Misera Suljić Sijarić| Leteći stanovi

Misera Suljić Sijarić| Leteći stanovi

Onda su se digli i drugi stanovi, i bez ikakvog reda letjeli nebom puni djece. Iz nekih se čuo plač i vriska. Tetka je sjedjela na jednom panju, sama. Čekala je da je obiđe brat, ali je njegov kućer vjetar bacio negdje u uvalu. Mahala nam je da se vratimo, ali mi naše stanove nismo mogli zaustaviti.

Meni je tu bilo sve novo i zanimljivo, pa i vjetrovi.

Tetka je živjela u selu koje je pri samom vrhu, gore visoko u homarima, imalo izvor – vrelo iz kog je kuljala hladna rijeka, čiji je tok ovo brdovito selo cijepao na dva dijela. Žene su na njenim obalama tokom cijele godine peraljkama mlatile rublje, a zbog njene prirode da je ljeti hladna a zimi topla, radije joj prilazile zimi i kad drveće puca od mraza nego ljeti kad uprži a ruke pocrvene da se moraju češće protrljati ili huknuti u prste.

Hitala je rijeka kroz naprslinu između nabubrelih brda do u po sela, a onda išla smirenije, mirnije, da bi napustivši ga, već kroz sljedeće vrludala desno-lijevo, sve teže se probijajući kroz ravnice. Tu su se njene obale sužavale, korito zaranjalo dublje, pa kad se sa brda na nju pogled spusti, nerado kazavši – zbog dara koji sa sobom rijeka nosi – podsjećala je na džinovsku modru zmiju koja se obazrivo suvrće.

Kako se rijeka spuštala iz četinarskih šuma pa klizila naniže k suhim poljima prostrane Pešterske visoravni, tako se na nju, jednu, gledalo kao na Božiju blagodat, a na vjetrove koji su tuda harali – i bili vladari ovih prostora, kao na surovu sudbinu na koju se što prije trebalo sviknuti.

Spomenuta polja su i nazvana Suha, jer je od čestih vjetrova i dugih suša i sitna trava bila sprljena. Pa i kad bi ovriježila, bila bi žilava i tvrda, ali tu svaka slamka bijaše dobrodošla.
A drveta nigdje, ni za hlada.

No, opet, gore kod Vrela, zapravo lijevo od njega te visoko uz homar, našla bi se među papražjem i po koja sočna borovnica. Pa ljeti kad ugrije i žene u predahu od poljskih poslova zagnjure u nisko zeleno žbunje da pročešljaju te sitne modrikaste bobice kako bi napravile šta slatko, a ispod krša izmile i… one koje ne valja pominjati, dođe do žestoka okršaja – ko je zagazio na čiji prostor. Pa, bogami, tada sve zavisi od prirode jedne ili druge, i od toga ko je koga prvi ugledao, iznenadio.
Tamogore su bili još orli i sokoli, čije sjene su munjevito nalijetale homarom dok oni kruže u visinama oglašavajući se samo povremeno; tu su bili i stanovi smješteni uz livade nedaleko od mirisne četinarske šume, koju su gospodari neba oprezno nadzorisali.

A u stanovima je, opet, sve mirisalo na borovinu, slamnate dušeke i sušeni čaj, na mlijeko, sir, a često i na pitu od štavlja s kajmakom. Do stana je mljekar i okolo razni kućerci, te iza svega kućer koji bi svake sedmice bivao pomjeran s mjesta na mjesto, prateći torove onako kako je odgovaralo zemljištu koje je trebalo nađubriti. Torove je slijedio ovčar vezan za kolac, a malo postrani bi se izdužio i kućer.

Ti kućeri su bili kao kućice na sanke, pa bi više pasali djeci za igru nego odraslima za spavanje. A ipak čuvati stoku noću mogli su samo odrasli, uz pušku i dobrog psa. Zato bi se domaćin opružio u kućeru blizu svoga stada i spavao lahkim čobanskim snom, dok mu noge štrče kroz vrata. Izgledalo je kao da se za kućere štedio materijal. Četiri stranice s malim vratima, bez prozorčića, drveni pod i krov na dvije vode, i sve to postavljeno na dvije sličuge, zavrnute nagore. Ako si trebao vidjeti šta se napolju zbiva morao si glavu isturiti kroz vrata, napravljena taman tolika da se kroz njih provučeš.

Ti visoki brđani su djelovali poput krakata drveta, žilava i otupjela na udar svake nepogode, no, opet, bili su i nekako blagi i nježni.
Gledala sam kako beru bjelicu. Samo se ispruže, i trešnje su u rukama. Granje joj nisu lomili, govoreći da je dosta što to vjetrovi čine. Ovdje je voće bilo rijetkost. Samo je stari Arif dolje u selu, imao dvije zakržljale šljive i jednu malo podivljalu kožaru.

Na stanove sam išla rado, iako se nije bilo jednostavno popeti. Trebalo je dosta hoda.

***

Rano u proljeće, tek što su se sniježne zakrpe kupile iz dolina, dok su planine još poklapali ćulafi snijega, kod tetke su došle dvije neobične gošće. Po svemu su bile drukčije od žena koje sam do tada upoznala. I izgledale su, a i govorile drukčije. Bile su to žene koje su došle iz daleka, i prve koje nisu nosile dimije kao naše. U šarenoj i perfektno zategnutoj odjeći, uspravna stasa, djelovale su poput dvije hodajuće lutke. Njihov zbor je bio kao ono kad s radija, dok vrtiš dugme tražeći stanicu, začuješ nešto što ne razumiješ ali ti nije strano, a kad usput začuješ i muziku – ostaneš držeći ruku na pretraživaču, dok ne završi, pa tek onda nastaviš dalje, obogaćen nečim novim. I za sofrom su sjedjele visoko uspravljenih leđa, a nakon ručka su se oprostile uz dostojanstven osmijeh. Hodale su jedna uz drugu čineći istovremeno sve iste pokrete, i nekako se doimajući kao kakva dupla slika.

Za mene su to bile nepoznate žene, a za tetku stare prijateljice koje su došle ugovoriti da im od proljeća iznajmi stan i ispašu na planini.

Tako su i tog proljeća došli oni koji su već navikli da tople mjesece u godini provedu tu, čuvajući stado i kupeći smok, da bi se u kasnu jesen, kad suviše zahladni, vraćali u svoje selo negdje ispod Prokletija.

Nekoliko puta sam se tokom tog ljeta, kad god tata dođe, vraćala s njim kući i ponovo, čim on pomene da ide sestri molila da i mene povede.

Bili su hladni, sigurno već jesenji dani kad sam se ponovo našla u gostima te se još jednom uspjela umiliti da obiđemo stanove. Radovala sam se što ću opet vidjeti Šiptarku. Kad ju je moj tetak upitao – ima li zime, pokazala je na prsluk i pregaču, te dolje na tople čarape, i mi smo znali da joj stud i vjetar ne mogu naškoditi. Česti dolasci ovamo olakšavali su joj razumijevanje, ali naški nije znala govoriti.

Njena dostojanstvena pojava me, tako malehnu, jako privlačila. Imala je nešto što plijeni. Snimala sam i upijala svaki njen gest, pokret, osmijeh, njeno držanje. Čak sam počela i sama, sakrivena od pogleda drugih, vježbati da govorim drukčije, da bih izgledala kao ona. Brzo sam prekidala kada bi ko naišao.

Uz čašu hladne vode, ponudila nam je taze napravljeno slatko od borovnica, a zatim donijela i da prezalogajimo vruće pogače s mladim sirom, te šolju jarduma. Iako je još bilo i sunčanih dana, na nogama je imala duge vunene čarape, podignute do koljena i tu još jednom podavijene, a preko bijele košulje koja je naprijed imala izvezene cvjetiće kao na mahrami, pripijao se crni prsluk na čijim su se džepovima nalazila dva crvena srca. Nisam razumjela kad bi mi što rekla, ali sam osjećala da mi govori nešto lijepo. Sve njeno je za mene bilo posebno. (Ne samo za mene, rado su je posmatrali i odrasli!) Bila je prvi stranac u mom životu, a tu čast, da se stranac upozna, nisu imali svi iz moje porodice. Za mene ona nije trebala drukčije ni da progovori, jer da je možda šta i rekla, to bi izgubilo svoju magiju.

Kako su lijepi dani odmicali, tako su i ljetinari polahko prikupljali svoju ljetinu. Odvozili su kace ovčavine, sira i kajmaka nekud za planinu, tamo gdje je za mene tada počinjao neki novi svijet, u kojem živi šarena Šiptarka i njeno stado.

Znali su, kad nadođu vjetrovi, tu nema više nafake. Planina postane pustoš.

„Ovdje ostaju samo sokoli. Njih ni zima ne može prognati. Turci su nam mjesto i nazvali po sokolima. No, nije svaka tica soko. Jok…“, govorio bi tetak omotavajući dugački bezani šal oko glave.

***

Tog dana ne znam gdje su mogli biti orli i sokoli, ali te vjetrove bi sigurno i oni teško podnijeli. Mogli su izdržati samo zavučeni duboko u škrape i pećine. A možda su i tamo bili uznemireni, slušajući šta se napolju dešava.

Pošto su Šiptari napustili planinu, čobani su sad po njoj napasali stoku. Ovog dana sam i ja bila s njima.

Trebalo je biti poslijepodne, jer se ubrzo nakon predstave koju su vjetrovi izvodili, smračilo. Bučno su nakuljavali sa svih strana. Najopasnije je bilo kad su se snažno počeli spuštati niz uvale. Tu gdje smo se mi našli, vjetrovi nisu ništa nosili, jer ništa nisu ni imali – ničeg osim rijetkog drveća, a i ono što se pod njima našlo, il’ se povijalo do zemlje ili – nestajalo.

– Prilegni…! K zemlji! – Iako slabo zbog snažnog fijukanja vjetra, čula su se međusobna upozorenja čobana. Za njih ovo nije bilo prvi put da se nađu na planinskoj vjetrometini.

Ležala sam potrbuške kad me je tetkić uspio zgrabiti za ruku ukazujući mi na pravac najbližeg drveta. Svejedno što sam se za njega pričipila, vjetar me podizao i ja sam više lebdjela nego što sam bila na tlu. I sigurno bi me otpuhalo da se ubrzo nismo našli uz stablo i obgrlili ga rukama.

Od uzbuđenja, ne znam ni da li sam se čudila ili me to plašilo. Vjetar me odizao od tla, a da nije bilo te divlje kruške sigurno bismo oboje bili bačeni negdje na homare. Držeći se za stablo, ništa nam drugo nije preostajalo do da polegnuti posmatramo šta se zbiva.

A tamo… Sručivši se s vrhova, vjetar je prvo stigao do torova, poslagao ih po zemlji kao poredane karte – tarabu po tarabu, a onda se podvukao pod stan i kućer i zavitlao ih u zrak.
Izgledalo je kao da su kuće dobile neka nevidljiva, prozirna krila.

Stan, mljekar, kućer… sve se diglo u visinu i letjelo. Letjelo onoliko koliko je htio gospodar vjetar, i tamo gdje je on želio.

A onda je sve to snažno tresnulo.

Ooo… zem-lju!

Nije tu više bilo ni krova ni brvana. Sve je sručeno najedno.

Dolje niže, tamo gdje se livada dijeli sa šumom, plot se lomio od drveća koje je vjetar obarao. Visoke homore već su bile potrgane i povaljene, pa je njihovo korijenje sada štrčalo uvis.
Stanovi stare Halime na susjednom brdu, u kojim je donedavno sa svojom porodicom ljetinu kupila ona druga Šiptarka, sad se uzdižu, lete i…

Traaas!

Samo se jedan kućerak još kovitlao u zraku, a onda i on…

Naaa… tlo!

Držali smo se za hrapavo stablo dobro pripijeni o zemlju, i u čudu motrili, zadovoljni što smo na vrijeme našli spas.

U daljini se prolamalo blejanje ovaca, koje su sigurno bile prikliještene razbacanim drvećem.

Te jeseni se više nisam pela na stanove.

A na proljeće su na lijepu Šiptarku, koja je uz neke darove za tetku donijela i jedne šarene čarape za mene (predao mi ih je tata vrativši se od sestre koju je ovog puta uspio obići bez mene), čekali novi stanovi. Nadam se da ovi nisu odletjeli za njom.

***

Jedne večeri sam, u danima ratnog izbjeglištva u Njemačkoj, sanjala te planinske stanove. U jednom je bila i Šiptarka. Spremala je masni sir i uzbuđeno nešto na svom jeziku pričala. Učinilo mi se da razumijem šta govori. „Ovdje opstaju samo sokoli!“, kao da je ponavljala one tetkove riječi.

Njen stan nije letio. Moj se dizao u zrak. Nijemo sam tražila pomoć, a ona me samo kratko pogledala, kao da me nije prepoznala. Onda su se digli i drugi stanovi, i bez ikakvog reda letjeli nebom puni djece. Iz nekih se čuo plač i vriska. S visine sam vidjela tetku kako sjedi na jednom panju, sama. Čekala je da je obiđe brat, ali je njegov kućer vjetar bacio negdje u uvalu. Mahala nam je da se vratimo, ali mi naše stanove nismo mogli zaustaviti.
___________________________________________________

Biografija

Misera Suljić Sijarić je rođena 1967. godine u Tutinu, a od 1987. živi u Sarajevu gdje radi kao profesorica u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu. Magistar je odgojnih nauka – metodike b/h/s jezika i književnosti.
Bavi se i spisateljskim radom. Priče je objavljivala u časopisima Avlija, Almanah, Bošnjačka riječ, Mostovi, a neke njene priče su objavljene i u zbirkama Stazama djetinjstva – izborima najboljih priča za djecu u BiH. Pojedine priče su vrlo zapažene, te na brojnim natječajima predstavljale i oštru konkurenciju.
Priča Namještanje kruga je na konkursu časopisa Avlija za najbolju priču regiona u 2012. godini osvojila treće mjesto, a naslov Krv za mlijeko je ove godine ušao u kategoriju pohvaljenih priča.
Trenutno je na doktorskom studiju na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu.