ENVER ČOLAKOVIĆ / Proganjani autor jednog od najljepših romana

ENVER ČOLAKOVIĆ / Proganjani autor jednog od najljepših romana

Enver Čolaković se rodio 27. maja 1913. u Budimpešti. Otac mu bijaše industrijalac Vejsil-beg Čolaković, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala područje današnjega glavnog željezničkog kolodvora, a njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) izdanak je stare mađarske plemićke obitelji Mednyanszky.

Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver provodi uglavnom u Budimpešti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Čolaković se seli u Sarajevo.

Do kraja 1942. završio je roman Legenda o Ali-paši, te autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje i opisuje suvremena četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Židova, Srba i zatiranje muslimanskih sela.

Ovo je razdoblje najplodnijeg Čolakovićevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu “Matice hrvatske” za najbolji hrvatski roman, na temelju rukopisa romana Legenda o Ali-paši. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, kazališne prikaze, političke osvrte u kojima se zalaže za bosanskohercegovačke muslimane, te roman u nastavcima Mujica Hanka.

1943. izvodi se i njegova salonska komedija Moja žena krpi čarape. Legenda o Ali-paši, tiskana 1944., dobiva oduševljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943/44. Čolaković je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su međusobno povezane, i roman Melun. 1944. Čolaković hrabro objavljuje antiratnu pjesmu Majko u “Vijencu” br. 6-10.
Konac rata Čolaković je dočekao kao slomljen čovjek.

Pješice se iz Mađarske vratio u Zagreb, a zatim u Sarajevo gdje bijaše uhapšen. Iz Sarajeva je prebačen u Zagreb. Imanje mu je odmah nakon rata bilo eksproprirano. Hamid Dizdar, brat Maka Dizdara, mu piše da se ne vraća u Sarajevo, jer će izgubiti glavu.

Potpuno nevin, Enver Čolaković bijaše nekoliko puta u Zagrebu uhapšen 1945. godine.

Ovo ga je slomilo, premda je ubrzo bio pušten na “slobodu”. 1946. piše zbirku pjesama Iz moje samice i Zatvorske novele.

Čolaković piše uglavnom lirsku prozu: Pisma nepoznatom i Mrak – Simfonija rijeci u a-molu.

1947. otpočinje pisanje autobiografskog romana Jedinac u stihovima. (Roman dovršava tek 1962.) Radi do iznemoglosti kao predavač matematike po mnogim srednjim školama, pa stiže pisati uglavnom samo pjesme.

Njegovo je pjesništvo dostiglo svoju zrelost upravo u ovome razdoblju.

1953. piše Bajke o stvaranju svijeta, inspirirane Kur’anom i dopunjuje Lokljane, ciklus pripovijedaka o bosanskom selu između dva svjetska rata.

1953. dobiva sina Esada. Otpočinje pisati romane Mali svijet, Rasap, Srce Marije Kavaljecke i dugu novelu Spirale. Postaje članom DKN, PEN-a i Društva prevodilaca Hrvatske.

Tek 1970. Čolaković napokon zadobiva priznanja za svoj književni rad.

Umro je 18. avgusta 1976. od posljedica srčanog udara.

Dr. Zlatan Čolaković je pisao: „Književnost Envera Čolakovića danas je življa nego li ikad za njegova života. Alija Leptir, Hasan dedo i Almasa (Legenda o Alipaši) oživjeli su u srcima potpuno nove generacije čitatelja. Nakon devastacije rata, Enverovo Sarajevo pruža osvježenje i nadu u bolji svijet, svijet u kome pravda i poštenje pobjeđuje i kome svi moramo težiti. Pisac u dnevničkim zapisima poručuje: “Isplati se čitav jedan život, ili bar njegov dobar (najvrijedniji) dio, posvetiti toj Bosni…
Imam pravo kad volim ono mrtvo Sarajevo, ljubavlju pisca i djeteta, ljubavlju čovjeka koji zna voljeti. Isplati se, i te kako se isplati, o mom Sarajevu pisati romane. I to bolje, veće, ljepše, nego što je Alipaša…”(Dnevnik 12. VIII 1953.)

Nakon piščeve smrti 1976. godine, uz brojna izdanja Legende o Alipaši, objavljena su po prvi put i mnoga druga njegova kapitalna djela, poput antologije mađarske poezije Zlatna knjiga mađarskog pjesništva, te romana Lokljani, Mali svijet, Jedinac i knjiga poezije Izabrane pjesme i Bosni. Čolaković je i jedan od najtraženijih naših pisaca na Internetu.

Za svog života često prešućen i zatajivan, Čolaković je 1997. dobio najljepši poklon u zbirci eseja o Legendi o Alipaši, koji su dobili nagradu Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca. U toj zbirci Edina Žugor, studentica književnosti, ovim je riječima zaključila svoju radnju:

“U okrilju noći spava moje Sarajevo. Vjetar nanosi priče. Jednu legendu napamet zna. Legendu o Alipaši. A možda donese i neku novu. Samo, toliko ljubavi rijetko koja legenda ili priča da može primiti koliko je primi roman Envera Čolakovića.” (Slike Sarajeva u romanu Legenda o Alipaši Envera Čolakovića, Sarajevo, 1997).

Čolakovićevi izvorni rukopisi čuvaju se državi Massachusetts. Prve rukopise njegovih pjesama pohranio sam u Zavod za književnost HAZU u Zagrebu.”