Nad knjigom Seada Husića: “Na tragu modernizma”

Nad knjigom Seada Husića: “Na tragu modernizma”

Zbirka pjesama Na tragu modernizma, koja je objavljena kao autorski prvijenac mladog i perspektivnog pjesnika Seada Husića, za kratko vrijeme izazvala je, s pravom i prema očekivanjima, pažnju i veliko zanimanje čitalačke publike. Podijeljena u dva dijela, prvi Pjesme, koji predstavlja svojevrsnu stihovnu biografiju duha, i drugi Razgovori, koji tematizuje život u izazovima prezentnog vremena, poezija Seada Husića čini organsku cjelinu sazdanu od suptilne pjesničke misli. Nizom pjesama, a ima ih nemali broj, njih ukupno četrdeset i jedna, autor se predstavlja pjevajući o ljubavi, događajima koji čine neotuđivi dio jednog duhovnog portreta, dajući odgonetku nedorečenih pripovijesti, tajni našeg i svog, pjesničkog, svijeta. Taj svijet nije lišen ljudskog prisustva, naprotiv, u njemu je pjesničkom slobodom čovjeku namijenjena uloga objekta koji trpi i odolijeva udarcima ovozemaljskih iskušenja. U svijetu kojem svjedočimo samo u prolazu, gdje bivamo, kratko trajemo i bivati prestajemo, pjesnik razmatra ljudsko određenje prema vječnosti kojoj ne može uhvatiti početka ni kraja. Tako, u pjesmi simboličnog naslova Traje, Husić pita:

Osjećaš li kako vječnost straje, kako neumoljivo i tužno šuti. Trajanje je nama postalo gluho (…), upozoravajući kako smo odveć iz ruku ispustili nit što nas je vezala s beskrajnom jedninom svijeta. A spoznaja o toj jednini, čije nas je izbivanje iz tako udešenog svijeta učinilo siromasima osuđenim da nemoćno stoje nadohvat nedokučivog bogatstva, jedini je trag koji imamo lutajući u vlastitoj praznoći. Videći sebe koherentno izvan svog tjelesnog bića autor saosjeća sa sudbinom svijeta i čovjeka u njemu, kao jedinim iskustvenim putem kojim se može doći do razumijevanja života uopće. Istovremeno, svoj pjesnički opus autor je obogatio stihovima koji veličaju ljubav i nadu, kao odgovor na duhovne dileme i zablude, na taj način praveći digresiju melanholičnim i elegičnim tonovima kojima su obojene pojedine pjesme, da bi nas naučio, ne samo o sreći, nego i načinu da podnesemo nesreću, bol i gubitak.

Autor opaža, doduše, još uvijek oprezno i bojažljivo, svijet pogledom koji podjednako dodiruje i destruira sve okoštale odnose među ljudima, mislima, stvarima i pojavama. Njegovi stihovi su izvorno mjesto, paradigma svijeta u kojem se čovjek ogleda o vlastitog sebe, traži smisao koji se nalazi u snazi nadrastanja slabosti i proizvoljnog bivstvovanja društva koje potire svoju iskonsku duhovnu esenciju, jer mi smo oni koji smo učili o minulim vrednotama, kazuje autor, nastavljajući protestom: A nas ne čuju, iako glasno šapućemo. Guraju nas iz redova dok tražimo zaostavštinu našu. Uzdržavajući se dati konačan sud o stanju kojem robuje, čini se, pjesnik sluti da se čovjek iskvario posjedovanjem obilja stvari čije konzumiranje stvara osjećaj lažne duhovne sitosti. Sve što je duhom stvoreno, ingeniozno razotkriva Husić, danas je opredmećeno jer Oblikom su okamenili pojmove i vrijednosti se cijene aršinima koje je skrojio svako za sebe: Biste se s jednoga na drugo mjesto nosaju. Pijedestali ostaju sami (…).

Pjesme Seada Husića krasi širok spektar motiva. U rasponu od tumačenja materijalnog pa do spiritualnog značenja, one su, zahvaljujući autorovom izvanrednom jezičkom izrazu, usklađene međusobnom korespondencijom. Bez obzira na genezu nastanka pjesama, ova zbirka, kako joj i sam naslov kaže, predstavlja jedinstveno pjesničko ostvarenje u pogledu autorovog modernističkog pristupa pjesništvu. Na kraju treba reći da je rukopis Seada Husića istovremeno i nov i pjesnički autentičan, prije svega jer je izgrađen od raznovrsnih poetskih i literarnih izraza čijom se ravnomjernom upotrebom mogu pohvaliti samo rijetki pjesnici. Sve što je imao da kaže, pita, odgovori, poruči ili kritikuje, autor je utkao u čitke, harmonične i prozračne stihove svojih pjesama. Ipak, najiskrenije impresije kod čitalaca probudti će se tek nakon što sklope korice Husićeve knjige, a ona ih, sasvim sigurno, neće ostaviti ravnodušnima.


Sead Husić, „Na tragu modernizma“, Klepsidra, Kreševo, 2015.

Izbor iz knjige

Kapitalistička

Šta mi znamo o savremenu dobu
gdje naša uobrazilja lebdi zbunjeno,
udarajući o zidove.

Jer mi smo oni
koji smo učili o minulim vrednotama.
Mi još uvijek šapućemo socijalne fraze,
snažno!

A nas ne čuju, iako glasno šapućemo.
Guraju nas iz redova dok
tražimo zaostavštinu našu
i u doba bahata kapitalizma
mislimo o drugima.

Dječija igra
V. Popi

Prije igre
putevi se nameću
kliještima o klina
klinom o kliješta
omoćavši u misli
žmireći i jezikom
da ne bi poslije

Između igara

jureći truhle kobile
igrajući
naišli na lovca
jer jedno je bivati
visoko visoko visoko

Poslije igre
padati
duboko duboko duboko

Hartije

Lete mi hartije. Zaista one lete.
Ne listovi, nego hartije. Za listove
ne marim, ali hartije?
List može biti bilo što:
ovlažen djelić iz novina
na kojim se veliča politika –
ideologija; zgužvan papir
kao postelja, kao lice ostarjelo,
ožutjelo.

I opet ima više listova nego hartija.
Kao i sa ljudima: hartija je sve manje.
Ometen u zbrci u kojoj hartije lete,
bez ikakva redoslijeda i smisla,
pomislim, lakše bi bilo da listovi lete.

Naše vrijeme

Malo je ostalo od života i malo mi je jedan život
da bih ispričao štogod o životu.

Ogledam se svake večeri.
U pogledu punog mojega lika
iz kojeg ne izviruje ništa
tražim u utopiji čovjeka.

Vidim: nametljivo se ogleda naslovnica
sa Sophijom Loren. Njezine okrugle oči neprestano
zagledaju u me i putene grudi iza svile!

Shvativši da nisam sam, počnem primjećivati:
bosih nogu, zbunjene fizionomije
(ne znam otkada) u rukama crvenih korica
knjiga o nekakvu Titu bez sadržaja i manjka stranica.
Još jedna savršeno varljiva sreća.

Dnevni zapis

Strašno je sjediti svaki Božiji dan.
Jednako sjediti s jednakom ozbiljnošću.
Šutjeti – ništa ne bilježiti.

Povazdan u istoj fotelji
čamiti i čekati.
Bože, čemu li se moja duša
u ovoj bespravnosti nada?
Valja šutjeti i slušati:
jutarnje vijesti,
dnevne,
pa večernje, najdraže.

Začudo: na zapadu uvijek isto,
dok istok – (hm) istok piše stare priče.

Odsutnost
D. Dragojeviću

Njegova soba: miris mehlema, lijekova
još uvijek je tu. I sada, vireći kroz taj prozor,
isti je vidik. I zdjela do pola puna od pola
prazna još uvijek je, i njegov tespih na serdžadi
još uvijek je tu.

Ista djeca dolaze pod njegov prozor
ne bi li čuli i vidjeli. A stara serdžada
prostrta u pravcu juga, jugoistoka.

Dođe i golub pod strehu da vidi.
Golub još uvijek dolazi.
Stvori se i paučina zbog ustajalosti,
i umili, pogled umili.

Svi dolaze, nadviruju se.
A on… njega kao da nema?
A pitam se šta li je to? Zapravo,
uistinu, šta li je odsutnost?

Babina kuća
ocu Muneveru

Još uvijek ne znam šta me
je držalo mirnim i budnim
svu noć u očevoj kući,
u babinoj kući.

U danima lude mladosti
na dlanu ocvala bi:
ponekad jabuka,
ponekad kruška,
ponekad dunja…
i bio bih nemiran,
bio bih dijete u bešici
ne misleći o babinoj kući.

Ali danas, kada oca ugledam
svakoga jutra, prozirna jutra
iza kojeg se kriju
crne okrugle oči pomislim:
plašim se da nikada neću saznati
šta me je držalo mirnim
i budnim svu noć u babinoj
kući.

Svojina

Sjećam se da sam mislio ovo što sada mislim,
ali se plašim pišem li ono što mislim
ili samo mislim da pišem.
Jer meni se moja
misao odveć sviđa,
ali ovo što pišem nekako mi sliči
na jednu kasabu i bosansku golu sirotinju,
a o toj sirotinji ne mogu puno govoriti.

Smatram da ona ne pripada meni.
Meni je nametnuto – duboko smatram –
i to što mislim da sirotinja ne
pripada meni.

Ispovijesti umrla vojnika

Ostalo je one noći snage da se kaže
o velikim uspjesima tuđih historija.
Onih čija krv ne krvari na obroncima
i ne pjeva o iščezlim ljubama.
Ja, mladić od frtalj ljeta, zatekao sam
historiju u jeku njezine afirmacije
sa snovima i vjerom u vjeru.

Ovaj iskaz nije pjesma savremena.
U njoj nema smrti, ni mirisa krvi.
Ona vri od svevremenosti i modrih
usana poput straha od preljube,
ali večeras ničije usne ne drhte.

Ovo je pjesma čije su pjesme
otkotrljale se nizbrdo, gunđajući,
drhteći poput dojki pod šuštavom svilom.
Pomalo sam zaboravio; ovamo gdje
sam pamćenje me ne opterećuje onoliko
koliko je ostalo od njega…

Oprostite, ne sjećam se onako kako bih
se volio sjećati. Pretpostavljam da sam
u bunilu civilizacije umro…
je li i danas s onu stranu
dojke drhte – tražeći muška?


Djetinjstvo

Pamtim da sam imao djetinjstvo,
ali igračaka ne bijaše tako da ne znam
kako izgleda radost kvarenja igračaka.
To djetinjstvo nije nalik bilo čemu.
Ono je suprotno suštini djetinjstva.
Čini mi se da sam rođen u vremenu
razodjevenih civilizacija.

Nekakve su se budale povazdan svađale
i činile djetinjstvo živom uspomenom.

Svašta sam u djetinjstvu imao.
Imao sam i krvnu grupu i igračaka
koje se nisu kvarile. Imao sam i oko
da se ogleda u civilizaciji ili se
civilizacija bila ogledala u njemu.

Ali ne sjećam se da sam imao
sreću da budem mlađi od uspomena.

Savremena tradicija

Na pločniku pas leži.
Zgrušene kapi razlijevaju se prezentom.
Maglovita jutra ne stvaraju vidik
životu koji se bilježi.

Zaudara u zraku žurba.
Neko se mirisima razmeće
što postaju općom pometnjom.
Iza ćoška krvava je svadba.

Opet se historija sobom igra.
Poneka osviješćena budala
postaje Ahmedom Nurudinom
budući da iščezlo pucketa i svira.

Biste

Biste se s jednoga na drugo
mjesto nosaju. Pijedestali ostaju
sami. Jedni drugima ili drugi jednima
ne dopuštaju upliv u povijest.
Dostojni premještaju biste…!

Valjalo bi govoriti o padežima.
Oni prisutnošću ne ometaju prezent.
Njih biraju kao na ribljoj pijaci.
Brojevi više nisu deklinabilni.
Oblikom su okamenili pojmove.

Ali smrt o kojoj znamo
i ono što znamo previše je da pojmimo
a pojmiti rijetki znaju –
neznanje je istinsko bogatstvo
koje se ne gura
u povijesti –
jeste građevina kojom
se dvore junaci.