Segregacija djece kao normalna stvar

Segregacija djece kao normalna stvar

Da li je segregacija djece starosti sedam godina po naciji i vjeroispovijesti na obaveznoj nastavi u osnovnoj školi normalna stvar? Kod nas, čini se, jeste!

U Republici Srpskoj, naime, u Planu i programu za drugi razred učenika u osnovnim školama iz muzičkog vaspitanja u nastavnoj jedinici Slušanje muzike stoji da je obavezno slušati i naučiti “Himnu Svetom Savi”.

Na stranu što u Ustavu BiH piše:

“2. Međunarodni standardi

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.”

Dakle, na stranu što se ovako krši Ustav BiH, ima tu još, blago rečeno, poteškoća.

Religijski pritisak

Pazite, to je nevjerovatan religijski pritisak, prvo na djecu, a onda na roditelje i čitavo tzv. sekularno školstvo. Ovakav Plan i program od Republike Srpske čini upravo ono u šta se ista deklarativno zaklinje da nije – Zilotska teokratija!

Postavlja se pitanje kako onda i sa kojim pravom prve glave RS-a optužuju političke elite u Federaciji za loš školski sistem, za segregaciju po principu “dvije škole pod jednim krovom” i za sve veću religijsku indoktrinaciju među bošnjačkom djecom kada prave u uncu identičnu situaciju u Republici Srpskoj?

Valjda po principu – neće naša djeca biti manji vjerski fanatici od vaše, ovo bi obavezno bubačenje jednog religijskog pojanja pod plaštom neke “himne” trebalo da stvori male pravoslavne fanatike u RS-u.

Sveti Sava je tek puka paradigma stanja u kojem se Republika Srpska nalazi. Ovom srpskom svetitelju je mjesto u pravoslavnoj crkvenoj istoriji.

Da li je to obrazovni plan i program? Da li to ima veze sa nekom sekularnom i svjetovnom državom? Dakako, niti je ovo država, niti kompetentni ljudi prave planove i programe, niti ih je pretjerano briga za vaspitanje djece. Dovoljan je jedan princip – neka oni tamo prave male vehabije, mi ćemo male zilote. Šta ima veze?

Ovo umobolno kreirano školstvo, sa nesposobnim supismenim indoktriniranim poslušnicima, dovelo je do toga da djeca “pojaju” jer moraju.

zvornik-osnovna-skola-sveti-sava

Međutim, to nije ni pola problema. Sad zamislite učitelja nesrećnog, kome je rečeno da nesrpska djece NE MORAJU znati naizust “Himnu Svetom Savi”. On po eugeničnom principu proučava školski dnevnik, proziva dvoje-troje bošnjačke i hrvatske djece i govori im kako ista NISU dužna naučiti “himnu napamet”.

Kako li se osjeća taj učitelj, ako ima i trunke pedagoškog znanja i poslanja u sebi? Kako li se osjeća pedagog u drugoj deceniji 21. vijeka dok iščitava imena Alme, Semira, Antonija, Joška…? A, kako li se tek osjećaju dječica sa narečenim imenima, njih dvoje-troje u masi drugara, kada im učitelj pročita imena. Je l’ im lijepo čuti što su drugi, drugačiji i inokosni u pravovjernom razredu?

I koja glava, koje Ministarstvo je moglo sklepati ovako zastrašujući aparthejd “obrazovni plan i program”?

I kao da to nije dovoljno. Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske je predložilo da najmlađi idu na ekskurzije iz Republike Srpske u Republiku Srpsku?!

Zašto?

Zvanično objašnjenje je, pazite sad, kako bi se najmlađima “podigla svijest o ljepotama Srpske”.

Postavlja se pitanje hoće li dječica pjevati u autobusu “Himnu Svetom Savi” dok budu išla na, šta znam, pokloničko putovanje manastiru Tvrdoš? Biće krajnje nadrelano posmatrati njihove učitelje koji im navlače crne maske za spavanje preko očiju, jer autobus tranzitira Federacijom.

Dakako, Alma, Semir, Antonije i Joško sa početka priče moći će da gledaju krajolik federalni do mile volje. Ono, jeste da su već odavno anatemisani i prokuženi od svojih drugara. Ali, hej, takav je život u “sekularnoj Republici Srpskoj”. Bolje da se od malena naviknu na to ko su i šta su ili… Pa, široka im Federacija.

Nego, može li se ovom ludilu stati ukraj? Može, kako ne može!

Izbaciti religiju i sve što ima religijske primjese iz obrazovnog sistema i kažnjavati zakonskim regulama svakog pojedinca – od političara do učitelja, koji svoje lične religijske stavove dijeli sa djecom u osnovnoj školi. A po završetku školskog časa roditelji neka vode djecu na tenis, solfeđo, folklor, vjeronauku…, gdje im je volja.

Uostalom, posve mi je nepoznato i strano da se iza zidova Srpske pravoslvne crkve izučava Teorija evolucije, seksualno obrazovanje, zakoni termodinamike, hemija, biologija… Ne poje se tamo himna, recimo, Nikoli Tesli. Jer, ono, jeste Nikola bio Srbin iz Hrvatske, ali kako da rečemo, nije bio, khm, khm, pravoslavac.

Dakle, znanje u školu, teološku ideologiju u crkvu!

Samo, kako to uraditi u entitetu gdje od predsjednika do najnižeg ćate kompletan sistem podgrijava i uči djecu religijsko-nacionalnoj izolaciji i segregaciji? Kako sekularizirati već, navodno, sekularne javne škole, u kojima je obavezno naizust pojanje himne nekom svecu? Kako se riješti ludila u kome Ministartvo prosvjete i kulture predlaže da dječica lutaju autobusima po Republici Srpskoj, dok njihovi unučići uče skijanje u St. Moricu?

sveti-sava-skola

Sveti Sava je tek puka paradigma stanja u kojem se Republika Srpska nalazi. Ovom srpskom svetitelju je mjesto u pravoslavnoj crkvenoj istoriji. Njega u ovom trenutku treba promatrati kao istorijsku ličnost kroz lupu ideološke indoktrinacije, koja se sistematski vrši nad najmlađima u posljednje dvije decenije.

Ideološka indoktrinacija i vjerska zatucanost su gore od bilo kojeg materijalno-ekonomskog siromaštva.

Ta, kao da učenje “himne” nije dovoljno, Sveti Sava je postao “školska slava”, a nema većeg mjesta u Republici Srpskoj u kojem nema bar jedna škola koja nosi ime ovoga čovjeka.

Kako to može biti model suživota i tolerancije narodu u kome se jedna religijska ličnost u tzv. svjetovnoj državi nameće kao aksiomatski model pod kojim “ostali” treba da žive?

Užasna manipulacija djece

I na koncu, zapitajmo se svi nije li laička država tek verbalna opsjena, retorička nužnost preko koje prelaze svi kako bi učvrstili svoje dominione moći, tako duboko ukopane u nacionalnom i vjerskom tlu.

Budimo posve iskreni. Ako je Rastko Nemanjić, alias Sveti Sava, toliki svetac i toliko bitan za srpsku pravoslavnu crkvu, nije li mu i mjesto u istoj? A, svako može, velim, upražnjavati štovanje i obožavanje bilo koga i bilo čega mimo školskih zidova.

Takva je praksa u civilizovanom svijetu.

Složićete se da je manipulacija gnusna rabota sama po sebi, a manipulacija i zloupotrebljavanje djece je ono najužasnije u cijeloj priči.

Jer to što se dešava u sadašnjosti imaće, nažalost, nesagledive posljedice u budućnosti. Upamtite – ideološka indoktrinacija i vjerska zatucanost su gore od bilo kog materijalno-ekonomskog siromaštva.