Ispovijest: Ne mogu vjerovati da me je silovao moj učenik!

Ispovijest: Ne mogu vjerovati da me je silovao moj učenik!

Ženska mirovna grupa iz Beograda “Žene u crnom” sakupila je potresne ispovijesti silovanih i zlostavljanih žena sa prostora bivše Jugoslavije u posljednjem ratu i objavila ih u knjizi “Ženska strana rata”.

Prva u nizu od nekoliko priča iz ove knjige, bolna i zastrašujuća ispovijest Prijedorčanke koja je preživjela pakao ženskog logora.

Uhapsili su me 30. aprila navečer. Tog dana, rano ujutro, odveli su mog muža. Ne znam imena tih ljudi. Dvojica su bili u policijskim uniformama, treći je bio civil. Nisam sigurna jesu li mještani, iz Prijedora. Za nekoliko mjeseci od doseljenja iz Banja Luke, upoznala sam malo Prijedorčana. Bili smo frišak bračni par i nismo se baš pretrgli tražeći društvo.

Imali smo prijatelje, nešto stariji bračni par koje je moj muž znao još iz djetinjstva. Oni su mu i našli posao u Prijedoru i zato smo tu i preselili. Nadala sam se da ću se i ja, kao učiteljica, lako zaposliti u nekoj od prigradskih ili seoskih škola. Naši prijatelji napustili su Prijedor dva mjeseca prije našeg hapšenja. Odlučili su se iznenada na takav korak, isto savjetujući i nama. Nažalost, nismo ih poslušali.

Mislili smo da neće biti rata. Vjerovali smo da će se srpske bukadžije na kraju ipak smiriti. Niko ih nije ugrožvao ni u Bosni ni u Prijedoru. Uvijek su u svemu Srbi imali glavnu riječ.

Kad su došli po moga muža, kazali su da se radi o rutinskom razgovoru i da će ga iz policije odvesti ravno na posao. U tom trenutku mi nismo znali da je upravo protekle noći, koji sat prije, specijalna srpska vojna policija smijenila vlast, legalnu vlast u Prijedoru i da su počela hapšenja. Muž se nije opirao. Mirno je pošao s njima. Na poslu se nije pojavio niti sam ga više ikad vidjela.

Po mene su došli isti onaj civil i jedan od policajaca. Rekli su da samo trebam potvrditi iskaz muža da nije politički djelovao u SDA i da ću za satdva uživati u toplom muškom zagrljaju. Naslutila sam zlo tek kad su mi u automobilu koji nije imao policijske oznake, stavili na oči nekakav povez.

Nakon pola sata ili sat vožnje, izveli su me iz automobila i uveli u neku prostoriju. Znam da nije bila na spratu, jer se nismo penjali stepenicama. Neko me je gurnuo na pod. Bio je od betona. Kad su se vrata zalupila, skinula sam povez. Bio je potpuni mrak. Osjetila sam disanje i nekakvo mumlanje pa sam zaključila da nisam sama u sobi. Nisam ni uspjela saznati o kome se radi, jer su se ubrzo otvorila vrata propustivši malo svjetla iz hodnika. Primjetila sam osobu u vojničkoj uniformi i tek kad se izderala na mene što sam skinula povez, shvatila sam da je žena. Naglo je zalupila vratima tako da nisam stigla iskoristiti taj tračak svjetla i vidjeti ko se još nalazi u sobi.

Vratila se za nekoliko trenutaka s povezom. Bila je to, zapravo, muška čarapa koju mi je stavila na oči i povezala sa špagom. Od smrada sam zamalo ispovraćala. Odmah me je nakon toga odvela u drugu prostoriju i naredila mi da skinem odjeću i cipele. Ona mi je skinula sat, narukvicu i vjenčani prsten. Naušnice mi je iščupala. Ostala sam samo s povezom na očima. Nisam se usudila skinuti ga ni kad sam, na kratko, ostala sama.

Čuvarica se ubrzo vratila s još jednom osobom. Čula sam kad je toj drugoj osobi rekla: „Evo ti je pa radi sa smrdljivkom što ti padne na pamet.“ Druga je osoba bio muškarac. Znala sam to čim me je uhvatio za nadlakticu i gurnuo na nekakav ležaj. „Stvarno smrdiš, bogtejebo“, podviknuo mi je na uho dok mi je rukama gnječio grudi. Ne znam kako sam se usudila reći da ne smrdim ja nego čarapa. Valjda mi je to spontano izletilo. Nisam ni bila dovoljno svjesna što sam rekla, jer sam bila uplašena više nego ikad u životu.

„Aaa, htjela bi da ti skinem povez, je li učiteljice?! Htjela bi me vidjeti. Pa dobro, pogledaj svoga Novicu, ali upamti da srpske čarape ne smrde. Treba da ti bude čast što te Srbin hoće jebati… Sjećaš li se Novice iz četvrtog A“, upitao je skidajući mi povez.

Nekoliko trenutaka nisam mogla ništa vidjeti iako je bilo upaljeno svjetlo. Tek kad su mi se oči priviknule na svjetlo, vidjela sam mu lice. Bilo mi je nepoznato. Još ne mogu vjerovati da je on bio moj učenik, da me je silovao moj bivši učenik. Po godinama bi, možda, i mogao biti iz prve generacije u mojoj učiteljskoj praksi. Bio je ispod dvadesete, što znači da je tada, kad sam ja počela raditi kao učiteljica, mogao biti četvrti razred
osnovne skole. Ali, njegovo mi je lice bilo nepoznato, a ne sjećam se nijednog učenika s tim imenom.

Te prve noći moga zatočeništva, silovala su me još sedmorica, ali ni jednom od njih nisam vidjela lice, jer mi je Novica, ako mu je to uopšte pravo ime, poslije ponovo stavio povez na oči. Prije nego je otišao, privezao me je za ležaj. Svezana, raširenih nogu i ruku iznad glave, poslužila sam za iživljavanje sedmorici „Jugovića“. Tako im se umiljavala ona žena, čuvarica. Povremeno je ulazila u sobu da provjeri treba li me „kupati“.
Kasnije sam shvatila da „kupanje“ znači polijevanje hladnom vodom u slučaju da se zatvorenik onesvijesti.

Sutradan su me kamionom prebacili na drugo mjesto, zajedno s grupom zatvorenica koje su, kao i ja, imale poveze na očima i ruke vezane na leđima. Poslije duže vožnje smještene smo u neku baraku bez prozora, u koju je svjetlo ulazilo samo onda kad su se otvarala vrata. Ne znam gdje je bilo to mjesto. Možda je blizu Bosanske Gradiške, jer sam jednom čula da je jedan od stražara spomenuo drugom kako mora do vulkanizera u Gradišku…

Ne mogu tačno reći koliko sam tu ostala, jer u mraku izgubiš svaki pojam o vremenu. Čini mi se da sam u toj mračnoj baraci provela cijelu vječnost. Dok sam tu bila zatvorena, stražari su me nekoliko puta pretukli. Tako su neki od njih prekraćivali dosadu pošto bi prije toga zatvorenicu silovali.

Jedan stražar (zvali su ga Kostur, makar je bio prilično gojazan) kundakom puške mi je ozlijedio čeljust i izbio sve zube na lijevoj strani. Ovo na licu mi je „uspomena“ od Kostura. Njega smo se najviše bojale jer je bio pravi sadist. Ženama je gurao pivsku bocu u… i prisiljavao svaku da mu „puši“. Meni je pokušao ugurati cijev pistolja… Instinktivno sam se trgla i udarila ga nogom koju je, siguran da se neću usuditi ni moći suprotstaviti, bio labavo privezao za ležaj. Iznenađen i bijesan uzvratio mi je kundakom. Ne sjećam se samog udarca. Posljednje što pamtim je kretnja kojom je sa stolice dohvatio pušku. Mislim da sam dugo bila u nesvijesti.

Kad sam došla k svijesti, još sam bila u istoj sobici u kojoj su nas stražari silovali. Oni su to zvali „razonodom“. Čeljust mi je bila povezana nekakvom krpom, a u ustima sam imala okus krvi. Cijela me je glava boljela. U tom momentu prvo mi je palo na pamet da nemam na očima povez. Kostur je jedini svakoj od nas skidao povez hvalisajući se da se on nikoga ne boji. Naravno, svakoj bi opet povezao oči prije povratka u baraku.

Pošto sam bila sama u sobi mogla sam je pažljivo razgledati. Bila je prilično mala, petnaestak kvadrata, a možda i manje. Zidovi su bili jako prljavi, s dosta vidljivim krvavim mrljama. Neke su bile sasvim tamne ali je bilo i svježih, crvenih. Osim ležaja i dvije stolice, u sobi nije bilo drugih stvari. Na prozoru nije bilo nikakve store; pa je neko na stakla zalijepio stare novine, na mjestima već iskidane.

Taj prozorčić me je mamio, ali nisam imala snage da ustanem s ležaja i barem nakratko provirim vani. Ležeći sam jedino mogla osluškivati zvukove. Zatvorila sam oči, jer sam imala osjećaj da su mi tad bolovi u glavi slabiji. Povremeno su do mene dopirali glasovi stražara.

U jednom momentu neko je ušao u sobu. Pretvarala sam se da sam u nesvijesti i kad sam pomislila da mi nije upalilo, čula sam ga kako dovikuje nekome da kaže Kosti da sam još u nesvijesti. Drugi glas je uzvratio: „Šta se Kosta toliko interesuje za Turkinju? Nije se, valjda, u nju zaljubio?“ Ponovo se oglasio onaj u sobi, dobacivši onome u hodniku da mi je Kosta poznavao muža, jer su zajedno završili tehničku u Banja Luci. Dodao je još da se „Kosta mislio prvi nasladiti, ali ga je malac pretek’o“.

Tad je doviknuo onome drugom da donese vodu pa da me vrate u „krmetnjak“. Nije više imalo smisla pretvarati se. Otvorila sam oči kako bih izbjegla „kupanje“, ali ih to nije spriječilo da izliju cijeli lonac na mene. Valjda im se nije dalo vraćati natrag pun lonac vode. Vukući me po podu i zemlji, vratili su me u baraku. Naravno, nisu mi zaboravili povezati oči.

Opet sam bila u mraku bez dovoljno zraka, s nesnosnim bolovima u glavi i grčevima u želucu koji će potrajati danima, jer čak ni rijetke i oskudne obroke kukuruzne kaše koju su nam davali da nas održe u životu, nisam mogla jesti. Ipak, teže od bolova i gladi, teže i od poniženja koje ti ubije svaku volju, bilo je saznanje da više neću vidjeti muža. Iako sam se povremeno tješila da ne mora značiti da je mrtav ako ga je Kosta „poznavao“, neki unutrašnji glas mi je govorio da nije živ. Odlučila sam tada nešto preduzeti: ili se izvući iz onog pakla ili umrijeti. Znala sam, ako ne uspijem, ubiće me. Smrti se nisam bojala.

Pošto su me stražari poštedili svojih sadističkih seansi, imala sam vremena da razmislim i malo osmotrim okolinu, bolje reći da je opipam, jer u onom mraku ruke su nam zamijenile oči. Znala sam da nijedna od zatvorenica koje su, kao i ja, bile u jadnom stanju, pretučene, iscrpljene i izmrcvarene, nije u stanju fizički se nositi s onim skotovima. Međutim, gore od toga je bilo njihovo beznađe. Jednostavno su se prepustile sudbini. Čula sam mnoge od njih kako se tiho mole Bogu da ih uzme.

Slušajući ih mislila sam da ću poluditi. Ne znam šta me je navelo na pomisao da to i ne bi bilo loše. Tad sam odlučila: poludiću, glumiću luđakinju. Nisam znala kako, a nisam ni neki talent za glumu. Pjevanje se nametnulo kao jedini način. Iznenada mi je sinula ta ideja.

Čim sam se osjećala malo bolje i mogla micati ustima, probala sam pjevušiti, a žena koja je sjedila do mene, kojoj nikad nisam sasvim jasno uspjela vidjeti lice, Hatidža J., naglo je odskočila od mene i povikala: ova je skrenula, pobudalila je.

Osjetila sam da su se ostale zatvorenice okupile oko mene. Pipale su mi lice i ruke, postavljale su mi razna pitanja. Nihada, najmlađa među nama, četrnaestgodišnjakinja, rasplakala se, ali ja više nisam mogla natrag.

Nastavila sam s pjesmicama koje sam pjevala s djecom u školi. Žene oko mene počele su glasno komentarisati kako sam pobudalila od Kosturovog udarca u glavu. Jedna od njih, ne znam koja, rekla je da je to, možda, zbog muža, da sam vjerovatno saznala da su ga Srbi zaklali. Umjesto da kriknem, nastavila sam pjevati još glasnije.

Možete li zamisliti koje sam se pjesme sjetila? Čije pjesme? Srpske! Zapjevala sam „Moj Milane, jabuko sa grane“. Nikad mi se nije sviđala ta pjesma niti sam je kad pjevala iako sam na veselicama pjevala i njihove
pjesme. Ravnopravno sa sevdalinkama.

Jedan stražar utrčao je u baraku kao sumanut, a za njim i drugi. Izvukli su me vani. Vjerovatno su bili šokirani mojom pjesmom kad su mi zaboravili povezati oči. Vikali su da umuknem, a ja sam, skoro zaslijepljena suncem, škiljila i pjevala iz sveg glasa. Imala sam osjećaj da sam u magli, ali sam uskoro počela razabirati okolinu. Baraka je izvana izgledala poput montažne hale. Mogla je biti skladište ili manja tvornica, radionica. Na prozorima su bile zakovane daske. Nešto dalje je bila manja kuća, prizemnica i traktor s prikolicom ispred nje. Zaključila sam da je u toj kući ona soba u kojoj su nas silovali.

Stražari, još zbunjeni, dovukli su me do kuće i prislonili uz zid. Mlađi je u mene uperio pušku, ali ja sam nastavila pjevati. Tada je stariji izvadio iz čizme nož i stavio mi ga pod grlo. To je bio Kostur. Njega sam naravno već vidjela. Sledila sam se i na trenutak zašutila. Ustvari, nisam čula vlastiti glas iako sam se trudila otvarati usta.

Pomislila sam da neću izdržati. Puške se nisam bojala, ali me je skoro uhvatila panika od pomisli da bi me Kostur mogao izmasakrirati. On je to bio u stanju učiniti. Ni danas mi nije jasno kako sam smogla snage i nastavila pjevati. Ne sjećam se šta sam pjevala. Znam samo da sam se derala iz sveg glasa i da me je čeljust jako boljela.

Pretpostavljam da je to privuklo ostale da izađu iz kuće. Jedan od njih, jedini uredno podšišan i „ispeglan“, upitao je šta se dešava i zašto nemam povez. Kostur mu je odgovorio: „Izgleda, Kosta, da tvojoj ‘simpatiji’ više nećemo morati vezati oči. Pošandrcala je!“

Ja sam, naravno, nastavila pjevati pa je Kosta, onaj koji je „poznavao“ moga muža, naredio da me „okupaju“. „Kupali“ su me nekoliko puta, šamarali, stavljali mi nož pod grlo a onda su odustali. Ohrabrena, počela sam skakutati, tobože plesati. Čak sam u jednom momentu htjela prići Kosti i zaplesati s njim. Kosti koji mi je, možda, zaklao muža. Znam da Vam to zvuči nevjerovatno, ali ja sam to zaista htjela učiniti da ih uvjerim da sam luda. Kosta me je preduhitrio i naredio da me vrate u baraku.

Nakon toga danima su me testirali. Odvodili u onu kućicu i tukli, polivali vodom ali me nisu silovali. U početku su mi stavljali povez na oči kad su me izvodili iz barake, a kasnije su i s time prestali. Naravno, drugim ženama nisam otkrila da je moje ludilo lažno. I danas me peče savjest što sam ih mojim deranjem izbezumljivala. Bojala sam se da bi me neka od njih mogla odati da bi sebe spasila ili barem ublažila muke.

Svi su povjerovali u moje ludilo, a i sama povremeno nisam bila sigurna jesam li još normalna osoba. Nisam samo pjevala dok sam bila budna, moji su snovi bili „raspjevani“. To me je spasilo od pakla. Preživjela sam.