Rekonstrukcija zločina u Štrpcima: “Karta za smrt”

Rekonstrukcija zločina u Štrpcima: “Karta za smrt”

Čuo se pucanj. U tom trenutku jedno lice je počelo da bježi. Pucali su u njega. Odmah je pao. Kad je pao, čulo se da zapomaže: Jao, majko moja! U tom trenutku Milan je izašao iz garaže i sa povišenim tonom pitao ko je to pucao. Za to vrijeme pogođeni je jaukao. Milan mu je prišao i bajonetom ga preklao.

 

Autor: Almir MEHONIĆ

Nije mnogo prošlo od polaska voza. Čim su prošli nadvožnjak na Novom Beogradu, kondukter je u pratnji dvojice milicionera došao da pregleda karte, ali i da pita za imena i upisuje ih na kartama.

– Kakva je to novost pa upisujete imena na kartama? – pitali su.
– Ne bojte se – kaže kondukter – ništa vam neće biti od toga, pojavio se nekakav veliki šverc pa kontrolišemo.

Niko nikoga nije uznemiravao sve do blizine Priboja. Zlo je počelo nekih pet do deset minuta prije nego će voz biti zaustavljen u Štrpcima. Još dok se voz kretao, hodnicima ispred kupea vojska se šetala sa oružjem. Pred svakim kupeom su se našla po trojica.

Sve je bilo kao u filmu. Voz je stao zbog crvenog signala na samom ulazu u tunel. Otmičari su bili uredno uniformisani, osim jednog koji je imao bradu i crnu šubaru sa kokardom. Bio je to Milan Lukić.

Kada su zatražili lične karte, sve je ličilo na rutinski postupak. Dok nisu počeli da odvode ljude, izgledalo je da traže nekog konkretno. Bilo je komentara da traže njihove bjegunce.
Iz bifea, u majici kratkih rukava, iskočio je na snijeg jedan od putnika vičući: Koljite balije!

Otmica i iživljavanje

Najjezivije je bilo to što, ustvari, nije bilo nikakvog otimanja. Niko se nije bunio, sve se odvijalo u zlokobnoj tišini. Sve to nije trajalo duže od pola sata.

Začudo, voz je nastavio put kao da se ništa nije desilo. Od Štrbaca do Priboja se stiže za deset minuta i tamo su se zadržali tek toliko da putnici izađu i uđu. Niko nikoga ni o čemu nije obavještavao. Nije se pojavila policija, vojska, nije bilo spomena o uzimanju izjava od putnika ili nečemu sličnom.

Otete putnike proveli su do kamiona. Prvo su ih pretresli. Smjestili su ih na karoseriji do kabine. Naređeno je da se što više zbiju, pa su čak sjedili jedni drugima u krilu. Niko se nije opirao. Krenuli su u pravcu Višegrada. Otmičari su spustili ceradu, tako da niko nije mogao da vidi šta se nalazi na karoseriji ovog vozila. Postojao je kontakt između Milana, koji se nalazio u kabini i vojnika na karoseriji. Kontakt je ostvarivan radiovezom. U jednom trenutku Milan Lukić je pitao, dok su prisutni slušali, znaju li ko je on? A potom je odgovorio: Ja sam Milan Lukić, komandir “Osvetnika“.

Bio je mrak kad su stigli u Višegrad, tačnije u selo Prelovo. Svi su napustili teretno vozilo i ušli u fiskulturnu salu škole. Ispred sale bilo je upaljeno svjetlo. Nakon što su postrojili otete uza zid sale, neki borci su odložili oružje na suprotan zid. Milan Lukić i Boban Inđić naredili su otetim putnicima da izvade sve iz džepova i stave ispred sebe. Takođe, naredili su im da ispred sebe stave satove i sav nakit, lančiće, prstenje i novac, da ih odvoje od ostalih stvari, ličnih dokumenata. Inđić i Lukić su išli od jednog do drugog i vršili preteres. U jednom tenutku Milan je naišao pored jednog studenta kojeg je od ranije poznavao. Student je bio zadnji u stroju. Da su se oni poznavali moglo se zaključiti iz razgovora. Pretresom ovog studenta Milan je našao 200 DM, pa mu je odmah zadao nekoliko šamara. Potom su Milan i Boban pošli ponovo od jednog do drugog otetog, pitali ih za imena, a zatim im davali srpska imena i krst da poljube. Počeli su da ih udaraju. Udarali su ih prvo pesnicama, a kada bi neko od njih pao nastavili bi da ga udaraju nogama. To udaranje je trajalo skoro jedan sat. Niko od putnika se nije opirao niti je to smio. Milan Lukić je isključivo tukao studenta kod koga je našao 200 DM. Govorio je da imaju neraščišćene račune iz Beograda. Zadavao mu je i povrede nožem. To je trajalo dok Milan Lukić nije kazao da prestanu s tim. Zatražio je da se nađe žica. Izveli su ih iz sale, vezali ruke i smjestili u vozilo. Tim kamionom vratili su se otprilike kilometar u pravcu Višegrada. Vozilo je zaustavljeno u jednom selu, gdje su sve kuće bile spaljene. Kamion je zaustavljen na pet-šest metara od jedne spaljene kuće u čijem se prizemlju nalazila garaža. Izašli su iz vozila, a zatim je Milan dao raspored za obezbjeđenje. Kazao je da pucaju i ubijaju ukoliko neko pokuša da bježi.

Ubistvo i podjela plijena

Oteti putnici iskakali su iz kamiona u grupama od po pet-šest. Prihvatili su ih Milan Lukić i Boban Inđić. S njima su do ulaza u garažu išla još dva-tri četnika. Nakon toga, prvo se čula komanda: Lezi dole! Poslije komande čuli su se prigušeni pucnji i to onoliko koliko je otetih Bošnjaka uvođeno u garažu. Nisu se čuli nikakvi jauci i krici. Niko ništa nije govorio. Na kraju su izvedene dvije grupe od pet-šest lica. Kada su zadnje dvije grupe dovedene do ulaza u garažu, Milan i Boban su uveli prvu grupu, dok je druga ostala kod samih ulaznih vrata. Pored druge grupe stajala je nekolicina boraca. Čuo se pucanj. U tom trenutku jedno lice je počelo da bježi. Pucali su u njega. Odmah je pao. Kad je pao, čulo se da zapomaže: Jao, majko moja! U tom trenutku Milan je izašao iz garaže i sa povišenim tonom pitao ko je to pucao. Za to vrijeme pogođeni je jaukao. Milan mu je prišao i bajonetom ga preklao.

– Tako se to radi – rekao je.

Milan je prešao na suprotnu stranu, gdje se, takođe, čuo pucanj, jer je i sa te strane neko pokušao da bježi. Sa tim licima postupio je na isti način kao i sa prvim.

U to vrijeme preostali oteti putnici iz zadnje grupe stajali su ispred garaže, a u njih su bile uperene puške Lukićevih četnika. Milan i Boban su uveli i preostala zarobljena lica u garažu.

Nakon kraćeg vremena čuli su se prigušeni pucnji, a zatim su Milan i Boban izašli iz garaže i naredili da se uđe u vozilo. Vratili su se u istu salu, tačnije u svlačionicu te sale, gdje je Milan izvadio novac, satove i druge dragocjenosti koje su pripadale zarobljenim i ubijenim Bošnjacima iz voza 671. Podjelio je svima po 100 DM, a ko nije imao sat, dobio je i sat. Prilikom pretresa Boban Inđić je kod jednog zarobljenog našao jedan skupocjeni zlatni lanac, pa ga je stavio u svoj džep da drugi ne vide. Milan je nakon podjele kazao da će tijela ukloniti jedan stariji čovjek iz sela, bacanjem u Drinu, koja je bila udaljena desetak metara od kuće gdje su ubijeni zarobljeni putnici.

Sjeli su u vozilo i vratili se u Višegrad. Po povratku, kada su izašli iz kamiona, i to negdje kod novog mosta, Milan ili Boban su rekli da o ovome što se desilo nikome ništa ne pričaju. U Višegrad su se vratili oko 23 sata.

* * *

Kada bi otmicu u Štrpcima trebali opisati jednom riječju, bila bi to riječ: šutnja. Šutjeli su dok su ih vodili u smrt. Nisu se opirali, tražili pomoć, plakali. Samo je jedan dozivao majku. Vjerovatno su pred očima imali svoje najmilije dok su okrenuti licem prema zemlji čekali metak u potiljak.