Ivo Banac: Ukinuti aparthejd u školama

Ivo Banac: Ukinuti aparthejd u školama

U Zagrebu sam nedavno susreo svjetski poznatog historičara prof. dr. Ivu Banca, kojeg sam zamolio da prokomentariše nekoliko zanimljivih događaja i tema. Prvo pitanje se odnosilo na ustaški pozdrav fudbalera hrvatske reprezentacije Josipa Šimunića.

– Vidite, to se desilo i digla se buka u vezi s tim slučajem, koji, nažalost, nije usamljen. Jedan nogometaš je iskoristio jedan vrlo ugodan trenutak pobjede Hrvatske reprezentacije i lansirao preko medija pozdrav, koji, nažalost, publika na mnogim stadionima već neko vrijeme skandira. To ne govorim napamet, jer kao član Hrvatskog helsinškog odbora pratim već dvije godine ekscese na nogometnim utakmicama. Imamo popis nevjerovatnih slogana i uvreda koji se pojavljuju na stadionima i željeli smo prisiliti vlasti da učine nešto o ovom pitanju, ali vlasti uvijek čekaju da se desi veliki incident, međunarodnih razmjera, da padne kakva globa, pa da onda reagiraju.

Šta su vlasti mogle učiniti ranije?

– To je dobro i zanimljivo pitanje, jer su i međunarodni zakoni negdje nedorečeni. Bojim se da nema čak ni zakonskog uporišta za ovu kaznu, ne vjerujem da postoji član zakona koji bi zabranjivao pokliče “za dom spremni”, ali su naše vlasti trebale donijeti neki zakon ranije. Političke elite i kod nas i u svijetu znaju kad bi sankcionirali ovakve pokliče da bi imali onda pune ruke posla sa još nekim sličnima, sa druge, da tako kažem lijeve strane, pa onda ne ulaze u to. Ovo što se desilo nije nikakav unikat, to se dešava diljem svijeta, pa čak i gore, poput onoga “Nož – žica – Srebrenica”.

• Može li se šta učiniti, osim donošenja zakona, koji su, kako kažete, komplicirani?

– Može se raditi na edukaciji, posebno mladih, da shvate čemu ovo vodi. Šimunić vjerojatno nije ni svjestan toga, a ovakvi postupci mogu imati katastrofalne posljedice i mislim da će FIFA uskoro morati početi i oštrije reagirati na ovo.

• Možete li prokomentirati dešavanja u vezi sa ćiriličnim natpisima, posebno u Vukovaru, o čemu se vode žestoke polemike?

– U Hrvatskoj postoji Ustavni zakon koji regulira to pitanje. Tu piše da manjine na određenim prostorima mogu imati dvojezične znakove, ali nije bilo mudro sad u ovom vremenu primijeniti taj zakon, zbog osjetljivosti pitanja i sredine u kojoj se to dešava. Vukovar je otvorena rana i tu se trebalo malo pričekati, ali je Vlada odlučila drukčije. Sad se i Vlada našla u neugodnoj situaciji, jer vjerovatno nije očekivala ovakve reakcije. Neki čak traže referendum o zabrani ćirilice, što je apsolutno u suprotnosti sa ljudskim pravima.

• Kako mislite da će se to završiti?

– Rješnje je u otvaranju dijaloga i uklanjanju aparthejda u školama. Treba smiriti strasti!

• Kad smo već kod Vukovara, recite nešto o nedavnoj godišnjici i takozvane “dvije kolone”, koje su se pojavile na obilježavanju?

– Takvi događaji su se uvijek zloupotrebljavali. Vi možete doći odati poštu žrtvama koje su ubijene na grozan način, onako kako vi mislite da je primjereno, ali ne možete spriječiti nekoga drugoga da to uradi na drugi način. Tu smo opet kod strasti, koje treba smirivati.

Kao dobar poznavalac situacije u BiH, šta mislite o trenutnoj situaciji u toj državi? Sigurno pratite dešavanja o pitanju diskriminacije u Ustavu poznate kao “Sejdić-Finci”, ali to nije ni izbliza jedina diskriminacija u Dejtonskom sporazumu, koji je još Ustav države?

– U Dejtonskom sporazumu teoretski postoji način da se to riješi, ali vam je za to potrebna dvotrećinska većina, što je u praksi nemoguće napraviti. I tako se BiH našla u slijepoj ulici…

• To nimalo ne ohrabruje. Opet, moram Vas pitati – gdje je izlaz?

– Alternativa je da međunarodna zajednica reagira, ali ona to nikad ne čini u mirodopskim uvjetima. Ne nagovaram nikoga da krene putem koji je neprimjeren, kako bi oni reagirali, ali će se to na kraju, bojim se, dogoditi, jer svaka situacija ima rok trajanja. Posebno to važi za strpljenje naroda i to je najnevjerovatniji aspekt ove priče, da to niko ne uzima u obzir, iako svi znamo kako se to završilo prošli put.