Pjevač i pripovjedač Hamdija Šahinpašić

Pjevač i pripovjedač Hamdija Šahinpašić

Hamdija Šahinpašić, narodni pjevač iz Pljevalja

Hamdija Šahinpašić, od oca Asimbega i majke Šerife, rođen (jedni kažu 1914., drugi 1916.) u Pljevljima. Novopazarski sandžak. Posljednji veliki “narodni pjevač”, sakupljač bosanskog nacionalnog blaga, plemeniti fenomen i živa riznica folklora naših narodnih epskih i lirskih pjesama, rodnoga pljevaljskog kraja, Sandžaka, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Kosova i Makedonije. Izbjegavajući komenrcijalnost, Hamdija je odisao skromnošću i jednostavnošću, uživajući u prezentaciji zapamćenog narodnog blaga. Kako je znao nekoliko jezika, mogao je istim osjećajem i ljepotom melosa otpjevati na bosanskom, albanskom, makedonskom, ali i turskom jeziku. Osim teksta, znao je i melodiju, što je velika odlika ovog narodnog pjevača. Od njega lično, poznati će pjevač Cune Gojković u Srbiji preuzeti pjesmu „Kafu mi draga ispeci“, te će od Hamdijinog nadahnuća i melodije, postati prepoznatljiv na čitavom prostoru Balkana.

Sevdalinke Hamdije Šahinpašića prepoznatljive su po „rafiniranost tekstova i muzičke ljepote, te su kao takve, od antologijske vrijednosti“. Mnogi tvrde da je Hamdijina zbirka sevdalinki, jedna od najkomletnijih do sada, dragocjena i zato, jer pored tekstova sadrži i melodije. Pjesme su prema muzičkoj strukturi ‘ravnog i poravnog pjevanja’ (Hadžisalihović, 1968). „Poravne pjesme nisu karakteristične za Sandžak u onoj mjeri koliko u Bosni i Hercegovini – ističe sam narodni pjesnik.“

U čast sjećanja na tumače i velikane narodne pjesme

Pored Avde Međedovića (Bijelo Polje, 1875 – 1953), Balkanskog Homera, « pjevača koji nikada nije prevaziđen po jačini i datoj dužini ispjevanih stihova, pjevača o kojem je pisao g. Milman Parry (Iz knjige Alberta B. Lorda, Singer of Tales, Cambridge, Massachusetts, 1969)», Hamdija Šahinpašić iz Pljevalja je veliki baštinik sevdalinki i narodnih pjesama inače. Mlađe generacije malo znaju o njemu i o ovom izuzetno čvrstom i rodnoj grudi nastrojenom soju ljudi, koji su životom čuvali svoju baštinu i prenosili je na mlađe naraštaje nenametljivo, kako je to za ovu generaciju ljudi karakteristično.

Poznati crnogorski etnomuzikolog Miodrag A. Vasiljević, prilikom dolaska Hamdije u Beograd 1951. zbog pregleda vida, magnetofonski je zabilježio tri stotine njegovih pjesama, za koje će raditi i na notnoj transkripciji. Što je najznačajnije, dvojezično i sa notnim zapisima, nastaće zbirka pjesama, (profesorova ćerka i njegovi studenti dovršavaju transkripciju zbirke), objavljena u Moskvi 1967. godine pod nazivom “Jugoslovenske narodne pjesme iz Sandžaka. Po pjevanju Hamdije Šahinpašića iz Pljevalja.” (Jugoslovenske pjesme iz Sandžaka sa imenom pjevača i pamtiše Hamdije Šahinpašića!) Kako je proteklo dovoljno vremena i narodni čovjek se poče pitati:” Eto, Rusi objaviše naše pjesme, mi ništa..?!”, u tom će i izdanje zbirke “Narodne pjesme iz Sandžaka po pjevanju Hamdije Šahinpašića iz Pljevalja”, Zavičajni Klub Pljevljaka i Prijatelja Pljevalja iz Bosne i Hercegovine, 2002., ugledati svjetlost dana. Iste godine objavljena je nova obrada pjesama po naslovom “Po Taslidži pala magla.”

Upravo na ovom mjestu vrijedno je pomenuti riječi majke Šerife: “Ti, Hamdija, najljepše pjevaš!”, zapisane od strane prof. Muniba Maglajlića u tekstu „Pjevač i pripovjedač Hamdija Šahinpašić“, u kojem je napreciznije opisan i protumačen značaj kulturnog rada Hamdije Šahinpašića.

Bila bi velika šteta, a na ovom mjestu ne pomenuti jedan opis iz teksta prof. Maglajlića, a tiče se tipične sarajevske sevdalinke, u interpretaciji našeg velikana. Prof. Munib Maglajlić to opisuje ovako:

„Sarajevskom sevdalinkom može se smatrati i Šahinpašićeva pjesma koja je zapamtila Mujagu Zlatara, prijatelja i bliskog saradnika Husein-kapetana Gradaščevića, “Zmaja od Bosne”. Govoreći o Zlatarovoj privrženosti Gradaščeviću u burnim zbivanjima u Bosni tridesetih godina XIX stoljeća, Safvet-beg Bašagić to zgusnuto obuhvata opaskom kako je Mujaga s Husein-begom dijelio u vrijeme uspona – slavu, a za vrijeme progona – nevolju. Nakon poraza bošnjačke vojske kod Zlog Stupa u Sarajevskom polju (1832.), prebjegao je Husein-kapetan s pratnjom na austrijsku teritoriju, gdje je bio zatočen. Odatle su – po sporazumu Austrije s Portom – prevedeni u Zemun, a zatim sprovedeni u Carigrad, gdje je Gradaščević – vjerovatno otrovan – iznenada umro, a Mujaga Zlatar bio protjeran u Anadoliju. Izdržavši kaznu progonstva, vratio se u Sarajevo, gdje je umro 1863. godine.

Kao i u drugim varijantama, i u Šahinpašićevoj pjesmi Mujaga Zlatar zapamćen je u slici vesele bekrijske družine, do koje se dolazi preko rasprostranjenog okvira usmene lirike – buđenja zaspale djevojke.

Konačno, Šahinpašićeva pjesma koja čuva sarajevska lokalna obilježja u osnovi je pohvala momcima, imenovanim kao Ahmed, Mehmed i Mujo. Kao sarajevsku, ovu pjesmu označava spominjanje lokaliteta Bjelave, čije su zelene bašče i studena vrela opjevane i mimo ove sevdalinke. Osim onih sa lokalnim obilježjima pljevaljske i sarajevske sredine, u Šahinpašićevu repertoaru nalazi se desetak pjesama koje su nastale kao odjek povijesnih zbivanja, bilo da se u njihovu sadržaju iskristaliziralo iskustvo niza naraštaja bilo da su potaknute pojedinim značajnim historijskim događajima ili djelovanjem pojedinaca u proteklim razdobljima.“

U filmu „PJESMA OSTAJE ISTA” (2005) režisera Harisa Prolića koji kroz nekoliko priča govori o domovini Bosni i Hercegovini, u prvoj priči pojavljuje se i naš Hamdibeg Šahinpašić, stogodišnji starac, gotovo slijepi sakupljač bosanskog nacionalnog blaga.
Hamdija Šahinpašić je umro u devedesetoj godini, gotovo slijep, zbog stalnih problema sa vidom.
U kulturnom životu Bošnjaka, članovima sa posebnim zaslugama na polju kulturnog rada, zaživjela je tradicija dodjele nagrade po imenu ovog velikog tumača narodne pjesme.

„Na sjednici Bošnjačkog savjeta u Crnoj Gori, održanoj u Bijelom Polju 29.01.2011. godine jednoglasno je donijeta Odluka o dodjeli POVELJE ’’HAMDIJA ŠAHINPAŠIĆ’’ Ibišu Kujeviću, i ’’Pljevaljskim tamburašima’’ . POVELJE ’’HAMDIJA ŠAHINPAŠIĆ’’ dodjeljuje se pojedincima ili institucijama za posebne rezultate ostvarene u izučavanju, promociji i za afirmaciju, etnomuzikološkog nasljeđa Bošnjaka u Crnoj Gori. Dodjeljuje se svake druge godine na prijedlog nadležnog odbora, komisije i odluke Savjeta.

Zbog nesebičnog doprinosa u očuvanju narodne baštine i kulturnog blaga Bošnjaka, te kvalitete jezičkog i narodnog muzičkog izraza, mnogi ljubitelji sevdalinke podržavaju ideju, da jedna ulica u Pljevljima, dobije naziv po imenu ovog velikog narodnog čovjeka.