Nakon dva srpska ustanka Srbija je 30-ih godina 19. stoljeća dobila autonomiju u okviru Osmanskog Carstva. Nakon svrgavanja Obrenovića 1842. na kneževski prijestol dolazi Aleksandar Karađorđević. U vrijeme njegove vladavine Ilija Garašanin (1812-1874) postaje ministar unutarnjih poslova u kojemu je zacrtan osnovni cilj vanjske politike Srbije, odnosno, proširenje srpske države i stvaranje velike Srbije.
Garašaninovo Načertanije je tajni dokument za kojega javnost saznaje tek 1906. godine. Osnovni tekst spisa potječe iz pera Čeha Frantiseka Zacha, koji je za poljsku emigraciju radio u Beogradu na usmjeravanju srpske politike koja je trebala Srbiju pretvoriti u stožera snažne južnoslavenske države. Cilj je bio da se u budućnosti spriječi širenje ruskog i austrijskog utjecaja na Osmansko Carstvo na Balkanu. Zach je svom tekstu dao naslov Plan, a taj je tekst poslužio Garašaninu kao predložak za Program spoljašnje i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine, skraćeno nazvan Načertanije.
Garašanin, kao i Zach, kreće od istog polazišta: nova Srbija mora biti nastavljač srednjovjekovnog Dušanova Carstva. No, dok Zach srpsku državnu ideju smatra uporištem za okupljanje Južnih Slavena, Garašanin preinačava Zachovu formulaciju i srpsku državnu ideju pretvara u uporište srpske dominacije na Balkanu. Zach ima ideju da velika Srbija živi u slozi sa širim slavenskim narodima, u interpretaciji Garašanina pretvara se u strogu srpsku koncepciju i zaobilaženje drugih slavenskih naroda. Zach uočava da Južne Slavene čine srodni narodi, a za Garašanina postoji zajednica jedinstvenog srpskog naroda dviju religija, pri čemu se Bošnjaci potpuno zanemaruju.
Zach u svom Planu izražava uvjerenje da će Osmansko Carstvo izgubiti vlast na Balkanu. IIija Garašanin slijedi to predviđanje i usmjerava se prema turskoj baštini. Mada računa i s područjem Južnih Slavena u Austriji, on u prvoj etapi ne želi pogoršavati odnose s njom. No, predvidio je scenarij za ostvarenje svojih dugoročnih planova i predviđa različite postupke pod plaštom brige za “oslobodenje” i “ujedinjenje” srpstva.
Kako je Garašanin preinačavao Zachove misli vidi se iz usporedbe njihovih tekstova. Tako npr. Zach u svom Planu piše: “O sredstvima kojima bi se sjedinjenje sviju južnih Slavena izdjestvovati moglo”, a Garašanin tu rečenicu ispisuje: “O sredstvima kojima bi se cjelj srbska postić mogla.” (Usp. dr. Mirko Valentić, Prva programska formulacija velikosrpske ideje, u knjizi Izvori velikosrpske agresije, Zagreb 1991, str. 41-64.)
Utjecaj Garašaninovog spisa
Spis IIije Garašanina Načertanije imao je izuzetno velik utjecaj na buduća pokoljenja srpskih političara i državnika. Srpska politika se neprestano inspirirala Garašaninovim spisom sve do naših dana. Tako je nasuprot programu jugoslavenskog ujedinjenja na osnovi ravnopravnosti udruženih naroda, u Srbiji formuliran posve drugačiji program kao njegova negacija. Dakako da će se to odraziti na buduća zbivanja i proizvesti teška sučeljavanja i sukobe.
Garašanin je zacrtao srpsku politiku prisvajanja novih područja i njihova uklapanja u srpsku državu. Imperijalnost ili Velika Srbija postaje temelj dugoročne srpske politike, pa se Garašaninove ideje iskazuju kao izraz srpskih ekspanzionističkih težnji koje ne uzimaju u obzir postojanje drugih južnoslavenskih naroda i njihove nacionalne interese.
Homogena Srbija i Memorandum SANU
Na temelju Načertanija, nastaje drugi velikosrpski memorandum Homogena Srbija četničkog ideologa Stevana Moljevića iz 1941. godine, kojim se zagovara stvaranje Velike Srbije i njeno etničko čišćenje od drugih naroda. Ovaj memorandum je praćen koljačkim pohodima četnika Draže Mihajlovića.
Kao prirodan nastavak ova dva velikosrpska dokumenta, 1986. godine se pojavio Memorandum SANU, dokument koji je stvorila Srpska akademija nauka i umetnosti kao strateški program srpske inteligencije. Memorandum SANU je odredio smjer rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije. Ovaj dokument bio je objavljen u javnosti preko beogradskog lista Večernje novosti. Memorandum SANU u svom sadržaju nimalo ne odstupa od pomenutih velikosrpskih programa, samo što je moderniziran za svoje vrijeme. Memorandum SANU je imao dalekosežan utjecaj na razvoj i obnovu nacionalističkog pokreta u Srbiji, najprije pod okriljem Saveza komunista Srbije. Memorandum je imao i izravan utjecaj na Slobodana Miloševića koji je ideje izložene u memorandumu pokušao provesti u djelo: antibirokratska revolucija i ideja o velikoj Srbiji koja je kasnije bila uzrok rata u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.
Memorandum II
Drugi Memorandum SANU je dokument koji je stvorila, također, Srpska akademija nauka i umjetnosti za najnovije vrijeme i prema nekim tumačenjima danas je u primjeni. Kao autori se pominju Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić (otac Borisa Tadića) te skupina srpskih akademika i književnika. Ovaj dokument je ponajviše usmjeren na saniranju štete što ga je velikosrpskom projektu i ugledu Srbije nanijela neuspješna agresija na Hrvatsku i BiH, neuspješno dekonstituiranje Kosova. Za izvršenje ovog memoranduma naglašena je misija Srpske pravoslavne crkve. Dvije izjave su dobar opis lajtmotiva ovog Drugog memoranduma. Prva je ona koju je rekao otac srbijanske politike Dobrica Ćosić 2012. godine “da su Srbi u 20. st. izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da u 21. stoljeću trebaju gledati kako u miru da dobiju izgubljene ratove”. Druga izjava je ona prof. Ljubomira Tadića:
„ Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikad prihvatiti kao definitivni gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu. “