Priča: HASUL FRAU I ZELENO MELAJĆE

Priča: HASUL FRAU I ZELENO MELAJĆE

Halima je izula cipele oslanjajući se o zid,pokucala na vrata a zatim ušla u veliku sobu Derviša hadzi Hasana. Zatekla ga je samog u sobi .Hadzi Hasan joj je bio okrenut leđima , dok je sjedio na debeloj ovčijoj postekiji ,kraj furune u kojoj je podlagao vatru .Pokraj hadzi Hasana stajale su drvene rahle na kojima se nalazio Časni Kur’an , veliki tespih sa drvenim bobicama ,metalna činija sa drškom , kašika i posuda sa vodom i komadici olova .
Halima lagahno zatvarajući vrata nazva selam …
U sobi je vladala tišina. Čulo se samo pucketanje vatre u furuni,i otkucaji starg sahata na zidu. Velika soba hadzi Hasana je bila neobično lijepo namještena i zastrta lijepim ćilimom i serdžadaom a na zidovima velike levhe sa Kur’anskim ajetima. Sve je bilo na svom mjestu, pa čak i dolapi sa raznim ukrasima na njima,i vezenim havli mahramama .Sve je to stvaralo lijepi ambijent i udobnost….
Halima je stajala kod vrata kao ukopana.
Halima je bila jako lijepa , vitka plavuša, vrijedna pametna a nadasve poštena seoska djevojka. Odrasla je u mnogobrojnoj siromašnoj , ali ponosnoj obitelji tog kraja . Razlikovala se od ostalih seoskih djevojaka jer je radila sve poslove u polju, iako je bila izrazito krhka.
Udade se za Selima ,čaršijskog bećara nemirnog duha, koji je vodio buran život, trošeći na žene, kocku i kafane, …Oduvijek je volio da popije, a samo iz poštovanja prema majci ,sa kojom je živio i koju je beskrajno volio , nije se često opijao. “Smiriće se kad se oženi, a tek kad mu se rode djeca, neće ni on više tako halijedati …” govorila je majka Zejna ,kad bi je kone pitale i zapitkivale šta je ovo a šta ono…

Tek nakon što hadzi Hasan zatvori vratašca od furune, ne okrećući se, uzvrati selam…
Derviš hadzi Hasan je bio udovac .Živio je sam u svojoj kući pokraj drevne tekije sa velikim bunarom okruženim mirisnim lipama i borovima. Bila je očaravajuća za posjetitelje jer je smještena u prelijepom krajoliku nadomak izvora rijeke. Derviš hadzi Hasan je bio visok i naočit čovjek , izrazito bijele puti, smeđe kose i brade.Bio je veliki vjernik,koji je svakodnevno provodio vrijeme u ibadetu ,zato su ga ljudi cijenili i poštovali. Pružao je pomoć svim ljudima u nevolji, bez obzira na vjeru i naciju.Zvali su ga i “zeleno melajće”zbog njegove dobrote i zato što je na glavi imao tradicionalnu kapu crvenkaste boje sa zelenim omotom (destar) inače odjeća derviša ima simbolično značenje: kapa predstavlja grobni kamen, ogrtač simbolizira lijes, a bijela haljina stoji umjesto mrtvačkog pokrova. Mnogi su dolazili k njemu iz udaljenih krajeva,da bi od njega dobili zapis – spas od svih bolesti i uroka . Nadasve skroman ali i osobenjak, čovjek sa vlastitim stavovima i slobodom da gradi svoj život po vlastitim uvjerenjima. Kolale su priče po čarsiji, da voli žene, pa su zbog toga mnogi zbijali šale,obično pazarnim danom, kad bi se čaršinlije okupljali ispred dućana i kahvedzinice kod Salihage.
Hamal Zuhdija,koji je uvijek bio tu ,i čekao da ga neko pozove, da mu do kuće donese dzak brašna, ili drva za ogrijev , uvijek je imao neku novu priču o hadzi Hasanu. A tek kad bi od prisutnih dobio cigaru ili kahvu, tada bi počeo svoju eglenu: “Aman ljudi, ne ćosate..Bog ga je obdario,da neukom svijetu prenosi riječi života…i ja se ibretim; onom jetimu Mehaginom ,te ograisa onomad nedje pod strehu ,nadje neki ilač …Vallahi, i onoj Zahidovoj Hasni …poslije toliko vakta ,eno je ,trbuh do zuba…” Svi prisutni su ga slušali pažljivo ,tek neko od mladjarije dobaci: ” Zuhdo bolan ,mogo si pripomoć ,no nemaš kad od dzakova…”
Spuštajuci mašice na podu, ispod furune ,Derviš hadzi Hasan prouči šehadet ,okrenu se prema Halimi i ustade.
Tek tada, plamen iz zažarene furune obasja prelijepo Halimino lice.Stajali su nepomično jedno naspram drugog .Nekoliko trenutaka kasnije ,hadzi Hasan sa rukama na prsima pognu glavu,i započe učiti Ajetul kursiju… Halimi se činila cijela vječnost prije nego je čula tihi glas hadzi Hasana.dok je gledao u njene zelene oči,a ona Stidljivo spustila glavu.
Halima je dugo u tajnosti pripremala svoj odlazak hadzi Hasanu, a strahovala je da neko ne sazna .Najviše se bojala da ne sazna njen muž,kojeg je neizmjerno voljela a koji se sada nalazio stotinama kilometara daleko od nje.
Ne navršivši ni petnaest godina života, Selim je ostao bez oca.U to vrijeme Selimoova majkaje je radila u perionici i kao samohrana majka je brinula o mladom Selimu. Tek što je Selim izrastao u lijepog i vidjenog momka, počeo je raskalašan život mladog čovjeka.Bančio je i tukao se po kafanama,provodio sa nemoralnim ženama i gubio na kartama, trošeći zadnje majčine pare…Majka Zejna,sasvim slučajno, upoznaje Halimu na tržnici . Halima je pazarnim danom donosila i prodavala povrće i mliječne proizvode ,koje su sami proizvodili na selu…Majka Zejna plaho begenisa Halimu ,te na nagovor majke Zejne ,Selim se oženi lijepom Halimom.
Majka Zejna je bila jako sretna jer je Selim mnogo manje pio i lutao.Ubrzo su mladenci dobili i dvoje djece pa je i u kući bila velika radost
Stara majka zbog bolesti ostaje bez posla pa je Selim bio prinudjen da ide za Njemačku trbuhom za kruhom…Tako je mlada Halima ostala u kući da brine o djeci i o staroj majci,koja je bila nepokretna i prikovana za postelju.Problemi bi nastajali tek kada bi Selim dolazio povremeno kući na odmor .Ponovo je počeo piti i osvićati po kafanama…U svojim pijankama ,u zadimljenim kafanama rasklimanih stolova i kariranih stoljnjaka sa rupama i flekama , punih elite sa plitkim mozgovima i dubokim džepovima,sa damama sumnjivog morala, i mirisom ustajalog alkohola i jeftinog parfema .Okružen pevaljkama i konobaricama hvalio se ,kako su švabice lijepe žene, ali da je najljepša njegova Halima, halal i hasul Frau.
Znao je u njegovim pijanim noćima često i zapjevati:
” Molila se žuta dunja
toj lijepoj djul Halimi
čuj, Halima, dodji bona
rodne grane oberi mi…”
Derviš hadzi Hasan,diže glavu, mirno pogleda Halimu pa reče :
“Snašo,ti nemaš sihir, niti imaš u sebi džine, niti je tvoja bolest vezana za dzinsko -šejtansko djelovanje,no
došla si nepropisno odjevena,bez mahrame na glavi i bez mahrema…”
Halima podiže glavu,i u jednome trenu pogledi im se susretoše i dodirnuše,
dok je hadzi Hasan gledao u njene oči poput izvora nenadmašne ljepote…
Mlada Halima je živjela u porodičnoj kući sa svekrvom i svoje dvoje malodobno djece ,dok se njen muž Selim ,kao i mnogi drugi stanovnici ovog kraja ,početkom 1960-ih godina , nalazio na tzv. privremenom radu u Njemačkoj . Osjećajući se sve više usamljenom i napuštenom, mlada Halima tone u more mračnih misli. Počinje sumnjati da je muž vara sa švabicama . Brižnu mladu Halimu razdiru sumnja ,strah i čarsijske priče da će ostati bez muža.Svakog dana, sve je više osjećala jaku glavobolju,pa je prije nego što ju je shrvala bolest, skupivši snagu odolazi kod Derviša hadzi Hasana za savjet …
“Nisam došla za hamajliju niti za zapise i saljevanja strave, hadzi Hasane..”reče tiho Halima.
“Moja hamajlija i moj zapis je moj Selim,njega nosim i u srcu i o vratu…neuka sam i sa sela…nauči me da proučim rukju i Ajetul kursiju.
Bogobojazna sam i poštena i uvjerena sam da će ona pomoći i meni i mom Selimu i mojoj staroj majci…znam da to liječenje nema svog direktnog uticaja, nego da je to Allahovim dž.š. htijenjem…”
“Šta bi ovo Svemogući!? “jedva čujno prozbori sebi u bradu hadzi Hasan. Dohvati rukom sa dolapa nekoliko požutjelih listova na kojima je bila ispisana rukja i Ajetul kursija i dade ih Halimi.
Kad Halima izadje,hadzi Hasan ,zbunjen i zapanjen,ne samo njenom ljepotom već i njenim traženjem znanja i njegovoj vrijednosti, sjede na postekiji pokraj raširenih drvenih rahli sa Kur’anom ,prouči šehadet pa tiho izusti:
“Vela haule, gube mi se harfovi… ”

Hajrudin Lule Mekić

***

Nekoliko manje poznatih riječi i izraza:

hasul – učtiv, miran,ugledan
halal -čisto,dozvoljeno
havli mahrama -ručnik,peškir
hamal -nosač
harfovi-slova, fraze
halijedati – lutati,skitati
mašice- metalne hvataljke koje služe za džaranje (rastresivanje) žara.
melek,melajće-andjeo al-malak, je prema islamskom vjerovanju, ime za časna stvorenja koja je Allah dž.š. stvorio da bi Mu pokorno izvršavali određene dužnosti kojima ih je zadužio.
šehadet-javno očitovanje da nema Boga osim Allaha dz.š.
levha-ispisana i ukrašena slova iz kur’ana
dolap (tur. dolap) ormar u zidu
furuna-okrugla peć na drva
ilač-lijek
ibadet- El-Ibadet je pokornost Allahu sa izvršavanjem onoga što je naredio na jezicima Svojih poslanika.
ibret , ibretiti se … ibret [u bosanskom jeziku znači ‘čuditi se’, iako je izvorno značenje ‘pouka’ ‘primjer’
plaho -puno, veoma
begenisati – dopasti se,svidjeti se,zapaziti
postekija,postećija- ovčija koža žrtvovana u obredu kurbana ili neki komad tkanine na kojoj se obavlja islamska molitva, namaz.
ćosati – šaliti se ,rugati se
mahrem-mahrem je muška osoba s kojom postoji trajna zapreka sklapanja braka, poput sina i njegovih muških potomaka, oca, djeda, brata i njegovih muških potomaka, amidže, dajidže. Dozvoljeno je ženi da putuje s tim osobama, da se osami s njima.
Vela haule(vela havle) ,u našem narodu se upotrebljavala kao znak čuđenja
rukja-rukja označava liječenje od bolesti uroka, sihra, šejtanske obuzetosti i dr. Onaj ko uči rukju, ili je sluša, mora biti uvjeren da ona ne utječe sama po sebi, već da je samo povod izlječenja. Ukoliko je čovjek uvjeren da ga rukja sama po sebi liječi, onda je to nevjerstvo. Isto tako, rukja neće biti korisna ako čovjek nije uvjeren da ona kao povod ne može utjecati
Ajetul-Kursi,doslovno”Ajet o Prijestolju”,225 ajet sure Bakara jedan je od dužih Kur`anskih
ajeta,a i jedan od temeljnih koji govore o utočištu i zaštiti.Oni su poznati kao Ajatu-l-hivfz (ajeti zaštite)