Dugo svitanje” je naziv najobimnijeg romana u bh književnosti – historijski roman od dvije i po hiljade stranica koji je zaokružio temu života, kako istaknutih Bošnjaka, tako i događaja koji su oslikali život na prostorima Bosne i Hercegovine u vremenskom rasponu od sto godina – od 1901. do 2000. godine. Roman sadrži četiri toma: u prvom je obrađen austrougarski period do 1918., u drugom Kraljevina Jugoslavija, u trećem život u SFRJ a u četvrtom prijeratno i vrijeme iza posljednjeg rata u BiH.
“Dugo svitanje predstavlja jednu vrstu geneze i procesa nacionalnog osvješćivanja Bošnjaka. No, iako se danas kao nikad busamo sa riječju Bošnjaci, rijetko ko i zna da postoji ovo četvorotomno djelo Halida Kadrića čija je tema upravo Bošnjaci i njihovo bošnjačko “dugo svitanje”. A to samo iz razloga, jer za našu kulturu ne da nisu drugi zainteresirani, nego mi sami koji čak najviše radimo na tome da se to zataška, omalovaži, ćušne kao nešto nebitno ustranu. Malo je onih koji u svojim regalima imaju uopšte knjiga, a još manje koji imaju knjiga koje niču iz njihove književne baštine. I sve kao da je bitnije od kulture koja nas ipak najviše uzdiže i daje. Da nije to malo entuzijasta koji i pored takvog stanja ipak pišu i bori se, mi ne bismo imali ni jedne pjesmice, a kamoli tako obimne knjige koju je autor u ovom slučaju pisao više od 12 godina. Zamislite da radite 12 godina nekome džaba. E, upravo tako autori danas rade nagnuti nad praznim papirom koji pune svojim mislima, iskustvima, talentom, da bi zatim sami isfinansirali štampanje svoga djela, da bi zatim platili recenzentima da im napišu recenziju i preporuče to djelo, da bi zatim platili promoterima da im promovišu to djelo koje se ipak tiče sviju nas i od kojih se jedino očekuje samo da kupe jedan primjerak te knjige, kod koje se kao i kod novorođenčeta nikad ne zna da li će biti naš genijalac, i da li je to djelo biti uistinu djelo.
No, iako sam naučila da se borim sa “debelim” knjigama, “debelim i teškim knjigama” poput knjiga “Josif i njegova braća” koja ima preko 2000 strana, od Tomasa Mana, pisca na kojem sam i doktorirala, kada sam ugledala pošiljku knjiga od autora Halida Kadrića, odskočila sam ustranu. Bože dragi, šta sada da radim?, prošaptala sam. Kada me je autor ovog romana nazvao telefonom i upitao da li bih pročitala njegov roman i napisala neki prikaz, obećala sam mu da ću to uraditi. Običaj mi je kada me neko tako zamoli, znajući da nema u BiH više književnih kritičara, ja to u okvirima svoje mogućnosti i odradim. I Halidu Kadriću sam tada obećala. I šta sada da radim? Da pročitam samo ovo njegovo djelo treba mi preko dva mjeseca. A da ga istražim i o njemu dam ocjenu i sud treba da ga makar dva puta pročitam, pa da napišem nešto ozbiljno o njemu. Ali, koji pisac danas ima pola godine da pokloni nekome? Previše mi je danas dati i jedan sahat, a kamoli toliko vrijeme. A obećala sam čovjeku misleći da je to neki roman od stotinjak-dvije stranica. Ali, učinjenom poslu mahane nema… I tako ja krenem u čitanje. Historijske činjenice i historijski likovi se počinju pojavljivati, i odmah nakon nekoliko stranica čitaocu je jasno da se radi o historijskom romanu. Vodi Halid poetski, interesantno i živo svijet koji opisuje. Dopadaju mi se ovi likovi Bošnjaka o kojima smo svi čuli, ali o kojima ne znamo puno. Nosi me priča o toj bošnjačkoj eliti vremena 1901. poput Ibrahim-beg Bašagića i njegova sina Safet-bega, pa Edhema Mulabdića, Osmana Nuri Hadžića, Džemaludina Čauševića, Muse Ćazima Ćatića Hamdije Kreševljakovića… Čitam i mislim ako je Autor ovih redaka koristio za ovo djelo i istinite događaje, činjenice, arhive, onda se treba žrtvovati za ovo djelo. I tako dogovorim sastanak sa autorom najobimnijeg djela bh-književnosti.
Halid Kadrić je široj čitalačkoj publici dosad bio poznat po djelima za djecu i omladinu a “Dugo svitanje” je, nakon romana “Drugi ljudi”, prva knjiga pisana za odrasle čitaoce. Četiri toma koje sadrži su, zapravo, peta, šesta, sedma i osma knjiga iz njegovih Izabranih djela.
„Dugo svitanje“ je historijski roman?
– Trudio sam se da ne izostavim nijednu značajnu ličnost, nijedan značajan dugađaj kroz stotinu godina koliko ima i poglavlja u romanu. Svaka godina povijesti obrađena je jednim poglavljem. Sve istorijske činjenice doslovno su unesene u roman. Zato je ovo roman hronika. U prvom planu nisu samo događaji nego i ljudi nosioci zbivanja.To je spoj činjenica i doživljaja. Kmetovi, begovi, zanatlije, radnici, ministri, svi društveni slojevi su obuhvaćeni radnjom romana. Obrađeni su različiti periodi razvoja kulture, obrazovanja, privrede, ekonomija.Najzad u romanu je bezbroj ljudskih sudbina, sve proistekle iz odnosa koji su uslovljavali odvijanje različiotih procesa.Obrađen je period od 1901 do 2000. godine.Nijedna godina i nijedan značajn lik nije izostavljen. Obradio sam cijeli 20. vijek ne izostavljajući nijednu godinu, niti jednu ličnost iole bitnu u historiji bošnjačkog naroda. Pošto mi danas nemamo neku jaku književnu kritiku, ja sam nazvao i vas da se uključite u davanju ocjene ove oknjige, jer sve što se ima više ocjena, sve je realnije doći do prave ocjene.
Jeste li koristili arhive?
– Prije nego sam prišao pisanju, proveo sam dugo vremena na istrazivanju. Čak tri godine sam proveo u arhivima, bibliotekama. Ima toga dosta, ali mnogo i nestalog i zaturenog kod nas. Mnoge nepoznate stvari i istine su utkane u ovu knjigu. Htio sam napisait jednu ozbiljnu knjigu koja će zadovoljiti sve potencijalne čitaoce, ljude koji vole i zanimaju se za literaturu i historiju.
Vidim i katastarske skice ste koristili?
– Toliko toga ima iz biblioteke Gazi-Husretbegove, iz državnog arhiva, federalnog arhiva. Imao sam pred sobom tonu papira i knjiga. Nailazio sam istražujući za ovo djelo na stvari koje su tako sjajne i zahvalne za literalnu obradu. No, mnoge mi se ovdje nisu uklapale, pa sam te sjajne događaje morao za sada ostaviti.
Imali ste i žive ljude i njihove ispovjesti kao izvor?
– Od unuka Mulabdića i sina Mehmeda Spahića sam dosta čuo. Gdje god sam čuo da imaju potomci tih velikih likova, ja sam putovao i tražio ih i razgovarao sa njima. Zašto? Zato što su mi trebali detalji iz intimnog života tih ljudi i njihovih porodica, kako bih dokučio njihov život. U tim susretima sam dobio izvjesnih podataka i dokumenata na pregled. Sve sam to pokušao onda unijeti u knjigu.
Mnogo je podataka i likova u romanu?
– Da, preko 300 likova.
Kako ste ih obrađivali?
– Pravio sam plan. Išao sam prvo na to ko su bili ti priznati ljudi iz 1901. Istraživao sam šta se tada događalo, šta su tada oni objavili. Šta je tipično za to vrijeme. Jesu li se posvađali ili potukli, šta se značajno desilo te godine, ne samo njima, nego i onima koji su bili važni svedoci tog vremena. Znao sam ući ljeti u kaputu i smrznem se u tim podrumima. Iznesu mi iz onih stalaža knjiga koje nikad niko nije prije mene otvorio. Ostala bi mi na prstima vlaga, ali cilj mi je bio da sve istražim. I tako za svaku godinu. Za svaku godinu sam imao po jednu fasciklu, torbu gdje sam sve što se ticalo te godine tu slagao i onda sam to prerađivao. Izuzetno teško je bilo povezivati sve to, to vrijeme, jer se zaboravi tako puno činjenica, ne može da se zapamti sve. Odustajao sam od pisanja. Umorio bih se, prepao bih se kako ću sve ovo. Preko šezdeset mi je godina bilo kada sam sa ovim započeo. Kada bih vidio da se zadržavam na jednoj godini, a ostaje mi 100 godina, onda sam mislio udaviće me sve ovo. I ja šta ću. Ostavljao sam to sve. No, počnem onda sanjati te iste ljude, te likove. Javljaju mi se, i pitaju što sam ih napustio, što nisam sa njima. I probudim se i ne mogu da spavam. Tako hodam dva tri dana i pokušavam da to zanemarim, mislim proćiće, to je samo san. Vraga. Prođe tri dana i ono opet se oni pojavljuju. To je bila opsesija. Bio sam rob tih svojih likova, vremena i morao sam nastaviti.
Vi koristite puno citata i čak izvore navodite?
– Citata ima. Ima dosta navođenja izvoda, mnogi bi mogli prigovoriti da je to prepisano, ja sam tu ne samo hroničar, već i serviser, izvolite to se tad događalo.
Sada se dokumentarnošću okreću mnogi pisci, u mom romanu sam i to koristio kao podlogu za više od deset ljudskih drama, porodičnih, kolektivnih. I nije muka prestala sa pisanjem ovog debelog djela. Kad sam ga dovršio gledam četiri toma ispred sebe. Kome sada ovo ponuditi? Dva mjeseca treba nekom da ovo pročita. Nosio sam svoje tomove i kod rahmetli Nedžada Ibrišimovića. Pita me: “Što si mi donio četiri knjige? Što nisi jednu?” Ali, ovo je sve jedan roman, kažem. “Ma ne pada mi to na pamet da čitam. Otkud meni toliko vremena?” Ja ga gledam. Pa, hoću li sada bacit ovo? Ovo je rukopis? Treba mi recenzent. “Halide, ovako. Ja cijenim tvoj rad, ozbiljan si pisac i znam da pošteno radiš, ali da čitam sve ovo, zaboravi. Daću ti potpis.” Dvanaest godina sam radio ovo. Toliko radio, a sada ovako. Baš se razočaran vratih kući. Kad on ujutru me zove: “Ponesi mi sve tomove”, veli i bilo mu je drago što je to pročitao.