Posljednja hutba Poslanika (a.s.)

Posljednja hutba Poslanika (a.s.)

Bila je subota oko podne, šesti lipnja 632.; deseti rebiulevela, kada je nad Medinom u zenitu stajalo sunce, kao da se ne miče. Na ulicama nije bilo nikoga. Trgovi pusti, a nad otvorenim trgovinama spušteni teški zastirači, ispleteni od močvarne trstike. I na prozorima kuća bili su spušteni zastori i zatvoreni kapci. U ovaj čas, kada je vladala najveća vrućina, prolazio je gradom Bilal, Muhamedov glasnik i pozivao muslimane u mezdžid. Njegov zvonak i ugodan glas odjekivao je praznim, pustim ulicama.

Kud je prolazio odgrtali su se teški zastirači nad ulazima u trgovine, otvarali kapci na prozorima i oživjela ulica. U Medini je bilo poznato da će Muhamed izdati kakva naređenja, ili objaviti nešto vrlo važno, kada Bilal poziva na sastanak. Vrata se otvarala i zatvarala. U dvorištima čulo se prosipanje vode. Muslimani su uzimali abdest.
Muhamed se je osjećao nešto bolje. Naredio je da mu donesu iz bunara hladne vode. Oprao se i okupao, a onda je rekao Aliji i Abasovu sinu Fadlu, da ga uzmu ispod ruke i otprate u džamiju. Ogromna masa vjernika bijaše već napunila i dvorište i džamiju. Muhamed je prošao između njih blijed u licu, iznemogao od bolesti držeći se za Aliju i Fadla. Oko usana titrao mu je blagi osmijeh, gledajući prisutne. Svi su ga sa saučešćem gledali. Neki su plakali i otirali suze. Kada je ušao u džamiju, pošao je odmah mimberi, zaustavio se na trećoj stepenici i pogledao redom sve prisutne. Njegove oči sijevnule su ponovo pređašnjim sjajem. Onda je sjeo. Jošjedan čas gledao je okolo i pokazujući rukom prema vratima, gdje se je svjetina stiskala reče:

– Dajte mjesta i onima pozadi!

A kada se je svjetina malo više stisnula Muhamed podignu ruke na molitvu i teško, polako izgovaraše:

– Bog je velik i milostiv! On je jedini velik i vječan!

– Slava i hvala Bogu, gospodaru svjetova! Sveopćem dobročinitelju, milostivom gospodaru Sudnjeg dana! Samo tebe obožavamo i samo od tebe pomoći tražimo! Uputi nas na pravi put, na put onih dobrih stvorova tvojih, koje si obasuo neisrcpnim obiljem i blagodatima svojim i na koje se nije izlila srdžba i gnjev tvoj i koji nisu zalutali s puta Istine! . . . Amen.

Prisutni su odgovorili:

– Allah ekber, Allah ekber!
– Ešhedu enlailahe ilallah,
– Ve ešhedu enne Muhamed
– Resul’lah.

Zatim je nastao mir. Duboka šutnja, koju nakon nekoliko trenutaka prekide tih, ali dostojanstven Muhamedov glas:

– Narode! Doznao sam da vas zabrinjuje stanje koje će nastati nakon što ostavim ovaj svijet. Koji je od pejgambera vječito ostao među svojim narodom? Kada bi i jedan takav ostao i ja bih vječitoživio među vama! Bog naređuje i odlučuje! Vi i ja … Svaka stvar ima svoj svršetak! Samo On, – On će vječito postojati! Radi toga vam poručujem: Činite dobročinstvo! Uvijek jedan drugom činite dobro, jer je On zapovjedio:

>> Velasri innel insane lefi husr’
Illel lzine amenu ve amilussalihati
Ve tevasev bil hakki, ve tevasev bis sabri <

– Svaka stvar, svaki posao zbiva se i biva voljom velikog Stvoritelja. I nemojte misliti, da ćete uspjeti izmaći slučaju tome i svojoj sudbini. . . Varate se! Past ćete u nemilost i bit ćete pobijeđeni!

Stisnuti u redovima slušali su ga muslimani. U džamiji je vladala tišina kao u grobu. Sve oči bile su uprte u njegove sjajne velike oči. Lice blijedo, tijelo oslabilo, Muhamed je bio još sjena od onog lijepog košćatog i dobro razvijenog čovjeka. Svi su osjećali da im to govori sada zadnji put, da su odbrojeni časovi kada će ga nestati između njih i htjeli su svaku njegovu riječ zadržati u srcu, kao posljednje sjećanje, kao svetu uspomenu na ovog nesebičnog čovjeka. Muhamed se osmjehnuo pogledavši svoje vjernike i rekao:

– Narode! Znajte došlo je doba, kada se moram iz vaše sredine izgubiti. Taj čas je već blizu . . . Ja ne želim ničije pravo primiti za sebe . . . Ako sam između vas koga kada udario, neka ustane i uzme svoje pravo! Neka me udari . . . Ako sam kome uzeo što od novca, ili od njegova dobra, neka se javi i neka uzme od moga! Oni koji žele zatražiti svoje pravo od mene, neka se ni najmanje ne ustručavaju! Jer znajte, nikada u životu nisam želio ni prema kome pokazati ni mržnju, ni osvetu, niti neprijateljstvo. Neka ustane! Govorite! Nemojte pustiti, da odem s vašim dugom pred Velikog Allaha!

Na ove riječi počeli su prisutni tiho jecati, a malo kasnije pretvorilo se je tiho jecanje u glasno narikanje i plač. Svih je dirnula ova iskrenost, dobrota i poštenje, kakvo ni jedan čovjek nije pokazao. Njegova veličina bila je u ovome času nadnaravna i božanska. Kao da nije čovjek govorio . . .