Od sredine ‘91. među Srbima s kojima sam se družila, nisam više mogla prepoznati iste ljude kakvi su mi se činili godinama. Ne tvrdim da su svi bili za rat, ali su najednom svi počeli govoriti kako su ugroženi, kako se ne može zajedno živjeti i kako je najbolje da svako ode na svoju stranu. Neki su čak i otvoreno govorili da se Muslimani trebaju iseliti iz Banjaluke. Izbjegavala sam takve. Klonila sam se svađa. Nastojala sam raditi kao da ne primjećujem ništa neobično, kao da ne čujem i danju i noću: „Muslimani, crni vrani, dani su vam odbrojani“.
Čak sam u decembru zaposlila jednu Srpkinju, iako mi se na oglas javila i Muslimanka. Nakon razvoda, prije dvije godine, radnja je pripala meni. Bivši muž se oženio ponovo. Čula sam da je pred početak rata rasprodao svu imovinu i vratio se u Srbiju, gdje sam ga i upoznala za vrijeme jedne školske ekskurzije.
Kad je počeo rat, znala sam da ću i ja morati brzo napustiti Banjaluku. Srbi su imali svu vlast i odmah su počeli maltretirati Muslimane, minirati kuće, razbijati lokale, „kafiće“, dućane. Započela su i hapšenja i masovna otpuštanja Muslimana i Hrvata s posla.
lmala sam oko 15.000 njemačkih maraka, ali sam našla pogrešnu osobu koja mi je obećala da će s jednim oficirom JNA, za tri hiljade, srediti da se vojnim avionom prebacim u Beograd, a da odatle odem kud hoću. Namjeravala sam otputovati prijateljici u München. Čula sam da su moji novci poslužili tom čovjeku da prebaci svoju porodicu. Neki su mi, opet, rekli da to nije istina nego da je taj nesretnik uhapšen. Nisam imala vremena istraživati. Tražila sam drugo rješenje.
Poslije mi je jedna školska prijateljica, Srpkinja, obećala da će mi njezin brat pokušati pomoći da napustim Banjaluku iz koje se nije moglo izać’ bez posebne dozvole. Jedno popodne došla je u moj stan kojeg danima, otkad su mi zabranili da radim, nisam napuštala. Rekla je da će za dva dana ona i brat doći po mene. Nije unaprijed tražila novac, samo je rekla da ga pripremim, te da ponesem pasoš i minimum ličnih stvari. Ona je obećanje ispunila. Prekosutra je pokucala na vrata mog stana, ali ja više nisam bila tamo. Bila sam sprat niže, u stanu kod komšija. Ne znam što su joj kazali novi „stanari“. Znam samo da je istrčala iz zgrade i uskočila u bratov auto koji je krenuo istog trenutka.
Gledala sam to s prozora, iza zavjese. Nisam se smjela oglasiti. Niko nije smio znati da sam tu, da postojim. Postojala sam. Bila sam isprebijana, bezlična, silovana masa. Silovali su me dan ranije, 21. avgusta. Bilo je rano ujutro kad su provalili u stan. Nisu ni zvonili ni kucali. Jednostavno su provalili vrata.
Ne znam koliko je bilo sati. Sjećam se samo da me je probudila grozna buka. Nisam uspjela ni ustati s kreveta kad su banuli u spavaću sobu. Najprije sam vidjela dvojicu uniformisanih, bez oznaka, sa šajkačama. „Ustani kurvo! Daj pare!“ Rekao je to sasvim mirno, cereći mi se. Ustala sam, a onaj drugi mi je poderao spavaćicu. Pokušala sam dohvatiti ogrtač, ali mi je drugi dobacio da nisam na modnoj reviji i da muodmah dam pare, sve što imam.
Rekla sam da mi je novac u drugoj, dnevnoj sobi i uputila se prema vratima, a on mi je preprečio put i uhvatio me za prsa. Stisnuo me je tako jako da sam kriknula. Ošamario me je, a drugi mu je dobacio da se strpi dok ne dam pare. Pustio me je i ja sam ušla u dnevnu sobu u kojoj sam zatekla drugu dvojicu. Bili su u uniformama. Jednog od njih sam ranije viđala. Navraćao je u buffet nasuprot moje radnje. Tada je bio civil. Ime mu ne znam, ali lik sam mu zapamtila.
On je već bio pronašao moju torbicu. Bilo je tu nešto dinara i tačno 3.000 DEM koje sam bila pripremila, kako mi je rekla prijateljica, zajedno s pasošem i nekoliko fotografija. Drugi je pretraživao regal, ali nije ništa našao, jer sam ja dio novca, oko pet hiljada maraka, sakrila u „beleg“ haljine u kojoj sam namjeravala otputovati. Ostatak, 4.000, bio je u cipeli. Nastavili su pretraživati, usput pokupivši zlatni nakit. Nisam imala veliku kolekciju, ali je bio jedan vrlo vrijedan prsten, očev poklon, i narukvica.
Moj „poznanik“ na kraju je izgubio strpljenje, udario me je tražeći da dam ostatak novca, a onda mi je prislonio cijev pištolja na sljepoočnicu. Rekla sam da je novac u cipeli, a da sam ostalo, što sam imala, dala jednom oficiru JNA za let do Beograda. „Koje JNA? Nema više JNA, sad je to srpska vojska, mamu ti nabijem balijsku“, vikao je na mene.
On me je poslije toga silovao. Na podu. Ruke mi je vezao opasačem. Zapravo, stegnuo ih je i prikopčao za nogu od stola. Drugi se zavalio u fotelju i gledao, dobacujući vulgarne primjedbe. Pokušala sam vikati, ali me je siledžija udario šakom po ustima. Zamalo sam se ugušila jer mi se krv slijevala u grlo.
Poslije njega silovala su me i ona dvojica koji su banuli u moju spavaću sobu. Jedan me je tukao, drugi nije. Kad je došao red na četvrtog, koji je cijelo vrijeme gledao što se događa, prvo me je izudarao opasačem da bi mi na kraju, pošto mi je oslobodio ruke, naredio da kleknem. Raskopčao je hlače i viknuo: „Puši, kurvo!“
Poslije me je izudarao čizmama, ali prije toga ona trojica su napustili stan. On je ostao nadajući se, valjda, da će naći još novca. Toga se sjećam maglovito. Znam da sam ležala na podu svoje dnevne sobe, sva u krvi, ali se uopšte ne sjećam da sam imala bolove. Jedino što pamtim je odjek čizama. Poslije je i to prestalo. Sve se stišalo.
Pokušavala sam ustati kad sam osjetila stisak nečije ruke na ramenu. Pomislila sam da je to on. Nije bio. Bila je to komšinka iz stana ispod moga. Nisam mogla vjerovati. Svakog drugog bih očekivala prije nje. Otkad su doselili, prije tri godine, nije sa mnom razgovarala, jer je umjesto dobrodošlice imala poplavu u stanu zahvaljujući mojoj nepažnji. Bila je toliko uporna u svojoj ljutnji da čak nije pristala da nadoknadimo štetu niti da im moj suprug pomogne u krečenju zidova. Njezin je primjer slijedio i njezin suprug koji mi se sklanjao s puta kad bi me sreo, a kad me ne bi mogao zaobići, na stubištu, u zgradi, spustio bi glavu.
Pročitajte najnovija ažuriranja iz bosanskog instituta sarajevo.
I baš ta komšinka, jedina osoba u našoj zgradi s kojom nisam imala nikakve odnose, došla je da mi pruži slamku spasa. „Brzo, brzo, vratiće se“, kazala je pomažući mi da se pridignem. Povela me je do svoga stana. Zapravo, svukla me je niz stepenice, jer ja nisam mogla hodati.
Ugurala me je u ormar u kojem mi je poslije nekoliko minuta počelo ponestajati vazduha. Posljednje čega se sjećam je karakterističan šum od brisanja krpom. Poslije mi je susjeda rekla da su morali na brzinu obrisati krvave tragove po stanu i stepeništu.
Probudio me je hladan i bolan dodir na licu. Najprije nisam ništa vidjela, a kad mi se pogled malo razbistrio, prepoznala sam komšinku koja je klečala pored mene i mokrom krpom mi brisala lice. Opet sam utonula u mrak, a kad sam se probudila, ležala sam na podu. Tijelo mi je bilo ukočeno, ali nisam osjećala bolove. Jedino mi je užasno zujalo u glavi. Tek od trećeg pokušaja uspjela sam podići ruku prema licu. Napipala sam grubi zavoj. Dok sam dizala ruku primjetila sam sivo-plave pruge na rukavu. Neko mi je obukao mušku pidžamu.
Ležala sam nepomično pokušavajući micati nožnim prstima. Saznanje da nisam paralizovana nije me se posebno dojmilo. Bilo mi je, zapravo, svejedno. Nakon izvjesnog vremena u sobu je ušla komšinka i kad je primijetila da sam budna, sagnula se do mene i prošaptala: „Ne boj se! Daću ti analgin.“ Donijela mi je čašu s bijelom tekućinom koju mi je davala na slamku. Za taj podvig, činilo mi se, trebala je cijela vječnost. Tekućina je bila gorka pa sam zamalo povratila.
Ne znam da li sam odmah zaspala, ali taj gorak okus u ustima je zadnje čega se sjećam. U sobi je bio potpuni mrak kad sam se ponovo probudila. Cijelo tijelo me je boljelo, ali mi više nije zujalo u glavi. Počela sam se prisjećati: provalili su mi u stan, silovali me, pretukli… Satima sam tako ležala u mraku i tek pred samo jutro sam zaspala, ali me je, čini mi se nakon par minuta, probudio dječji plač. Sinulo mi je da se komšinka porodila u martu. Ubrzo sam čula najprije ženski, a onda, i muški glas koji su se miješali s dječjim plačem. U jednom momentu čula sam ženu kako kaže: „Javi da nećeš doći. Bolje je da budeš ovdje ako se oni mamlazi ponovo pojave.“ Bilo se već sasvim razdanilo kad je žena ušla u sobu s čašom u ruci.
Pomislila sam da je opet ona tekućina. Bilo je toplo mlijeko, najslađe koje sam ikad popila, makar mi je čak i pijenje kroz slamku pričinjavalo bol. Pitala me je mogu li se micati, a ja sam joj potvrdila mumlanjem. Htjela sam ju pitati koji je dan, ali sam samo mumlala. „Šta su ti uradili! Zvijeri!“, kazala je i izašla iz sobe.
Kasnije, dok mi je s lica skidala obloge koji su užasno smrdili, uspjela sam je upitati koji je dan i sat. Rekla je da će ubrzo podne i da je 22. avgust. Ponovo mi je stavila obloge od friškog mesa, „goveđe odreske“, objasnivši da friško meso najbolje izvuče uboj pa brže splasnu otekline. Rekla je da će me prenijeti na krevet čim joj se muž vrati iz trgovine. Bojali su se da mi je kičma povrijeđena pa su me zato ostavili da ležim na podu. Dok je govorila obrađivala me je kao kakva vješta bolničarka.
Popodne, uz njezinu pomoć, uspjela sam napraviti dva-tri koraka. Bio je to moj uspon na Mont Everest. Kad je vidjela da posmatram pidžamu objasnila mi je da je od muža, jer nije mogla naći svoju. „Nisam stigla uzeti ništa iz tvog stana, osim ove haljine koju sam već trebala potopiti makar sumnjam da će se mrlje od krvi oprati bez iskuhavanja“, rekla je i ispod kreveta izvukla smotuljak. Bila je to haljina u kojoj sam namjeravala napustiti Banjaluku. Sjetila sam se i maraka i prijateljice koja je obećala da će s bratom doći po mene. Jedino nisam bila sigurna da li sam siledžijama ipak priznala da je u belegu zašiveno 5.000 njemačkih maraka. Rekla sam joj, ustvari više sam gestikulisala nego govorila, da razmota haljinu i izvuče konac iz belega. Kad je izvadila prvu novčanicu, osmjehnula se i rekla da ima boga.
Kad je izvukla i ostale novčanice, upitala me je da li sam to namjeravala napustiti Banjaluku. Potvrdila sam i nekako sam joj uspjela objasniti za plan da se vojnim avionom prebacim do Beograda. Gledala me je nekoliko momenata, a onda je glasno izrekla svoju sumnju: „Možda ti je ona sve smjestila. Uostalom, vidjećemo. Ako se ne pojavi u pola devet, nije čista“.
U pola devet, zapravo koji trenutak ranije, ušla je u sobu i pomogla mi da se primaknem prozoru. Pridržavala me je dok sam gledala kroz zavjesu. Kad se pred zgradom zaustavio „stojadin“, pao mi je kamen sa srca. „Drago mi je zbog tebe“, rekla je.
U tom stanu sam ostala 76 dana a da niko osim njih dvoje nije to saznao. Krili su to od najbližih prijatelja. Za to vrijeme moj je život bio u njihovim rukama. Da se saznalo da me kriju možda bi ih i ubili iako su oboje Srbi. Sad me, valjda, razumijete zašto ne želim da objavite njihova imena makar su zaslužili da budu upisana zlatnim slovima. Rijetki su ljudi koji bi rizikovali vlastiti život i sudbinu svoga djeteta da bi spasili osobu s kojom čak i ne razgovaraju.
Nakon petnaestak dana osjećala sam se mnogo bolje. lmala sam još modrica po tijelu, ali sam mogla hodati. Jednog dana komšinka mi je ispričala što se događalo pošto me je ona izvukla iz mog stana. Oni gadovi, siledžije, vratili su se u moj stan nakon jednog sata tako da su ona i njezin muž imali dovoljno vremena da očiste moje krvave tragove po stepeništu i po njihovom stanu. Naravno, siledžije su me tražili, raspitivali se, čak pretresli nekoliko stanova, ali ni najmanje nisu posumnjali kad im je ona rekla kako sam ja posljednja osoba na svijetu kojoj bi ona pomogla, jer sa mnom ne razgovara otkad se doselila u tu zgradu.
Nije mi se bilo lako naviknuti na život u ilegali. Svakog sam časa morala misliti na to da ničim, čak ni mirisom cigarete, ne odam svoje postojanje. Naravno, prestala sam pušiti, a naučila sam da satima mirujem na jednom mjestu. Znalo se dogoditi da im dođu prijatelji i da ostanu do kasno u noć. Za to vrijeme ja sam se preznojavala ispod kreveta u „svojoj“ sobici. Kad sam bila sama u stanu, nisam se micala niti palila svjetlo, a da i ne govorim da mi ni na pamet nije padala upotreba kupatila ili WC-a.
Kad mi je izostala menstruacija, nisam ništa posumnjala. Pretpostavljala sam da je to od šoka. Trudnoća je bila isključena, jer sam godinama bezuspješno „obijala“ pragove klinika u Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani. Išla sam i u Lipik (čula sam da su ga Srbi potpuno razorili) i u Daruvar. Nisam mogla zatrudniti. Zbog toga me je i ostavio muž. Njegovi su željeli da im jedinac podari unuče.
Posumnjala sam tek kad su počele jutarnje mučnine i kad su mi, najednom, počeli smetati svi mirisi. Povjerila sam se komšinki. Sva je problijedila. Prvi put sam tada vidjela da ju je stvarno uhvatio strah. Ipak, pribrala se i rekla da ne brinem i da će već pronaći neko rješenje. Priznala mi je tada da je njezin muž već pokušao, preko brata, oficira u Srbiji, da me izvuku iz Banjaluke, ali je ovaj to odbio. Osjećala sam se jadno, ali gore od osjećaja bespomoćnosti bilo je saznanje da nakon svega što sam preduzela da zatrudnim, nosim neželjeno dijete. Mislila sam…
Na ovom mjestu Selma je prekinula svoju ispovijest. Na vrpci su potom zabilježeni prvo tihi a onda sve glasniji jecaji koji su na kraju prešli u ridanje. Isključila sam kasetofon, ali je ona gotovo histerično reagirala. „Moramo ovo završiti“, viknula je i pritisnula tipku na kasetofonu.
Zar sam ga mogla roditi? Pa ono bi za cijeli život bilo žigosano i to samo zato što sam ja htjela biti majka. Gospođa V. mi je savjetovala da rodim pa da ga dam na usvajanje. Ja nisam dovoljno hrabra da to učinim. Kad bih ga rodila, ne bih se mogla odvojiti od njega. Jesam li imala drugog izbora od tog prokletog abortusa? Da sam to mogla napraviti u Banjaluci, otišla bih u bolnicu isti čas.
Moja komšinka se narednih dana ponašala prilično rezervisano. Znam da se bojala. Nije znala kako da mi pomogne. Jedno popodne njezin muž je ušao u moju sobicu. Inače, nikad to nije običavao. „Molim vas, nemojte očajavati. Snaći ćemo se. Ma, izvući ću ja vas odavde, pa makar se nebo srušilo“, rekao je da bi me ohrabrio.
Poslije nekoliko dana vratila mi je novac. Kazala je da će mi uskoro trebati. Poslije mi je donijela i cipele, nisu bile nove ali je broj odgovarao. Nije mi ništa objašnjavala, ali sam po njezinom vedrijem raspoloženju zaključila da nije sve propalo i da neka nada ipak postoji.
Nada je porasla kad me je upitala da li bih mogla za dva dana sašiti kostim, koji bi izgledao poput uniforme. Odgovorila sam joj da bih, kad bih imala mašinu, za dva dana mogla obući cijelu jedinicu. Izašla je iz sobe i vratila se s materijalom, sivim „gabardenom“. Rekla je da je to za mene. Mašinu, gotovo novu „singericu“, donio je isto veče njezin muž.
Kupio ju je za samo 50 maraka od nekog švercera u Gospodskoj ulici. Rekao je da se odmah bacim na posao, jer do prekosutra, naveče, moram biti spremna. Bila sam zabezeknuta. Istu večer, na kuhinjskom stolu, prilično tupim makazama izrezivala sam svoj modni novitet. Sutradan je moja „stanodavka“ skinula dugmad sa svoga mantila. Pasala su uz boju gabardena. Prišivala sam pretposljednje, kad joj se vratio muž s posla. Bio je toliko iznenađen da to nije mogao sakriti: „Niste vi jedna od najboljih, nego najbolja krojačica“, pohvalio me je, a onda se sjetio da mi je potrebna i bluza i predložio supruzi da potraži prikladnu u svojoj garderobi. Ona, međutim, nije imala nijednu u plavoj boji, pa je na koncu on iz ormara izvadio svoju košulju. Tada mi je objasnio da je moj prelazak u Hrvatsku dogovoren s nekim „unproforcima“, za novac, naravno. Ja sam trebala izgledati kao „unproforka“.
Ne znam kako sam dočekala polazak. Tu noć i cijeli sutrašnji dan tijelo mi je strujalo od uzbuđenja, ali i od straha da sve ne propadne. Kao što vidite, uspjelo je. Iz stana, mog tajnog skrovišta, krenula sam 5. novembra u 2 i 45 ujutro, ostavivši moju komšinku, tu dragu ženu, u suzama. Plakala sam i ja. Njezin muž me je dovezao do zakazanog mjesta, do jedne kuće u ulici Nurije Pozderca, gdje me je trebao preuzeti čovjek koji je bio veza s „unproforcima“. U toku vožnje komšija mi je dao potrebne instrukcije oko plaćanja „unproforcima“, kojih su se izmijenjale četri ekipe dvije u Bosni i dvije u Hrvatskoj.
Tačno u tri sata, došli smo na zakazano mjesto. Komšija mi je tada rekao da mu pazim na košulju, jer mu je ona najdraža. Prije nego su se vrata otvorila, tutn’o mi je u ruku nekakav papirić. Poslije sam vidjela da je to telefonski broj u Beču na koji sam trebala javiti da su „Petrovići u Zagrebu i da su dobro“, što je trebalo značiti da sam sretno stigla.
Sa džipom UNPROFOR-a, i s plavom kapom na glavi, krenula sam iz predgrađa Banjaluke tek u sedam ujutro. Nikakvih problema nije bilo na putu, uključujući i prolazak kroz teritorij pod srpskom okupacijom i prelazak iz Bosne u Hrvatsku. Jedini problem bilo je dvosatno kašnjenje jedne posade UNPROFOR-a. U Zagreb sam stigla u rano popodne. Imala sam sreću što je prva osoba kojoj sam se obratila u Crvenom krstu u Zagrebu bila gospoda V. Ona je od tada preuzela brigu o meni. Nikada se neću moći odužiti toj divnoj ženi.
Ona mi je prije tri sedmice našla posao. Radim „na crno“ za jedan modni butik. Manje će me plaćati nego što vrijedi moj rad, ali sam zadovoljna. Čim se oporavim, prioniću na posao. Još mi nedostaje 1.800 maraka za ilegalno prebacivanje u Njemačku. Ilegalno, naravno. Kako drugačije? Ja sam osoba bez identiteta.
Zagreb, 5. prosinca 1992.
Izvor: „Ženska strana rata“