Sultana Mehmeda II Fatiha nije rodila kćerka nemanjićke dinastije

Sultana Mehmeda II Fatiha nije rodila kćerka nemanjićke dinastije

Ovih dana sarajevski, u određenim krugovima, uvaženi profesori u javnost iznose, onako u formi neodgovornog bosanstva, izjave i tvrdnje u vezi sa vrlo osjetljivim historijskim pitanjima. Jedna od takvih izjava, koja je produkt “općeg sveznanstva i konkretnog neznanstva” je i sljedeća:

Ovakav stav, hoću da vjerujem, nije produkt nikakve zle namjere, tendenciozne pobude ili ideološke matrice. Ovakav stav je, jednostavno, produkt elementarnog neznanja historijskih činjenica. Zašto?

Naime, knez Lazar Hrebljanović (1329-1389.) je bio srpski knez i oblasni gospodar i sa kneginjom Milicom imao dva sina, Stefana (kneza i despota) i Vuka, te pet kćeri. Tačno je da je najmlađa kćerka Olivera, poslije smrti oca kneza Lazara, otišla u harem osmanskog sultana Bajazida I (1389-1402.), pradede kasnijeg sultana Mehmeda II Fatiha. Poznata je još i kao Marya odnosno Olivera Despina. Dakle, to se dogodilo više od tri decenije prije rođenja Mehmeda II.

S druge strane, najstarija kćerka Lazara i Milice, Mara, udala se za Vuka Brankovića i s njim imala tri sina – Đurđa, Grgura i Lazara.

Đurađ Branković je bio srpski despot od 1427. do 1456. godine. Bio je oženjen s Jerinom Kantakuzin, praunukom bizantskog cara Ivana VI Kantakuzina. Iz tog, i prvog braka sa sestrom trapezuntskog cara Ivana IV, imao je ukupno četiri sina i tri kćeri. Jedna od njih se zvala kćerka Mara. Ta Mara je 1435. godine došla u harem sultana Murata II, oca sultana Mehmeda II Fatiha.

E sad. Ko je majka Mehmeda II Fatiha, sultana koji je, između ostalog, osvojio Istanbul i donio islam u naše krajeve? Je li ona nemuslimanka? Je li mu usadila hrišćanstvo, kako tvrde neki autori?

Neki autori namjerno, a neki iz neznanja miješaju pravu majku Mehmeda II, koja se zvala Huma Hatun, sa njegovom maćehom, Marom, kćerkom Đurđa Brankovića, koja je bila žena sultana Murata II, oca Mehmeda II, i koja je unuka kćerki Lazara i Milice – imenjakinji Mari. (iz gornjeg citata)
Maćeha Mara nije imala djece i do kraja života je živjela kao pravoslavka. Kada je sultan Murat II umro, ona se preselila u Srbiju. Međutim, 1457. godine je pobjegla u Istanbul, nakon čega ju je pomagao sultan Mehmed II Fatih. Postoje određeni dokumenti u kojima je sultan Mehmed II spominje kao “majku” – čisto iz edeba i pristojnosti. Poslije se povukla u jedan manastir u Serezu. Kada je umrla 1487. godine, u doba sultana Bajazida II, ukopana je kod jednog manastira u blizini Strumice u Makedoniji.

Neozbiljno je i diletantno ferman kojim joj sultan poklanja manastir sv. Sofije 1459. godine, a u kojem je naziva svojom majkom i gospodaricom kršćanskih plemkinja, tumačiti u kontekstu sultanovog pripadništva kršćanstvu ili u kontekstu prava koja je dao nemuslimanima nakon osvojenja 1453. godine.

Prava majka sultana Mehmeda II Fatiha je Huma Hatun. Bez obzira na tvrdnje nekih autora, ona je muslimanka i, prema novijim saznanjima, njeno turbe je Hatunije turbe i nalazi se kod Muradije džamije u Bursi. Kvart u kojem se nalazi turbe poznato je do danas pod imenom Mahala Huma Hatun.

Neki historičari tvrde da je Huma Hatun kćerka Isfendijaroglu Ibrahim-beja po imenu Hatidža Halima Hatun. Međutim, biće da mu je i ovo bila maćeha, s obzirom da ju je udao za Ishak-pašu. Jer, mnogi dokumenti, pa čak i vakuf-nama sultana Mehmeda II, bilježe da je Fatihova majka kćerka osobe po imenu Abdullah (vrlo često u osmanskim izvorima prikriveno eufemističko ime za osobe nemuslimanskog porijekla). Pečevija je njeno porijeklo, prema nekim predanjima koja je čuo, vezao za francuskog kralja. Međutim, to tumačenje nije uvjerljivo.

Međutim, najvažnije je to da mu majka nije Mara, nego Huma Hatun, koja je postala muslimanka. Na koncu, tvrdnja da je Fatihova majka hrišćanka nije tačna, niti je njegovo nazivanje maćehe “majkom” dokaz da je to njegova prava majka. (Ahmed Akgündüz – Said Öztürk, Bilinmeyen Osmanlı, Istanbul, 1999.)

Dakle, potrebno je odustati od iznošenje netačnih historijskih tvrdnji i time javnost dovoditi u zabludu. A ako već želimo nešto saznati iz historije, onda nije dovoljno čitati samo određene knjige. Konkretno, u ovom slučaju, Franca Babingera i njemu slične orijentaliste, koji su u nekim radovima ili u nekim pitanjima zapadali u klopku uprošćenih zaključaka, proisteklih iz nataloženih stereotipnih predstava. Pa je, recimo F. Babinger, pisao da je Mehmed II, parao stomak osobama kako bi pronašao ukradeni krastavac iz bašte.

Na Balkanu je posebno osjetljivo, bez adekvatne pripreme i znanja, javno baratanje historijom. Jer, na Balkanu je “historija veća od geografije, a narodi u njemu dugo su bili u sjenci paradigme geohistorije i šoka prošlosti”.

Na kraju krajeva, tužno je, sramotno je, jadno je i bijedno da se tačno na 580-tu godišnjicu rođenje sultana Mehmeda II Fatiha (r. 30. marta 1432.), koji je i Bosni otvorio kapiju islama, javno plasiraju neistine o njemu. Takav tretman prema tom historijskim liku moguć je samo u ovakvoj današnjoj Bosni sa ovakvim “umnim glavama” koji drže mikrofone (bajagi nekakvih) promjena i boljitka.

Zaista, “čovjeku nije dato veće zlo od brbljiva jezika”. I doista je “prekomjeran govor nesreća jezika”.

Bože, utječem Ti se od znanja od kojeg nema koristi!