Na poziv Bakire Hasečić i Hedije Kasapović iz udruženja “Žena – Žrtva rata” i “Višegrad ‘92”, u četvrtak sam se rano ujutro zaputio iz Sarajeva prema Višegradu. Za taj dan, 23. januar, najavljeno je uklanjanje riječi “genocid” sa spomenika na mezarju Stražište.
Sa mnom su moji prijatelji Almir Salihović i Edin Ikanović, prvi iz Srebrenice, drugi iz Bratunca. Obojica su preživjeli 11. juli 1995. i pad “sigurne zone” Srebrenica. O njihovim pričama znam mnogo, budući da smo posljednje dvije godine proveli zajedno, vozeći se po Bosni i Hercegovini, ali i po cijeloj Evropi, radeći sa izbjeglicama, raseljenim licima i povratnicima. Na ovaj put smo krenuli zbog onih koji su živi spaljeni u kući u Pionirskoj ulici i onih čije su kosti pronađene na dnu isušenog jezera Perućac, te njihovih neispričanih priča.
Nakon što smo stigli u grad, negdje oko pola osam, autom prolazimo kroz liniju specijalaca MUP-a, koji su u koloni prelazili ulicu. Budući da su “komunalci” najavili dolazak za 8:00h, očekivali smo da tek trebaju doći, te da smo stigli na vrijeme. Po dolasku saznajemo da se izvršenje dogodilo sat vremena ranije, kako porodice žrtava koje su najavile dolazak ne bi zaustavile izvršenje.
Zadržani i ispitivani
Uz kašnjenje stiže i autobus kojim je organiziran njihov prijevoz. Na putu su zaustavljeni i zadržani uz ispitivanje policije. Pristižu novinarske ekipe, a neko od okupljenih piše riječ ‘genocid’ na mjestu sa kojeg je izbrisana. U manje od dva sata, od dolaska specijalaca do posljednje izjave za medije, priča je bila završena.
Bosanskohercegovačko društvo već godinama je puno priča iz prošlosti, pa bi prosječan posmatrač pomislio da se bar negdje napravio pomak u onome što nazivamo tranzicijska pravda. Činilo bi se da je došlo vrijeme postepenog prihvatanja činjenica, pa ne očekujući klečanja pred memorijalima, barem da smo stigli do pokretanja procesa suočavanja sa istinom o događajima iz devedesetih. Da smo daleko od toga, u posljednjih godinu dana su me najbolje napomenuli Višegrad i Prijedor, kao mjesta masovnih stradanja u kojima vlast ne želi čuti za činjenice, spomenike i datume stradanja, mediji šikaniraju udruženja žrtava, a povratnici se smatraju elementom nestabilnosti.
Na poziv Bakire Hasečić i Hedije Kasapović iz udruženja “Žena – Žrtva rata” i “Višegrad ‘92”, u četvrtak sam se rano ujutro zaputio iz Sarajeva prema Višegradu. Za taj dan, 23. januar, najavljeno je uklanjanje riječi “genocid” sa spomenika na mezarju Stražište.
No, na tome se priča ne završava. U odnosu na generalno ignoriranje zločina i zatvorene oči lokalnih zajednica širom BiH o zločinima počinjenim u ime današnje ‘većine’ prema onom ‘drugom’, gradovi na Drini i Sani idu korak više unazad. Pored činjenice da obrazovni sistem nudi monoetničke perspektive rata, u lokalnoj vlasti učestvuju lica koja su činila zločina, a razmjere zločina se sistematski negiraju, u Višegradu i Prijedoru se ni žrtvi ne dozvoljava da ispriča svoju priču, obilježi mjesto stradanja i sačuva historijsku istinu o tome.
Osnovni motiv mobilizacije
Pa upravo je prijetnja da ovo iskustvo zadesi i Srebrenicu bila osnovni motiv mobilizacije na lokalnim izborima, kao reakcija na obećanje ‘druge strane’ da će brisati imena iz Potočara te institucionalno djelovati na reviziji utvrđenih činjenica.
To je ono što nedozrela politika ‘lidera’ RS-a, upućena na kratkoročnost svojih političkih ciljeva odbija da vidi. gdje upravo politika institucionalnog nasilja, negiranja činjenica, zabrane i kršenja ljudskih prava, održavaju viđenje nastalo na pokolju i etničkom čišćenju pod vostvom političkog i vojnog vrha koji se danas nalazi u Hagu.
Činjenica je da osnovni pokretač nacionalnog zbijanja preostalih Bošnjaka u ovom entitetu jeste stvar reakcije na redovne provokacije, napade i nametanja, u okviru kojih je logična posljedica da oni, kao građani drugog reda, posmatraju vladajuće političke elite kao otvoreno neprijateljske. Zbog toga, maltretiranje manjine postaje sredstvo dokazivanja sile, pri čemu je ovaj “Višegrad ‘14” samo jedna od operativnih vježbi.
Sa mnom su moji prijatelji Almir Salihović i Edin Ikanović, prvi iz Srebrenice, drugi iz Bratunca. Obojica su preživjeli 11. juli 1995. i pad “sigurne zone” Srebrenica.
U takvoj atmosferi, bilo ko od lidera stranaka u RS-u, spreman za stabilizaciju i obnovu međuetničkog dijaloga, a koji bi se mogao napraviti sitnim simboličnim gestom priznanja prava drugom i drugačijem, rizikovao bi političku smrt, što nije poželjno u izbornoj godini.
Zaključno s tim, društvo vidi normalnim rad višegradske opštinske administracije koja na sebe preuzima tumačenje historije i činjenica, zalazi u mezarje žrtava i pod pratnjom kordona specijalaca vrši ‘brisanje’ onoga što se ne uklapa u službenu verziju događaja koji su doveli do toga da grad u kojem je prije rata živjelo većinsko muslimansko stanovništvo, danas građane nesrpske nacionalnosti nabraja poimenično.
Tema koliko traje dnevnik
Uz aktivnu propagandu medija, žrtve postaju fundamentalisti, a ljudi koji zagovaraju osnovne građanske slobode neprijatelji sistema. No, ništa od toga ne bi moglo opstati bez odobrenja tišinom onih koji čuvaju formalne saveza na vrhu. Zbog toga će i Opći izbori 2014. biti vođeni osnovnom porukom “borbe protiv neprijatelja”, premda će malo ko ponuditi mapu puta u kojem će višegradske žrtve biti ostavljene na miru, ili naprimjer, zahvaljujući kojoj će školarci iz Vrbanjaca ponovno sjesti u školske klupe.
“Za one kojih nema, za one koji će tek doći”, rekao je jedan od bošnjačkih političara u RS-u na lokalnim izborima 2012. godine. Vjerovatno nesvjestan da je za većinu izabranih ‘lidera’, politika stvar koja niti gleda unatrag, niti unaprijed. Njima je višegradski spomenik tema onoliko koliko traje centralni dnevnik tog dana.