Prijepolje je dobilo svoj novi grb. Tako je inicijativa koju sam pokrenuo prije više od sedam godina u prijepoljskom lokalnom parlamentu dobila svoju završnu fazu. Ipak, kao inicijator koji je ovu temu delegirao za javnu diskusiju, osjećam potrebu da nešto više napišem i kažem oko cjelokupnog procesa usvajanja novog grba Prijepolja. Neko će reći da sam mogao i ranije reagovati. No, smatrao sam da je novi grb, iako sporan sa više aspekata, bolje rješenje nego onaj koji je usvojila socijalistička vlast u doba Miloševićevog režima. Smatrao sam da je svaka rječ protiv njega, ustvari riječ za ostanak starog SPS-ovskog grba.
Za Prijepolje i njegove građane bio je najbolje rješenje grb koji neće imati nacionalne i vjerske elemente. Prijepolje je imalo zajedničkih simbola i Srbima i Bošnjacima. Tu su Lim, tu su mostovi, pa i malina, nešto po čemu se Prijepolje i te kako prepoznaje a što je istisnuto pred najezdom nacional-vjerskih simbola. Ipak, neko je u raspravi naglasio da je i Bijeli anđeo, freska u manastiru Mileševa, nadnacionalni i nadvjerski simbol. Složio bih se sa tom konstatacijom jedino ako bi mi protagonisti nje potvrdili da je i Kur’an iz džamije u Hisardžiku (jedan od najstarijih na Balkanu – star preko 400 godina) isto nadnacionalni simbol.
Proces promjene grba je bio neminovan, jer stari nije uzimao u obzir jednu vrlo bitnu činjenicu. Odnosno, da u Prijepolju žive u značajnom procentu i Bošnjaci. Ipak, nije najtačnija konstatacija da u starom grbu nije bilo simbola bošnjačkog naroda. Bio je jedan simbol koji je možda vjerodostojniji od svih bošnjačkih simbola unijetih u novousvojeni grb. To je kruna sa ljiljanima bosanskog kralja Tvrtka I. Iako je obrazloženje za krunu bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića u starom grbu bilo dio iskrivljene slike o srednjojekovnoj Bosni, ipak Bošnjaci imaju svoju verziju bosanskog kraljevstva i srednjovjekovne zemlje Bosne u čiji je sastav ulazilo i današnje Prijepolje sa oklinom. Razlog što je tu krunu SPS vlast uvrstila kao dio starog grba je jedna historijska verzija po kojoj se bosanski ban Tvrtko Kotromanić 1377. godine, u manastiru Mileševa kod Prijepolja, krunisao za “kralja Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju”. No, najnovija istraživanja historičara su pokazala da se to krunisanje zapravo desilo u crkvi u Milima u današnjim Arnautovićima kod Visokog, gdje se i nalazi Tvrtkov grob. Bez obzira na tu činjenicu, kruna bosanskog kralja Tvrtka I sigurno je zavrjeđivala da ostane na grbu Prijepolja jer je asocirala na srednjovjekovlje i vrijeme kada se Prijepolje nalazilo u sastavu bosanske države, a i sadržala je ljiljan kao jedan od osnovnih nacionalnih simbola Bošnjaka. Tako da ovo predstavlja jedan od velikih propusta bošnjačkih predstavnika koji su odlučivali o simbolima našeg naroda na grbu.
I ovdje dolazimo do jednog vrlo važnog pitanja u samoj proceduru odabira simbola koji će se naći na grbu. Kada je već odlučeno da se ide na varijantu nacionalnih i vjerskih simbola, osnovno je pitanje šta je to legitimisalo „Srpsko heraldičko društvo“ da odlučuje o simbolima Bošnjaka? Zbog čega su bošnjački predstavnici pristali na to? Da li su srpski heraldičari sami odabrli bošnjačke simbole? Ako jesu, sa kojim pravom, autoritetom i legitimitetom? Ako nisu, ko je onda od bošnjačkih predstavnika u ime svih Bošnjaka, bez šire konsultacije, odlučio da baš ovi simboli budu bošnjački? I u jednom i u drugom slučaju su se zaobišle relevantne bošnjačke institucije koje se na stručan način mogu baviti heraldičkim pitanjima. Prije svega tu su vrhovne bošnjačke institucije poput Zajednice bošnjačke kulture ¬„Preporod“, Bošnjačkog instituta, Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Filozofskog fakulteta u Sarajevu i njegove katedre za povjest i na koncu Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Srbiji. Proizvod zaobilaženja ovih institucija je da se na grbu Prijepolja nalaze trećerazredni simboli Bošnjaka. Nema tu ni krune sa ljiljanima bosanskog kralja Tvrtka I, nema tu ni motiva sa nekropole stećaka u Hrtima koja se nalazi na UNESKO-voj listi, pa što ne reći ni najstarijih kulturno – vjerskih spomenika kao što je najstarija prijepoljska Ibrahim – pašina džamija, ujedno jedna i od najstarijih džamija u Sandžaku ili prijepoljska Musala. Dakle, dolazimo do spoznaje da unijeti bošnjački simboli nisu zapravo najrelevantniji sa aspekta kulturno-historijske vrijednosti.
Ostalo je u vazduhu da visi još jedno pitanje bez odgovora. Ako se odlučilo na varijantu sa nacionalnim i vjerskim simbolima, zbog čega nije bilo dovoljno da i Srbi i Bošnjaci budu predstavljeni sa po jednim nacionalnim simbolom a da ostatak grba bude obogaćen sa nekim geografskim posebnostima Prijepolja? Zbog čega je moralo da ima po četiri – pet simbola i jednog i drugog naroda. To je vjerovatno i razlog da smo dobili jednu „poparu“ od desetak udrobljenih vjerskih i nacionalnih simbola i na koncu, „osakaćenog“ Bijelog anđela, metnutog na mjesto u grbu van svake heraldičke norme i pravila. Ne postoji nijedan grb ni u zemlji, a moguce ni u svjetu, koji na tom mjestu (iznad završne krune) ima neki simbol. I laički pogled primjećuje da je Bijeli anđeo zaheftan po nalogu politike na jedino upražnjenom mjestu koje je, uzgred budi rečeno, bilo premalo pa je bila neophodna „sječa krila“.
Zbog svega navedenog, smatram da će Prijepolje u dogledno vrijeme morati opet ući u proces izmjene svojih simbola. Stoga ovaj novousvojeni grb treba posmatrati samo kao prelaznu fazu u dokidanju krajnje diskriminirajućeg SPS-ovskog grba. Taj budući, novi grb Prijepolja bi trebao biti lišen nacionalnih i vjerskih simbola ili bar u dobroj mjeri pojednostavljen ako se oni ne mogu zaobići.