Kontinuirano isticanje jednog od članova „Mlade Bosne“ Muhammeda Mehmedbašića, koji bi prema takvim koncepcijama i pogledima u cijelom slučaju imao simbolizirati garanciju multietničkog kakaktera organizacije, ravno je stajalištu da su falange Ratka Mladića u pohodu prema Srebrenici bili multietnička vojska, s obzirom da su u njenom sastavu bili Dražen Erdemović, kao Hrvat i Franc Kos, Slovenac?! Kako su se osjećali Erdemović i Kos, kakvi su ih nacionalni osjećaji prožimali, nije mi poznato, ali da se Muhammed Mehmedbašić ne samo izjašnjavao nego i osjećao kao Srbin, to je činjenica u koju ne može biti bilo kakve sumnje?! Njegov izbor, naravno, ali, s kojim pravom onda posmrtno vrijeđati njegova nacionalna osjećanja i pretvarati ga u Bošnjaka i muslimana?!
Prateći zbivanja oko obilježavanja stogodišnjice sarajevskog atentata, odnosno početka Prvog svijetskog rata, posebno u segmentu medijskih tretmana, s pravom se treba upitati ono što se prije dvadesetak dana u emisiji BHT-a pitao prof.dr. Senadin Lavić. Kome sve to treba, kakve koristi BiH ima od toga, i na koncu nije li morbidno obilježavati početak prvog velikog svjetskog krvoprolića. Naravno, niko razuman nema protiv historijskih istraživanja, koja bi mogla baciti više svijetla na tadašnja zbivanja, posebno sam čin atentata na Franca Ferdinanda, austrijskog prijestolonasljednika. Ali, od cijelog slučaja praviti nekakav događaj koji bi nadilazio znanstveno-istraživačke okvire, uistinu se doima više nego morbidnim.
S druge strane, postoji očita politička tendencija u svemu, koju nije teško prepoznati kao još jedan pokušaj srpske politike da se predstavi glavnim pokroviteljem svih važnih zbivanja i zaštitnikom balkanskih prostora, a sve u cilju osiguravanja prava na samu BiH, kao dio srpskih povijesnih prostora.
Takva tendencija se najizrazitije može primijetiti u samom činu tretiranja organizacije „Mlada Bosna“, koju pojedini srpski historičari nastoje prikazati multietniči profiliranom grupacijom, gotovo nekakvom pretečom bratstva i jedinstva, s obzirom na nacionalni sastav. No, baš je u samom doživljaju nacionalnog sastava glavni problem?! Zbog čega i zašto?! Iz prostog razloga, što je „Mlada Bosna“ lišena tih multinacionalnih obilježja, koja se poturaju u prvi plan, što u prijevodu znači da su je činili isključivo „Srbi“, te da su sve aktivnosti provođene kroz nju imale eminentno srpske političke interese, od ideologije do logistike.
Predočavati tezu o multietničkom karakteru jedne eminentno terorističke organizacije, čiji članovi su obučavani pod patronatom „Crne ruke“, tajne srpske organizacije poznate i pod imenom „Ujedinjenje ili smrt“, odnosno njenog vođe Dragutina Dimitrijevića Apisa, s poznatim ciljem stvaranja Velike Srbije, priča je za naivne. Cijeli projekat bio je zapravo u funkciji Garašaninovog „Načertanija“, i to je činjenica koju uopće nije teško dokazati