Kulturno pamćenje| O Kajanovom “Gradu velike svjetlosti”

Kulturno pamćenje| O Kajanovom “Gradu velike svjetlosti”

Rukopis veduta, odnosno zapisa o gradu Mostaru Ibrahima Kajana, jeste jedan, u prvom planu, pokušaj da se osvijetli grad i njegova povijest, prije svega, ona duhovna komponenta grada, dok je ovaj rukopis, u vremenu u kojem smo, ponajprije, nijemi svjedoci, itekako, neophodan. Kajanove vedute apsorbiraju jedan duhovni zavičaj: grad koji je svoju priču otpočeo u petnaestom stoljeću i traje do naših dana. Samo jezgro grada počelo je nicati oko rijeke Neretve sa svojim kulama i svojim prvim oronulim mostom, tj. kako veli Kajan: “Bio je pridržavan lancima debljine ljudskog stegna, kako je zapisano, a oni su škripali i stenjali da su čovjeku na mostu u kosti strah urezivali! Tvrde kule na obje obale, pridržavale su lance čuvajući mostić poput krhke igračke, da u ambis ne propadne. Grede su bile crvotočne a daske bi se, jedna za drugom, lomile čim bi se prolaznik, neoprezan, oslonio na njih cijelom svojom težinom.” (Stari most je iz vremena čuda). Tako je, zapravo, počela priča zavičaja koji će se zvati Mostarom. Nakon kula i tog prvog mosta na red je došao, u šesnaestom stoljeću čudo graditeljsko toga doba: Stari most, naručen od zakonodavca sultana Sulejmana el-Kanunija a pod graditeljskim okom neimara Hajrudina, učenika Mimara Sinana. Prije Velike ćuprije, odnosno Staroga mosta, izgrađena je Kriva ćuprija na Radobolji, koja je uzorak, model po kojem je izgrađeno Hajrudinovo čudo – ljepota i gracioznost Staroga mosta. Na samom početku svoga razvoja dalo se naslutiti da će to mjesto postati gradom od izuzetnog značaja.
Nakon osmanskoga osvajanja Mostara i humske zemlje 1468. godine počinje izgradnja i prvih džamija toga kraja: Sinan-pašina džamija i Karađoz-begova džamija. Prva džamija je, piše Kajan, “namjerno” srušena 1950. godine, dok je druga džamija, nakon viševjekovnoga postojanja, devedesetih godina ostala jedna ruina, ruševina, koja je, opet, snagom duha, obnovljena u vrijeme kada je i Stari most ponovo nicao, u periodu od 2002. do 2004. Analogno ovim prvim džamijama i ćuprijama, kulama i mostovima, Kajanove vedute sjajno funkcioniraju: obnavljaju i izgrađuju jednu ljepšu stvarnost, kao što i građevine, bivajući porušene, izgrađuju se, nanovo, prema svom prvotnom obliku i modelu. Kajan na taj način, ne pristajući na dnevno-političku stvarnost, ispisuje rukopis koji je slika i prilika onoga Mostara kojemu se svi radujemo i sebično ga čuvamo u sjećanju. Naše sjećanje, kao i Kajanove vedute, jesu jedna i reminiscenca i kontemplacija duha, koja se ogleda u bjelini Staroga mosta i crvenilu mostarskih trešanja. Može se kazati da je rukopis u svojoj namjeri – da osvijetli jedan zavičaj, ispisujući se poput djetinjstva kojem se vraćamo, jedna povijesna jezgra, poput graditeljske jezgre samoga grada. Pored prvih objekata, u vedutama nailazimo na spomenike koji su svjedočanstvo jednoga vremena kao što je Tabhana, koju je u svojim spisima, kao i Most i druge znamenitosti Mostara, opisao i Evlija Čelebija, svjetski putnik. Također, turbeta, mostarska vrela, haremi i hanovi su svjedočanstvo vremena, ali i prolaznosti života. U periodu prije austrougarskoga vremena otvorena je i crkva sv. Petra i Pavla (to je, kako veli Kajan, prva crkva koju je vidio u životu), i pravoslavna crkva posvećena Svetoj trojici. I jedna i druga crkva su bile, nažalost, u periodu devedesetih godina prošloga stoljeća, nastradale i porušene.
Iz novijega vremena, u periodu najboljega mostarskog gradonačelnika Mustafe Mujage Komadine, nikle su, jedna za drugom, građevine kojima se gradila jedna novija mostarska zbilja – ona koja je donijela elektrifikaciju, tj. jedno novo svjetlo. To svjetlo, taj drugi sistem, pored blagodati donio je i traumu samome zavičaju: prekrajani su putevi, mezarja ili greblja; haremi su bili uništavani u ime novog poretka i urbanističkoga plana. Kao dokaz ove kolektivne traume, naravno, ne samo muslimana Aleksa Šantić je opisao u svojoj antologijskoj pjesmi “Ostajte ovdje”. U veduti Slom pašina konaka ─ Smrt Muftije Karabega nailazimo na racionalnost muftije Mustafe Sitkija Karabega koji, pritisnut novim vremenom, stradava od “rulje” bivajući tako, njegova smrt, dokaz jedne traume o novom vremenu i novim ljudima. Opet, povijesna zbilja je takva da su, veli Kajan, Bošnjaci Austro-Ugarsku monarhiju dočekali puškama, a ispratili suzama. Zapravo, austrougarsko vrijeme je donijelo i štampariju i tvornicu duhana, vatrogasnu stanicu, savremenu bolnicu i druge znamenitosti toga vremena.
Među najznamenitijim spomenicima novijega datuma jeste i Partizansko groblje, koje danas sliči na jednu ruinu i opustjelo mjesto. Ono što je porušeno valjalo bi nanovo izgraditi!
Sigurno, grad, prije svega, čine ljudi. Upravo su ove vedute, naravno, i jedno svjedočanstvo o ljudima i njihovim stremljenjima da gledaju u novo vrijeme, izgrađujući ga na ovaj ili onaj način. Spomenimo samo neke u vedutama zabilježene ugledne Mostarce svoga vremena. Među prvima jesu: šejh Mahmud-baba, koji je u ostao u kolektivnoj priči Mostara o čemu i Kajan, sjećajući se djetinjstva, bilježi priču od matere ispričanu o šejhu Mahmud-babi; Derviš-paša Bajezidagić bio je veliki državnik i pjesnik. Jedna od žena svoga vremena bila je i Šarića kaduna o kojoj zvanična historija ne bilježi mnogo, ali je ostala u pjesmi i sjećanju narodne priče: žena koja je, veli pjesma, odučila sagraditi mekteb i munaru i veliki sahat u Mostaru. Historija joj ne bilježi ni ime, ali je ostala, trajno, u kolektivnom sjećanju Mostara. Najznamenitiji jeste i Mustafa ef. Ejubović, u narodu poznat, kao šejh Jujo. Bio je jedan od najboljih poznavalaca šerijatskoga prava, lingvistike, dogmastike itd. Za svoga života stekao je veliku popularnost u narodu. Zabilježena je jedna njegova rečenica: “Ako se ne bismo, mi koji smo u svijet otišli znanje potražiti, svojim zavičajima vraćali – ostat će pusti i kukavni… Ako se ne vratim, prijatelji moji, paučina će i nebo nad našim Mostarom premrežiti i mračnim učiniti.“

Među poznatijim porodicama u Mostaru jesu i Lakišići, stoljetni dizdari i zapovjednici kula. Također, poznata je mostarska begovska porodica Bakamovići. U devetnaestome i dvadesetome vijeku među najpoznatijima su: Svetozar Ćorović, Aleksa Šantić, Osman Đikić, Džemal Bijedić i mnogi drugi. Treba kazati da je prvi gradonačelnik Mostara bio Muhamed-beg Alajbegović.
Naravno, ovo je jedan dio onoga što možemo pročitati u vedutama i onoga što jeste Mostar. Njegova mozaičnost daje nam potpun uvid u multikulturalnost toga prostora, odnosno grada na jugu. Drugim riječima, Kajan ovim vedutama pridružuje se istinskoj jezgri mislilaca, ne samo mostarskih, nego i bosanskohercegovačkih kojima multikulturalnost nije novina niti tekovina današnjega tranzicijskog sistema u koji smo upali. Najbolji dokaz višestoljetne kulturalnosti jeste taj zavičajni, u najširem smislu, kako mostarski tako i bosanskohercegovački prostor.

Multikulturalnost je naša sudbina!

No, trebalo bi nešto kazati o tome šta su Kajanove vedute i na koji način se one realiziraju? Pođimo od samoga termina: vedute su novijega datuma. U svojoj sjajnoj studiji Aleksandar Flaker (Aleksandar Flaker, Književne vedute, Matica hrvatska, Zagreb 1999.) pod pojmom vedute podrazumijeva one dijelove proznih i pripovjedačkih tekstova pa i samih pjesničkih ostvarenja (jednoga dijela ili cijele pjesme) koji se mogu izdvojiti iz strukture zbog svoje orijentacije na likovnost u predočavanju gradske zbilje ili urbanih intervencija u samoj prirodi. Vedute su, zapravo, jedan pogled na krajolik i grad, izražen riječima, kojim se omogućava čitaocu jedna šetnja kroz modernu književnost ili kulturu kao kroz viđeni krajolik. Za razliku od likovnih veduta, književne vedute su kadre, veli Flaker, omogućiti ne samo vizuelnu percepciju grada i njegove cjeline, nego i akustičku i, u jednoj mjeri, olfaktornu. Na tome fonu Kajanov tekst se realizira na više načina: koristeći se zvaničnim spisima i natpisima na tim, nazovimo ih, spomenicima kulture i ispisujući vedute i na mitu, kroz koji se prelamaju historija, legenda i autobiografija, Ibrahim Kajan, zapravo, ispisuje dokumentarnu prozu u jednom putopisnom maniru. Treba imati na umu da je prostor kategorija koja je podređena vremenu i tek tada, kada Kajanove vedute sagledamo u kontekstu vremena, pruža nam se jedna zavičajna slika. Pored toga, vedute su i jedna vrsta autobiografije. Ovo se odnosi, između ostaloga, na one vedute iz druge polovice dvadesetoga stoljeća u kojima Kajan, svojom šetnjom i sjećanjem, ispisuje vedute. Tačnije, u vedutama, u najširem smislu, ogleda se kolektivno pamćenje na način koji je već spomenut, dok, s druge strane, svjedočeći tome prostoru, Kajan ispisuje jednu autobiografsku prozu. Drugim riječima, Kajanova šetnja do povijesnih spomenika i njegovi komentari i razgovori sa svojim savremenicima jesu onaj životni komentar vremena i prostora i naše društvene zbilje. Kajan konstatuje da su naša historijska mjesta jako tužna, ali i naš odnos prema njima jeste poput paučine, koje čas ima a čas je vjetrom nošena.
U književno-historijskome kontekstu Kajan se naslanja na naše zavičajne stvaraoce koji su pisali na jezicima Istoka, ali iz svoga zavičajnog bića. Muhsin Rizvić , upućujući na Midhata Begića, zaključuje da se tu ne radi o orijentalnoj književnosti, odnosno onoj koja pripada Turcima, Arapima i Perzijancima, nego da je ta književnost stvarana po uzoru na spomenutu, ali su pisci stvarali iz svoje umjetničko-stvaralačke osobenosti. Tačnije, i Kajan, pišući vedute, nastavlja onu književnu tradiciju koja u sebi sublimira ono što je u teoriji poznato pod pojmom šehrengiz.
Ovdje ćemo se, ne ulazeći dublje u analizu pojma, zadovoljiti time da se pod šehrengizom podrazumijeva opis grada, odnosno jednoga mjesta i njegovih stanovnika. Navedimo, u ovom kontekstu, Gazel o Mostaru. Drugim riječima, na ovaj način Kajan nastavlja tu zavičajnu tradiciju pišući o Mostaru kao što su činili njegovi prethodnici, ali, trebalo bi reći, da ovim vedutama Kajan amalgiranjem historijskoga, osobnoga i mitološkoga u bosanskohercegovačku stvarnost inovira jednu novu književnu paradigmu. Možemo reći da su Kajanove vedute savremeni šehrengiz.
Ako bismo zaključili, na kraju, može se reći slijedeće: Kajan u svojim vedutama daje sliku i priliku predjela i zavičaja Mostara od najranijh zapisa pa sve do naših vremena i na taj način, slovom i perom, na najbolji način vraća dug svome zavičaju. Stoga je ovaj rukopis koliko dragocjen toliko je i neophodan u ovom trenutku. Naša ideološka zbilja ipak ne može zanijekati našu povijesnu sudbinu. Sigurno će ovaj Kajanov rukopis naići na ozbiljniji prijem kod čitalačke publike i onih kojima je bavljenje ovakvim knjigama životno opredjeljenje. Zapravo, ovo je “tekst” koji se čita i čitat će se u jednome dahu. Dakle, Grad velike svjetlosti. Mostarske vedute su uspjele u svojoj namjeri: da osvijetle povijest Mostara, barem na tren, delegitimizirajući naše, iza rata, kolektivne laži. To je jedan razlog više zašto su vedute sada, ovoga časa dok živimo našu demokratičnu tranziciju, rukopis od izuzetnoga značaja.
Još jednom neka bude dopušteno da se vratimo na početak. U svojoj veduti Ime Grada Kajanov glas isprepliće nekoliko motiva po kojima je grad mogao biti prozvan Mostarom, zaključujući da, na koncu, i nije bitno po čemu je dobio ime. Ono što je bitno jeste da će taj mostarski zavičaj, grad na jugu, uvijek biti grad velike svjetlosti. Njegova duhovna komponenta daje nam za pravo da ovako mislimo i pišemo.
Ibrahim Kajan ovim je vedutama, na najljepši mogući način, vratio dug svome zavičaju i tako ostao upisan u duhovnu jezgru svoga grada za buduća, vjerujemo, ljepša vremena