Imaju li Bošnjaci alternativu mimo Bakira Izetbegovića i SDA?

Imaju li Bošnjaci alternativu mimo Bakira Izetbegovića i SDA?

Završila se još jedna izborna kampanja u BiH. Ako bi trebali tražiti riječ za dominantni utisak protekle kampanje bila bi to po mom izboru riječ „nezrelost“. Nezrelosti društva čiji demokratski procesi očito još nisu završeni, ali dominantno nezrelost bošnjačkog političkog faktora. U SAD imate dvije stranke, u Velikoj Britaniji tri, u drugim zapadnim demokratijama najviše do četiri relevantne. Bošnjaci su , pak, na onom djelu BiH iz kojeg nisu etnički očišćeni, napravili 138 stranaka. Oni su kao pirane, nagrizaju bošnjačko tkivo koje ne može da iznjedri jednu jaku, državotvornu, patriotsku snagu. Sve one jedna u drugoj vide neprijatelje, bore se, vrijeđaju, omalovažavaju, podvaljuju, jednom riječju potiru snagu i naroda i države. Da nam je takva situacija bila pred (i za vrijeme) agresije pitanje je da li bi danas Bošnjaci bili faktor u Bosni.

Najplastičniji primjer su brojne kandidature za bošnjačkog člana Predsjedništva. Kao da živimo period koji je tužna replika onoga što su muslimani imali u srednjovjekovnoj Andaluziji.

Zavađeni i iscijepkani, udarali su jedni na druge, pravili saveze sa neprijateljima, dok nisu potpino nestali sa tog prostora.

Danas u Andaluziji srećemo samo arhitektonska čuda te civilizacije poput Alhambre i tužne legende i žalopojke.

Islamski učenjaci toga doba su se istinski brinuli o budućnosti muslimana u Endelusu. Na mnoge načine su pokušavali ujediniti muslimane i njihove posvađane vođe. Kada im to nije pošlo za rukom, na inicijativu velikog alima El-Badžija, pozvali su u pomoć murabitune koji su vladali arapskim Magribom. Ostalo je zabilježeno da je delegacija islamskih učenjaka otišla u Magrib kako bi se sastala sa vladarem i vođom murabituna Jusufom ibn – Tašfinom. Tašfin je bio veliki alim i veliki strateg. Kada je ova delegacija došla kod njega, murabituni su bili na vrhuncu moći. Vladar je obećao podršku i otpremio vojsku koja će pomoći muslimane u Endelusu. Međutim, ova vojska će više borbi voditi sa vojskama endeluskih muslimanskih vladarčića, nego li protiv kršćana. Naravno, da je kršćanskom vladaru Alfonsu Četvrtom odgovarao međumuslimanski sukob, međutim, ne i pobjeda murabituna koji bi ujedinili muslimanski Endalus. Iz tog perioda ostao nam je primjer jednog od muslimanskih vladara koji nije htio jedinstvo. Bio je to Mu’temid ibn-Abbad vladar Sevilje. No, narod Sevilje se diže protiv svog vladara, dajući mu do znanja da ne žele sukob sa muslimanima. Ibn-Abbad ostaje bez podrške i biva prisiljen na predaju grada. Vojska mu plijeni imetak i protjeruje ga iz Endelusa u Magrib. Vladar Jusuf ibn – Tašfin zabranjuje da mu se vrati bilo šta od imetka. Tako je nekadašnji vladar, uvažena i poštovana ličnost, živio životom prosjaka, zaboravljen od svih. Umro je nakon četiri godine bijednog života u Magribu. Kada mu je klanjana dženaza, rečeno je: „Ovo je dženaza namaz nepoznatoj osobi“. Dženazu su mu klanjala samo trojica ljudi. Kada se saznalo o kome se radi dugo je njegov slučaj prepričavan kao pouka onih koji se bore protiv jedinstva.

Mi čak i ne moramo ići toliko daleko u prošlost ili čak među druge narode. Nismo li mi izrodili Fikreta Abdića i nisu li mnogi od današnjih kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva možda novopakovani Abdići?

DEBATA

Ne treba biti previše analitički nadaren pa vidjeti da su neki kandidati za bošnjačkog člana Predsjedništva tu, ne da bi pobjedili, nego da bi drugome skinuli par procenata kako bi na prijestol došao treći. I da budem posve otvoren. Svi kandidati u ovoj izbornoj trci su na jednoj strani klackalice protiv Bakira Izetbegovića. Ne želi li većina ovih kandidata metodom čopkanja patriotske baze glasova pomoći Fahrudinu Radončiću?

Zar to nije očito? Zar neko u Bošnjaka misli da recimo Mustafa Cerić može pobjediti? Uloga tog gospodina je jasna. Da iz patriotske baze glasača skine par procenata koji bi mogli biti presudni u borbi između Izetbegovića i Radončića. Procjenile su „arhitekte“ da Cerić može uzeti jednocifren procenat glasova iz džamijskog kruga glasača. Odnosno, od onih koji su prošli put, kao i svaki drugi, dali svoj glas kandidatu Stranke demokratske akcije.

Dakle, nije glas za Cerića glas za njegovu pobjedu, nego za pobjedu Radončića, odnosno za poraz Izetbegovića.

Znali su to i oni koji su „natjerali“ Cerića da se kandidira, oni koji žele porazom Izetbegovića da spriječe utjecaj Turske na Bosnu i Balkan, a pojačaju neki drugi utjecaj. Otuda Cerić napada u svojim nastupima samo SDA, Bakira, Islamsku zajednicu, reisa Kavazovića i Tursku, dok šuti o Radončiću, njegovim podvalama, paljenju Predsjedništva, antipatriotskim potezima Lagumdžije i SDP. Kakav nam je to plan i program ponudio Cerić, koju viziju? Cerić je na početku kampanje uzviknuo „Maršalov plan“, od kojeg vidjesmo samo njegov govor ispod biste maršala Tita. Ili su možda njegova preporuka rezultati u Svjetskom bošnjačkom kongresu, koji nije makao od par saopćenja, ili njegov razultat u Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti, gdje je kao predsjednik Senata BANU uspio … ? Šta je uspio? Sjetite se nečega? Nisu li to dovoljne reference efendije Cerića, zabiberene sa ovom kampanjom u kojoj osim floskula i parola nismo čuli ništa, da izuzmemo gafove poput onih sa petokrakama, kipovima Tita, ukradenim logom, angažiranje dokumentovanih Udbaša… Baš kao što je najavio reis Kavazović, ovom kampanjom i kandidaturom Cerić je srušio svoj vjerski dignitet bivšeg reisa. Pohlepa političara Cerića ubila je dostojanstvo reisul-ul-uleme Mustafe.

Ili , pak, nije li vas iznenadila kandidatura Emira Suljagića? Prije toga, nije li vam možda bila čudna njegova promjena retorike koji je od borca za ukidanje vjeronauke, namah postao veliki Bošnjak i vođa koalicije „Prvi mart“ i borac protiv Milorada Dodika?

Pripreman je Suljagić i promoviran u patriotu kako bi opet zahvatio iz patriotskog bazena glasača.

Dakle, ovaj izbor se svodi na dva kandidata. Borba je to između Radončića i Izetbegovića. Može li nam neko danas garantovati da upravo Radončić nije novi Abdić? Odnosno onaj koji će našim glasovima potpisati ono što je htio Abdić. Naposljetku, Bošnjaci su glasali za Abdića onomad? Jesmo li mu mi dali veću podršku nego Aliji? Sjećate se tih rezultata?

bakir i edoan

I na kraju dolazimo do onoga koji je jedino logično rješenje, odnosno do Bakira Izetbegovića. Velikom nespretnošću njegovih protivkandidata, od Bakira prave novog bošnjačkog lidera. Jedini program im je bio što više napasti na Bakira, što više iznijeti prljavog veša, vrijeđati mu porodicu, majku, oca, ženu, potvarati i izmišljati. Bakir je u kampanji bio smiren, nije uzvraćao na napade, bio je dostojanstven kako to treba biti jedan državnik, bio je konkretan, slao poruke okupljanja i jedinstva i na kraju Bakir je iza sebe imao i ima jaku stranku, bošnjačku političku instituciju koja ima duboki korjen u narodu i koju je nemoguće uništiti. Nisu to uspjeli mnogi jači kapaciteti i sile od Radončića, Cerića, Kebe…

Posebna je priča što je SDA bolesna i što treba ozbiljnu operaciju ozbiljnog hirurga. Da li je Bakir taj hirurg? On ima šansu da to bude poslije pobjede na ovim izborima i poslije novog kongresa stranke. Nije tajna da je vremenom u SDA ušlo dosta karijerista i interesdžija, ljudi čija je ideologija “fotelja”.

Velika je zasluga to i onih patriota koji su se takvim sklanjali i osnivali strančice, bivali nezavisni kandidati, pasivizirali se i u isto vrijeme SDA prepuštali medijokritetima i oportunistima.

SDA je potrebno iznutra čistiti, uključivati se i pomagati njenom ozdravljenju. Sve drugo je iluzija i gubljenje vremena. Jer i takva SDA je zdravija od svih drugih skupa, koji osim podjela, fragmentiranja bošnjačkog političkog interesa i samim tim slabljenja pozicija države, neće donijeti ništa. SDA je odgovorila na sve važne historijske zadaće: politički organizirala Bošnjake, vratila Islamsku zajednicu narodu, vratila ime Bošnjak, bosanski jezik, uspostavila temeljne kulturne institucije, organizovala odbranu zemlje i u miru, kada je bila dominantna u vlasti, vodila je procese naprijed. U često kritikovanom mandatu Sulejmana Tihića od 2002 – 2006. čak je 61 nadlježnost prešla sa entitetskog na državni nivo. Onda je “neko” rekao: “Harise napiši nam Ustav” i od tada su zaustavljenesve pozitivne tendencije, od tada nemamo jačanje države, ali imamo jačanje Dodika, nemamo međunarodne aktivnosti već hlađenje međunarodne zajednice.

Zato je SDA logičan izbor, ne što su idealni, već što Bošnjaci nemaju alternative mimo SDA i njihovog kandidata za člana Predsjedništva. U jedno možemo biti sigurni, SDA neće izdati, imali smo ih već nekoliko puta na tom testu.

Ozbiljni narodi, poslije skoro četvrt vijeka od uvođenja višestranačja, ne kreću u nove avanture osnivanja novih stranaka, već se bore kroz postojeće i dokazane da artikuliraju svoje interese. Bošnjaci od procesa fragmentacije moraju ući u proces ukrupnjavanja. Bošnjaci moraju od 138 stvoriti dvije do tri jake stranke. Nije to samo pitanje političke kulture i nacionalne zrelosti, već pitanje našeg opstanka.

Autor nije član SDA BiH, niti je to nekada bio