, ekonomski i međuetnički problemi i obezbediti da ta oblast, od nacionalnog značaja, postane snažan integracioni faktor u regionu. Svako drugo rešenje, neminovno bi vodilo geopolitičkoj instrumentalizaciji međuetničkih odnosa i dezintegraciji tog prostora