Intervju sa Fehimom Kajevićem: “Dogovorili su Ćamilovo smaknuće””

Intervju sa Fehimom Kajevićem: “Dogovorili su Ćamilovo smaknuće””

Naš sagovornik je prošlogodišnji dobitnik nagrade “Zlatno pero Ćamila Sijarića” kojeg dodjeljuje BNV u Srbiji. Afirmisan je i priznati sandžački pisac. Zastupljen je u pokrajinskim, republičkim, državnim i inozemnim antologijama poezije, kao i u mnogo knjiga bošnjačke književnosti. Prevođen na više stranih jezika. Bio je potpredsjednik Udruženja književnika Crne Gore, predsjednik Udruženja književnika Sandžaka. Piše prozu i književnu kritiku. Privatno, za svoju dušu crta, slika i pravi skulpture u drvetu, te je imao i javne izložbe svojih radova.
Publicistika: Treća ruka (knjiga intervjua) Novi Pazar, 1993; Progoni i politički procesi u Sandžaku (koautori: Vasvija Gusinac i Safet Adrović- Vrbički), Novi Pazar. 1995; Treća ruka II (od Milovana Đilasa do Amora Mašovića) 2013.
Bio glavni i odgovorni urednik studentskog lista “Novi svet” u Prištini (1969 – 1971); urednik lista “Rad” (l977 – 199o) Saveza sindikata Jugoslavije za Crnu Goru; urednik revije “Sandžak”, “Sandžačke novine”, “Glas islama”, Parlament” u Novom Pazaru i “Vakat” u Rožajama. Pokretač više književnih glasila i književnih susreta i karavana u Sandžaku, Kosovu, Crnoj Gori . Jedan je “Trg pjesnika u Budvi” koji traje 6o noći u godini dana.

DIWAN: Nagrada čiji ste laureat nosi naziv jednog velikog pisca. Šta je zapravo Ćamil Sijarić u književnosti?

KAJEVIĆ: Srećan sam zbog književne nagrade „Pero Ćamila Sijarića“ za sveukupni književni i publicistički doprinos na afirmaciji sandžačkog stvralačkog stila u bošnjačkoj kulturi. Ovo je najdraža nagrada do sada što sam dobio, jer je iz Sandžaka, vezana za veliko ime našeg dragocjenog i neponovljivog pripovijedača Ćamila Sijarića.
Ćamil Sijarić rođen u Šipovicama kod Bijelog Polja – Crna Gora, 18. 09. 1913. godine. Poginuo je na pješačkom prijelazu pored Centralnog komiteta saveza komunista u Sarajevu o6. 12. 1989. godine, uoči planiranog okupatorskog razbijanja Jugoslavije, odnosno Bosne i Hercegovine, u kojoj je izvršen genocid.
Zašto je veliki pisac maštovite priče kao i romana zaboravljen? Ćamil Sijarić je naš sandžački Tolstoj, koji je po književnoj vrijednosti i psihologiji svojih likova ravan rame uz rame sa Mešom Selimovićem, Ivom Andrićem…Sijarić je najbolji, najtananiji i najuvjerljiviji od svih balkanskih pripovijedača. Mislim da je on bolje znao da priča – pripovijeda nego da piše. Ovaj moj kritički duh pričanja, ponovili su mnogi njegovi savremenici. Imao je planinsku energiju za pričanje, svojstveno umnom gorškaku s visoke planine, koji ne napušta svoju priču, i ne napušta svoga slušaoca njegove priče. Bio je dostojan vrijednosti i pažnje; pisac koji je dobio prvu i najveću književnu nagradu za roman „Bihorci“ u vrijednosti milion dinara, koja je iznosila preko 7oo prosječnih plaća u onoj ex Jugoslaviji; pisac koji je preveden na preko dvadesetak jezika; pisac koji je bio član bosanskohercegovačke Akademije nauka i umjetnosti, kao i crnogorske Akademije. Moja malenkost je imala sreću da sam se rodio u njegovim Šipovicama kod Bijelog Polja, na nadmorskoj visini preko 1ooo metara.
Ponovo postavljam isto pitanje, zašto je zaboravljen Ćamil Sijarić, najveći i najprodorniji pričalac, koji je imao moć da uđe neosjetno u vašu dušu s njegovim pričama, koje nemaju završetka, kako vi mislite. Nalazim stotinu odgovora. Jedan leži pod tepihom bosanskohercegovačke fenomenologije pa i crnogorske o slučaju „smrti“ Ćamila Sijarića. I Crna Gora i Bosna i Hercegovina, kao i njihove krovne akademije, ogriješile su se eutanazijski o gorostrasnog pisca, pod čijim se hladom jedva naziremo. Nije se smjelo desiti po cijenu života da doživimo takav organizovani ideološki i politički zaborav i da se ovako cinično danas rugamo sa „ukradenim osmijehom“ velikog pisca, za kojeg ni nakon 2o godina ne smijemo da progovorimo u znaku istine, kako je završio svoj bogati i skromni život na pješačkom prijelazu jedne sarajevske ulice! I sam se osjećam krivim, tako da se malčice ispraviti, kada se na proljeće ove godine bude pojavila knjiga „ĆAMIL SIJARIĆ – SANDŽAČKI TOLSTOJ“. Jedan međunaslov pomenute knjige: Ruganje sa ukradenim osmijehom. Upravo, ova slova i rečenice su iz moje knjige o Ćamilu koju u svojim djelima nije dao ni truna prostora za smrt „ majstora na četiri točka“.
Sijarić nigdje ne pominje u svojim djelima auspuh, koji je prekinuo njegovu vitalnu i životnu auru u trenutku, kada je bio najpotrebniji na prostorima one naše zajedničke Jugoslavije, od Triglava do Đevđelije. Obratite pažnju na njegov podsumni tekst, koji je objavljen u „Borbi“, tri – četiri dana nakon njegovog, vjerovatno „dogovorenog“ smaknuća – na pješačkom prijelazu. Kritički tekst u znaku prljave p o l i t i k e je, nažalost, zaboravljen. U cjelini ga objavljujem u knjizi ĆAMIL SIJARIĆ – SANDŽAČKI TOLSTOJ.

DIWAN: Da li je neko od intelektualaca, ili nacionalnih institucija reagovao u Crnoj Gori?

KAJEVIĆ: Nije. „Bjelopoljske novine“ su objavile da je Ćamil Sijarić umro prirodnom smrću, kao i neki iz Bijelog Polja to su tako potvrdili, i tačka nad sudbinom velikog pisca, koji nema ni svoju ulicu u pomenutom gradu. Prije par godina dobio je ulicu u Podgorici, ali na periferiji svih periferija, u romskom, da ne kažem ciganskom naselju, kako to zovu Podgoričani.
Nevjerovatno, ali i istinito, koliko i čemerno, da nije imala sluha, kao ni izdavačkog prostora, bošnjačka kulturna elita u Podgorici – u „Almanahu“ , kao ni oni Bošnjaci i Muslimani (sa malim „m“ i velikim „M“) i da umoče pero u plavo ili crno mastilo i da se bar malo posvete Ćamilu Sijariću.

Citiraću našeg uvaženog kolegu Rajka Cerovića:
„Ni jedan crnogorski izdavač se nije sjetio, ako ne da objavi Sijarićeva sabrana djela, a ono bar da pruži potencijalnom čitaocu organičen izbor od nekoliko knjiga, uz kritičko esejističku procjenu Sijarićeve stvaralačke radionice iz crnogorskog ugla i njegovog mjesta u ukupnoj crnogorskoj literarnoj tradiciji. Ako ni zbog čega drugog, ono baš iz poštovanja prema kulturnom korpusu i baštini Bošnjaka/ Muslimana koji sa Crnogorcima žive na ovom prostoru, dijeleći istu sudbinu, i istu neizvjesnu budućnost“.
Dobro je primijetio Rajko Cerović, tu višeslojnu p r a z n i n u oko Ćamilove sjenke, ne uvažavajući njegov literalni duh neispričanosti, bar njegovih sjajnih objavljenih djela širom one Jugoslavije, kao i van njenih granica, u prevodu. Ponovo ću citiradi Cerovića:
„Ima li tu dovoljno svijesti o zajedničkim vrijednostima više nacionalnih subjektiviteta, preciznijih pojmova o dimenzijama vlastitog kulturnog prostiranja? Da li je potiskivanje Ćamila Sijarića iz prve linije naših književnih stvaralaca opet sakaćenje živog crnogorskog kulturnog tkiva, ona sječa udova na koju smo do nedavno navikli, ili možda bili prinuđeni? Ironija je da uspomenu na Ćamila Sijarića njeguje samo rodno selo Sipovice, odnosno veće selo susjedno – Godijevo u bjelopoljskom kraju, u obliku Spomen ploče na Ćamilovoj česmi u Šipovicama i Biblioteci „Ćamil Sijarić“ u Osnovnoj školi u Godijevu, a da kulturna javnost Crne Gore za njegovo djelo i doprinos vlastitoj baštini nema dovoljno sluha…“ (Monitor, 26.o3. 2oo5).

Za nas pisce Sandžak nije podijeljen na dva dijela

DIWAN: Ako danas postoji jedinstveni Sandžak, to je onaj književni. On opstaje uprkos granicama koje djele ovu teritoriju. Kako to objašnjavate?

KAJEVIĆ: Dobro ste konstatovali kroz pitanje: „Ako danas postoji jedinstven Sandžak, to je onaj književni…“ Nažalost, Sandžak je podijeljen na Sjeverni, koji pripada Srbiji, i Južni, koji pripada Crnoj Gori. Malo ću se baviti politikom, da bih odgovorio na vaše pitanje, iako nikad u životu nisam bio političar, već sam pratio profesionalno, konstantno, cijelog života i radnog vijeka, osluškivao sam disanje i pisao „dijagnozu“ politike. Bio sam novinar, reporter, urednik. Prvorazredno su krivi političari Bošnjaci (I oni muslimani s malim slovom „m“, i oni s velikim slovom „M“ koji su se deklarisali kao Srbi i Crnogorci islamske vjere), koji su postali poslanici i ministri u Beogradu i Podgorici. Oni su zarad sopstvenih interesa podijelili Sandžak na Sjeverni i Južni, na dva dijela u dvije surove neparlamentarne države, gdje su Bošnjaci i Muslimani poslali nacionalna manjina. Borili smo se samo perom na početku devedesetih godina, da Sandžak dobije Specijalni status, sproveden je Referendum Sandžaka koji je uspio. Zalagali smo se mi intelektualci i pisci da Sandžak dobije Kulturnu autonomiju, a nikako ne političku, kako su se tada zalagali naši politički čelnici, koji su jurili prema Beogradu i Podgorici za sopstvene fotelje. Njih nije interesovao plebs – narod iz Sandžaka.
Danas postoji i jedinstveni Sandžak – književni, u znaku pisane riječi, u znaku umjetničke asocijacije, jedinstvene galerije, bez granica…Sa Ćamilovih Šipovica i mojih, može da se vidi golim okom, kad je vedro, preko 15 planina iz Crne Gore, Srbije, Albanije, pa i prema Bosni. Po sentu… Mi tako i pišemo, rušeći nemoralne i neetičke teritorijalne granice, rađajući nove ljubavi prema planinama, drveću, poljskim cvjetovima, prema napuštenim kućama i voćnjacima. Sve u znaku umjetničke RIJEČI i SLIKE. Za nas pisce i umjetnike Sandžak nije podijeljen na dva dijela, na dvije države. U našim knjigama, on je poetski i civilizovano jedna nedjeljiva cjelina. Kad kročimo prema zavičaju, Bihoru, Sandžaku, dočekuju nas pretresi, državne granice, policija, što je antipod našeg umjetničkog „organizma“, da trebamo živjeti u našem kratkom vijeku u jednoj domaćinskoj kući, a ne u dvije – tri koje su iznajmljene, ili u kolektivnom „smještaju za izbjeglice“ iz tri, četiri državice, koje su se „rodile“ iz one ex Jugoslavije. Po malo nas muči izbjeglički sindrom, kao i naše novo potomstvo, što im je krivo što su se (ne)srećno rodili.

DIWAN: Pripadate plejadi sandžačkih pisaca iz tzv. „bihorske škole“. Kako objašnjavate fenomen da sa jednog , relativno malog prostora, iznikne toliko velikih pisaca?

KAJEVIĆ: Od malih nogu postao sam sudbinski, putnik – skitnica. Prvo sam otišao na Jadransko More, u veliku pomorsku luku Ploče i vidio da nije more do koljena, kako su mi pričali u Bihoru. Iz Ploča sam se vratio u Bihor, iz Bihora u Novi Pazar, iz Novog Pazara u Prištinu, iz Prištine u Vučitrn, Glogovac…Iz Glogovca sam otišao u Beograd. Iz Beograda u svoju republiku Crnu Goru, u Titograd. Iz Titograda u Sarajevo. Iz Sarajeva ponovo u Novi Pazar. Iz Novog Pazara po drugi put u Sarajevo…
Po malo, nekoliko puta godišnje odlazim u Bihor, u Šipovice i natrag…Munjevito prolaze godine. U mislima, u rukopisima i objavljenim knjigama, uvijek je Sandžak kao omfalos, Bihor kao omfalos – centar svijeta. U Bihoru sam napisao sva moja značajna djela, tako da se prije mene rodila tzv. „Bihorska škola“ pisaca, prvenstveno po našem Ćamilu Sijariću. O tome fenomenu ću saopštiti moju prigodnu i paradoksalnu izjavu: Prije 26 godina na godišnjoj Skupštini Udruženja književnika Crne Gore u Titogradu, današnjoj Podgorici, kao potpredsjednik Udruženja književnika Crne Gore, rekao sam da selo Šipovice Ćamila Sijarića i moje malenkosti, koje je bez puta ( stočarsko selo) ispod planine, ima više objavljenih knjiga Ćamila Sijarića i moje malenkosti, nego stanovnika. Koleginice i kolege mi nisu vjerovali. Uzviknuli su – to je nemoguće?!
Želja mi je bila da ilustrujem situaciju življenja (pa i smrti) u jednom mikro planinskom sistemu, gdje je um i razum nadvladao totalnu konfigurativnu zaostalost Bihora, pa i Sandžaka. Do tada, u mojoj mladosti nisu se zaključavale bihorske kuće, jer sve važne odluke bile su na toploj i iskrenoj riječi, vjeri, pravdi, moralu i čistom obrazu. Tada nije bilo lopova, (udružene političke) mafije… Sve moje objavljene knjige, i desetak i više neobjavljenih, pisane su u znaku Sijarićevog urneka – senta, prema Bihoru, Sandžaku – našem iskonskom, vjerskom, duhovnom i civilizacijskom identitetu. A to je, zapravo, kako ste rekli, u svom lucidnom egzistencijalnom pitanju o „Bihorskoj školi“. Mogu otvoreno reći, da mi niko za 3o pa i više godina nije postavio takvo umjetničko i životno pitanje.To je Sartrovsko pitanje o egzistenciji, o umjetnosti.
Ovoj „Bihorskoj školi“ pripadaju svi zreli pisci, od Ćamila Sijarića, Rifata Burdževića, Muhameda Abdagića, Junuza Međedovića, Avde Međedovića, Huseina Bašića, Alije Džogovića, Ismeta Rebronje; – zatim koji su živi, Zaima Azemovića, Izeta Sijarića, Mevljude Melajac, Murata Baltića, Bisera Suljić – Boškailo, Safeta Hadrovića – Vrbičkog, Hoda Katala, Ismeta Markovića, Safeta Sijarića, Zumbera Muratovića, Fatime Muminović – Polesić, Faiza Softića, Refika Ličine, Saladina Burdževića…Predug bi bio spisak pisaca iz „Bihorske škole“, odnosno iz Sandžaka. I on se nikad ne završava. Imamo našeg Homera, Avda Međedovića. Nažalost, tu prijatnu vijest su nam saopštili umni stranci.