Tajna mojih voćki
Sto tri voćki je zasađeno
na zelenom polju iza moje kuće;
devedeset devet jabuke i četiri kruške.
Svi plodovi mojih voćki,
plodovi devedeset devet jabuka i četiriju kruški,
ko sjećanje su slatki.
Sto tri oaze, između kojih vode staze
lomljenog kamena,
pružaju zaklon od razarajućeg plamena
julskog sunca
iza moje kuće.
I svako ko bi vidio moje sto tri voćke,
moje devedeset devet jabuke i moje četiri kruške,
pomislio bi kako je raj odmah tu iza moje kuće.
Ali,
Korijeni mojih voćki iza moje kuće,
korijeni devedeset devet jabuka i četiri kruške,
rastu kroz rebra i kroz očne duplje.
Sto tri nišana iza moje kuće,
devedeset devet jabuke
i četiri kruške.
Ernad Osmić, rođen 30. septembra 1989. u Brčkom. Od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu. Nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, u Brčkom završava gimnaziju, a 2012. godine je završio studij Bosanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli. 2015. na istom univerzitetu stiče zvanje magistra Bosanskog jezika i književnosti.
Bavi se pisanjem poezije, kratkih priča, scenarija, književno-kritičkih osvrta i eseja. Poezija, esejia i kratke priče su mu objavljivane na raznim književnim portalima, u časopisima i zajedničkim zbirkama u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Pjesme na njemačkom jeziku su mu uvrštene u dvije antologije savremene njemačke poezije. 2012. godine osvaja drugu nagradu časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu priču u regionu. 2014. godine osvaja treće mjesto na konkursu za kratku priču časopisa Oslobođenje u Sarajevu.
Živi i radi u svom rodnom gradu kao prevoditelj i slobodni umjetnik.
Nermin Delić
POST RUSTEM
ljeto, devedeset peta
gledam možda posljednje svoje vijesti na televiziji
neki kreten u kadru viče: nož, žica, srebrenica***
otkako su rustema ubili oni
koji danas kažu da ni mrava ne bi zgazili
a žena fadila mu se pritom razboljela
neko mi krade čarape sa štrika
i svake noći liježem u brizi
aman bože, da nisu sih’ri
i svako jutro kućna vrata
u bojazni strepeći otvaramo
da se neće pojaviti čarapa
da nije ko napravio
ma nije – neće ‘ko bogd’abog vazda misli
na one čije su kosti zakopane u neboi
evo ovo jutro
mala esma mi reče da je
fadila otpuštena sa sanatorijuma
i odmah mi teg sa srca pade
pa rekoh ženi svaki akšam
to rahmetli komšo rustem
čarapu mi krade, bona
…
to jutro kad sam je zagrlio
prvi put su mi se prsti zapetljali
Nermin Delić je bosanskohercegovački pjesnik. Rođen je 12.7.1995. godine u Bugojnu. Išao je u S.Š. “Nikola Šop“ u Jajcu. Kao učenik generacije, završio je medicinsku školu. 2010. godine je osvojio drugo, a 2012. prvo i treće mjesto na Šopovim danima na Plivi (Jajce). U to vrijeme biva uvršten u dva zbornika povodom 5. i 6. Novosarajevskih susreta (BiH). Nekoliko pjesama je objavio i u Almanahu 1 – kolekciji balkanskih pjesnika. U drugom izdanju Almanaha, izdavačke kuće Nova Poetika iz Beograda (Srbija), završio je drugi i izdao elektronsku knjigu „Okrutne Miljenice“.
2012. godine našao se u Kalendaru književnih stvaraoca Zapadnog Balkana. Pjesma mu je objavljena i u zborniku Citat.rs..
Izdao je i knjigu poezije “Pjesnikove Bjeline“ za izdavačku kuću Polaris, Novi Sad. Knjiga je pozitivno ocijenjena i od strane književnih kritičara, jer obiluje arhaizmima, naročito orijentalizmima što je atipično za život mladog čovjeka.
Te godine, u maju mjesecu izdao je i svoju drugu knjigu na isti dan kad je i kao organizator izdao internacionalni zbornik poezije „Mili Dueli“ (pjesnici iz 22 zemlje svijeta). Njegova knjiga je neobičnog naslova „Rustemov Ah“ i predstavlja odnos čovjeka sa čovjekom i čovjeka sa Bogom. Recenzenti knjige su Simo Golubović, pjesnik iz Italije, te Nura Bazdulj Hubijar, poznati pisac iz Bosne i Hercegovine.
U aprilu ove godine je ušao u uži izbor (TOP 5 od 497 pjesama Evrope) na 6. Evropskom pjesničkom festivalu.
Živi i stvara u Sarajevu i u Vincu, kod Jajca.
ENVER MURATOVIĆ
SJENKE SMO SREBRENIČKE
„Zemaljski su gospodari namjerili da bošnjačkog naroda – nema“
Abdulah Sidran – Zašto tone Venecija
Nikada neću uspjeti prebrojati
Koliko mezara ovdje ima…
A ima ih do horizonta tamo,
I dalje!
Ako je (a jeste!) svaki ubijeni jedno čovječanstvo,
Pa, ima li, Bože, ikoga živog
Među nama!?
Prije će biti da smo i mi
Umrli onoga jula,
A ovi što hodaju, i liče na nas,
Tek sjenke su
Srebreničke
Krvave!
Enver Muratović je rođen je 18. marta 1978. godine u Rožajama.
Objavio zbirke poezije:
1. ZA SUNCEM ZAVIČAJA, MRZ Pljevlja, 1996;
2. SUNCE U ČAŠI (haiku), autorsko izdanje, Rožaje 1997;
3. UZMI I OSTATAK MENE, MRZ Pljevlja 1998;
4. DRUGA OBALA, Komovi, Andrijevica, 2001;
5. NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004;
6. IZA MENE (izbor iz poezije), Centar za kulturu Bihor, Petnjica, 2013.
Zastupljen je u antologiji „Bijel behar“ (poezija Bošnjaka Kosova i Sandžaka), u antologiji „Trešnjev cvet – jugoslovensko haiku pesništvo“, koju je, u saradnji sa Centrom za Istočnu Aziju, 2002. godine objavio beogradski Filološki fakultet, kao i u antologiji Dušana Đurišića „Crnogorska haiku poezija“ 2014.