Emir Suljagić: I GROBOVI ĆE BITI PROTJERANI

Emir Suljagić: I GROBOVI ĆE BITI PROTJERANI

Zovem se Muhamed. Ime sam dobio po Božjem poslaniku i po svom pradjedu, koji je od tifusa umro u zbjegu 1942. godine i pokopan u neobilježeni grob negdje u blizini Bijeljine. Djed mi je pričao kako je zima te godine bila strašna, kako je kao nikad prije ili poslije u njegovom sjećanju te godine zaledila i Drina. Njemačke trupe stacionirane u Zvorniku – kod kojih su izbjeglice iz susjednih mjesta u istočnoj Bosni potražile zaštitu pred napadima četnika – dinamitom su razbijale led i tako se snabdjevale vodom. Kratko nakon što su izbjegli, pradjed, inače umirovljeni vojnik Njegovog kraljevskog i carskog Veličanstva Franje Josipa, razbolio se i polako, pred očima familije, uvenuo.

Ispričat ću kako je izgledao moj posljednji susret s ocem, Sulejmanom, koji je dobio ime po jednom drugom Božijem poslaniku. I hoću da ispričam – ne samo zato što vjerujem da sam naslijedio očev dar pripovjedanja, ah, kako je taj lijepo umio pripovjedati!, ne zato što je naš posljednji susret bio jedinstven po nečemu, ne zato što smo jedan drugom rekli riječi koje će neko drugi pamtiti zbog njihove mudrosti ili značaja – nego zato što je to samo jedan od – pretpostavljam – stotina hiljada takvih susreta očeva i sinova u tim godinama i što smo jedan drugom kazali ono što bi svaki otac kazao svakom sinu, ne znajući, ali se plašeći, da bi to mogao biti njihov posljednji susret. Ustvari, nas dvojica se nikad nismo oprostili: jedanput sam ga pratio u borbu iz koje se vratio, drugi put sam kroz prozor gledao kako odlazi da se ne vrati. Spadam u brojne sinove kojima su očevi u naslijeđe ostavili samo preranu i nasilnu smrt; zato ova priča nije samo moja. Nije moja i zato što nije važno – kao što je jednom rekao Elie Wiesel, čovjek mnogo pametniji i važniji od mene – kada čovjek postane siroče, u sedmoj, sedamnaestoj ili sedamdesetoj godini; to je žig koji je uvijek očigledan, teret koji je uvijek pretežak.

***

Moj otac me nije razočarao. Štaviše, u trenutku kada je odlučio da svjestan rizika ode u manje ili više sigurnu smrt, ostao je dosljedan sebi, dosljedan onome čemu me učio od rođenja. Ponekad bih volio da je bio manje skrupulozan, jer vremena su bila takva. Ali, moj stari umro je pošteno, onako kako je i živio, i pored toga što ne shvatam, izmiče mi naime, njegovo razumjevanje poštenja: da goloruk stane pred do zuba naoružane i obučene profesionalne vojnike. Majka je tog jutra otišla do općine i strpljivo stajala u redu, čekajući na dvije deke iz humanitarne pomoći, koje su nam pripadale. Na sebi je imala očev svjetloplavi sako, jedino što je ponio od kuće. Čekala je u redu sa drugim ženama i muškarcima i svi su znali, jer je tog jutra u grad već stigao glas o njegovoj smrti. Ali, niko joj nije rekao.

Bojim se da će sve što mi se kasnije dogodilo, način na koji se moj život odvijao i na koji sam skončao u korijenu imati tu vrstu beznadežnog poštenja koju je zagovarao moj otac, potrebu da u nešto, bilo šta, vjeruje. Na kraju izdao sam svog oca ne zato što sam htio praviti kompromise – Bog mi je svjedok da nisam, nikad, ni želio ni htio – nego zato što sam ostatak svog života, iako kratkog, oko sebe tražio ljude ili bolje rečeno čovjeka koji bi makar i izdaleka bio veliki kao on. I svaki put sam se prevario: svaki put sam, tačnije, bio prevaren, izdat, pogažen. I svaki put sam to znao unaprijed, ali se usprkos tome nikad nisam zaustavio: trebalo mi je da budem prevaren, da se još jednom uvjerim kako čovjek ima samo jednog oca. Da budem još jednom siguran da mi je svako ko je nakon smrti mog oca rekao da me voli kao svoje dijete – lagao. Jer, kad sam izgubio oca, izgubio sam istinu. Nikad više nisam mogao povjerovati nikome.

***

Vijest je sa fronta udaljenog dvadesetak kilometara u Srebrenicu donio moj amidža Mehmed, koji je tu noć otišao u smjenu, sa još nekoliko drugih muškaraca iz komšiluka, ali je stigao tačno na vrijeme za očevu sahranu ako se tako može nazvati nešto što se odvijalo u žurbi, mraku i pod artiljerijskom vatrom. Poginuo je na Brdu, starom dijelu sela, tamo gdje su izgrađene prve kuće, prije nego što se našim precima plodna dolina oko rijeke učinila dovoljno sigurnom i privlačnom za naseljavanje. Poginuo je tamo gdje je rođen i odrastao, a na brzinu je pokopan ispod divlje jabuke u dvorištu naše stare kuće, u blizini rijeke duž koje se pružala linija fronta. Amdiža je otvorio vrata i bez snage da uđe u sobu, započeo rečenicu: „Sulejman…“, slomio se i zaplakao, i dalje stojeći u okviru vrata.

Mrzim smrt. Plašim je se tačnije. Plašim se tog trenutka o kojem nemam jasnu predodžbu, strah me neopozivosti i nepovratnosti fizičkog nestanka, samoće i usamljenosti koja mora da čeka na drugoj strani. Nedavno sam prvi put shvatio i zašto. Naime, tek jako kasno poslije rata mi je prvi put palo na pamet da zapravo nemam nijednu fotografiju od prije. I da budem pošten, to mi nije bio nikakav problem; nisam ni želio nikakve dokaze da je prije nulte, 1992. godine, postojalo išta, da budem podsjećan na strašni poraz kojem sam bio jedini svjedok. I tek sam zahvaljujući spletu okolnosti koji se ovdje niti može niti treba rasvjetljavati dobio dvije fotografije, obje iz osnovne škole, jedna iz trećeg, druga iz četvrtog ili petog razloga, nisam više siguran.

 

Na te dvije fotografije smo ukupno šestorica nas: Rijad – živi negdje u Beču, nismo se sreli nikad poslije rata, ali fotografije su zapravo njegove – Hasib – živi u Sarajevu, radi u nekoj medicinskoj ustanovi, ne znam tačno šta – Hasan – ne znam ništa o njemu – Zlatan – sin Miše i Zumre, poginuo u četnicima – i Mijat – ako me pamćenje ne vara, posljednji put sam ga vidio u Bratuncu kako, gol do pojasa, stoji na kapiji svoje kuće i pljuje na autobuse preživjelih koji su se vraćali na obilježavanje neke godišnjice Srebrenice – i ja.

Kada sam vidio te fotografije, prvi put u životu sam se zapravo suočio sa vlastitom smrtnošću, shvatio da ću – umrijeti. Malo me stid da to priznam, ali sam se uspaničio, ukočio, falilo mi je zraka i danima nisam uspijevao misliti na bilo šta drugo; kroz glavu mi je prolazilo samo jedno, jedino pitanje: kako izgleda prva noć u grobu, kako li strašna mora biti ta usamljenost?

Nije mi smetalo ni to što ništa više na toj fotografiji nije živo: ni zemlja u kojoj smo se slikali, ni naša prijateljstva, čak ni neki od nas – iako djeca na slici nisu ničim zaslužila to što im se dogodilo – i sve sam vrijeme pokušavao odgonetnuti zašto me tako strašno strah od smrti. Moj odnos prema smrti temelji se na tome da je svaka smrt u mom životu – od zemlje u kojoj sam se rodio, preko prijateljstava, do smrti dragih ljudi – nije bila proces, logičan, miran i previdiv kraj brojnih godina, nego događaj, bez izuzetka nasilan, brutalan i neočekivan.

Plašim se, dakle, smrti i godinama sam – sve dok nisam pronašao njegove kosti – imao sliku svog oca kako leži, potpuno sam, kilometrima oko njega nigdje nikoga, u tom plitkom, na brzinu iskopanom grobu. Ponekad sam ga zamišljao kako sam luta tuda i iznova posjećuje mjesta svog djetinjstva, ali iz nekog razloga mogao sam ga zamisliti samo u onoj odjeći u kojoj sam ga posljednji put vidio. Godinama kasnije nisam ga mogao u sjećanje prizvati drugačije; nisam s njim mogao prizvati mir, njegovu neforsiranu eleganciju, koja nikako nije išla uz mjesto i vrijeme u kojem živio; njegovo bonvivanstvo, koje me nerviralo sve dok nisam shvatio da je moj otac nesretan čovjek.

Neke davne, predratne zime, vraćao sam se iz škole pješice i tek što sam htio skrenuti sa glavne ceste na odvojak put koji vodio do kuće, iza mojih leđa pojavio se autobus i stao. Iz autobusa je, teturajući se, izašao otac. Klatio se na nogama i bio iskreno sretan kada me u mraku – to je moja majka nazivala vakasus doba, ono vrijeme kada dan još nije žavršio, a noć se nije spustila – prepoznao. Doslovno je pao po meni i stotinjak i nešto metara do kuće morao sam ga nositi. Bio je gojazan, a ja sam tada bio mršavo, štrkljasto i nejako dijete, ali mi nije na pamet palo da ga pustim. Donio sam ga do kuće i on je kao da se odvaljuje od mene sjeo na hladan beton ulaznog stubišta.

***

Htio je studirati i tek što se bio upisao na fakultet, djed mu je poslao poruku da se vrati na selo. Novaca nije bilo, a otac svakako nije imao dovoljno uvjerljive ocjene u srednjoj školi. Birajući između troje djece, djed je odlučio da on kao stariji sin ostane kod kuće, a njegov mlađi brat će kao bolji đak, otići u Tuzlu i završiti fakultet. Otac se vratio i na njihov nagovor oženio ženu koja će poslije postati moja majka i s njom nastavio živjeti u relativno nesretnom braku. Brzo je dobio posao u obližnjem rudniku, ali naprosto nije bio skrojen za to.

Moj stari i ja imali smo mnogo više zajedničkog nego što je on ikada mogao naslutiti. Jedina je razlika između nas dvojice to što je njegovu sudbinu za njega odredio neko drugi; moja je mene izabrala. Prije nego nastavim, moram još nešto objasniti. Ne znam odakle mi potreba da pišem o svom ocu, ali ne radim to pisanja radi, nego iz unutarnje potrebe da preispitam svoj odnos prema njemu, dovršim ono što je nasilno prekinuto, zatvorim knjigu u kojoj su do sada ispisane samo dvije riječi: njegovo ime i prezime. Poći ću od jedne crno-bijele fotografije. Fotografije, uokvirene u veliki ram sa desetak drugih fotografija, na zidu u kući mog djeda po majci. Na slici smo otac, majka i ja. Moj otac neprepoznatljivo mršav, majka pretpostavljam zbunjena, i jedno i drugo neoprostivo mladi…

Neko zvoni na ulaznim vratima i prekida me. Napuštam sve, odlazim do vrata i otvarajući ih ugledam poštara. Pozdravlja me, daje mi nekakvu brošuru, a potom plavu kovertu, na koju se u majčinom odsustvu moram potpisati. Ne volim te plave koverte, vjerovatno refleksno, i brzo zatvaram vrata. Otvoram kovertu i vidim da je riječ o rješenju koje je izdao općinski organ Ministarstva za boračka pitanja. Tekst počinje velikim slovima napisanom rečenicom: “Priznaje se i dalje pravo na porodičnu invalidninu….” S druge strane dokumenta, to se valjda zove dispozitiv, navode se dokazi, na osnovu kojih je moja majka dobila porodičnu penziju: “- da je Sulejman S., rođen 1952. godine bio pripadnik Oružanih Snaga BiH u periodu od 15.05. 1992. god. do 24. 12. 1992. god. i da je vršeći vojnu dužnost poginuo (Dokaz: uvjerenje Uprave za odbranu Tuzla, Odjela za odbranu u općini Tuzla, broj:17-1902-41.1-314/04-5941 od 17.12.2004. godine); – da su Sulejman S. i Sabina zaključili brak 1975. god. (Dokaz: Izvod iz Matične knjige vjenčanih općine B., broj: 03-201-1077 od 27.09.2002. godine); – da je Sulejman S. upisan u matičnu knjigu mrtvih općine B., broj 05-202-294/04 od 26.09.1997. godine. ”

Prvo što mi pada u oči je da su se moji roditelji vjenčali tek u godini u kojoj sam se rodio. Odmah potom me preplavi osjećaj da je to sve što je ostalo od mog oca. Niz dokumenata, zavedenih pod nekim rednim brojem, zbirka uvjerenja i rješenja, povjerena na čuvanje nekoj brkatoj i onduliranoj gospođi koja masnim rukama premeće po njima u pauzama između dva zvrka bureka i jogurta. Ne dam. Ne dam. Ne dam. Tražim zaštitu u sjećanju, u drugoj crno-bijeloj fotografiji, u istom onom ramu, na istom onom zidu, koja je odvojena od svih drugih. Na njoj je otac, u tamno-plavoj, mornarskoj uniformi, na odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji, u luci Lora, u Splitu. Nešto mi nije jasno na toj slici, njegova udaljenost, odalečenost od okruženja u kojem ga jedino pamtim.

 

I tek tad mi postaje jasno da je svaki moj bijeg, ne obavezno od stvarnosti, ali od okruženja, od primitivizma i vjerske zatucanosti, od laži i od cinizma, nastavak putovanja koje je započeo moj otac. Da bježim, ne za sebe, nego za njega, jer je on to htio i jer mi je od svega ostavio samo to: kao da mi i mrtav govori, „Bježi sine, idi!“ Jer, slobodan si samo onda kad si sam, kad si isjekao korijenje koje su drugi pustili za tebe, kada si spalio sve mostove iza sebe i kada svijetom kročiš sam, samcijat, bez igdje ikoga i potrebe za bilo kim – samo si tada slobodan. I sve što imaš je ta sloboda, najviše što ikad možeš postići – biti slobodan čovjek. Da bih postao potpuno slobodan, morao bih se odreći vlastitog oca, nadrasti ga: ali, kako nadrasti mit, kako nadrasti čovjeka koji je sve mnogo više nego čovjek, kako nadrasti vlastitog oca koji to nikad nije imao priliku istinski biti, kako za Boga miloga??!

***

Dobro se sjećam kada me otac prvi put odveo na posao sa sobom. Bio je to, do tada, najveći i najvažniji dan u mom životu. Radio je kao poslovođa u plinskoj stanici, koja je zemnim gasom snabdjevala skoro svu industriju u B. Proveo me kroz kapiju i onda dalje, skoro kilometar mimo postrojenja u kojem su se proizvodile keramičke pločice. Iza te zgrade, bila je jedna manja, a iza nje, brojne cisterne, pune gasa. Njegovo radno mjesto bila je povelika soba, odvojena staklom od druge veće prostorije nakrcane raznim mjeračima pritiska, zraka, metana i čega sve ne, u kojoj je sve smrdilo na ono što se narodski zove plinom. Skakutao sam posvuda za njim, uključujući i radničku menzu, a vrhunac dana bio je kada me otac odveo kod Avde G., čuvara koji je sjedio u omanjoj kabini između posljednje cisterne i visoke žičane ograde, u braon uniformi, sa izvezenim žutim “Obezbjeđenje” na jednom džepu bluze, pištoljem koji je visio oko pojasa i puškom okačenom na jednom od zidova. Otac je nakratko otišao provjeriti nešto na jednoj od cisterni, a Avdo ispod čije kape su izvirivali pramenovi sjede kose je u međuvremenu strpljivo odgovarao na sva moja pitanja.

– Šta je ovo?

– Puška?

– A što će ti?

– Ako bi narodni neprijatelj napao ovo postrojenje, puška nam treba da se odbranimo.

“Narodni neprijatelji” zvučalo je dovoljno impresivno da ušutim.

Kada je počeo rat, Srbi iz susjednih sela uz pomoć jedne jedinice JNA i paravojne jedinice koje je prethodnih dana stigla iz Srbije, upali su u Avdino selo, Glogovu. Avdu i njegovog sina, mog vršnjaka, zarobili su, natjerali ih da uđu u ćumez, a potom ga zapalili. Trinaest godina poslije tog zločina bio sam u Haagu, i sada kao novinar izvještavao sa Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Jedini preživjeli zločina u Glogovoj, visoki, pogrbljeni starac sa francuzicom na glavi, u kockastoj košulji i sakou kratkih rukava, svjedočio je na suđenju Slobodanu Miloševiću. On je preživio strijeljanje tako što je skriven ispod leševa ležao u ledenom potoku cijeli dan dok mu je iz vode virio samo nos.

Pripovjedao je kako su svih devedeset muškaraca sakupili ispred seoske škole, a potom ih poveli izvan sela. “Vode oni nas tako, naredili nam da sagnemo glave, a ja onako ispod oka gledam, one naše komšije stoje pored puta, k’o da su kaharli…” “Prevodioci mole svedoka da ponovi poslednju rečenicu!”, čuo sam ženski glas u slušalicama, koje sam držao na glavi tek toliko da bih provjeravajući tačnost prevoda na trenutke mogao pobjeći od težine priča koje sam slušao svakodnevno. Starac se nije dao zbuniti, ponovio je rečenicu od riječi do riječi, ponavljajući na kraju dva puta zaredom: “Kaharli, kaharli…” Sve je na trenutak stalo. Prevoditeljica je na koncu preskočila taj dio njegovog svjedočenja a meni se sve vrijeme vrtilo u glavi. Zaboravio sam gdje sam, počeo se osvrtati oko sebe, tražeći nekoga sjede kose, tražeći nekoga u braon uniformi, pred očima mi je svijetlilo jarko žuto “Obezbjeđenje” i morao sam istrčati iz sudske galerije, vani, da se ne bih ugušio.

Bio sam istovremeno zaprašten i impresioniran. Impresionirao me sam čovjek, njegova sudbina, jer to nije bio jedini masovni zločin koji je preživio; bio sam potučen njegovom smirenošću, mirom s kojim je prihvatao ono što mu se desilo. Ne, nije mu bilo svejedno zbog toga, ali je njegovo uvjerenje da će umrijeti tek onda kada dođe taj trenutak davalo jeziv ton svjedočenju. Zaprepastila me, pak, njegova potreba da nađe neku olakšavajuću okolnost za svoje susjede, da vidi, a potom i kaže kako im nije bilo svejedno, kako su bili makar tužni. Rastužilo me to što sam shvatio da ja to u sebi nemam: meni je samo falio moj otac, falio na način fundamentalan i težak; rupa koju je u stomaku, u grudima ostavila njegova smrt širila se kao rak i gutala sve što je ličilo na život, što je od života ili onoga što se pretvaralo da je život preostalo; muka od usamljenosti koju nisam tražio satirala je dijete koje nikad nisam prestao biti.

***

Ne znam puno o očevom životu iz vremena kada je radio u rudniku. Osim onoga što sam u fragmentima čuo kasnijih godina, o tome kako danima pio i vraćao se kući bez ijednog dugmeta na košulji i sakou. Ulazio u kuću, mijenjao odjeću i padao na krevet. A onda sve iznova. Znam ponešto o tome šta se zbivalo nakon što je napustio rudnik, sjećam se ponosa koji sam osjetio kada je u novoj fabrici izabran za predsjednika Radničkog savjeta, premda to nisam baš razumio. Međutim, nemam namjeru rasvijetljavati njegov karakter zbog njega samog, jer kao što rekoh, ovo nije samo moja priča. U nekim stvarima on će ostati samo moj otac i mislim da na to imam pravo. Ali tamo gdje vjerujem da sa desetinama ili stotinama hiljada anonimnih i meni nepoznatih ljudi dijelim sudbinu i teret, želim rasvjetlitli tri dana. Samo tri dana u razmaku od trinaest godina, dana kada sam posljednji put vidio svog oca živog; kada sam ga pronašao dvanaest godina kasnije i dana kada sam ga, godinu potom, pokopao.

Prije nego nastavim, želim istaći da ne pišem iz umjetničkih pobuda: za deset godina u novinarstvu naučio sam – da posudim riječi Trumana Capotea – “razliku između jako dobrog pisanja i istinske umjetnosti; razliku suptilnu, ali surovu”. Znam previše velikih književnika čija su djela čitali i čitaju samo članovi njihovih familija; poznajem previše onih koji misle da duga kosa i prljava jakna mogu nadomjestiti bijedno životno iskustvo, pogrešno naučene lekcije i zanatski kazano, “lošu rečenicu”. Pišem za sebe, u uvjerenju da je sve što se desilo u mom životu neumitno vodilo prema tom danu, iako ne vjerujem u sudbinu nego u snagu ljudskog izbora i građanske hrabrosti; danu kada sam, stojeći u blatu rake prihvatio tabut, sve u skladu s vjerskim propisima, prebacujući jednu ruku preko kao da ga grlim, a potom ga spustio na tlo; teško se krećući, zbog blata nakupljenog na cipelama, prihvatao daske i redao ih ukoso i čvrsto jednu uz drugu, praveći ukošeni drveni pokrov iznad tabuta i zaštitu od zemlje koju ćemo kasnije nabacati na njih, tako da moj otac mogne ustati kada dođe Sudnji dan.

***

Ja sam samouk. Kao što će postati očigledno, bez skoro ičije pomoći – izuzme li se moj djed, koji me negdje u dobi od četiri godine naučio čitati – sam naučio sve što znam. Razlika između samouka na jednoj i ljudi koji su vođeni tuđim znanjem imali priliku sistematizirati svoje znanje, na drugoj strani, jeste u tome što potonji umiju razlikovati bitno od nebitnog, vitalne informacije od banalnih podataka. U očima samouka, koji se prije svega mora osloniti na instinkte, svaki podatak čini se važnim, svaka informacija može biti vitalna.

 

Meni su život spasile knjige. To je činjenica. Zapravo, meni je život spasila jedna knjiga. Mogao bih biti patetičan, pa kazati da mi je u ratu – kada je život bio izuzetak, a smrt pravilo – čitanje pomoglo očuvati mentalno zdravlje. Ali, kao što rekoh to bi bilo patetično. Nas četvoro, moja familija naime, imali smo nimalo tipičnu nesreću u ratu za okolnosti pod kojim i mjesto na kojem smo se našli. Dok je većina naših prijeratnih susjeda, bez oklijevanja ulazila u tuđe, napuštene stanove u Srebrenici, otac je insistirao da stanujemo kod rođaka. Na koncu smo, samo u toku prve ratne godine, promijenili najmanje pet ili šest prebivališta, stanova i kuća.

U jednoj od zgrada pored gradskog izvora gdje su se vodom snabdjevali stanovnici nekoliko zgrada u centru, pronašli smo omanji stan, pogođen granatom: direktan hitac kroz prozor. Stan nije bio u bogzna kakvom stanju, ali smo mi, zgađeni, po svaku cijenu htjeli otići iz te kuće; međutim, bio je premali. Neko je tu bio prije nas, na podu je bilo izmeta, okolo razbacanih papira sa tragovima karakteristične braon boje.

Ispod komada nekog ormara izvukao sam riječnik: srpsko-hrvatsko-engleski, englesko-srpsko-hrvatski riječnik, sa skraćenom gramatikom, zelenih i prljavo bijelih korica. Ponio sam ga. Godinu ili nešto više kasnije, znao sam ga skoro napamet: negdje u zimu sam počeo učiti, a u proljeće su u grad stigle jedinice UN-a i dobio sam posao prevoditelja. Hodao sam gradom i buka koju je proizvodio grad – bilo je proljeće, ljudi su bili uzbuđeni što su živi, nadali se da je najgore prošlo – do mene je dopirala na engleskom. Nosio sam riječnik ispod pazuha ili u unutrašnjem džepu jakne, pomno gledao sve oko sebe, opisivao ono što vidim prvo za sebe, na bosanskom, a onda vadio riječnik i riječ po riječ prevodio na engleski. Većina prolaznika me posmatrala sa žaljenjem rezerviranim za one koji rat nisu mogli podnijeti, a nisu imali sreće da budu ubijeni dovoljno rano. Tri godine kasnije ispostavit će se da je taj riječnik najvažnije što sam ikad držao u rukama, oružje koji nije moglo ubiti nikoga, ali je moglo i spasilo je makar jedan život.

***

Sve što sam činio u naredne tri godine života u Srebrenici, čak i kada sam ostao potpuno sam, kada su majka i sestra napustile grad, bilo je u nadi da ću moći nadoknaditi propušteno; tačnije, sve sam smatrao pripremama za taj dan. Tako sam početkom treće godine rata, ponovo počeo ići u školu. Skoro svi prijeratni nastavnici su bili ili izvan grada ili na drugoj strani obruča i malo se šta, zapravo moglo naučiti; ali, htio sam ići u školu u toj mjeri da sam prihvatio i rizik da bih mogao izgubiti posao, jedinu vezu sa normalnošću. Ta se kocka isplatila i ja sam se ponovo našao u školskoj klupi, prestario i odveć sarakastičan, ali pun entuzijazma.

Danas se iz te škole ne sjećam ničega, osim dvije ili tri sitnice i jednog čovjeka. Na kraju prvog tromjesječja imao sam jedinicu iz matematike, ali se amidža, koji je kao predratni inženjer predavao hemiju, postarao da ipak nekako, dobijem dvojku. Sjećam se i jedne pismene vježbe, koju sam čitao pred cijelim razredom – Bogu hvala da su svi tragovi o njenom postojanju uništeni – i neskromno pomislio da ipak imam nekog dara, pa me vođenog tim glupavim uvjerenjem novinarstvo i privuklo.

Ali, važniji od svega toga bio je susret sa Muhamedom H., nastavnikom filozofije. Bio je nastavnik po zanimanju, alkoholičar koji je u Srebrenicu dospio mnogo prije rata u svojevrsno dragovoljno izgnanstvo, kao da plaća neki dug strašniji nego što smo se mi usuđivali i pomisliti. Prije rata – u istoj toj školi, koju sam pohađao i ja – sam ga viđao povremeno i na neki način me privlačila njegova tragična figura, boemski izgled i totalni manjak zanimanja za okolinu. Na početku rata bio je napustio Srebrenicu, ali se vratio u ljeto 1992. godine, u skupini od nekoliko stotina vojnika koji su stigli iz Tuzle. U proljeće 1995. godine, negdje u vrijeme kada je stotinjak kilometara odatle, u mjestašcu nadomak Sarajeva donesena odluka da Srebrenica bude ubijena (1) H. je skupini dvadesetogodišnjaka predavao o stoicima i sofistima; držao dugačke govore o Nitzcheu; prezrivo prešao preko skolastičara i znakovito se iznova vraćao na Hobbesa. Davao je apsolutno sve od sebe, uživao je u apsolutno svakoj riječi, vjerovatno nikad u životu nije predavao bolje, nikad nije imao više da kaže. To što sam tih nedjelja i mjeseci čuo od njega imalo je presudan utjecaj na moj život, obnovilo vjeru u sposobnost učenja, akumulacije ljudskog znanja, pa makar i tako sporadično i individualno.

Nekoliko mjeseci nakon kraja školske godine, koja je trebala biti moja završna u srednjoj školu pronašao sam direktora – koji je slijedom krajnje neuobičajenih okolnosti preživio pad Srebrenice – u njegovom stančiću u Tuzli i preuzeo diplomu o završenoj srednjoj školi. Ako je vjerovati tim dokumentima, u četiri godine školovanja imao sam petice iz svih predmeta, a matursku radnju sam odbranio sa odličnom ocjenom. Osjetio sam se loše na trenutak, jer je bila riječ o očiglednom falsifikatu. Ne da nisam bio dobar đak, ali posljednju školsku godinu nisam ni završio; treću mi je priznala Vlada Republike Bosne i Hercegovine, jer je do kraja bilo ostalo svega dva mjeseca; prve dvije jesam bio odličan, ali “na poene”. Ali, pošto sam malo razmislio shvatio sam da to nisu bile ocjene za znanje. Ja sam maturu, na kraju, položio pred Ratkom Mladićem, srpskim generalom koji je naredio ubistvo osam hiljada ljudi; moja publika bili su oficiri Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, a ne roditelji i prijatelji; ocjenjen sam za preživljavanje. Ali i dalje mrzim tu diplomu i još uvijek me je stid.

***

Politika je, tipično za njegovu generaciju i u njegov život ušla na grub način, sluteći na mrak, mirišući na krvoproliće. Dva, nazovimo ih tako, incidenta u razmaku od nekoliko dana, koji su se zbili krajem 1991. godine, nisu ostavili nikakve sumnje da se sa promjenama u zemlji, mijenjao i njegov odnos prema njoj. Silazeći niz stepenice koje su iz moje sobe sa sprata vodile u prizemlje, pjevušio sam za sebe, tek tako, pjesmu koju sam sa desetak godina naučio u školi: Hej, piloti, vazduhoplovci/Čelična krila naše Armije… Stari se penjao na sprat, i dok smo se mimoilazili na stepenicama, samo mi grubo rekao: “Pička ti materina, odmah da si prestao pjevati! Oni ubijaju ljude u Hrvatskoj!”

 

Drugi je bio ozbiljniji, zloslutniji. Sjedili smo oko stola i ručali, bila je to jedna od rijetkih prilika kada smo svi bili kod kuće i majka koja se neprestano žalila da u ovoj kući svi samo dođu, jedu i odu je konačno došla na svoje. Raspravljali smo o ratu koji je bijesnio u Hrvatskoj i nakon potpisanih četrnaest primirja. Držao sam stranu Slobodanu Miloševiću – valjda zbog toga što sam u tom smislu bio tipičan proizvod jugoslavenskog obrazovnog sistema – i vatreno objašnjavao da Srbi u Hrvatskoj imaju razloga da se plaše Franje Tuđmana, da obnova obilježja Nezavisne Države Hrvatske i masovni povratak ustaške emigracije u zemlju opasno mirišu na Jasenovac. Otac me saslušao i ne pokušavajući da se uključi u raspravu, hladno rekao: “Sad ćeš izaći iz kuće i vratit ćeš se tek kad promijeniš mišljenje.” Negdje oko godinu dana kasnije, moj otac bio je mrtav, ali ja sam se incidenta sjetio prvi put tek nakon što sam stigao u Haag, u februaru 2002. godine.

Spremajući se za početak Miloševićevog suđenja, čitao sam tekst u The New York Times Magazine posvećen njegovoj familiji. U tom trenutku, on je bio u pritvoru u Haagu, sin je bio u bjekstvu pred zakonom, kćerka na suđenju jer je pucala na policiju kada je uhapšen, a supruga Mira Marković pred beogradskim sudom čekala početak procesa zbog nekakve sumnjive robno-novčane transakcije. Markovićeva je ono što se zbivalo protumačila zavjerom, opsežnom i suptilnom: “To je dio specijalnog rata protiv familije, prljavog i zagonetnog rata. Vjerojatno nam ljudi koji nemaju sretne familije zavide i mrze našu porodicu u kojoj su svi sretni i svi se slažu.” Bilo je još sretnih familija i još dobrih očeva, pomislio sam i gorko zažalio što sam se tog dana usprotivio ocu.

Ovdje moram dodati još jednu osobnu opasku. Događaji koje opisujem nisu uvijek navedeni u hronološkom redu. Ne smijem preuzeti tu odgovornost i ne želim se pretvarati da je život moguće sastaviti nakon što se raspadne, vratiti sve komadiće tamo gdje su bili. Štaviše, ove slike u sjećanje naviru u jednom sasvim drugačijem asocijativnom nizu, koji vjerovatno slijedi najkraći put između dvije tačke: smrt. Taj niz je uzročno-posljedičan i u njemu sve – vjerovatno neopravdano, jer život naprosto nije tako proračunat fenomen – ima svoje posljedice. Vjerovatno, jer njen krajnji rezultat a to je smrt, svojom neopozivošću dokazuje i neopozivost svakog pojedinačnog čina.

***

Jednog dana vratio se s posla potpuno utučen. U još jednom uzaludnom pretresanju općih prilika, kolega u smjeni, inače Srbin, rekao mu je: “I grobovi će biti protjerani, Sulejmane.” Petnaest godina otkad je ta rečenica izgovorena, u B. su se vratili samo grobovi; neki živi, ali i dalje grobovi.

Kratko poslije toga, otac je počeo praviti planove da barem mene i sestru pošalje negdje, na sigurno. Nikad nisam saznao zašto nismo otišli, nikad ga to nisam ni pitao. Godinama poslije žarko sam želio da jesmo, da smo se spakovali, sjeli u auto i otišli negdje, dovoljno daleko da on preživi. Da li se pokolebao, da li je u nekom trenutku pomislio da se dom ipak ne napušta, da se od svoje kuće ne bježi tek tako, ne znam. Ali, to oklijevanje samo je približavalo rat; sve dok jedna po jedna ceste nisu blokirane i posljednji put u slobodu presječen. Ni cijele dvije godine nakon slavljeničkih stranačkih kolona sa zastavama, kroz selo je prošla jedna drugačija. I prethodne su bile zloslutne, ali ova je sa sobom nosila smrt; u neuobičajeno tmurnoj pozadini aprilskog dana, izgledala je kao da usisava svjetlost, bila obavijena tamom. Desetak automobila prošlo je ne prebrzo i ne presporo, nego tačno onako da uliju strah u kosti mještanima, sa uključenim zavijajućim sirenama; na automobilu na čelu bila je crna zastava, sa bijelom lobanjom i ukrštenim kostima i sloganom “Sloboda ili smrt”.

***

Rat je za mene počeo i prije toga, na mnogo različitih načina. Već danima nisam nigdje išao; komšije iz susjednog sela slali su svoje familije u Srbiju, a škole su bile zatvorene od polovine marta. Ni košarku više nisam mogao igrati, jer je sedmicu ranije trener rekao da ne dolazimo na treninge dok se stvari “ne smire”. Gledao sam skoro cijelodnevne izvještaje iz glavnog grada, vidio sam na televiziji kako je između kuća na nekoj uzvišici mahao čovjek sa puškom nakon što je na mostu pod njegovim nogama pala prva žrtva rata koji će brzo stići i do nas. Samo nekoliko dana ranije, otac se u neočekivano vrijeme vratio iz grada, zadihan utrčao u kuću, pa na sprat do sobe u kojoj je držao pušku i uniformu – kao pripadnik rezervne milicije – i vratio se noseći pušku. U hodu mi je objasnio da je u B. stigla nekakva paravojna formacija, koja je zauzela policijsku stanicu i kako je njen zapovjednik izdao ultimatum svim muslimanskim policajcima da predaju oružje (2). On i Munib, njegov amidžić koji je stanovao u susjedstvu i također bio policajac u rezervi, čekao ga je ispred kuće, nervozno držeći pušku. Vratio se pola sata kasnije, u stanju u kojem ga nikad prije toga nisam vidio. Bio je to njegov prvi istinski poraz.

***

Nakon prvog, porazi su se nizali jedan za drugim. Nekih mjesec i pol dana od časa kad smo napustili kuću ostali smo bez hrane prvi put. Potrošili smo i desetak kilograma brašna koje nam je dala dalja rodica moje majke. Već danima smo jeli jedino borovnice – majka i sestra su ih od ranog jutra brale u šumi – i šećer iz nepune staklenke, ali se bijela crta i pored svih mjera štednje nezadrživo spuštala ka dnu posude. Otac je izjutra napuštao kuću i obično bi se vraćao kasno poslijepodne; na svaki poziv da nešto pojede odgovarao je da je već jeo. Ne znam da li je i stvarno negdje jeo ili je naprosto htio da za nas ostane više; siguran sam, međutim, da je dane provodio izvan kuće jer nam više nije mogao pogledati u oči. Propao je, fizički prije svega, tako naglo da smo to i mi mogli vidjeti; propadao je i negdje u sebe, zatvarao se pred nama s vremena na vrijeme kao nikada ranije, dijelom iz nemoći da promjeni bilo šta, dijelom zato što nije imao snage za ono što je neumitno dolazilo.

Kada u kući više nije bilo ništa, rekao je da će poći u Potočare, do njegovog bližeg rođaka, koji bi nam mogao dati makar nešto hrane. Krenuo je predvečer tog dana, jer je njegova kuća bila svega nekoliko stotina metara od prve linije fronta, a put do sela i selo svakodnevno granatirani. Vratio se narednog dana nešto prije podne, noseći dvije vreće sa namirnicama. Bio sam sasvim sebičan i niti na trenutak nisam mislio o tome kako se on morao osjećati trenutak, onaj čas, prije nego što će postaviti pitanje poslije kojeg nikad više ništa nije moglo biti isto. Između nas troje na jednoj i njega na drugoj strani, prije svega.

 

Dvije sedmice kasnije morao je poći natrag u V., po hranu. U tri godine rata ova je pojava zabilježena jedino u Srebrenici i zato je moram rekonstruirati vrlo pažljivo. U najgrubljim crtama, stotine ljudi su svake noći prelazili liniju fronta i zapućivali se u muslimanska sela, napuštene kuće u potrazi za skrivenim ili zaboravljenim zalihama hrane; kada u kućama više nije bilo ništa počeli su pretraživati salaše i hambare; kada više nije bilo ni tih zaliha, išli su u neobrana polja kukuruza i kidali klipove; nekoliko sati kasnije, sakupljali su se ponovo i kretali, opet u koloni, natrag u enklavu. Kolona od nekoliko stotina ljudi pravila je ogromnu buku i krećući se u skoro potpunom mraku, izvan uobičajenih šumskih staza, uglavnom miniranih, ljudi su padali, psovali i ponovo ustajali. Kada je krenuo na put, otac je ponio ručnu bombu; kada je stigao na odredište, odvojio se s grupicom naših predratnih komšija i uputio na imanje koje smo imali na Brdu. U našem hambaru jedno okno je još uvijek bilo puno pšenice i njih četvorica su napunili vreće, uprtili se i krenuli natrag. Dok su čekali da ostali stignu, legli su na tlo da se odmore, mjesec je davno bio izašao i pod njegovom svjetlošću izgledali su kao da su izrasli iz zemlje, stopili su se sa okolinom kao da su tu trebali i ostati. Stari se vratio sutradan ujutro, prljav, umoran, sa tragovima od užeta duboko urezanim u kožu na ramenima. Rekao mi je da više nikada neće poći, po cijenu da umremo od gladi. Kazao je da je vidio očeve i sinove zajedno, cijele familije i pored toga što su srpske zasjede bile sve češće, svaki se gram žita plaćao znojem u najboljem, krvlju u sve redovnijem slučaju. Ali, zato sam i volio starog: postojale su, naprosto, granice preko kojih on nije htio preći.

***

Mislim da nikad neću razumjeti kako mu je teško moglo biti da prvo sebi, a onda i pred nama, prizna da se ne može starati o majci i sestri i meni. Počeo je uvjeravajući nas kako bi bilo najbolje da pođemo u O. kod djeda, majčinog oca, na selo jer tamo još uvijek ima srazmjerno dosta hrane. Ako se i jela zob, govorio je, ima je dovoljno. Sestra i ja smo se protivili tome, ali svi smo znali da je čas kucnuo. Mislim da otada više nismo bili familija. Ne da se više nismo voljeli, štaviše. Svaki susret sa ocem dok se ponovo nismo okupili čuvam kao najvrijednije što mi je ostalo od njega. Ali mislim da smo izgubili neku središnju tačku, nešto što nas je ponaosob činilo tim što jesmo; a to smo mogli biti samo zajedno. Bili smo razočarani, u sebe i jedni u druge, jer to nismo mogli zadržati. On će, rekao je, ostati u gradu, dio vremena će biti na frontu i jesti u vojničkoj kuhinji, a ostatak vremena se dovijati.

Kada sam ga idući put sreo, došao je da nas posjeti i bio je odjeven u neku bijelu košulju, nosio poluprazan sivi vojnički sivomaslinasti ruksak, bio je lijep, bio je tako lijep; sjedili smo ispod krošnje jabuke u dvorištu i razgovarali, on je uglavnom pričao a ja sam slušao, bio sam poželio da ga slušam, ni u kući ni u dvorištu nije bilo nikoga osim nas dvojice, oko nas je vladala ugodna tišina i sve je izgledalo nestvarno. Iznad glave su zazujali avioni koji su prelijetali iz Srbije i bombardovali sela duž Drine, ali mi se nismo pomakli. Rekao mi je da boravi kod rodbine u Potočarima, da s njima noću obrađuje njive na puškomet srpskih položaja, a da je u međuvremenu na frontu. Obećao je da će učiniti sve da najesen opet budemo skupa.

+++

(1) “Što pre izvršiti potpuno fizičko razdvajanje Srebrenice i Žepe, čime sprečiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi. Preko nadležnih državnih i vojnih organa, zaduženih za rad sa UNPROFOR-om i humanitarnim organizacijama, planskim i nenametljivim restriktivnim odobravanjem zahteva, smanjiti i ograničiti logističku podršku snaga UNPROFOR-a u enklavama i dotur materijalnih sredstava muslimanskom življu, i učiniti ih ovisnim od naše dobre volje, a istovremeno izbeći osudu međunarodne zajednice i svetskog javnog mnenja”. (Vrhovna komanda Republike Srpske, Komandi Prvog i Drugog Krajiškog korpusa, Istočno-bosanskom korpusu, Hercegovačkom korpusu, Drinskom korpusu, Vazdužnoj i Protivvazdušnoj odbrani, i Centru Vojnih škola, Direktiva za dalja desjtva operativni broj 7, mart 1995. godine)

(2) Dokazi objelodanjeni tokom suđenja srbijanskom predsjedniku, Slobodanu Miloševiću, ne ostavljaju nikakve sumnje da je njihov dolazak dogovoren između vođstva SDS-a i vrha Resora državne bezbednosti. Dio tih dobrovoljaca – ova konkretna skupina bila je povezana sa Srpskom Radikalnom Strankom – poginuo je rano, već 17. aprila 1992. godine, u Potočarima, u zasjedi koju je napravilo petnaestak naoružanih ljudi predvođenih Naserom Orićem. Drugi dio skupine poginut će pod sličnim okolnostima u maju 1992. godine u Sandićima, selu na putu između Bratunca i Konjević Polja. Pošto su njihova imena uvrštena na liste nevinih srpskih “žrtava muslimanskog terora” (vidi: Hronika našeg groblja, Milivoje Ivanišević) dužan sam ispraviti te navode. Evo njihovih imena: Dragica Mastikosa (rođena 16. maja 1955.godine u Novom Sadu); Vesna Krdžalić (nema podataka); Milan Suzić (rođen 1. septembra 1960.godine u Belom Manastiru, Osijek, Republika Hrvatska); Dragan Petrović (rođen 01. januara 1967. godine; nema drugih podataka); Aleksandar Grahovac (rođen 14. aprila 1971. godine, u Borovom naselju, Republika Hrvatska); Žarko Ivankovski (rođen u Prilepu, Republika Makedonija); i Miodrag Vorkapić (rođen 26. jula 1971. godine, Osijek, Republika Hrvatska). (Istraživačko dokumentacioni centar, Sarajevo, “Gubici stanovništva 1992 – 1995”)