Najrelevantniji poredak zemalja u svijetu po kvalitetu života, Indeks humanog razvoja UN-a za 2010. godinu, našu zemlju smjestio je na 69. poziciju među 169 zemalja, u sredinu tabele zemalja sa visokim stepenom ljudskog razvoja. Za ambiciozne to je nisko, ali dobro je znati da smo u odabranom društvu kome pripada tek manjina ljudske rase.
Stvari očito mogu i trebaju biti bolje, ali mogu biti i mnogo gore. Zato nije dobro po svaku cijenu rušiti dostignuti nivo razvoja u uvjerenju da ne može biti gore. Može.
Ne volim demagogiju, ali psihološki ohrabruje saznanje da ne živimo decenijama daleko od najelitnijeg kluba sa izuzetno visokim stepenom ljudskoga razvoja kome mnogi teže, kao i saznanje da taj svijet ima ogromne probleme i da nije sve kako se čini.
Oaza života
Sjedinjene Države su bile pred bankrotom, Grčka grca u dugovima, a mnogo manji nisu ni problemi Islanda, Irske, Španije, Italije i nekih drugih razvijenih zemalja. Mnoge od tih zemalja zapravo žive na veresiju što i nije neki uspjeh. Naprimjer, kada se uzmu u obzir svi javni, poslovni i privatni dugovi u Americi, izađe da je svaki Amerikanac dužan golemih 240 hiljada KM. Ne znam koliko je prosječna pojedinačna zaduženost Bosanaca, ali je sigurno drastično niža. Zamislimo sada da su Bosanci toliko zaduženi. Ova zemlja bi, vjerovatno, ličila na Švicarsku.
Uz to, naša domovina nema problema sa cunamijima, katastrofalnim zemljotresima, velikim sušama, i sličnim prirodnim katastrofama koje život čine gotovo nepodnošljivim. Poplave i nevolje koje imamo djelo su naših ruku. Upravo sam se vratio iz jedne pustinjske zemlje. Kad se vratite u Bosnu kao da ste sletjeli pravo iz oblaka u oazu života. Sad me uopšte ne čudi što se rektor jednog renomiranog univerziteta iz muslimanskog svijeta ove godine tri puta vraćao u posjetu Bosni i Hercegovini.
K tome, imamo prijatelje. U većini zemalja svijeta postoje velike skupine ljudi sa simpatijama za zemlju natopljenu krvlju pravednika. Neko će reći da bi to sve bilo sjajno da nije dušmana koji svako malo kidišu na našu domovinu, živote i slobodu. To jeste problem, ali on se srećom da riješiti. Nema neprijateljstava kojima ne može doći kraj. Evropska unija je najbolji dokaz. S druge strane, rasisti, nacisti, šovinisti i islamofobi izvan Bosne nisu ništa manje opasni od balkanskih. Holokaust je bio vrhunac, a nedavni teroristički napadi u Oslu samo podsjetnik. Svaki pojedinac i grupa imaju neprijatelje. I kako reče jedan muftija, nije bitno šta naši neprijatelji misle i žele, već šta nam mogu. A tu smo mi već subjekat, a ne samo objekat historije.
Polazeći od toga da su svi bosanski hendikepi rješivi, a datosti (priroda, položaj, ljudi) pozitivni, tvrdim da Bosna i Hercegovina ima sve pretpostavke da postane razvijeno društvo ukoliko svoju energiju usmjerimo u pozitivnom smjeru. Za to su potrebni jasna vizija koja će nas motivirati, sposobni lideri koji će nas voditi, i mnogo poštenog rada koji će biti nagrađen. Detalji na stranu, s Božijom pomoći to je dobitna kombinacija. Vjerujem da mi to kao narod možemo. Potrebno je da što više nas, čim prije svoju energiju usmjeri na pravi način. Dosta je grđenja mraka. To nikuda ne vodi. Mrak je prirodno stanje stvari tamo gdje nema svjetla. Dovoljno je samo upaliti svijeću ili lampu pa da mrka nestane.
Čuda ne postoje
I još dvije stvari za kraj. Prvo, treba zaboraviti lahke uspjehe bez napora, bilo da govorimo o radu na njivi, u učionici, u laboratoriji ili na klinici. To su laži, prividi i obmane. Lahke pare bez znoja može imati mala (vrlo mala) skupa sretnika i nepošteni ljudi raznih profila. Trud i rad su spor, ali siguran put do blagostanja. Činjenica da u mnogim našim mjestima uspijevaju samo kladionice i da je varalica Mekki Turabi mogao javno, sedmicama zamajavati desetine hiljada ljudi govori da mi ne vjerujemo u rad već u čuda. A rahmetli predsjednik Izetbegović je davno pisao da postoje samo ona čuda koja stvori rad.
I drugo, pošteni ljudi nisu u pravu kada se žale na naše pokvarene političare, profesore, sudije, privrednike i slično sve dok ništa sami ne poduzimaju. Za zajednicu nema koristi od neangažiranih poštenjačina. Naprotiv. Na to nas podsjeća stara mudrost, često pripisivana Edmundu Burkeu: Sve što je potrebno da dobri ljudi učine za uspjeh zla je da ne učine ništa.